Stravičan tresak i škripa metala probudili su oko 5 sati ujutro, tog 5.januara 1989. godine, mladića palube Dragana Srdoča iz Kotora. Šesnaestogodišnji dječak, najmlađi član posade jugoslovenskog broda za prevoz rasutog tereta „Kumanovo“, pomorske kompanije Jugooceanija iz Kotora, skočio je onako bunovan na noge, i pohitao na palubu jer se odmah po strahovitom udarcu, oglasila sirena za uzbunu. Metalni zid nadgrađa „Kumanova“ do kabine u kojoj je spavao Dragan, bio je bukvalno zdrobljen a u ovaj dio nadgrađa je bio zabijen deformisani vrh pramca nekog drugog, nepoznatog broda. „Mali od palube“ Srdoč imao je nevjerovatnu sreću jer je po rasporedu posade, on zapravo trebao biti u kabini što je zdrobljena u sudaru „Kumanova“ sa drugim brodom, ali je igrom slučaja i okolnosti da ta kabina nije bila spremna, on ipak dobio smještaj u susjednoj prostoriji i tako preživio stravičan sudar dva broda na pučini Atlantika, u još mrklom mraku, tog ranog januarskog zimskog jutra prije 30 godina.
„Nešto je strašno jako puklo i čitav brod se zatresao, kao da smo se nasukali.Makina je odmah stala jer je u strojarnicu, kroz veliku rupu u boku broda nastalu u sudaru, odmah počelo da nadire more. Data je uzbuna i odmah je posada izašla na palubu. Na sreću, struje i svjetla na brodu je i dalje bilo jer se odmah po sudaru, uključio tzv. emergency generator za vanredne situacije.“- prisjeća se danas tačno tri desetljeća nakon ovog događaja, svog traumatičnog iskustva Dragan Srdoč.
On je tada sa navršenih tek 16 godina, bio najmlađi od 33 članova posade „Kumanova“ – bulk carriera (broda za prevoz rasutog tereta) od 39.674 tone nosivosti koji je pripadao kotorskoj pomorskoj kompaniji „Jugoslavenska oceanska plovidba“. Srdoč se na tada već vremešno „Kumanovo“, jedan od četiri istovjetna Jugooceanijina tzv. Japanca, sagrađena 1965-66 u Kureu u Japanu, ukrcao tek oko mjesec dana prije nesreće. Dragan je na „Kumanovo“ – prvi brod u njegovoj pomorskoj karijeri, stupio krajem 1988. u Bijeloj, gdje je 200 metara dugi i skoro 28 metara široki brod upravo završio redovan remont i dobio sve papire da je potpuno ispravan i spreman za plovidbu. Iz Bijele je „Kumanovo“, pod zapovjedništvom kapetana duge plovidbe Predraga Janovića iz Kotora, isplovilo prema istočnoj obali SAD gdje je u luci Foladelfija imalo da ukrca teret od 34.670 tona uglja, namijenjenog željezari u Zenici…
„Sve je bilo u redu i u Filadelfiji smo ukrcali garbun (ugalj) za luku Kardeljevo (Ploče) u Jugoslaviji. Krenuli smo nazad preko Atlantika i onda se, dok smo još bili na okeanu i približavali se Gibraltarskom tjesnacu da uđemo u Mediteran, iz neobjašnjivih razloga dogodila katastrofa, odnosno sudar sa jednim marokanskim tankerom.“- ističe Srdoč, dodajući da je u vrijeme nesreće vidljivost bila dobra, vrijeme mirno, a okean djelimično uzburkan od tzv. mrtvog mora.
U desni krmeni dio „Kumanova“ udario je mali brod, hemijski tanker „Massira“ od samo 4.471 tonu nosivosti. Marokanski tanker dug samo 90 metara, zabio se svojim pramcem u krmeni kvartir „Kumanova“ sa desne strane kotorskg broda, duplo dužeg i većeg od sebe i nanio mu, kako se pokazalo, smrtonosna oštećenja. Nesreća se dogodila na nešto više od 150 milja zapadno od Gibraltara i oko 130 milja od marokanske luke Kazablanka, po povoljnim uslovima za plovidbu i očito je bila plod greške u vođenju navigacije od strane dežurne gvardije na komadnom mostu jugoslovensog broda. Naime, po pravilima za izbjegavanje sudara na moru, „Massira“ je „Kumanovu“ dolazila sa desne strane, pa je Jugooceanijim teretnjak bio dužan da izbjegava marokanski brod.
Odmah po sudaru, „Kumanovo“ je ostao bez pogona jer je more prodrlo u strojarnicu,a kapetan Janović naložio je da se uputi Mayday poziv u pomoć. „Massira“ koja nije bila pod teretom, uspjela se odvojiti od „Kumanova“ i uprkos tome što mu je pramac bio oštećen, marokanskom tankeru nije prijetila opasnost od potonuća. Za to vrijeme, na jugoslovenskom brodu odvijala se prava drama jer je kapetan Janović naredio posadi da napusti brod, ne znajući koliko će, teretom dobrano nakrcano „Kumanovo“, ostati na površini u situaciji kada ima prodor vode u strojarnicu i krmeni dio, a pumpe koje su većinom izbačene iz pogona, se ne mogu izboriti da nadiranjem mora. U sudaru na sreću, nije bilo povrijeđenih među posadom i jednom damom – suprugom jednog od kormilara „Kumanova“, a koja se tada nalazila sa mužem na brodu.
„Iako sam bio najmlađi i najneiskusniji među njima, nisam se prepao. Posada je radila na spuštanju čamaca za spašavanje u more. Desni koji se nalazio u blizini mjesta u koje nas je udario marokanski brod, uspješno je spušten i u njega se ukrcao prvi oficira palube sa deset članova posade. Mi ostali, pokušali smo da spustimo drugi čamac sa lijevog boka broda, ali on, iako je brod nedugo prije bio remontovan i dobio papire da je sve na njemu, pa i oprema za spašavanje ispravno, nije mogao ni da se pomjeri sa mjesta. Dio posade potrčao je na provu da sa nje u more spusti gumene splavove za spašavanje koji se autmatski naduvavaju kada ih bacite u more, pa smo se uskoro ukrcali na splav. Bio sam jedna od posljednjiuh koji su, uz zapovjedika Janovića, napustili „Kumanovo“ -priča Srdoč dodajući da za razliku od većine svojih iskusnijih kolega, nije uspio da sa sobom sa broda ponese bilo što od ličnih stvari koje su ostale u kabini, uključujući i njegov pasoš.
„Naredna dva ipo sata plutali smo u splavu po nemirnom Atlantiku, sve dok nas nije iz mora pokupio i spasio sam tanker „Massira“ koji nas je prethodno udario. Njegova posada nas je srdačno primila, srećna što nema žrtava ni na njihovom ni na našem brodu i što su svi izvukli živu glavu. Naš brod je za to vrijeme ostao da pluta, ali se postepeno naginjao na desnu stranu i počeo da tone krmom, zbog prodora vode. Na licu mjesta smo ostali narednih desetak sati jer je prema „Kumanovu“ plovio remorker koji ga je trebao uzeti u tegalj jer se računalo da se brod možda može spasiti. Ipak, brod nije izdržao i potonuo je 6.januara oko 1 sat po ponoći, skoro 17 sati nakon sudara.“- kaže Srdoč. Njega i dvadesetak drugih kolega sa „Kumanova“, potom je „Massira“ odvela i iskrcala u Marokansku luku Kazablanka, odakle su naši pomorci, nekoliko dana kasnije kada su se sredile sve administratiovne formalnosti, vratli kućama u Jugoslaviju. Desetak njihovih kolega na čelu sa prvim oficirom Mladenom Raičevićem, iz čamca za spasavanje na Atlantiku, pokupio je kiparski brod za prevoz rashlađenog tereta „Reefer Sea“ koji je odgovorio na Mayday poziv sa „Kumanova“ i pohitao na mjesto nesreće. Kiparski brod je spašene naše pomorce dan kasnije, iskrcao u luci Lisabon u Portugalu, odakle su se i oni ubrzo vratili u Kotor.
Napušteno „Kumanovo“ potonulo je 6.januara u 00.17 sati po Griniču, na poziciji približno 35.37N 08.39W. Olupina ovog, najvećeg po gabaritima broda jugoslovenske trgovačke mornarice ikad izgubljenog u nesreći na moru, već 30 godina počiva na dubini od preko 3 kilometra na dnu Atlantika, pred obalama sjverozapadne Afrike. Prije desetak godina, olupinu „Kumanova“ kamerama sa ROV daljinski upravljane ronilice, snimila je ekipa britanskih naučnika iz Nacionalnog okeanografskog Univerziteta u Sauthemptonu, a koji su na ostatke Jugooceanijinog broda, nabasali istražujući život organizama u najvećim dubinama okeana. Zlosrećno „Kumanovo“ je treći od ukupno četiri broda koje je u svojih skoro pedeset godina istorije, izgubila kotorska pomorska kompanija, nakon brodova „Tara“ i „Boka“ stradalih u nasukanjima 1959. i 1981., odnosno prije „Herceg Novog“ koji je potonuo nakon sudara 1996.
SRDOČ PLOVIO I POSLIJE „KUMANOVA“
Iako je imao pomorksim žargonom rečeno, veliku pegulu (zlu sreću) da već na prvom vijađu u svojoj karijeri doživi brodolom, Dragana Srdoča nesreća „Kumanova“ nije odvojila od mora i brodova.
„Nedugo pošto smo se vratili doma iz Maroka, dobio sam poziv iz uprave Jugooceanije da se ukrcam na drugi brod – „Banat“. Međutim, kada sam ga vidio onako oronulog, zarđalog i zapuštenog u luci Bar, nisam htio da rizikujem i odbio sam taj ukrcaj. Ubrzo potom ukrcao sam se na novi polukontejnerski brod „Kupres“ i sa njime plovio godinu dana, a kasnije sam nastavio jedno vrijeme ploviti na brodvima kompanije „Dabinović“ iz Monaka.“- kaže Dragan Srdoč koji i danas živi od mora, doduše ne kao pomorac, već jedan od još rijetkih preostalih profesionalnih ribara u Kotoru.
Da je bio u pravu u vezi svoje procjene dotrajalog „Banata“, pokazalo se već nakon par mjeseci od momenta kada se Srdoč trebao ukrcati na tog trampera-veterana iz 1963., jer je „Jugooceanija“ ovaj teretnjak već krajem 1989. prodala za rezanje u staro željezo.
ŽIVOT PO ODŠTETI, NE VRIJEDI JEDNAKO
Srdoč kaže da je ubrzo nakon povratka u Kotor, 1989. posada „Kumanova“ od osiguratelja tog broda dobila obeštećenje za pretrpljeni strah.
„Dobili smo odštetu po zvanju na brodu, a ne po tome što svačiji život, bio on barba (kapetan) ili mazač u stroju, bi valjda trebao da vrijedi jednako.“- jetko ka/že Srdoč kome je kao najniže pozicioniranom na brodu – malom od palube, pripala i najmanja novčana odšteta od oko 1.000 dolara.
POSADA „KUMANOVA“
Posadu nastradalog broda „Kumanovo“ koji je potonuo prije tačno 30 godina, činili su zapovjednk, kapetan duge plovidbe Predrag Janović, prvi oficir palube Mladen Raičević, drugi oficir palube Dragan Radulović, treći oficir palube Marko Duletić, radiotelegrafista Milan Manojlović, vođa palube Milo Lazarević, kormilari Uroš Ugrenović, Dragan Dudić, Ljubo Baštrica i Milojica Žugić, mornari Slavko Đuranović i Nenad Kovačić, mladić palube Dragan Srdoč, tesar Milorad Palibrk, upravitelj stroja Jovo Bećir, prvi oficir stroja Damir Sindik, drugi oficir stroja Nenad Vukadinović, treći oficir stroja Nikola Zoro, vođa stroja Veljko Paraca, električar Slobodan Ivanović, mehaničar Branko Baštrica, mazači Zoran Ercegović i Petar Dašić, čistači stroja Momir Vujović i Željko Kostić, prvi konobar Damjan Samardžić, drugi konobar Dragan Ivanović, mladić sobe Ranko Knežević, prvi kuvar Toni Ivanović, drugi kuvar Vuk Rosić, vježbenik stroja Đorđe Perunović i kadeti Branislav Vujović i Slobodan Ivović.
JEDNA OD ČETIRI „SESTRE“ IZ JAPANA
„Kumanovo“ je bio treći u seriji od četiri istovjetna broda za prevoz rasutog tereta koje je Jugooceanija naručila i koji su za kotorrsku kompaniju sagrađeni 1965-66. godine u brodogradilištu Kure Shipbuilding and Engineering Co Ltd u istoimenom gradu u Japanu.
Prvi od ovih brodova od skoro 40.00 tona nosivost a koji su u vrijeme završetka bili najveći jugoslovenski brodovi za prevoz rasutog tereta, bio je „Kotor“, a preostale tri „sestre blizankinje“, dobile su imena „Kozara“, „Kumanovo“ i „Kruševac“. Brzinom od 15 čvorova, pokretali su ih glavni motiori „IHI-Sulzer“ snage po 12.000 konja.
„Kumanovo“ je porinut 21.decembra 1965 kada mu je kumovao Petar Nakarada, sekretar abasade SFRJ u Tokiju, a dovršen je i „Jugooceaniji“ predat u martu naredne godine. Prvi zapovjednik novom brodu je bio kapetan Branko Perišić, a prvi upravitelj stroja na „Kumanovu“ inžinjer Milorad Perović. Pomorske hronike zabilježile su da je „Kumanovo“ prvi put u svojuu matičnu luku Kotor gdje mu je priređen svečani doček, uplovio 6.juna 1966., nakon što je obavio svoje prvo komercijalno putovanje sa teretom žitarica iz SAD za Veneciju.
