Djeca trpe greške sistema
Kada je još kao dijete od sedam godina došao sa roditeljima iz Uroševca, sa Kosova u Kotor, sada 47-godišnji Bajram Ahmeti, očekivao je da će ostvariti svoja prava kao i njegova braća, ali se to nije desilo ni dan danas. Već četiri decenije živi u Crnoj Gori, a da još uvijek nije ostvario pravo na državljanstvo, koje je njegov otac Isljam Ahmeti dobio prije 56 godina, a kasnije i njegova braća i sestre. Bajram je u međuvremenu osnovao porodicu, živi na Lovanji sa suprugom i troje djece uzrasta od četiri do devet godina, a s obzirom da trenutno u Crnoj Gori boravi sa ličnom kartom za strance, taj njegov status se nepovoljno odražava i na (ne)ostvarenje prava na dječji dodatak i na njihovo pravo na školovanje.
-Nas je šestoro braće i dvije sestre, svi imaju državljanstvo osim mene i mog brata Fatana, iako smo rođeni od istog oca i majke. Sve što su mi tražili od dokumenata donio sam sa Kosova i priložio službi MUP-a. Putovao sam više puta, znao sam da za papire potrošim po 700-800 eura i kad bih to donio u MUP u Kotor, rekli bi mi da još nešto treba, da će ponijeti to u Podgoricu, da regulišu moja prava, a nikad ništa od toga nije ostvareno. Prije mjesec ipo-dva prikupio sam i priložio sve dokumente koje su od mene tražili i poslije toga su mi rekli da svo troje djece povedem na Kosovo, da ih tamo slikam, kako bi u Kotoru dobili lične karte za strance, iako su sva rođena ovdje, o čemu imam uredne izvode iz matične knjige rođenih. Odbio sam da to učinim, zašto da moja djeca izgube pravo na crnogorsko državljanstvo, ako je to meni uskraćeno iako ovdje živim 40 godina? Zbog toga ih sad ne mogu ni u školu upisati. Takođe su mi i u MUP-u Kosova rekli da nije zakonski regularno da dijete koje je rođeno u Crnoj Gori bude fotografisano tamo, jer ono nema nikakve veze sa Kosovom. Tamo gdje je rođeno, tamo treba da ostvari i svoja prava, razočaran je Bajram.
Sa suprugom Zenrijom koja očekuje i četvrto dijete živi na Lovanji u kontejneru (600X200cm), koje im je Opština Kotor dodijelila prije 13 godina. Radio je u JP Komunalno Kotor punih 20 godina, ali je posao napustio prije 15 godina zbog, kaže, loših uslova, slabih plata, neupisanog radnog staža… Porodicu izdržava sakupljanjem i prodajom starog gvožđa, kao i obavljanjem povremenih fizičkih poslova (kopanje, košenje i uređenje vrtova), u čemu mu već sad pomaže devetogodišnji sin, koji ne ide u školu, jer ga „nema u sistemu“. Napominje da je služio vojsku u Crnoj Gori – najprije u Pljevljima, potom u Trebinju (BiH), ali ni to ljudima koji donose odluke nije bio razlog više da dobije državljanstvo.
-U Uroševcu više nemamo nikakvo imanje, niti ja imam ikakvih primanja odatle, ne primam socijalnu pomoć sa Kosova, nisam pod istragom, a djeca, koja su mi rođena u Kotoru, upisana su kao „državljani Srbije“, što je besmisleno. Ja sam ranije imao stalni boravak u Kotoru, a trenutno imam ličnu kartu stranca sa privremenim boravkom u Crnoj Gori, iako tu živim 40 godina. Moja supruga je takođe sa Kosova, iz Kline, ima status strankinje sa stalnim boravkom u Kotoru. Najstariji naš sin dobio je prezime po majci, pošto ja prije devet godina nisam imao nikakvu ličnu kartu,kaže Bajram u razgovoru za Boka news.
Potsjeća na loše uslove života na Lovanji, gdje su prije tri godine izgorjelo pet baraka, „udžerica“ koje su Ahmeti dogradili na kontejnere. Iz Opštine Kotor su tada, kaže Bajram, svakoj porodici dodijelili po 300 eura, obećali da će dati mnogo više, a poslije ih nikada nisu ni pozvali, a kamoli da daju.
-Obećali su iz Opštine Kotor da će napraviti montažne objekte na Lovanji, kao one u Igalu koje je napravila Opština Herceg Novi (Adžovićima). Ali, zašto ih ne naprave, pa i mi smo ljudi, zar ne? Znamo mi da smo im „trn u oku“, ali mi smo ti radnici koji održavamo čistoću u Kotoru- kad radimo, ne smetamo, a smetamo kad tražimo objekat za život, primjećuje Ahmeti i dodaje da im djeca nemaju prostora za igru, te su stalno „na cesti“ koja je asfaltirana. Zbog toga bi valjalo, kaže, da se postave „ležeći policajci“ kako bi se usporili nesavjesni vozači kroz Lovanju, ili, još bolje- da se napravi igralište za djecu. Volio bi, dodaje Bajram, da ima uslove za normalan život, da je zaposlen, da njegova i sva ostala djeca koja žive izolovano na Lovanji, budu kulturna, vaspitana, da ih prihvati ova sredina i pita: „Ko je nadležan za to?“.
Bez dječjeg dodatka i prava na školovanje
-Kao stranac nemam nikakva prava, niti ih imaju moja djeca, koja već treba da idu u školu, što najveća nepravda. Njima je uskraćeno pravo na školovanje i pravo na dječiji dodatak, nemaju prava ni na šta, kao da su „vanzemaljci“, moje djece nigdje nema u crnogorskom sistemu. Nemaju ni pravo na zdravstveno osiguranje, mada nam u Domu zdravlja izlaze u susret kad god su djeca bolesna, ne prave pitanje oko pregleda, previjanja, ako treba. Hvala službi Hitne pomoći što nas je primila bez ikakvih dokumenata kad je trebalo da se interveniše, oni su dobri ljudi. To što nemam dokumenta krivi su MUP i Opština Kotor,
Vole ovu zemlju
– Ovdje nam je ognjište, tu smo stekli prijatelje, osnovali porodice, imamo svoj način života i volimo Crnu Goru, zato tražim dokumenta. Kad mogu izbjeglice koje su došle u Crnu Goru 1999. godine da imaju državljanstvo, kad može Kinez da dobije državljanstvo, zašto ne mogu ja, pita Bajram Ahmeti, tražeći odgovor od nadležnih.
/M.D.Popović/
