Veče posvećeno stvaralaštvu znamenitog Paštrovića, arhimandrita Dionisija Mikovića (1861-1942), koji je ostavio dubok trag u duhovnosti, književnosti i hronici Crne Gore i šireg prostora Boke, održano je sinoć na platou ispred Citadele u budvanskom Starom gradu u okviru sedmog Festivala „Ćirilicom“
Učesnici programa bili su: iguman manastira Praskvica, protosinđel Kliment Boljević, akademik Siniša Jelušić i monah dr Pavle Kondić, upravnik Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske.
O liku i djelu arhimandrita Dionisija Mikovića govorio je iguman Kliment koji je, istakavši najvažnije detalje iz njegove biografije, naglasio da je Miković tokom dugog života ostavio dubok trag ne samo kao duhovnik, napomenuvši da je misija oca Dionisija bila mnogo šira. Kako je otac Kliment naveo, arhimandrit Miković je skupljao istorijsku građu, stare zapise i pjesme, pisao je putopise, poeziju i zapisivao razne događaje koji su se dešavali za njegovog života.
„On je rođen na Čelobrdu iznad manastira Praskvica 1861. godine i kao trogodišnje dijete razbolio se od paralize u lijevoj nozi. NJegovi roditelji daju malog Mitra u manastir Praskvicu i zavjetuju se da će ga ostaviti da bude kaluđer ukoliko se izliječi. Bog je dao da se mali Mitar izliječi i vrati svome domu kod svojih roditelja. Ne zna se tačno koliko je vremena proveo u roditeljskom domu, ali veoma mlad je došao u Praskvicu gdje ga je primio tadašnji arhimandrit Inokentije Pavlović. Vidjevši bistrog dječaka, on ga šalje u manastir Reževići, u školu kod svog učenika jeromonaha Mihaila. Tu se Dionisije obrazovao osnovnim znanjem, čak je učio i ruski i njemački jezik. NJegova želja je bila da nastavi svoje školovanje u carskoj Rusiji, međutim putevi Gospodnji su bili drugačiji i Dionisije ostaje kao služitelj u Reževićima i jedno vrijeme u manastiru Gradište. I tu se isto razbolio usled epidemije difterije i kako sam kaže „ostao živ preko svačije nade“. Zamonašio se sa 17 godina i episkop bokokotorski Gerasim rukopoložio ga je u čin jerođakona 1879. u kotorskoj crkvi Svetog Nikole, a 15. septembra iste godine za jeromonaha u manastiru Praskvica. Uoči Drugog Bokeljskog ustanka Dionisije dolazi u sukob sa austrougarskom policijom zbog jedne nacionalne manifestacije i biva prinuđen da izbjegne u Crnu Goru gdje je ostao do jeseni 1883. godine. Taj svoj boravak na Cetinju i u manastiru Ostrog opisao je u svoja dva divna putopisa – „Cetinjski utisci“ i „Boravak u manastiru Ostrog“. Nakon nekoliko godina se vratio u Boku Kotorsku i episkop Gerasim ga postavlja za nastojatelja manastira Banja u Risnu, koji je tada bio zapušten i siromašan manastir, i Dionisije se narušenog zdravlja, iako je bio mlad, poduhvata da obnavlja manastir. Bio je neprekidno u tom svom podvigu da sabira i da čuva od zaborava sve što mu je dolazilo pod ruku. Sve je to sabirao, sakupljao i objavljivao i ono što ga je krasilo bila je njegova poruka: „Ako je vrijedno ovo vaše pažnje da se objavi, vi objavite. Ako nije molim Vas da mi vratite“, što govori o njegovoj skromnosti. Međutim, poslije Prvog svjetskog rata njegove snage počele su da klonu, on je oboljevao i negdje 1938. ili 1939. godine, kada je manastir Banja pretvoren u ženski manastir, on prelazi u manastir Duljevo gdje se i upokojio 1942. godine u veoma teškim uslovima Drugog svjetskog rata i sahranjen je u manastiru Praskvica. Djela koja je objavljivao jednim dijelom sačuvana su u arhivu manastira Banja. I milošću Božijom i blagoslovom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, došlo se na ideju sa se saberu djela arhimandrita Dionisija Mikovića“, istakao je iguman Kliment.
Akademik Siniša Jelušić pohvalio je ogroman doprinos oca Klimenta u objedinjavanju oko 2000 strana stvaralaštva Dionisija Mikovića, naglasivši da je pred nama kulturni događaj – objavljivanje petotomnika spisa znamenitog paštrovskog arhimandrita.
Stvaralaštvo oca Dionisija profesor Jelušić je obrazlagao u kontekstu koncepata kulturnog pamćenja i kulturnog smisla kod Jana Asmana.
„Na ovom tragu mogu postaviti pitanje koje se svakome čini samim po sebi jasnim i samorazumljivim. Dakle, pitanje je kako objasniti kulturno značenje objavljivanje sabranih djela paštrovskog arhimandrita Dionisija Mikovića. I moj odgovor je u osnovi dvojak. Prvi je onaj koji otprilike svi znamo, a to je briga o kulturnoj i duhovnoj baštini ovog prostora, koja zaslužuje svako poštovanje. Već smo čuli da Miković u najužem smislu pripada ovom, našem prostoru i, naravno, ovim se zapravo objavljuje ono što je već, čini mi se, potisnuto i od mnogih gotovo zaboravljeno. Dakle, mi pred svjetlost postavljamo ono što nam se čini da je vrlo dragocjeno u okviru najviših vrhova naše kulturne baštine. Drugi aspekt vezan je za ovaj prvi, ali čini mi se da je mnogo značajniji. Zapravo, značenje petoknjižja ja razumijevam najznačajnijim upravo ukoliko ga povežem sa duhom savremenog vremena koje je potpuno sekularizovano i profano kulturom koja je izgubila kult. To je vrijeme nesumnjivo određenog nihilizma, odsustva transcendencije i duha. Kultura bez duha može postojati, ali za nas je veoma važna dimenzija kulta koji je izopšten u ovoj sekularizovanoj varijanti. U tom smislu, objavljivanje ovih djela čini nešto izuzetno važno upravo za kulturu koju danas živimo. Ona unose duh, unose dimenziju duhovnosti, transcendencije i metafizičke religioznosti. Nema nikakve sumnje da arhimandrit Dionisije Miković predstavlja jednog od najznačajnijeg svetilnika naše duhovne prošlosti i da predstavlja jedno od najznačajnijih imena pravoslavne, hrišćanske istorije i duhovnosti Boke i Paštrovića. On je u potpunom smislu mediteranski polihist, zato što je interdisciplinarnost njegovog rada zapanjujuća“, naglasio je profesor Jelušić.
Upravnik Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske, monah dr Pavle Kondić izlaganje je fokusirao na bogat stvaralački opus i izdavačku djelatnost, uz osvrt na godišnjak „Srpski magazin“ i fototipsko izdanje pomenute publikacije koja je izlazila u Boki Kotorskoj krajem 19. vijeka, a čiji je urednik bio arhimandrit Dionisije.
„Među svim riječima, poukama, zapovjestima i savjetima istine i pravde Božije koje su sabrane u Svetom Pismu, ima i riječ koja kaže: „Sjećajte se učitelja i dobrotvora svojih.“. I, zaista, srce mi je puno radosti da smo se na ovom znamenitom prostoru unutar budvanskog Starog grada u povelikom broju sabrali i posvetili svoje vrijeme i pažnju jednoj ličnosti koja je ostavila izuzetan trag. Govoriti sada neke velike pohvale, pa ne treba to ovom kaluđeru. On se odrekao svijeta i za sve ono što je radio za 81 godinu života, gledajući iz ove perspektive, možemo da kažemo da je sve sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno. A njemu? Samo on i Bog i duša njegova znaju kako je to bilo. Ovdje imamo i fototipsko izdanje „Srpskog magazina“ koje služi na čast savremenim generacijama nosilaca kulture i prosvjete na ovom blagoslovenom primorju koji se sjećaju učitelja, dobrotvora i prosvetitelja. Na stranicama ovog magazina vidjećete kako je, kao guja u procjepu, Dinonisije molio pretplatnike, prijatelje i ljubitelje nauke: „Dajte, dajte, platite zaostale dugove!“, nikakve zarade radi nego samo da bi moglo da se opstane i održi ovo prosvjetno djelo koje je on započinjao na ovim stranicama. Kako je on to radio, ne morate baš meni mnogo da vjerujete, ali nikada naša kultura, prosvjeta i nauka nisu bile miljenice nijednog režima i vlasti, a pogotovo ne Mletačke republike i njene nasljedice Austrougarske. Dionisije ipak nije žalio ni atoma svoje snage da sa saradnicima radi, ore i preorava ove njive. On je zlatni beočug u jednome dvomilenijumskom duhovno-prosvjetnom kontinuitetu. Mučio se, dovijao i opet nije malaksao i nije posustao u svom tako slojevitom i razuđenom crkveno-prosvjetnom radu. Sa velikom radošću i nadom iščekujemo da Dionisijeva izabrana djela ugledaju svjetlost dana“, kazao je otac Pavle.
Moderatorka večeri bila je Ana Todorović iz Narodne biblioteke Budve.
„Na našim običajima mogu ni opravdano zaviđeti daleko srećniji i napredniji narodi: Oni su nam praotački amanet“, zapisao je znameniti paštrovski duhovnik i stvaralac Dionisije Miković, rođeni Paštrović. Cijeli život posvetio je svom zavičaju, između ostalog kroz književni i publicistički rad. Bio je saradnik najznačajnijih književnih časopisa – „Glasa Crnogorca“, „Luče“, „Srpskog lista“, „Prosvete“, „Dubrovnika“, „Bosanske vile“ i drugih, koji su objavljivali njegove poetske, prozne, etnografske, književno-kritičke i kulturno-istorijske radove. Među najobimnijima izdavaja se studija o manastiru Reževići, kao i etnografski prilog o svadbarskim običajima u Paštrovićima, „Paštrovska svadba“.
Sedmi Festival „Ćirilicom“ biće nastavljen večeras od 21 sat programom „Sve od Pešte daž do Černe Gore – Dan Matice srpske“, a u susret jubilejima 200 godina Letopisa Matice srpske koji se obilježava iduće, 2024. godine i 200 godina Matice srpske – 2026. godine. U programu učestvuju akademik Dragan Stanić (Ivan Negrišorac) – predsjednik Matice srpske, prof. dr Jovan Delić – potpredsjednik Matice srpske i pjesnik Selimir Radulović, urednik Letopisa Matice srpske.
U programu koji će uslijediti nakon ovog posvećenog predstojećim jubilejima Matice srpske, biće upriličena dodjela nagrade festivala Ćirilicom „Sveti Stefan Štinjanović“ koju su organizatori festivala, JU Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore ustanovili već na prvom festivalu održanom 2017. Predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore pjesnik Radomir Uljarević, direktorica Narodne biblioteke Budve Mila Baljević i književni kritičar Petar Arbutina, kao žiri za dodjelu nagrade „Sveti Stefan Štiljanović“, odlučili su da ovogodišnji laureat bude pjesnik Selimir Radulović, a nagrada će mu biti uručena na istoj večeri.
Festival „Ćirilicom“ na programu je do 13. septembra, u organizaciji Narodne biblioteke Budve i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, pod pokroviteljstvom Turističke organizacije opštine Budva.
