Ljeto na izdisaju pobire brojne rekorde, a jedan od njih je, prema tvrdnjama ribolovaca, domaćica i domaćina, neprijeporno povijesni. Ma što povijesni, milenijski, pa eto Šimi Strikomanu prijedloga da u svoj fotografski serijal uvrsti grupni portret zaprepaštenih građana s dvije kašete.
U jednoj su hobotnice, u drugoj lignje, a poanta je da im je na šibenskoj peškariji ovog ljeta cijena ista – 120, čak i 150 kuna! Uspoređeno s ribom, toliko, recimo, košta i uvijek tražena divlja orada prve klase ili kilogram lijepog, svježeg odreska cijenjene tune…
Godinama je “riba s korijenjem” – kako hobotnicu u vicu zovu žabari – bila barem upola jeftinija od lignje, kao njezina manje vrijedna rođakinja, a do prije 15-20 godina koštala je i samo trećinu cijene “glavonošca nad glavonošcima”. Nekad je, osim bodulaca i rijetkih bonkulovića, nitko nije htio, uostalom kao i lignju 50-60 godina unatrag, no to su “tempi passati”, rekli bi Talijani.
‘Morske cijene’
I dok domaćice i namjernici kojima je jutarnji đir peškarijom dio uobičajenog dnevnog obreda padaju na trepavice, križaju se lijevom i desnom na anomaliju kojoj ne vide racionalnog opravdanja osim filozofije da se ljeti može uvaliti puno toga iz mora po “morskim” cijenama, dotle prodavač hladnokrvno odgovara kako je razmišljao istaknuti cijenu od 150 kuna!
Jedini je u inače oskudnoj ponudi peškarije ovih dana imao hobotnicu, svježu i očišćenu, uvezenu iz Grčke, budući da domaće nema, no predomislio se. Dakle, navali, narode, samo po 120! Dakako, ni kap grčkog maslinova ulja nije u cijeni, samo hobotnica, gola ko pištolj.
– Šta se čudiš, pa cilo lito je 150 kuna, naša i uvozna – govori mi prodavač pidoća i drugih školjaka, dok mušterija s jednim okom na kunjkama komentira kako smo očito izgubili sve kriterije.
Jednako misli i Jere Zorić, rekreativni ribolovac s dugim stažem, iznoseći moguće razloge zašto je cijena hobotnice podivljala mimo svih kriterija i ustaljenih omjera u odnosu na druge morske plodove.
– Naše hobotnice nema, istrijebljena je i otud tolika cijena. Loviti miru od četiri komada u kilu je divljaštvo, a ko se to drži nepisanog pravila da lakšu od kilograma triba pustiti natrag u more? Nema ni lovostaja, kao na većinu ribe, a najviše stradaju od ronilaca, pravih “specijalaca” koji ih jednostavno čupaju iz rupa – iznosi javnu tajnu o nečemu na što se malo tko obazire, a dovelo je ovu morsku vrstu na niske grane. Ima, međutim, i drugih mišljenja.
– Nikad, ama baš nikad, restoranska potražnja za hobotnicom nije bila kao ovoga ljeta, niti se na peškariji za nju toliko tražilo – potvrđuje i Gordan Jurić, također sportski ribolovac, predsjednik ŠRD-a “Brodarica”, uskoro i sudac na ribolovnim natjecanjima. Nije slučajno odabran za izjavu, jer ako o hobotnicama u šibenskom kraju netko nešto zna, onda su to Krapljani i njihovi potomci s Brodarice budući da su ih hobotnice naraštajima othranjivale.
‘Ništa čudno’
Kako objašnjava Jurić, potražnja ugostitelja i neviđeno visoka cijena usko su povezani. Jer, nije baš da je hobotnica do te mjere izlovljena – ne slaže se potpuno sa Zorićem – nego sav ulov otkako je počela sezona završava u restoranima, koji za 60 kuna po kilogramu otkupljuju sve odreda, svježe i zamrznute.
Zapravo, toliko ribolovcu plaća nakupac iz okolice Šibenika koji svakodnevno obilazi teren, a mora i on nešto zaraditi. Prema tome, gostioničari za hobotnicu daju nešto više, a građanima se, naposljetku, nudi zapanjujuće najskuplje od malih količina što nisu dospjele ugostiteljima – pa tko nasjedne i APP – ako prođe, prođe.
– Već mjesec i po dana na šibenskoj peškariji hobotnice od pola kila i manje koštaju 120, a za one prave, veće, od dva-tri kila traži se 150 kuna. Isto koliko i za lignje kojima drugog dana cijenu spuste na 120. U nekoliko sam se navrata uvjerio da to nije svježa roba, nego je stara i tri dana! Ne čudi me to jer tko će od domaćih za hobotnicu dati toliko, sve da i može? Prema tome, jedina razumna preporuka je zaobići ponudu u velikom luku i pričekati da se cijena vrati na uobičajenu – savjetuje Jurić.
Još zakratko, možda je realan zaključak. Jer, kako je krenulo s turizmom i rekordima koje postiže, “normalna cijena” nekad sasvim običnog glavonošca, ionako preskupog s obzirom na ono što od “hobe” preostane nakon kuhanja, mogla bi biti pospremljena u škafetin s oznakom “tempi passati”.
/Branimir Periša/
