Sjećanje na riječi koje više ne izgovaramo, ljude kojih nema, nostalgija za Novim u nekim boljim vremenima – sve to, ali i mnogo više je knjiga Milana Miša Brajevića “Palasturine kartoline” koja je sinoć predstavljena u dvorištu kuće Iva Andrićau Herceg Novom.
“Kartoline su nesvakidašnja istorija Novog, pouzdan putokaz do onoga što se dešavalo na javnim scenama grada ali i iza kulisa. One su ponekad storije o znamenitim novskim zdanjima, ljudima, institucijama, a istovremeno su bilješka o manje poznatim stanovnicima Novog koji su utkali svoje živote u život grada koji stoji na pramcu Boke, jednog od najljepših zaliva svijeta. Svaka od njih ima otisnut autorov originalni pečat i pečat vremena u kome je nastala”, kazala je novinarka Vitka Vujnović.
Ona je istakla da kartoline doživljava “ kao jedinstveni vodič koji će svakome ko ga pročita oplemeniti pogled na Herceg Novi, a čitalačka šetnja kroz donekle poznate ili sasvim nepoznate storije postaće nezaboravno iskustvo”.
“O uglednim porodicama Jankovića, Živojinovića, Mračevića, o kultnom mjestu na Karači i Radu Ogurliću, o putujućem kinu i Simu Čoloviću, Momčilu Tapavici i hotelu Boka ,o Komnenovićima, Štumbergeru, o KRVAVOM KOLU OKO ODORE HEROJA, o poratnim TAČKICAMA i načinu na koji su prebrojavane i dijeljene, o ŠKVERU, TORI, PEŠKARIJI, bifeima Beograd i Lovćen, o UMJETNIČKOJ ŠKOLI, LEGENDAMA, NARODNIM PRIČAMA I VJEROVANJIMA pa i MANJE POZNATIM RIJEČIMA napisao nam je kartoline gospodin Brajević i poklonio nam dragocjen materijal za naše porodične albume – jer je svaka priča koliko njegova toliko i naša – i kao svaka priča o zavičaju vrlo je lična”, naglasila je Vujnović.
Akademik Zuvdija Hodžić podsjetivši na Andrićevu misao da svaki čovjek duguje svom zavičaju , kazao je da je ova knjiga dokaz da ima ljudi kojima zavičaj duguje pažnju I poštovanje, ali I da je “neprocjenjivo blago za Novljane i dragocjeno štivo za svakog ko želi da se upozna sa životom i istorijom Herceg Novog”.
On je ocijenio da je riječ o štivu, koje se čita „na dah“ jer , između ostalog, pokazuje Brajevićevo poznavanje prošlosti, istorije, kulture, prirode, svekolikog života Novog i okoline.
Vrijeme koje Mišo Brajević bilježi je vrijeme uspona i ekspanzije jedne države koje više nema i ovog grada ,koji je u toj državi doživio puni procvat i prosperitet, kazao je dramski pisac Stevan Koprivica.
Za njega je nova Brajevićeva knjiga posveta Herceg Novom kao mediteranskom gradu, ali u prošlim vremenima, omaž onom Herceg Novom kakav više nije,knjiga prepuna svjetlosti, koja,kao i sve u životu, ima i svoje tamne valere. “Svjetlo u Mišovoj knjizi ne bi bilo toliko vidljivo da nemamo i mrakove, poput “krvavog kola” na Trgu Nikole Đurkovića u vrijeme Drugog svjetskog rata, podsjetio je Koprivica.
„Ovo je pokušaj da se kroz literarni zapis, kroz kraktke i kraće priče, otrgne od zaborava sve ono tipično novljansko, do čega sam mogao doći, tragajući i za narodnim pamćenjem duži niz godina. Pokušaj pravljenja svojevrsnog hodometra Novog i Novljana kroz jedno izgubljeno vrijeme, u kojem sadašnji Novljani mogu naći svoje korijene koji su, nerijetko, bili iskidani ili pogubljeni, objasnio je autor Milan Mišo Brajević.
On je kazao da je knjiga “mala riznica događaja i galerija likova od gradonačelnika, trgovaca, prosvjetara, zanatlija, ugostitelja i običnih ljudi koji s utu “postojeni” rame uz rame i kojih, dobrim dijelom , više nema.
“Pokušao sam odškrinuti avlijska vrata novskih porodica, do granice koja ne bi narušila vječiti mir i moralni integritet naših upokojenih sugrađana. U nju sam smjestio i dio humora i smijeha i anegdota koje valja sačuvati od zaborava”, kazao je Brajević.
Knjiga Palasturine kartoline došla je u pravo vrijeme,kako je primjetila Vujnović, jer otklanja opasnost da opisano bude zaboravljeno ili s nerazumijevanjem rastočeno.
Iz knjige: Komšija i sused
“Kada su moj otac Đuro i Aco Marković, poslije dugog radnog vijeka, pošli u zasluženu penziju penziju jedan od glavnih zadataka im je bio odlazak Đura u špenzu, a Acu u nabavku namirnica.
Đuro bi se prije odlaska spremao obukavšI gaće i košulju i spučio puce na jaketunu, zatim nazuo bječve i obuo crevlje, pošto bi raspetljao grop na špigetama. Neda bi mu nasula škudelu od mažurane, koju je je uz cerošpanj, garonfule i metvicu , zalivajući ih svako jutro iz malog štrapadura, gajila u pitarima na skalama i taraci. Dodala bi mu beškot, a za nju spremila ćikaru kafe, skuvane u kogumi, u koju je stavila kućarin cukra. Poslije bi Đuro uzeo lumbrelu I boršu I krenuo uz Ulicu. Za to vrijeme Aco bi obukao pantalone, košulju i zakopčao dugme na sakou. Vesela bi mu spremila šolju čaja od majorana, koji je uz muškatle, karanfile I nanu gajila u saksijama na stepenicama i terasi, zalivajući ih svako jutro malim posipačem. Dodala bi mu dvopek, a za nju postavila, skuvanu u džezvi, šoljicu kafe u koju bi stavila kašičicu šećera. Bilo je oblačno i počela je da rominja kiša, pa je Aco uzeo kišobran i ceger i pošao u susret Đuru koji je nosio lumbrelu i boršu”.
Milan Mišo Brajević
Rođeni Novljanin, Milan Mišo Brajević, bavio se izdavaštvom i publicistikom, ali obavljao i brojne funkcije u državnim organima. Između ostalog, bio je pomoćnik direktora hotela “Topla”, urednik izdavačke kuće „Obod“, šef kabineta predsjednika Vlade Crne Gore u Jugoslaviji, kao i dio protokola prilikom Titove posjete Podgorici.
Istaknuti je društveno-sportski radnik. Bio je predsjednik Vazduhoplovnog saveza Crne Gore, predsjednik SOFK-e Crne Gore, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, predsjednik vaterpolo kluba „Jadran” – Herceg Novi i predsjednik Skupštine FK „Crvena stijena” – Podgorica. Nosilac je prizanja „Zaslužni sportski radnik Crne Gore”.
Dobitnik je Oktobarske nagrade Herceg Novog i Specijalne plakete za doprinos razvoju kulturne baštine časopisa „Komuna”.
Nosilac je Ordena rada sa zlatnim vijencem i Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.
On pripada onoj vrsti ljudi koji, pored svog vokacijskog određenja, nalazi vremena, snage i volje da se predaju istraživačkom poslu zarad očuvanja identiteta i potvrđivanja civlizacijskih vrijednosti grada i kraja kome pripada. Sve je počelo kao igra u krugu porodice i prijatelja ko zna više starih, zaboravljenih riječi iz našeg kraja, da bi impozantni Brajevićev opus narastao na oko 31 000 upotrebljenih ili zaboravljenih riječi i izraza širom Crne Gore, zatim još 11 500 riječi i 5 500 toponima iz hercegnovskog kraja, te 900 anegdota i više od 6 000 izreka, sva prezimena i nadimke zavičaja, kao i 3 456 poslovica, izreka, misli i pouka.
Uvidjevši da nigdje nije zabilježen duh novski, vedar i uvijek spreman na šalu, predano sakupljajući građu, objavio je nekoiliko knjiga „U Novome i okolo njega“ – „Kadena od riječi“ prvo,pa dopunjeno izdanje, zatim „Vijađ kroz škerce i mudrolije“ i „Điravamo i škercamo se“, prije dvije godine i knjigu „Kalama i skalama novskim“.
U svemu što je radio i pisao osjeća se ljubav prema Herceg Novom, možda i ponajviše u „Palasturinim kartolinama“, podsjetila je na impresivnu Brajovićevu biografiju voditeljka Dragana Vlaović.
/S.Kosić/
