Dvije lignje i šaka gavica sve je što su u mreži izvukli na postu kod prčanjske škole
Razočarenje na licima ribara i rezignirano sakupljanje mreže, povratak barkom doma bez ulova – česta je pojava koja zabrinjava sve one koji se tradiciionalnim ribarstvom bave kao dopunskom djelatnošću. Brine to i njihove porodice, ali i one domaće ljubitelje ribe, mještane, furešte i goste, koji vole da nabave kvalitetnu ribu direktno iz mora, na obali, iz prve ruke, od samih ribara. Mreže-potegače sve češće su prazne, a institucije države ne preduzimaju nikakve mjere da zaštite riblji fond u Bokokotorskom zalivu, da uvedu red u nekontrolisani nelegalni izlov, te da zaštite ovu djelatnost koja je dio načina života, običaja, kulturne istorije primorskog podneblja.
-Tradicionalnim ribanjem na ovaj način sa mrežama-potegačama, kako se i danas radi u Boki, Dalmaciji, prehranjivao se narod, to je bilo korisno, međutim, „viša sila“ došla, hoće da se uvede zakon koji more u Boki kotorskoj tretira kao otvoreno more, a ne kao zaliv. Ovdje moraju da se zabrane neke djelatnosti u ribarstvu, poput mreža stajačica („barakude“), koje su nekad bile zabranjene, a sada ih je na kilometre i kilometre i one onemogućavaju ribarima da se kreću. Postavlja ih ko ih god ima, možete ih kupiti gdje hoćete u prodavnici ribarske opreme, upozorava naš slučajni sagovornik koji je ispratio izvlačenje mreže – Miro Krašovec, starosjedelac iz Orahovca. On se takođe bavi ribanjem na sitnu plavu ribu kao dopunskom djelatnošću, i to tradicionalno- na feral, žeženje.
Naglašava da zakonske norme štite ribarstvo samo na papiru, a da je u praksi izražen nedostatak inspektora na moru.
– Samo jedan ili dva inspektora za cijelu Crnogorsku obalu je malo -poste su uzurpirane bez ikakve kontrole inspekcijskih službi, postavljaju se bove, sidrišta, teško je da se borimo protiv toga, kad su inspekcijske službe totalno zakazale.
Ribanje se nekad odvijalo u periodu kada je „škuro“, kada Mjesec nije pun, nije se ribalo 365 dana u godini, nego pola od toga. Još kad je vjetar, loše vrijeme da se na more ne može izać, sve to je oduvijek uticalo na frekvenciju ribanja. Međutim, iako je to regulisano zakonskim propisima, oni se ne sprovode i riba se u bilo koje vrijeme, bez obzira na sve, kaže Krašovec.
Činjenica je da tradicionalni ribari u Kotorskom zalivu nemaju svoje posebno strukovno udruženje, te se njihov status i ne može raznmatrati niti poistovećivati sa ribarima iz Udruženja profesionalnih ribara Crne Gore čije je sjedište u Herceg Novom.
-Mi spadamo u neke „sitne“ ribare, jer ovi sa kočama što idu na more ribati, oni imaju udruženje u Herecg Novom, a mi nismo članovi tog udruženja. Sve nas je manje iz razloga što nema ribe, što nema više ni radne snage, kao što je nekad bilo; mnogi se bave turizmom, ugostiteljstvom…, primjećuje naš sagovornik, dijeleći sa nama stav da je tradicionalno ribanje je nematerijalno naslijeđe, te je krajnje vrijeme da se očuva kao takvo. Za njegovu „održivost“ potrebno je da se obučavaju mladi ribari, da se sistemski sprovodi njihovo obrazovanje, da im se otvori perspektiva i omogući im se da žive od svoje privredne djelatnosti- međutim, toga u Crnoj Gori/ Boki Kotorskoj nema.
-Nekad nije bilo telefona, nismo ni sanjali da će oni imati ključnu ulogu u odrastanju mladih, a stotine godina ovako se ribalo i bilo je i ribe i hrane. Najgore od svega toga je što tržište ribe je totalno neregulisano. Toliko zdrave hrane maltene se ne koristi, baca se u more, ne može se prodati- promijenilo se stanovništvo, mnogima „smrdi“ da očisti ribu, zavjese, sobe, gospođe, naglašava Krašovec.
Usvajaju se zakoni bez ikakvih javnih rasprava, „onlajn“, telefonski, to je zaista nemoguće. Sprovesti Evropske unije u ovome akvatorijumu Boke kotorske je stvarno apsurd, sem totalnih zabrana, ništa drugo ne pomaže, poručuje Krašovec.
U jačanju kruzing industrije u Kotorskom zalivu nalazi se uzrok devastacije akvatorija i prirodnog staništa, čime dolazi i do gašenja djelatnosti.
-Ovakva frekvencija brodova u zalivu je pogubna za sav riblji fond, a time i za djelatnost tradicionalnog ribanja, zaključuje naš sagovornik.
Od toga koliko zaštitimo stari ribarski zanat sada, zavisiće njegov opstanak u budućnosti.
/M.D.P./
