Odlazak radne snage sa Zapadnog Balkana je proces koji traje decenijama i prividno je tek malo zaustavljen tokom pandemije, da bi se prvim signalima otvaranja ponovo počeo zahuktavati. Pa iako Balkan nije neka izdvojena i specifična takča na globalnoj ploči migracionog kretanja radne snage, u kombinaciji sa svim ostalim procesima, ovdje to stvara sve veće probleme. Kvalitetnih radnika, pa onda i bilo kakvih za obavljanje pojedinih djelatnosti je sve manje.
Internetska stranica schengenvisainfo.com je objavila podatke za kriznu 2020.godinu po kojoj je po novom Zakonu o zapošljavanju stručne radne snage u Njemačku otišlo 2.024 ljudi iz Srbije, 1.159 ljudi iz BiH, 792 sa Kosova i 778 iz Albanije. U pitanju su dakle stručnjaci u svojim oblastima i Srbija je na prvom mjestu ispred Filipina, Vijetnama, Indije, Turske, Ukrajine. BiH je na sedmom mjestu, uz saznanje da preuzima lidersku poziciju ako se računa nominalna brojka u omjeru na milion stanovnika. Njemačka apsorbuje „samo“ polovinu, dok Slovenija preuzima 26, a Austrija devet posto radnika.
Osim toga, Srbija (759) je nakon Filipina (1.294) i druga zemlja po broju medicinskih radnika koji su se u posljednjih pet godina po Programu „Triple-Win“ skrasili u Njemačkoj, dok je BiH na trećem mjestu (644).Ti ljudi nedostaju na tržištu rada u svojim zemljama, a tek slijede “ostali” poslovi.
Stagnacija sektora građevine
Teško je i precizirati i u kojem trenutku se pojavio problem sa nedostatkom radnika. U Hrvatskoj se to može pratiti kroz sistem odobravanja kvota za strane radnike. Posljednjih pet godina, uz izuzetak nereferentne 2020.godine, trend je da se kvote za strane radnike povećavaju po dvocifrenoj stopi postotka.
Očekivano, najviše nedostaje osoblja u sektoru ugostitetljstva i svih poslova vezanih za turizam. Ali, to se može pripisati staroj boljci i visokom sezonalnošću. Međutim, sektor graditeljstva stagnira upravo zbog hroničnog nedostatka radnika i to nakon zemljotresa koji je povećao potražnju za građevinskim poslovima. Procjena je da uz preko 30.000 izdatih dozvola za strance od početka godine, na hrvatskom tržištu rada nedostaje još barem toliko radnika.
Hrvatsku zato pohode radnici iz ostalih zemalja regiona, koji ostavljaju vlastito tržište u deficitu. Zato su u Srbiji na berzi rada stalno otvoreni oglasi za zidare, molere, keramičare, mesare, zavarivače, konobare, pa u sezoni i berače i ostale radnike u oblasti poljoprivrede. Naći radnika nije lako, a naći dobrog radnika je postalo kao dobitak na lutriji.
To saznanje se kosi za objavljenih podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije po kojima je na kraju prvog kvartala tekuće godine u toj zemlji bilo 399.400 nezaposlenih, uz konstataciju da je to historijski niska nezaposlenost za tu zemlju.
Na isti dan je u Bosni i Hercegovini je prema analizama Agencije za rad i zapošljavanje bilo 398.504 nezaposlenih osoba. Radnika u sektorima ugostiteljstva, vozača kamiona, medicinskih radnika, pa i zanatskih djelatnosti u oblasti građevine je sve manje. Pogotovo ako se istrajava na specifičnim željama za radnu snagu.
Kako naći radnika?
“Imam problema naći adekvatnu radnicu. Tražim je i po dva mjeseca. Pošto je u pitanju slastičarna i pizzeria, gledam da to uvijek budu djevojke. Međutim, one se udaju i odu, pa mi iznova slijede muke na pronalaženju zamjene”, konstatuje Mahir Konjičanin, vlasnik ugostiteljskog objekta.
Primanja i dugoročna sigurnost su za radnike osnova ulaska u ugovorne odnosne za poslodavcima. Masovni odlasci radnika i povećanje potražnje za domaćim proizvodima i uslugama će se prema bosanskohercegovačkim sindikalistima, nakon otvaranja granica zemalja Evropske unije dodatno povećati.
“Ono što posebno zabrinjava je da sve češće o odlasku govore i radnici koji rade u uspješnijim i profitabilnijim kompanijama, što samo potvrđuje tvrdnju sindikata da je ono što se nudi radnicima u Bosni i Hercegovini daleko od dostojanstvenog života. Sve dok prosječna plata ne pokriva ni polovinu potrošačke korpe, pri čemu 60 posto radnika prima platu koja je manja od prosječne plate za 200-300 KM, niko ne može očekivati da radnici neće tražiti bolju i sigurniju sadašnjost i budućnost u drugim državama. Ovo je prilika za vlast i poslodavce da pokažu da cijene domaće radnike, njihovu stručnost, kvalifikovanost, odgovornost i odnos prema radnim obavezama i da definisanjem minimalne plate u iznosu od 1.000 KM (500 eura) osiguraju radnicima da mogu biti zadovoljniji i u stanju obezbijediti dostojanstven život i sebi i članovima porodica”, smatra Selvedin Šatorović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH.
Dodatni problem vidi i u neusklađenosti obrazovnog sistema sa tržištem rada što za posljedicu ima “masovnu proizvodnju” kadra za kojeg na tržištu rada nema potražnje, dok za neka zanimanja nema interesovanja kod mladih ili za neka ne postoji adekvatan kurikulum u postojećim srednjim školama ili na fakultetima. Problem stvara i manjak praktične nastave u srednjim školama i na fakultetima, pa mladima treba određeni period da se uključuje na tržište rada kao kvalifikovana radna snaga.
Nedostatak kvalifikovane snage sada već prijeti da dovede u pitanje i osnovne procese u pojedinim segmentima privrede i postavlja se pitanje ima li kraja mukama?
‘Poduzimanje strukturnih reformi’
“Problem se može riješiti poduzimanjem strukturnih reformi. Pod njima se podrazumijeva niz mjera usmjerenih na povećanje broja poduzetnika – smanjenjem barijera ulasku u djelatnost, smanjenje troškova rada, progresivno oporezivanje rada, te olakšavanje pristupa kapitalu kroz uvođenje novih financijskih institucija, instrumenta i mehanizama, kao i obukama. Nadalje, može se ublažiti na dva načina. Povećanjem produktivnosti, to jest smanjenjem potreba za radom i uvozom radne snage. Kraj muka nije na vidiku, jer ni na vidiku nema političkih snaga okrenutih budućnosti. Živimo u doba državnog kapitalizma bez pravne države. Dakle, ne djeluje nevidljiva ruka (tržište) niti vidljiva ruka (država) nego iščašena ruka. Postojeći političari su zainteresirani da takvo stanje ostane što duže”, smatra Vjekoslav Domljan, univerzitetski profesor i eksper za aktivne politike trišta rada i neformalnu ekonomiju.
Ulazeći dublje u problematiku raspodjele ostvarene dobiti i dijeljenja profita među učesnicima u procesima rada na ovom području, uočava i disperziju koja jasno i sebično ide na štetu radnika, a što zadnjeg u hranidbenom lancu tjera na radikalne poteze odlaska sa domaćeg tržišta rada.
“U tržišnoj ekonomiji tržište kao nevidljiva ruka određuje primarnu raspodjelu dohotka na plaće (dio koji pripada radu) i profit (dio koji pripada kapitalu). Problem je što se između rada i kapitala penetrirala prenapučena i neefikasna država koja putem sekundarne raspodjele dohotka dovodi do toga da se iz džepa poslodavca (troškovi rada) uzima puno, a u džepove radnika sliva malo (neto plaća). Nema dvojbe da su poduzeća-hijene i poduzeća-vukovi znatan dio proletarijata pretvorili u prekarijat, što se može uvođenjem socijalno-liberalne tržišne ekonomije. Problem je što nema socijalnih i političkih aktera u BiH koji bi to pitanje stavljali na dnevni red i zalagali se za to. Što bi oni rekli, „nema ruku“ da se aktualno stanje promijeni. Bojim se da je stvar još i gora, jer „nema glava“ koje bi interes društva stavili ispred vlastitog interesa”, zaključuje profesor Domljan.
Do pronalaska i otklanjanja sistemskih grešaka svi učesnici u socijalnom dijalogu bi morali znati rezultate nekoliko studija OECD zemalja (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj), Regionalnog fonda za saradnju i Zapadnog fonda za demokratiju, prema kojima Bosna i Hercegovina za svakog iseljenika godišnje gubi u prosjeku po 21.000 eura.
