“Dosta se i dugo čekalo da Zuko Džumhur dobije neki svoj kutak u Herceg novom”, ustvrdio je književnik Miraš Martinović reagujući na odluku, koju još treba da potvrdi lokalna Skupština opštine, da se poznatom piscu, slikaru I karikaturisti postavi spomen ploča u najvećem bokeljskom gradu.
Martinović je prije nekoliko godina sa još 14 hercegnovskih intelektualaca, književnika, slikara, novinara… među kojima su i slikar Vojo Stanić, publicist Minja Bojanić, … obnovio inicijativu da se čuvenom hodoljupcu postavi spomen ploča u gradu u kome je živio 20 godina.
“Zuko Džumhur je sa suprugom Vezirom u Herceg Novi došao1969 godine na nekoliko dana, planirajući kraći boravak. Tada su padale kiše, gotovo četrdeset dana,a oni su boravak redovno odlazeći o u hercegnovski arhiv . Bila je to neka vrsta rituala, a kasnije su arhivu redovno poklanjali knjige. Poslije tih silnih kiša, bljesnulo je sunce nad Bokom, kako to samo zna u ovim predjelima, i ono ih je zdržalao, čak dvadeset godina, do Zukove smrti 27. Novembra 1989. godine. Vezira je prije dvije godine umrla u Istambulu u dubokoj starosti “, priča Martinović koji se u Herceg Novom družio sa Džumhurom.
“I sada i tada, mnogi su mislili da on u Herceg Novom živi u nekoj luksuznoj vili ili stanu, a tadašnje opštinsko rukovodstvo mu je to i nudilo, a on je kao pdstanar sa suprugom stanovao na Savini, prvo u kući Stanišića, a potom u kući inženjera Alije Kurtagića, koji danas živi u Sarajevu. Mateirjalna dobra su mu bila suvišna, kod Alije mislim da nije ni plaćao stanarinu. Umro je u aprtmanu hotela Plaža, gdje je proveo poslednje dane života.
Smrt ne bi bila tako strašna samo ako bi i tamo moglo da se čita
Boraveći u Herceg Novom, Džumhur je intezivno radio, prije svega čuvenu TV emisiiju HODOLJUBLJE, pisao za list POLITKA, njegov matični list gdje je nekada bio zaposlen, pravio karikature, pisao knjige…Puno je pisao i gvorio o Herceg Novom, pa je postao i zaštitni znak ovoga grada (herceg medju gradovima). O Herceg Novom napisao je neke od najljepših rečenica : „Postoje gradovi koji vam drže dušu, jer imaju prošlost, a Herceg Novi ima i dušu i istoriju“.Ovaj kosmopolita nemirnog duha svakodnevno je prolazio ulicama Herceg Novog, sjedio u omiljenoj kafani „Hercegovina“, u kojoj su stari Novljani znali koja je “Zukova stolica“, u restoranu nekadašnjeg hotela „Boka“, družio se, šalio, bilježio, crtao..
“Mnogi su dolazili iz drugih gradova iz cijele Jugoslavije da se vide sa njim i prodivane – kako bi on rekao… Prilikom jedne posjete koju smo mu učinili Dušan Kostić, Ilija Zekvić i ja, rekao je jednu rečenicu, karakterističnu, koju sam upamtio, kasnije i zapisao, a ona glasi: Smrt ne bi bila tako strašna samo ako bi I tamo moglo da se čita”, prisjeća se Martinović.
Novčanik nije nosio
“Dok je Crnogoraca, ne trebaju mi pare ni novčanik. Oni se prepiru i utrkuju ko će da plati. Time je isticao crnogorsko kavaljerstvo. Ali je supruga Vezira išla za njim i ona bi povremeno plaćala piće ljudima sa kojima je sjedio. Pio je lozovaču sa sirom u večernjim satima u dvorištu Alijine kuće.
I kada je riječ o plaćanje, jednom smo nekim poslom, ne sjećam se kojim, išli prvo na Grudu, pa u Dubrovnik, gdje su se zaista utrkivali – ko će mu platiti piće. Bio je veoma popularan i svuda rado viđan, a veoma jednostavan. Volio je svakom da pomogne. Meni je za jednu knjigu napravio seriju crteža, što je posebna dragocjenost”, ističe Martinović.
Spomen ploča Zuku Džumhuru , novinaru, putopiscu, karikaturisti, slikau, filmskom i televizijskom scenaristi, likovnom kritičaru i kostimografu , čovjeku kome je čitav svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica, biće postavljena u blizini bivše kafane “Hercegovina”, kod hercegnovske pijace, gdje je Džumhur provodio sate u razgovoru sa prijateljima i poznanicima.
Životni krug počeo i završio u Konjicu
Zulfikar Zuko DŽumhur, putopisac, slikar i karikaturista rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice.Osnovnu školu i nižu gimnaziju je završio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu Gimnaziju u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na Likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Džumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izražavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtežu, karikaturi i u putopisu.
“Nisam ni nesavremen , ni nemoderan, pokušavam I uspijevam da volim vrijeme I adeted u kojima trajem i duram I koje je I jedino moje vrijeme , moji trenuci, moji dani, moje godine I moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko.
