Iz godine u godinu Dubrovnik je turistički rastao i ljudi su zarađivali sve više i više, ali zato je kvaliteta života stalno opadala. Kakav paradoks – novca nikad nije bilo toliko, ali i kuknjav.
Dubrovnik je doživio potop ove turističke sezone. Na sjeveru Jadrana nešto se događa, a kako se ide južnije, jadi su sve veći, a Dubrovnik je daleko najgori po rezultatima. Turistički radnici već su se pomirili da će ove jeseni i zime, umjesto suvenira, na police staviti zube. Sa strahom gledaju u sljedeću sezonu i pitaju se što će biti. Rekordna 2019. godina izgleda kao da se dogodila u prošlom životu, u nekoj davnoj reinkarnaciji. Kada ćemo ponovno imati takve rezultate i hoće li ih uopće biti, pitanje je koje se javlja Dubrovčanima u košmarnim snovima dok se bude u lokvi znoja.
Što se mene tiče, ja bih volio da se rekordna 2019. nikad više ne ponovi. Sigurno se sad pitate koji mi je, je li mi sunce udarilo u glavu, pa govorim besmislice, ali opet ću vam ponovit: Daj Bože da nikad više ne vidimo sezonu kakva je bila prošle godine!
Iz godine u godinu Dubrovnik je turistički rastao i ljudi su zarađivali sve više i više, ali zato je kvaliteta života stalno opadala. Kakav paradoks – novca nikad nije bilo toliko, ali i kuknjave. Kad bih mogao birati, volio bih da sljedeća sezona i sve one iza budu na 60 posto one iz 2019. Da se jednostavno sve skupa dovede u gabarite koje Grad sa svojom dotrajalom infrastrukturom može izdržati.
Rast kao rak
Ne treba nam onoliko velikih kruzera koji ne gase motore ni dok su vezani u Gružu i tako zagađuju okoliš. Dovoljni su nam manji kruzeri koji će stati duže u gradu. Charter flota jedrilica i katamarana također je svake godine sve više rasla, kao i gliseri i prijevozi ostalim plovilima. Ni toga nam ne treba u tolikoj mjeri, jer je onečišćavanje mora neminovno s tolikim povećanjem nautičara. More je ove godine znatno čišće što dokazuju brojni dupini koji se svakodnevno smiješe pametnim telefonima.
Liberalizacija taksi tržišta zagušila je ceste. Iz svih krajeva Hrvatske dolazili su taksi vozači otrgnuti svoj dio kolača. Smanjenjem broja gostiju u Dubrovniku oni više neće dolaziti, gužve će se smanjiti, a posla za Dubrovčane i dalje će biti. Neće zarađivati onoliko puno kao prije, ali bit će im dovoljno.
Na kraju krajeva rast je bio toliki da je poduzetnicima stalno nedostajala radna snaga. U grad su dolazili raditi Slavonci, Trebinjci, Makedonci, Srbi… Poslodavci, da bi ih pridobili, često su im znali osigurati besplatan smještaj i hranu, a plaća im je bila jednaka nekome tko je rođen u Dubrovniku i podstanar je. Na kraju sezone Slavonci i svi ostali s lovom zarađenom u Dubrovniku vratili bi se na rodnu grudu i lijepo bi živjeli, jer su tamo cijene znatno manje. A s druge strane, neprekidni turistički rast i brojna radna snaga koja je dolazila u grad dizala je cijene nekretnina u nebo, ali i svega ostalog – od kafe i sokova u ugostiteljskim objektima do artikala u supermarketima.
Na kraju smo došli do toga da neki Dubrovčanin kojemu je baba ostavila dva apartmana na Kantafigu godišnje više zarađuje od doktora koji se godinama školovao. Nije li to suludo? Ako se smanji broj turista u sljedećim godinama, smanjit će se i broj apartmana – netko na Nuncijati ili Gružu neće više moći živjeti toliko lagodno, pa će se morati okrenuti iznajmljivanju na cijelu godinu što je opet dobro za dubrovačke obitelji u podstanarstvu. Cijene više neće toliko rasti, niti će ih vlasnici stanova izbacivati pred sezonu.
Favele
Tu dolazimo i do prekomjerne gradnje ružnih ogromnih zgradurina. Nekretnine u Dubrovniku omogućavale su najlakšu i najbržu moguću zaradu. Tko je god imao i najmanji komad parcele izgradio je zgradu maksimalnih gabarita blagoslovljenu građevinskom dozvolom Silve Vlašić. Ploče su postale favela, Uvala Lapad za onim gadnim mastodontom zauvijek je izgubila ljepotu, nestao je zeleni pojas na Gorici, kao i na Gimanu, samo se gradilo još i još i još. Smanjenjem broja gostiju manje bi se gradilo, jer bi i cijene nekretnina pale, što je još jedna pozitivna stvar korone. Dubrovnik bi onakav eksponencijalni turistički rast vrlo brzo pokopao.
Nadalje, u godinama pred nama bit će sve manje jednodnevnih izleta. Bugari, Rumunji, Crnogorci… dolazili su autobusima na jednodnevne izlete. Nisu puno trošili, a stvarali su ogromne gužve. Bus prijevoznici svake godine su uzimali nove autobuse. Sada toga više neće biti u tolikoj mjeri. Ali i s jedan, dva autobusa može se zaraditi dovoljno za život, ne treba ih imati šest, sedam.
Da skratimo priču – dobar dio ogromne love koja se slijevala u Dubrovnik prelijevala se na čitavu regiju. Radnici iz Slavonije i okolnih zemalja na kraju balade bolje su živjeli od rođenih Dubrovčana bez babe s nekretninom. Spuštali su cijene rada što je njima bilo dovoljno da lagodno žive kada se vrate svojim kućama, a za sobom su ostavljali ogromne cijene. Naravno nisu oni za to krivi, ali bolje su živjeli od Dubrovčana u podstanarstvu kojima gazda ne plaća hranu i smještaj, a cijelu godinu moraju boraviti u gradu s ogromnim cijenama. Padom broja gostiju Dubrovčani će i dalje imati posao, jedino će se smanjiti broj radnika koji dolaze odsvakud.
Mjera i sklad
Smanjit će se i cijene najma, neće se toliko graditi, neće biti toliko plovila koje onečišćuju more, neće biti toliko autobusa i taksija koji zagušuju ceste, neće biti tolike gužve u supermarketima, a opet bit će dovoljno da Dubrovčani mogu živjeti od turizma.
Zato se nadam da se onakve brojke iz 2019. godine nikad neće vratiti. Da nije bilo korone danas bismo kukali o gužvama, o cijenama, o pohlepi i neprestanoj jurnjavi za novcem, o Slavoncima koji dolaze uzimati lovu u Dubrovnik, a onda pričaju o gradu i Dubrovčanima najgore moguće priče, o kajacima koji su zaposjeli plaže, o vezovima u Portu koji služe za komercijalne svrhe i tako dalje, i tako dalje.
Da nije bilo korone neprekidni turistički rast na kraju bi ubio Grad. Metastazirao bi do krajnjih granica odakle ne bi bilo povratka. Krajnje je vrijeme da se svi smirimo. Dosta je zaraditi 150 tisuća kuna, ne treba pola milijuna, jer ni ta brojka nije dovoljna.
Republika je stoljećima bila uspješna zbog mjere i sklada. Da nije bilo mjere i sklada ne bi danas bilo ni turističkog Dubrovnika, niti bi tu itko dolazio. A sve ono što se događalo proteklih godina kada su se ministri turizma ponosili brojkama turističkog rasta išlo je u suprotnom smjeru – izgubila se svaka mjera i sklad. Korona nas je ne želeći – spasila. Hvala ti covide devetnaest.
Ne dao Bog više nikad one rekordne godine. Zarađivali smo kao nikad, ali smo istovremeno plakali kao nikad. Ako to nije ludilo, onda ne znam što je.
/Maro Marušić/
