“Nakon brojnih izvedbi na svjetovnim i sakralnim spomenicima kulture, kako u Italiji, tako i u drugim dijelovima svijeta, imamo zadovoljstvo da, po prvi put u Kotoru, najavimo performans “Skyline-Danza verticale’’, u izvedbi italijanskog sastava ‘’Il Posto’’, koji će se održati na zvonicima veličanstvene katedrale bazilike Svetog Tripuna 02.08., sa početkom u 21.30 sati”- saopšteno je iz Zajednice Italijana u Crnoj Gori.
Program Sedmice italijanske kulture u CG organizovan je od strane Zajednice Italijana Crne Gore, u saradnji sa Narodnim Univerzitetom iz Trsta, uz pomoć fondova Regije Frijuli Venecija Đulija, a u okviru projekta ‘’Sedmica italijanske kulture u CG’’.
Inspirisani ljepotom katedrale i drevnom poviješću umjetnici su napravili poseban program kojim bi povezali arhitekturne elemente katedrale sa muzičkim i svjetlosnim efektima, tako da će posjetioci imati zadovoljstvo da dožive katedralu na poseban način.
Il Posto je prvi sastav u Italiji koji je specijalozovan za izvođenje performansa u vidu vertikalnog umjetničkog plesa. Nastao je 1994. u Veneciji, kao plod partnerstva između koreografkinje Vande Moreti i muzičara Marka Kastelija, sa ciljem stvaranja vertikalnih predstava koje kombinuju ples, arhitekturu i muziku, spajajući dramaturgiju predstava sa mjestima na kojima izvode. Stvaraju vertikalne plesne predstave na istorijskim i savremenim građevinama, na mostovima, tornjevima, kranovima, ali i u pozorištima, muzejima i industrijskim okruženjima. Muzika je posebno kreirana za nastupe, prilagođena mjestu i izvodi se uživo u kombinaciji saksofona i elektronike. Predstave na građevinama predstavljaju čitanje arhitekture kroz čula i poetsko djelovanje.
Sastav Il Posto učestvovao je na brojnim međunarodnim takmičenjima, između ostalih: Singapore Arts Festival, la Defense u Parizu, Uniteatro Festival u Paranà-Brazil, Bangkok International Dance Festival, Kuopio Dance Festival u Finskoj, Perm Festival u Rusiji, Biennale International des Théâtres du Monde u Rabatu u Maroku, Lugar a Dança Lisbona, Kaunas International Festival, International Festival di Thessaloniki, Danse Pei Reunion Island i drugim događajima u Kataru, Omanu, Bocvani, Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj, Hrvatskoj. Sastav Il Posto obišao je cijelu Italiju: Roma in Scena, Mittelfest, Red Festival di Reggio Emilia, Enel-Centrali Aperte, Primavera Scena Ancona, Volterrateatro, Bolzano Danza, brojne gradove od Napulja do Trsta, od Milana do Venecije, izvodeći na mnogim mjestima kao što su: il Museo di Roma in Piazza Navona, il campanile di San Marco a Venezia, il Museo d’Arte Contemporanea Madre di Napoli, Villa Contarini a Piazzola sul Brenta (Pd), il Museo dell’Ara Pacis a Roma, il Monastero di S.Maria del Lavello a Calolziocorte (Lc), il Teatro La Fenice di Venezia, l’Accademia dei Concordi a Rovigo, il Palazzo della Gran Guardia a Verona, Palazzo Pretorio a Volterra, Villa Tuscolana a Frascati.
Kako smo već naveli, performans je više puta izveden na spomenicima kulture koji su pod zaštitom UNESCO-a, a svi materijali i oprema su u skladu sa propisima o zaštiti kulturnih dobara.
Marco Castelli, muzičar koji je cijenjen ne samo u svijetu jazza, već i pozorišta, plesa i savremenog performansa, predstavlja se ‘solo’ u kombinaciji saksofon i živa elektronika za live soundtrack ovog remek-djela italijanskog nijemog filma, u jednosatnoj verziji, uvodeći publiku u zvučni svijet, koji nevjerovatne kadrove filma čini još uzbudljivijim i ujedno mu daje iznenađujuće savremenu notu.
Cabiria 1914
Istorijska vizija III vijeka p.n.e., reditelja Giovanni Pastrone, postavila je istorijske temelje nijemog filma. Tokom Drugog punskog rata (219. p.n.e.) mala Cabiria, oteta i prodata kao rob u Kartagi, trebala je biti žrtvovana bogu Molohu, ali su je spasili rimski patricij i njegov rob Maciste. D’Annunzio je bio taj koji je osmislio ime Cabiria, “rođena iz vatre”, i želio ga je za naslov filma. Iako je cijeli scenario pripisan D’Annunziu, u stvarnosti je pjesnik dobio zadatak da izmisli imena likova i sastavi inovativne naslove filma. Riječ je o najskupljem, grandioznom, slavnom, nijemom, italijanskom, istorijskom filmu, jednom od prvih kolosala, koji je namjeravao povezati pozorišnu tradiciju, slikarstvo, muziku, književnost, a takođe je imao veliki uticaj na Hollywood, tehničkim i stilskim inovacijama kao što je sastavna upotreba tracking shot-a.
Đanfranko Miksa
Cetinje, 4. avgust 2023.
Đanfranko Miksa je čovjek i umjetnik visokih intelektualnih vrijednosti. Kao potomak čuvene umjetničke škole Romola Venućija, nakon čije smrti se još uvijek mnogi umjetnici osjećaju kao siročad, Miksa postaje portparol profesionalnog i moralnog zalaganja, izdvajajući se odmah zahvaljujući svom talentu i snažnom umjetničkom izrazu.
Istraživanje i eksperimentisanje, sloboda izražavanja i hrabrost, podstaknuti “uzavrelim vitalizmom” – kako opisuje profesor Serđo Molezi.
Ikonografski sistem umjetnika izražava se kroz pohvalu fizičke energije, od pritiska koji potiče odozdo i uzdiže se mutirajući u duhovnu energiju kroz sakralizaciju tehnologije.
Tehnološki napredak se oslobađa svoje negativne konotacije, razgovara sa Rusoovim plemenitim divljakom, koji je svojstven svakom od nas, i pronalazi ravnotežu u svakodnevnom postojanju.
Za čovjeka sa mora, koji je živio u divnoj Rijeci, tehnologija u njegovim slikarskim radovima, postaje brod, jedrenjak, “steam”, uvod u eros, do mjesečeve nepoznanice kosmičke ženstvenosti.
Sve do kraja sedamdesetih godina, nakon dugog školovanja i pohađanja Akademije Lijepih Umjetnosti u Rimu, umjetnik pravi upečatljiv zaokret upotrebom lakova i novih hromatizama, umjesto tradicionalnog ulja na platnu. Centralna tema, i nakon navedene promjene u tehnici, ipak ostaje erotski vitalizam, pomalo dadaistički i opušten, dok ga enformelsko materijalno priziva, čista apstrakcija biće pristup i savršeni odgovor njegovoj potrazi za duhovnim. Novi kosmički i apstraktni pristup donijet će mu prva priznanja.
U narednoj deceniji, 1975-1985, sjedinjavajući more i njegove glavne junake, poklanja nam platna obogaćena, do tada neviđenim hromatizama, materijalno raščlanjavanje, koje se naslanja na apstraktni ekspresionizam i kubizam.
Lak na lesonitu i miješane tehnike, jarke crvene boje, istaknuti eros, fluidnost i značajni poduhvati: njegova platna postaju prijanjajuća. Na njima se predmet dematerijalizuje da bi ponovo isplivao: evociranje pomorskog svijeta njegove mladosti, provedene u Rijeci, gradu, u koji je bio beskrajno zaljubljen.
Djelo Đanfranka Mikse je bijesni vrisak životu, solarna energija, “kosmički magnet” koji spaja zemlju sa univerzumom, kako je govorio Đino De Dominićis.
Đanfranko Miksa se brzo kreće, žedan oblikovanja svog poetskog umijeća, putem istraživanja i transverzalnog tehničkog eksperimentisanja.
Nažalost, pojedine se stvari našim životima nametnu bez najave, kao ružno prijevremeno proljeće; prerano za naše planove, naše želje, ljubav, naša opredjeljenja.
“Proljeće ne kuca, ono samouvjereno ulazi”, pisao je Fabricio De Andre, i odjednom se nađemo u novoj dimenziji, sačinjenoj od neizvjesnosti i straha: i Miksu je tako zatekla bolest, kao neočekivani dolazak hladne zime.
U drugoj polovini osamdesetih pogođen je ozbiljnom bolešću.
Miksa ne posustaje, njegova umjetnost postaje unutrašnja rijeka, jedrenjak postaje preobražaj, prolaz, neizbježno putovanje. Njegova lucidna odlučnost je okrenuta razumijevanju i upravljanju; kao kapetan, koji u oluji mora upravljati brodom , na putu do nepoznatih ciljeva.
Djelo “Iskrcavanje” je svjesnost sjenovitih hromatizama, mrak koji preovladava, sjajna energija crvenih boja koja ostavlja prostora i prihvata tamne boje, dočekuje bolest. Potrebno je dotaći zemlju, kako bi postigli stabilnost, kako bi se ponovo povezali sa velikom majkom, da bi uhvatili konce priče koja se ne smije i ne mora ovako završiti.
Umjetnik, kao i pjesnik, interpretira svijet, pomaže nam da sanjamo, ublažava rane kreativnim djelovanjem, ne prepušta se kraju, jer kroz svoju unutrašnju kosmogoniju savladava strah, utišava rezignaciju i nastavlja da živi.
Miksa nalazi utočište u djelima manjeg formata, iz razloga što možda, veliko i snažno djelo, nije više bilo podržano njegovom fizičkom snagom, ali ne prestaje da interpretira i govori.
Veliki brod, gigant među olujama postaje mala barka u neprobojnom intimnom i vječnom skrovištu: porodica.
“Dea” je kuća, djetinstvo, retrospektiva, vječiti povratak dječijim igrama, bosim nogama na osoljenim drvenim pontonima, među ribarima: jedan odsjaj koji nikad nije izblijedio, jedan vitalni korijen.
Franćeska Martineli
Ovu posthumnu antologijsku izložbu je bilo moguće
realizovati zahvaljujući efikasnoj i ljubaznoj saradnji
sa porodicom preminulog umjetnika, prije svega
zahvaljujući njegovom sinu Đanfranku.
Narodni Univerzitet Trsta se naročito zahvaljuje
ljudima koji s ljubavlju čuvaju ova sjećanja.
