Malo ko može kazati da je ostvario svoj san. Ipak, jedan od onih koji s ponosom to mogu reći je splitski jedriličar Leo Lemešić koji se na blagdan svetog Duje, zaštitnika Splita, vratio s puta oko svijeta. Njegova avantura započela je 7. oktobra 2010., trajala je pet godina i sedam mjeseci, tokom kojih je s brodom “Dora” i svojom posadom prešao 66 hiljada milja, preplovio pet oceana i mnoštvo manjih mora te obišao više od 50 zemalja.
– Da bi ostvarili svoj san ključno je staviti san na prvo mjesto. Za to moći napraviti treba imati dozu samoljubivosti, jer ne živimo sami i teško se izdvojiti iz života koji smo do tada živjeli. To prate i veliki materijalni gubici koji na kraju ipak rezultiraju velikim zadovoljstvom, jer nema boljeg uloga od uloga u putovanje.
Svakom novom miljom, novim mjestom i državom koju bi osvojili shvatio sam koliko je to dobro uložen novac i kako pravo bogatstvo leži u stvarima koje ti ostanu za cijeli život – kazao nam je na početku razgovora Lemešić, kojeg je ekipa “Slobodne” pratila na njegovim posljednjim miljama pred ulaskom u splitsku luku.
Ostvaren san
Iako vidno uzbuđen, kapetan je bio voljan za razgovor…
Što ste naučili iz ovog putovanja?
– Na ovom se putu pokazalo da je priroda puno milostivija prema nama ljudima nego mi prema njoj. Najveća prepreka je čovjek čovjeku. Ako poštuješ čovjeka to ti nije dovoljno, ali ako poštuješ prirodu to će ti priroda vratiti na najbolji način.
Poštivanje svakoga, svake kuture je zapravo najveća vrijednost koju vam da ovakav pothvat. Mi nismo jedini i naše mišljenje nije jedino ispravno.
Je li tijekom putovanja bilo situacija u kojima vam je život bio u opasnosti?
– Kritičnih situacija po meni nije bilo, mislim da sam ja takve situacije najviše izazivao roneći s morskim psima koji su postali moja velika ljubav i zadovoljstvo. Ne osjećam nikakav strah prema njima, već se zaštitnički ponašam prema tim predatorima.
Morski pas ukrao kantu
Pretpostavljam da je bilo mnogo posebnih trenutaka. Izdvojite jedan…
– Kad smo bili u nacionalnom parku na Bahamima, naš član posade Jozo, koji je inače iz Đakova, jednu noć čistio je krmu i u zadnjem grabljenju mora sićem morski pas je izvirio vani i Jozo mu je zabio sić na glavu.
Nesretna životinja od oko 3,5-4 metara se koprcala neko vrijeme, a Jozo je samo vikao “Odnese mi amper!”.
Jeste li ikada tijekom pothvata razmišljali o odustajaju?
– Ne, jer sebi to nikada nisam dopustio, nisam si dozvoljavao negativne misli. Svaka milja bila je znak da sam bliže kući…
Je li vam znalo ponestati namirnica?
– Onoga čega nema, bez toga se mora. Nikada nismo bili gladni jer bi uvijek uhvatili dovoljno ribe. Puno puta smo spartanski živjeli, znali bi izgubili 10-15 kilograma, ali mislili bi da to i nije tako loše, malo si zdraviji, a i to je uglavom bilo 10-15 kilograma viška.
‘Dora’ u ‘sretnom’ stanju
U kakvom se stanju brod “Dora” vraća kući?
– “Dora” se vraća u sretnom stanju, napravila je nešto veliko i svima koji nisu vjerojali u nas pokazala je da su u krivu. Njen vlasnik i moj dobri prijatelj Marin Bosotina će je uskoro potpuno renovirati, tako da vjerujem da će “Dora” još jako dugo ploviti i pokazivati svoj avanturistički duh. Ja ću cijeli život biti vezan za nju, jer ovaj san ne bio moguć bez nje.
Koja zemlja vas je razočarala, a koja oduševila?
– Najviše me razočarala Kostarika, jer je trebala biti bogata obala srednje Amerike, u stvari najrazvijenija zemlja koja je bila preteča turizma, međutim zbog izoliranosti građani te zemlje su izrazito nezadovoljni i frustraciju što ne mogu promijeniti svoju sudbinu prenose na ljude koji dolaze.
Najveće iznenađenje mi je bio Meksiko, za koji sam mislio da je to zemlja sombrera, kaktusa, tequile, banditosa i mariachija, ali vrlo brzo sam shvatio da je jedna od najrazvijenih zemalja svijeta, mentaliteta jako sličnog našem, puna rudnih bogatstava, s dva oceana od kojih se ne zna koji je bogatiji.
Prava istina je da su banditosi zapravo s druge strane, jer je Amerika otela polovicu njihova teritorija.
Strogi kapetan Leo
Kapetan ste koji je tijekom ovog puta oko svijeta bio odgovoran za gotovo 150 članova posade, a ujedno ste otac dvoje djece. Jeste li stroži kao kapetan ili otac?
– Ja sam najstroži kao kapetan, pogotovo u teškim situacijama. Moja posada oduvijek je znala da kada je situacija ozbiljna nema mjesta za šalu, ali kada se radila zabava, nastojali smo da joj ne bude kraja!
Planirate li ovo svoje iskustvo prenijeti u knjigu ili možda dokumentarni film?
– Prvo ću se malo odmoriti, a onda vidjeti postoji li interes za takvim stvarima. Ako postoji, voljan sam dati sav materijal i sebe na raspolaganje. Ako ne postoji, onda ću za sebe napraviti neku malu knjižicu ili filmić koji će biti uspomena za prijatelje i obitelj.
Najljepši trenutak cjelokupnog putovanja?
– Ulazak u splitsku luku, u meni sve kuva…
Sandra Lapenda Lemo
Foto: Nikola Vilić/EPH
www.slobodnadalmacija.hr
