Lijepo, prohladno kasnojesenje jutro tog 7.decembra 1908. zateklo je na površini zaliva Boke jedan mali ratni brod što je svoj pramac bio usmjerio prema izlazu iz fjorda. Tačno u sedam sati ujutro, dok se sunce tek promaljalo iznad vrhova Lovćena na istoku, posada broda Njegovog veličanstva – austrougarskog cara Franca Jozefa, razarača „Huzsar“, užurbano je obavljala svoje poslove na palubi i u strojarnici broda što se otiskivao od obale u Pomorskom arsenalu u Tivtu. Dvije „Huzsarove“ velike četvorocilindarske klipne parne mašine ukupne snage 5.800 konja, zakloparale su pod 18,6 bara pritiska pregrijane pare što je iz četiri kotla puštena u njih. Dva velika trokraka propelera, svaki prečnika preko dva metra, snažno su pogurali „Huzsar“ naprijed i zapjenili more pod njegovom krmom.
Zapovjednik razarača, kapetan korvete Rener zadovoljno je sa otvorenog komandnog mosta, posmatrao vrijedan i vješt rad moranra na palubi dok su oni brzo podizali bokobrane i spremali privezne konope što su do maločas, „Huzsara“ držali na vezu u Tivtu. Uredan pomorački izgled broda nikako nije smio doći u pitanje –jednostavno, nedopustivo bi bilo da bokobrani bespotrebno „kloparaju“ uz vitke bokove razarača, duže od samo par minuta nakon što se brod odmakao od rive sa koje je isplovio… Rener je zadovoljno konstatovao da je posada učinila sve što treba da njegov brod bude uredan i primjeren za plovidbu uz obale zaliva sa koje su taj još uvijek nov iza to vrijeme moderan razarač, posmatrale oči mnogih civila, ali i brojnih Renerovih kolega – oficira i mornara sa drugih austrougarskih ratnih brodova na sidrištima u Boki – drugoj najvećoj pomorskoj bazi moćne Austro-Ugarske imperije. „Huzsar“ pod njegovom komandom, usmjerio se kroz Kumborski tjesnac i Topaljski zaliv, jugozapadno prema izlazu iz Boke i nedugo potom, brod je brzinom od 12 čvorova, spokojno sjekao more okrenuvši u jugoistočni kurs, prema Budvi. Vrijeme je bilo lijepo – nebo čisto bez oblaka, vidljivost odlična a more tek neznatno uzburkano pod laganim burinetom. Rener je gvardiju na komandom mostu i navigacijsko vođenje broda što se bio uputio na zadatak patroliranja uz krajnju južnu obalu Austro-Ugarske, od Boke pa sve tamo do Spiča pred Barom, uskoro predao svom prvom oficiru, poručniku bojnog broda Bekeru. On je nedugo potom, a da to nije prijavio komandantu broda što je dvogledom posmatrao obalu i razgovarao sa drugim oficirima, neznatno primijenio kurs broda…
Šezdeset osam metara dug i 6,26 metara dugi „Huzsar“ koji je sada u plovidbi zalivom Trašte vodio poručnik bojnog broda Beker, bio je prvi od ukupno četrnaest austro-ugarskih razarača istoimene klase. Za razliku od večine drugih austrougarskih ratnih brodova koji su sagrađeni u domaćim brodogradilištoma u Trstu, Puli, Rijeci i Kraljevici, „Huzsar“ je za Carsku i Kraljevsku Mornaricu Austro.-Ugarske (K.u.K. Kriegsmarine), sagrađen 1905. godine u Londonu, u britanskom brodogradilištu renomirane kompanije „Yarrow“, po njihovom projektu. Gradnja razarača koji je imao puni deplasman od 428 tona, počela je u novembru 1904., brod je porinut 31.maja, a u operativnu upotrebu K.u.K. Kriegsmarine je zvanično uveden 4.jula 1905. Pedantni finansijski činovnici dvora u Beču zabilježili su da je njegova gradnja carsku blagajnu koštala tačno 1.558.136 kruna. Za te pare Ku.K. Kriegsmarine je dobila prototip nove, moderne klase razarača sa početka 20.vijeka, kakvima su se tada ubrzano opremale mnoge mornarice u svijetu. Iako nije imao najmoderniji turbinski, već pogon na klasične, klipne parne mašine trostruke ekspanzije, „Huzsar“ je ipak bio vrlo brz brod i na probnim je vožnjama postigao maksimalnu brzinu od čak 30,27 čvorova. Njegova trajna maksimalna brzina bila je 28,53 čvorova pri 388 okretaja stroja u minuti. Sa zalihama goriva od 90,6 tona uglja, „Huszar“ je punom brzinom, mogao preploviti 500 nautičkih milja. Brod sa za to vrijeme karakterističnom tzv. kornjača formom pramčanog kaštela, imao je jedan jarbol, četiri dimnjaka i nisko nadgrađe da bi bio što teže uočljiv i manji cilj za neprijetelja na moru. „Huzsar“ je bio naoružan sa jednim topom kalibra 66 mm, sedam topova kalira 47 mm, i dvije torpedne cijevi kalibra 450 mm. Opsluživalo ga je 66 članova posade.
Novosagrađeni brod sa austrougarskom posadom, isplovio je 10.jula 1905.iz Londona i uzeo kurs prema Jadranu. Usput je zbog dopune goriva i zaliha hrane, svraćao u Lisabon, Gibraltar i Alžir, da bi novi i tada najmoderniji austrougarski razarač, 26.jula 1905. uplovio u Tivat gdje je i svečano dočekan, kao svoju prvu luku u domovini. Tokom te i naredne godine u novi brod je u praktičnoj upotrebi pokazao i određenee manjkavosti pa su na njemu urađene i neke modifikacije radi otklanjanja nedostataka. Najuočljivija je svakako bila produženje sva četiri dimnjaka jer se pokazalo da gusti dim koji je izlazio iz originalnih niskih dimnjaka, smeta posadi, posebno nišandžijama na oružjima. Tokom 1906. osim redovne službe na Jadranu, „Huzsar“ je izveo i jedno duže dvomjesečno krsterenje Mediteranom na koje je krenuo 14.marta iz Tivta i do povratka u Boku 11.maja, brod je posjetio luke u istočnom Mediteranu: Krf, Aleksandrija, Haifa, Bejrut, Marmaris, Sira, Zea, Istmia, Galaksidi, Patras i Valona.
„Huszar“ je u jesen 1908. zvanično priključen Torpednoj flotili sa bazom u Boki Kotorskoj, a 3.decembra je isplovio na zadatak patroliranja i pregleda obale prema Baru. Dok je brzinom od 12 čvorova mirno plovio uz obalu južno od rta Trašte u kursu 163 stepena, strahoviti udarac iznenada je u 8.10 časova, potresao „Huzsar“. Uz tresak i jezivo cviljenje čelika svog trupa koji je strugao u nešto veliko pod morksom površinom, brod se naglo zaustavio. Posada koja je uslijede žestokog udarca popadala sa nogu, odmah je morala žurno reagovati jer je brod koji je, kako se pokazalo, udario u podvodni greben- hridinu Kalafat koje lokalno stanovništvo zove seka Albaneze, te je pritom pretrpio ozbiljna oštećenja. Oplata na desnoj sg/trani trupa uz kobilicu, bila je pocijepana u dužini od 20 metara, a ispod kotlarnice se otvorila rupa prečnika 30-tak centimetara kroz koje je more nadiralo u utrobu „Huzsara“. Posada u kojoj je bilo povrijeđenih, ali na sreću ne i poginulih, borila se da spasi svoj brod koji se ubrzano punio vodom i počeo tonuti pramčanim dijelom. Pozvana je pomoć, pa je na lice mjesta uskoro iz Boke stigao veliki remorker austrougarske mornarice „Gigant“, a priskočili su i ribarski čamci iz obližnje, oko tri milja udaljene Bigove. Iako je situacija bila teška, mogućnost spašavanja ozbiljno oštećenog razarača ipak je bila realna, pa su iz komande baze u Boki, uskoro na mjesto nesreće poslali još tri torpiljarke i jednu baržu. U naredna dva dana naporno se radilo da se skidanjem naoružanja i što više tereta sa nasukanog broda, on olakša kako bi se uspio „svuči“ sa stijene na koju je “Huzsar“ bio čvrsto nalegao. Uz velike napore, sa „Huszara“ je iskrcano oko 130 tona materijala i 10.decembra razarač je čeličnim sajlama vezan za oklopni krstaš „Sankt Georg“ koji je takođe stigao na mjesto nesreće. Veliki ratni brod sa svojim strojem snage 15.000 konja, pokušao je tegljenjem da odsuka „Huzsara“, ali su čelik-čela popucala pod strahovitim naprezanjem. Vremena za novi pokušaj nije bilo jer su se meteo uslovi brzo pogoršavali, vjetar je jačao i podizali sve veći valovi. Narednog dana digla se prava velika zimska oluja, pa se većina brodova što su pokupali da spasu „Huszar“ povukla na sigurno u Boku, a pored nasukanog razarača ostao je samo bojni brod „Erzherzog Friedrich“. Nevrijeme je bilo tako jako da je čak i 126-metarski „Erzeherzog Friedrich“ od 10.640 tona, jedva odolijevao raspomamljenom moru koje je velikom bojnom brodu odnijelo jedno od glavnih sidara, nekoliko palubnih reflektora, te odvalilo i odnijelo čak i veliki ukrasni željezni balkon na admiralskoj kabini na krmi broda. Veliki talasi nemilosrdno su udarali u bespomoćni „Huszar“ i nanosili mu nova oštečenja. Već narednog dana, kada je oluja spasnula, vidjelo se da je „Huzsar“ gotov – krmeni dio broda napunio se morem i potonuo do nivoa glavne palube, a razarač i dalje oslonjen na stijeni, savio se neposredn ispred komandnog mosta. U noći 12.decembra, „Huzsar“ je sam od sebe, skliznuo sa seke Albaneze i potonuo. Olujno nevrijeme opet je ojačalo pa su se spasilačka plovila ponovno našla pod punim udarom vjetra i valova. Dvije barže otkačile su se sa sidra, jedna je potonula, a drugu su pobješpnjeli valovi bacili na obližnju obalu. Kad se oluja konačno smirila i more dovoljno izbistrilo, austrougarski mornarički ronioci spustili su se u podmorje oko hridine Kalafat u potrazi za potonulim „Huzsarom“. Na dubini od 15 metara, našli su nekad ponosni razarač slomljen kao prut, na čak tri dijela. Devetanestog decembra nastavljene su operacije spašavanja i vađenja iz olupine razarača svega još uvijek iskoristivog materijala, posebno djelova strojarskog kompleksa. Uz pomoć plovnih dizalica i mnoge druge opreme, mnoštva alata, čak i podvodnih eksplozija kojima su se pokušavali razdvojiti djelovi olupine, do marta 1909. iz mora je spašen i dignut veći dio strojarskog kompleksa potonulog razarača, njegovi propeleri sa osovinama, preostalo naoružanje, čak i cijela krma “Huzsara“. Većina tih djelova je nakon remonta, iskorištena prilikom gradnje drugog razarača istog tipa u brodogradilištu u Puli naredne godine, a koji je takođa ponio ime potonulog broda „Huzsar“ i pod njime služio i uspješno se borio u K.u.K. Kriegsmarine sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. Zapovjednik zlosrećnog prvog „Huzsara“, kapetan korvete Rener smijenjen je sa dužnosti, uhapšen i izveden je pred vojni sud koji ga je 7.maja 1909. zbog gubitka broda, osudio na četiri mjeseca zatvora. Poručnik bojnog broda Beker je zbog nesavjesnog vršenja dužnosti, dobio zatvorsku kaznu od pola godine, a obojica oficira su otpušteni i već do kraja 1909. napustili su službu u Mornarici.
U podmorju oko seke Albaneze koja ga je koštala glave, danas, 110 godina nakon ove za ratne brodove vrlo nekarakteristične nesreće, ima vrlo malo ostataka djelova trupa i brodske konstrukcije razarača „Huszar“.
„U gomili djelova razbacanih po dnu teško je odrediti a još teže biti siguran koji je dio od razarača „Huzsar“, a koji od trgovačkog parobroda „Srebreno“ koji je na seki Albaneze stradao 16.decembra 1940. Osim nepravilno razbacanih limova od brodske oplate i manjih konstruktivnih djelova brodskog trupa poput rebara, sponja i uzdužnica, drugih bitnijih brodskih djelova ovdje više nema. Bez obzira na loše stanje olupine, na ovoj lokaciji je moguće sresti manja i veća jata riba, na njoj vlada odlična vidljivost, a njena manja dubina čini je pogodnom za ronioce svih ronilačkih kategorija. Loša strana ove lokacije je povremeno veoma izražena morska struja koja je vidljiva i sa površine na samom dolasku, pa se treba na to pripremiti“- zapisao je o posljednjjem počivalištu razarača „Huzsar“ pred Bokom, poznati hercegnovski ronilac Dragan Gačević u svojoj knjizi „Podmorje Crne Gore“.
