Poznati crnogorski književnik Miraš Martinović prošlog mjeseca u Zagrebu je objavio knjigu „Povratak u Aleksandriju”.
Povratak u Aleksandriju, znači povratak u opšte pamćenje. To je grad memorije, grad biblioteke koja je izgorjela, a uprkos toj činjenici, knjige žive, ideje žive. Sve živi.
Ideje je nemoguće spaliti.
Ova knjiga je neka vrsta čitanja iz pepela. Čitanje imaginarnih knjiga iz imaginarne biblioteke. Biblioteke koja čuva ideje… Priče u njoj su i faktografske i arhetipske.
Osjetio sam potrebu da uz nju napišem ove riječi.
Povratak u Aleksandriju je vjerovatno najkompleksnija moja knjiga, nastajala tokom dvije decenije, zapravo pararleno sa ostalim knjigama. To je knjiga o mojim opsesivnim temama, ljudima i događajima, omiljenim piscima i flozofima, koji su se bunili protiv svog vremena, ustaljenog reda i kanona, propovijedajući novo, razbijajući ovještale sisteme, mišljenja i kanone.
To su, u ovoj knjizi probuđeni heretici, kako je ona nosila prvobitno ime.
I više i dublje od toga, to je knjiga o snovima i sudbinama, koje se negdje prepliću i spajaju. Knjiga o Aleksandriji, gradu u faktičkom smislu, ali i arhetipskoj Aleksandriji, čije konture su vječne, za razliku od one trošne i prolazne, koja je uistinu prošla. Aleksandrija je arhetipski grad, gdje se susreću duše onih koji su se potvrdili na zemlji jedinstvenim djelima, pa tako i stvorili zaslugu, za prebivanje u tom gradu.
Ovo je knjiga ideja, koje žive u gradu, u kome za svaku idu stoji posebno mjesto. Sa tog fona sam ih skidao i u ovu knjigu uvodio.Odisej, mitska ličnost, i Homer pjesnik…. Vergilije, Margerit Jursenar, Li Po, Heraklit, Dante, Ezra Paund, Huan Rulfo, Antonio Maćado, taj najveći pjesnik Španije, koji skončava u bijedi u kampu za izbjeglice…. I da sve junake ove knjige ne otkrijem. U priči o Homeru, Homer je hirurg u Trojanskom ratu, koji u posljednjem jurišu tog rata koji se ne prekida deset godina, nakon što je obavio toliko operacija, amputirao toliko nogu i ruku, i sam gubi vid. Da bi, kao veteran i isluženi vojnik, a ti su nakon svakog rata suvišni, krenuo drumovima Grčke, i za parče hljeba i sitan novac pričao priče o Trojanskom ratu…. Tako su nastale Ilijada i Odiseja, koje je on pri kraju svog zemaljskog puta, diktirao pisarima, plaćajući isprošenim novcem, pa su tako ostala dva najveća djela, iz kojih su ruđena sva djela kasnije evropske civilizacije.
SAN OMARA HAJAMA, priča je o sudbini velikog persijskog pjsnika, tvorca RUBAJIA, priča o sudbini te knjige, a LICE VREMENA, meni možda ponajdraža priča u knjizi (koju čini pedeset i jedna priča), posvećena je poslednjim zemaljskim danima umirućeg biskupa Avgustina, preobraćenika i retora, koji je čitav život tražio Boga.
Na kraju umire, nesiguran, u Hiponu, gradu kojeg opsijedaju varvari, ne spoznavši ni Boga ni vrijeme….
Tu su priče o Džojsu, Borhesu, Hamsunu, Paundu, Kavafiju, Bulgakovu….
Prije nego što će nastaviti da piše svoje čuveno djelo Hadrijanovi memoari, a nakon što je slučajno u hrpi papira pronašla nekolioko započetih stranica, kucanih na pisaćoj mašini… Margerit Jursenar usniće neobičan san, jednu meremrnu glavu u polju prepunom cvjetova, glava izranja iz zemlje, ide joj u susret, nešto govori. Nakon toga sna će punom snagom nastaviti da ispisuje Hadraijanove memoare. Ta glava koja je vidjela u snu, bila je Hadrijanova glava. San je bio podsitacaj da nastavi psanje toga djela. Bez sna možda ne bi bilo te knjige. Što navodi na zaključak da svemu velikom prethodi san.
U svim ovim pričama tražio sam snove i sudbine kao dublju pozadinu stvarnog života. One sile nedviljive koje nama upravljaju. Silazio sam u splet okolnosti, ali i nekih sudbinskih određujućih trenutaka. Otuda sam izvačlio, sa tim bojama obojene i znakovima označene, biografije koje su dobijale nove tonove.
Svemu starom i prošlom, može se dati novi ton, a taj ton je zapravo novi produžetak. Novo trajanje.
To su stari rukpisi, koje sam uvezivao u novo pismo, stare životopise u nove živote, stvarajući paralelne, u ovom slučaju, imaginarne biografije.
Petar Gudelj, klasik hrvtske književnosti, koji je za ovu knjigu napisao poseban tekst – recnziju, zapisao je, između otsalog, i ovo:
„Vijenac pjesama u prozi, povijesnih i pjesničkih eseja, sanjarija i maštarija. Putovanje perom rubom između mogućega i nemogućega, s dragocjenim iskliznućima u nemoguće“.
Petar mi je rekao, nakon što je knjiga objavljena, te nakon što ju je objavljenu pročitao: „Poslije ove knjige i oni koji su te do nje, možda mrzjeli, voljeće te“…. Vjerujem Petru, i ovoj knjizi.
ERUDICIJA PRETVORENA U KREACIJU, Dimitrije Popović kaže:
Književni portret Miraša Martinovića dopunjuje se i obogaćuje njegovom novom knjigom “Povratak u Aleksandriju”. Pred nama je niz likova, istorijskih i mitskih, datih u kratkim literarnim formama. Autor nas uvodi u njihove sudbine i njihova djela naznačujući kontekst vremena u kojem su živjeli, odnosno stvarali.Zanimljivost sižea i preciznost izraza oslobađa simbolička značenja imanentna datom narativu.Bez obzira na različitost sižea pojedinih priča u knjizi “Povratak u Aleksandriju” je ostvaren kontinuitet po onoj dubinskoj metafizičkoj niti koja odražava ona temeljna pitanja ljudskoga bića izražena kroz njegovu egzistenciju – o Bogu,o životu,vjeri, sudbini,ljubavi, istini,žrtvovanju….smrti.
Svaka od ovih priča, ima svoju pouku i poruku. Forme su kratke, a ništa u njima nema suvišno. Godinama sam ih brusio, kako to more brusi pijesak…. taj pijesak, kojeg su brusili vjerkovi, pokupio sam i od njega sačinio knjigu. Borhesovski rečeno – pješčanu knjigu….
Knjige, nakon što ih objavim, ne volim čitati. Ove priče čitam, i nakon što sam ih objavio, svaki put su mi drugačije i svaki put imam za njih više ljubavi….
Tražio sam one atipične detalje u istoriji, ljudima i događajima, koji su naizgled bili nevžani u vremenu u kome su se događaji zbili, a ljudi ostvarili….a koji su se kasnije pokazali kao ključni i odlučujući.
Istorija je u stalnom pokretu i stalno se mreška, poput mora na vjetru…. Novi događaji pomjeraju stare. To je ono vječito nevidljivo zbivanje, koje ne miruje, za kojim sam tragao. Svaka dodata kocka nekom mozaiku, čini pomjeranja u samom rasporedu mozaičkih figura, kao i dodta riječ u tekstu. Sve se pomjera. Ništa ne miruje. Za tim nijansama sam tragao, zapravo, same su se same nametale.
Skinuta je sa rukopisa kojim je sve ispisano. Njeni slojevi su se sami ukazivali i povezivali.
Za Boka News
Miraš Martinović
Herceg-Novi, 6. jun 2015.
