Čak 90 različitih vrsta školjaka obitava u Malostonskom zalivu. Mogu se konzumirati sve, osim periske i prstaca, koji su zakonom zaštićeni od izlova zbog ugroženosti vrste i očuvanja obale. Sve te školjke rastu slobodno, na divlje, a uzgajaju se posebno samo kamenice i mušule, odnosno oštrige i dagnje, piše HRT Magazin.
Ovdje u Malostonskom zalivu, četrdesetak obitelji, neke registrirane kao obrtnici, druge kao obiteljska poljoprivredna gospodarstva žive od školjkarstva. Unatoč iznimno tešku poslu, mladi u ovom kraju, iz kojeg se proteklih desetljeća najčešće samo odlazilo, ipak vide perspektivu.
Obitelj Nikše Matkovića vez za svoju maunu ima tik do mosta na Bistrini. Školjkarstvo je težak i nesiguran posao.
– Ove smo godine puno problema imali. Bilo je problema s onim noro virusom, kasnije nije bilo posla, bilo je slabo vrijeme do početka sezone. Sad smo imali problem bio je plimni val, odnio nam je puno parkova. Sto je problema nekakvih, govori Nikša.m
Posebno je zahtjevan uzgoj kamenica. I vrlo neizvjestan.
– Da je ove godine netko od mladih krenuo u taj posao, 99% bi odustalo. Jer takva je godina bila. Sada se može potrefit 4-5 godina da bude sve fantastično, a može se potrefit da se sutra u moru opet nešto dogodi. To je tvornica pod nebom, ne možeš ništa planirati. Znači, danas imaš na parku 10 tona mušula, sutra dođeš, nema ništa, orada pojela sve, dodaje.
Slično razmišljaju i Ficovići iz Hodilja. I ne odustaju.
– Mnogi su mladi odlučili otići iz ovih krajeva, ali mi smo odlučili tu ostati, radit, boriti se, ostati na moru i u polju. To je težak posao, nije lagano, ali mi smo zadovoljni, na kraju se vidi naš cilj koji želimo ostvariti, da tu ostanemo, da naša djeca tu žive i da zajedno uživamo u ovoj ljepoti što nam je Bog dao. Imamo svoje nasade kamenica i mušula. To nije lagan posao treba uložiti dosta truda. Naime to je dugotrajan proces, jer kamenici od mlađi dok se uhvati treba dvije do tri godine do konzumne veličine da bi narasla kamenica. Imamo problema s ribom koja nam jede naše proizvode, kamenice i mušule, tako da dosta ljudi se odlučilo prekinuti proizvodnju i odustati od svega toga, govori Marko Ficović.
Ipak, danas su mnogo veće mogućnosti nego prije nekoliko desetljeća, kad se sve radilo ručno. Sjećaju se i svog djetinjstva. I u Matkovića i u Ficovića u posao su uključene cijele obitelji.
Ipak, kažu, sav trud se isplati. Zahvaljujući turizmu, većina ulova plasira se na kućnom pragu. Proizvodnju olakšavaju nove tehnologije, a skupu opremu moguće je nabavljali i novcem dobivenim na natječajima iz europskih fondova. Važno je, kažu, sačuvati kvalitetu. Kvalitetom se čuva i tradicija i stvaraju nove mogućnosti za mlade iz tog kraja.
