Svaka članica Evropske unije do 2023. trebala bi uspostaviti učinkovitu mrežu zaštićenih područja na 30 posto površine mora i isto toliko kopna. Od tog postotka 10 posto mora i 10 posto kopna mora biti strogo zaštićeno, kaže Europska strategija bioraznolikosti. U Hrvatskoj je trenutačno zaštićeno 1,94 posto teritorijalnog mora i malo više od 16 posto obalnog mora, dok su površine mora pod strogom zaštitom zanemarive. Gotovo da ih nema.
Statistika u ovom slučaju prati stvarno stanje i svatko kome je imalo stalo do očuvanja i zaštite prirodnih resursa morao bi se zamisliti, piše HRT Magazin. Ali ponešto i učiniti. Udruga “Sunce” pokrenula je zato javnu kampanju osvješćivanja javnosti i institucija o potrebi zaštite mora i uspostave zaštićenih područja nazvanu “More puno života”. Pa da svak radi svoj posao.
– Sredozemno more pa i Jadransko je u lošem stanju što se tiče prirodnih resursa, prelovljeno je, sve je veća ugroza obalnih i morskih staništa. Tek je 9,3 posto površine u nekoj kategoriji zaštite, a u strogoj zaštiti još nismo došli do tog postotka. Vjerojatno je riječ o promilima prije nego o postocima tako da daleko zaostajemo u zaštiti mora, ustvrdila je Zrinka Jakl, voditeljica programa zaštite prirode, Udruga “Sunce”.
Nisu potrebne posebne analize da se shvati težina ovih riječi i svih dosadašnjih informacija o onečišćenju mora. Dovoljno je vidjeti što se sve, iz godine u godinu, u eko akcijama izvuče s morskog dna uz obalu. Kad se tome doda i već mnogo puta prožvakana priča o moru kao skladištu odbačene plastike, pametnome dosta.
Pozitivnih primjera zasad je još uvijek malo.
– Postoje primjeri koji pokazuju da ako se učinkovito upravlja , ako se na terenu provodi zaštita, da se može pridonijeti ne samo očuvanju bioraznolikosti nego i ribljeg fonda i poboljšanju ribarstva u okolnim područjima. Jabučka kotlina upravo je jedan takav primjer i vidimo da su se ribari, ali i državna administracija, osvijestili da takve modele primjenjuju i na nekim drugim područjima, ističe Jakl.
Vidljivi su i gospodarski efekti pa je i više nego jasno da snažna, stroga, zaštita prirodnih resursa i razumno upravljanje za održivi razvoj imaju jednaku važnost kao i nove tehnologije. Problem je međutim sporost u stvaranju fleksibilnog institucionalnog okvira koji će pratiti klimatske i tehnološke promjene.
– Ono što nas koči su zastarjeli zakoni i prakse. Zakoni koji prepoznaju zaštićena područja više kao mašine za posjećivanje, turizam i divljenje prirodnim ljepotama, a time se ne omogućuje provedba učinkovite zaštite na terenu. Veliki iskorak je učinjen jer će do kraja godine biti izrađena karta morskih staništa koju izrađuju Institut za oceanografiju i ribarstvo i Hidrografski institut u čijoj smo izradi i mi sudjelovali. I moći ćemo sustavnije planirati što i kako, poručila je Jakl.
Dobra podloga za izradu modela zaštite i upravljanja budućim zaštićenim područjima su i rezultati višegodišnjeg projekta Life Artina koji se bavio zaštitom morskih ptica, točnije sredozemnog galeba, kaukala i gregula. Osim određivanja reprodukcijskih zona, zona hranjenja i migracijskih ruta dio projekta bio je posvećen i primjeni novih alata u ribarstvu radi smanjena stradanja tih ptica.
– Da se uspostavi balans između ljudskih aktivnosti i zaštite prirode. Ispitivali smo hookpads, to je posebna kapsula koja zadržava udicu s mamcem i na određenoj dubini se otvara pod pritiskom, koristi se za parangale. Bile su led lampe na mrežama koje smo testirali radi noćnog ribolova. Treće je bilo postavljanje dodatnih utega da se parangal spusti na što veću dubinu, objašnjava Vida Zrnčić, voditeljica projekata Udruge “Sunce”.
Ovim projektom određeno je pet novih područja zaštite morskih ptica i to između Brača i Hvara, između Korčule i Lastova, veći dio oko Pelješca, sjeverni dio otoka Mljeta i na sjevernom Jadranu između Italije i Istre.
– Sljedeći korak je, s obzirom da smo u EU, uvrštavanje ovih područja u mrežu Natura 2000. Nakon toga je korak pravilno upravljanje i održavanje tih područja, dodaje Zrnčić.
I tu dolazimo do ključne stvari. Zakonodavni okvir bi trebao biti usklađen na nekoliko razina da, primjerice zakon o zaštićenim područjima ne derogira zakon o ribarstvu i obrnuto, da prostorni planovi predvide zaštićene zone bioraznolikosti, ograniče izgradnju, zabrane intervencije u prostoru zaštićenih i strogo zaštićenih zona. Da inspekcijske službe pri detektiranju nezakonitosti i nepravilnosti imaju jasne i nedvosmislene ovlasti.
