Divan je septembarski dan. Miruje Prčanj i njegove stare kamene kuće, ponta, tiradur. S mora stiže ribar. Dočekuju ga mačke, turisti i mještani koji radoznalo gledaju, zapitkuju. Svuda naokolo osjeća se miris drveta. Alat je na sve strane, drvena barka na sred ponte, a oko nje „plešu“ dva meštra: jedan mlađi Vito Vujović, inače inženjer brodogradnje i stariji Zoran Nikolić koji godinama promoviše očuvanje tradicije drvenih barki. Slika koja se danas rijetko viđa u Boki Kotorskoj.
U pauzi između dvije zašarafljene vide pomalo ulazimo u razgovor. Vito konstatuje kako situacija sa drvenim barkama nije baš optimistična i ne možemo se pohvaliti velikim i obimnim radovima. Ipak, kaže kako želi vjerovati da ima pomaka na bolje… ali nekako stidljivo, pomalo…
Posmatram već duže kako radite. Prosto izvire ljubav iz vaše rabote…
Vitomir Vujović: Znate, inženjer sam brodogradnje. Milimetar je kod nas veliki i ja volim da je sve precizno, tačno, što bi rekli Bokelji, šesno. To vam je isto kao kada vidite lijepu ženu… okrenete se za njom. A kada vidite lijepu barku, vezanu ili na moru, onda kažete kako je lijepa, šesna. Mora se uložiti dosta truda i vremena da bi sve izgledalo kako treba. Može se sve napraviti i brže, ovako i onako, ali ja volim da to bude pomalo, što bi rekli, s anđelima.
Postoji li problem sa nabavkom drveta za reparaciju ili gradnju barki?
Vitomir Vujović: Problema sa drvom nema, ali je problem što niko više ne pravi namjensku građu za drvenu brodogradnju. Građa je više namijenjena stolarima i onda kada režete imate dosta otpada, ili ne možete naći ono što vam treba. Standardne mjere na koje se građa reže nisu pogodne za brodogradnju. To su ponti od pet centimetara, daske od dva ipo centimetra. Ako radite od toga rebra 3-4 cm, treba dosta špljanjavati. Tako je i sa madijerima; to je veći problem nego naći drvo.
Kao mladi čovjek i stručnjak koji projektuje brodove, ima li, po vašem mišljenju, perspektive za drvene barke?
Vitomir Vujović: Ja imam svoje viđenje sa kojim se pojedini ne slažu, jer kako kažu, ja forsiram neke nove tehnologije. Za nas jesu nove, ali svijet ih koristi već pedest, šezdeset i više godina. Na primjer, epoks je patentiran još 1920. godine, ali je zbog skupoće počeo tek kasnije da se koristi. Mislim da se jako dobro mogu spojiti tradicija i nove tehnologije. Neki su protiv jer smatraju da to onda nije tradicionalna barka, ali ja za to imam odgovor. Ako smo nekada katramisali, pegulavali barke, zašto smo prešli na uljanu pituru. Znači, već smo napravili jedan iskorak. I zato smatram da je vrijeme da napravimo još jedan, da se pređe na epoksid smole, polieuteranske lakove. Na taj način se unapređuje i olakšava održavanje drvenih barki. Danas imate proizvođače koji prave jako kvalitetne boje za drvena plovila, nakon čije upotrebe ne morate svake godine pituravati barku. Ali naš čovjek je naučio na nešto ustaljeno, te teško pravi otklon, što je jako primitivno.
Dolazimo do pitanja: da li svake godine izvaditi barku pa je pituravati po deset dana i potrošiti 100-200 eura za boju, pa tako svake godine. Ili jednom uraditi barku i potrošiti 500-600 era, pa si miran narednih pet, šest godina. Matematika za trošak je skoro ista, ali nije ista u onom radnom dijelu. Deset dana barka vani u pet, šest godina, to vam je dva mjeseca.
Čini se da, bez obzira na sve poteškoće, ljudi u Boki Kotorskoj pokušavaju očuvati svoje drvene barke koje su naslijedili ili kupili?
Vitomir Vujović: U zadnje vrijeme se nešto pokrenulo. Ima dosta drvenih barki koje ljudi sređuju, održavaju, pokušavaju očuvati. Nekada je barka bila radna, a ja kažem, danas je barka paradna. Nekada je barka čovjeku značila izvor života, egzistenciju, bila je kao član porodice. Nekada se nije imalo što pojesti, ali se morala kupiti pitura i koper, konopi. Danas je drugačije vrijeme, ali se ipak vraćamo tradiciji drvenih barki. Ima dosta primjera restauracije, rekonstrukcije i izrade novih. Idemo pomalo napred…
Skoro cijelo ljeto, svako popodne, Vito i Zoran pomalo rade na restauraciji stare Zoranove barke, koji je razgovor započeo anegdotom o tome kako je neki čovjek pitao starog barkarijola: “A, šjor, koliko dugo može trajati jedna drvena barka?“ A ovaj mu je odgovorio: „Dok u šumi ima drveta“.
Zoran Nikolić: Moja barka je stara pedeset godina. Napravljena je u Bijeloj, u jednoj privatnoj radionici. Barku sam naslijedio od svojih roditelja i nastavio da je održavam.
Moram priznati da se u posljednje vrijeme jako lijepo družim sa Vitom Vujevićem. Nekako smo se našli, prema zajedničkim interesovanjima. Ponudio se da mi pomogne da ovu moju barku vratimo opet u život, u jedno dobro stanje. Sad mi se čini da nikada nije bila ljepša, da će ovo biti njeno najbolje izdanje poslije brojnih restauracija.
Radovi su pri kraju, svakodnevno radimo po nekoliko sati. U pitanju je pasara. Inače, volim jedrenje, pa sam je unazad nekoliko godina ojedrio i išao na takmičenja. Tako sam i na Fašinada kupu, osvojio treće mjesto. Sada će biti ojedrena latinskim jedrom. Biće to prava ljepotica!
Nisam baš zadovoljan koliko ima drvenih barki u Boki, a i mali broj ih je ojedren. Ja sam u tom klubu.
Primjetio sam danas dok ste radili da malo zaiskri između Vas i Vita, što je sasvim normalno i prirodno?
Zoran Nikolić: To je normalno! Vito je jako precizan za razliku od mene, a nemam ni toliku vještinu kao on. Kada nešto žbaljam, on ispravlja i napravi kako treba. Ali ako okratim, onda je tek bruka. Još ćemo mi dugo zajedno raditi, kaže kroz smijeh Zoran.
Očekujem da bi barka mogla biti gotova početkom oktobra, kada bi ponovo ova stara ljepotica zaplovila našom Bokom, zaključio je Zoran.
