– Kemal Zorlak –

Mlađe generacije Sarajlija često od roditelja i starijih ukućana mogu čuti priče o tome kako se živjelo u Sarajevu 80-ih godina. Oni koji žele da te priče dožive na autentičan način, u centru glavnog grada Bosne i Hercegovine mogu posjetiti “Muzej Sarajeva 80-ih”, koji na jednom mjestu pruža priliku da osjete ambijent prosječnog sarajevskog stana iz tog perioda.

Za mlađe posjetioce ovo je prilika da vide i osjete kako se živjelo u Sarajevu u vremenu prije interneta i pametnih telefona, dok je za one starije, koji su svjedočili tom vremenu, svojevrsno putovanje u prošlost i susret s predmetima iz njihove mladosti.

Ideja o osnivanju ovakvog muzeja nastala je iz potrebe da se dokumentuje jedan kulturom izuzetno bogat period, kaže za Anadolu Azem Heljić, kustos muzeja, dok odgovara na naša pitanja sjedeći u fotelji garniture tipične za dnevni boravak prosječnog stana iz 80-ih godina.

Iza Heljićevih leđa nalazi se vitrina u čijem centralnom dijelu je crno-bijeli televizor Ei TV 6160 iz 1983. godine, prekriven heklanjem. U lijevom krilu vitrine, među brojnim uređajima, ističe se fotoaparat ruske proizvodnje Smena-8, također vrlo čest u domaćinstvima 80-ih godina. U uglu se može vidjeti prepoznatljiva UNIS-ova pisaća mašina, zatim gramofon i radio proizvođača “Iskra” te pročišćivač zraka proizveden u Subotici. Sveukupni ambijent prostorije daje sasvim realan doživljaj stana iz 80-ih godina.

Heljić dalje pojašnjava da muzej u svom imenu aludira na 80-e, no u narativnom smislu i kroz predmete zapravo prikazuje sve ono što je kulminiralo u toj deceniji.

“To uključuje iskustvo Bosne i Hercegovine u prvoj i drugoj Jugoslaviji… To je jedan brend Sarajeva, ono što je Sarajevo značilo u urbanom, kulturološkom smislu, u muzici, filmu, svemu onome što je činilo stvarnost 80-ih godina u tadašnjoj Jugoslaviji”, kaže Heljić.

– Zaboravljene vrijednosti –

“Ovo je ambijentalni prostor stana u svakodnevici 80-ih godina. Fokus je na perspektivi svakodnevnog života tog perioda. Svi predmeti imaju svoju priču, svoju naraciju, oni dočaravaju vrijednosti 80-ih godina koje smo možda danas zaboravili, smetnuli, a možda ih se trebamo podsjetiti i vratiti u 2020-e godine”, navodi Heljić.

Na prikupljanju eksponata radilo se nešto duže od četiri mjeseca, što je uključivalo sistemski, timski i terenski rad.

“Predmeti koje vidite pretežno su bili dio porodičnih kolekcija koje smo pronalazili, otkupljivali, a nešto nam je i donirano. Bio je zaista veliki posao sve to skupiti, a poseban izazov bio je posložiti ih u muzejski narativ koji će izazvati emociju kod posjetilaca”, pojašnjava Heljić.

Muzejski obilazak počinje u kuhinji, gdje se ističu kredenac i posuđe karakteristično za taj period. Nastavlja se kroz dječiju sobu s multimedijalnim prikazom, dokumentarnim i crtanim filmovima, te brojnim igračkama iz tog vremena. Na putu kroz prostorije stvara se jasna slika o interesovanjima ljudi tog doba, prema filmu, književnosti, muzici, časopisima i različitim hobijima. Zatim se prolazi kroz dnevni boravak i spavaću sobu, a putovanje se završava instalacijom prodavnice široke potrošnje iz 80-ih godina.

Na pitanje kakve su reakcije mladih, a kakve starijih posjetilaca, Heljić kaže da mladi reaguju tako što dobijaju novo iskustvo i saznanja.

“Ne postoji knjiga koju bi oni mogli pročitati da bi naučili i osjetili te stvari iz 80-ih, odnosno perioda kada su njihovi roditelji odrastali. A to je period koji i danas, htjeli mi to ili ne, obilježava naš identitet, jer stoji u kolektivnom sjećanju. Trudili smo se da istaknemo taj kulturom bogat period, zajedno s najznačajnijim mikrotemama koje su ga obilježile”, objašnjava Heljić.

Kada je riječ o starijim posjetiocima, njihovo iskustvo je znatno emotivnije.

“Stariji posjetioci, odmah s vrata, prepoznaju neki predmet koji ih podsjeti na mladost i automatski se bude emocije. Mogu vam kazati da na kraju bude i suza”, dodaje.

Za sada najveće interesovanje pokazuju domaći gosti, uglavnom iz BiH i regiona, ali muzej posjećuju i strani turisti.

“Njihove reakcije su izvanredne. Nažalost, većina stranih turista još uvijek percipira BiH kroz 90-e godine. Kada vide bogatstvo kulture i sadržaje 80-ih, ono što je prethodilo stradanju i teškom periodu, budu iznenađeni. Ali mnogi od njih prepoznaju predmete iz svoje svakodnevnice u zapadnoj Evropi. Ljudi iz Danske ili Norveške, recimo, prepoznaju nešto što su i sami koristili”, kaže Heljić.

– Građani doniraju predmete –

Tokom obilaska muzeja upoznajemo i mladog Sarajliju Anisa Smječaninа, koji je odlučio muzeju donirati tanjir, šoljicu za kafu i pribor za jelo posebno izrađene za Olimpijadu ’84. Kaže da je na ovaj način želio doprinijeti radu muzeja.

“Zašto da stoji u nekoj ladici, da niko ne vidi, kada su ovdje momci i djevojke napravili jednu finu priču. Turisti i građani Sarajeva ovdje se mogu prisjetiti starih vremena, a nove generacije vidjeti kako se nekada sporije i ljepše živjelo. Tako da svako kroz ove sitnice može dati mali doprinos radu muzeja”, navodi Smječanin.

Na pitanje šta ga je posebno impresioniralo u muzeju, Smječanin kaže da je to štafeta mladosti.

“Također sam kolekcionar, znam koliko je teško doći do takvih stvari. Uloženo je mnogo truda i pazilo se na sve detalje”, dodaje on.

Osnivači muzeja rade i na proširenju trenutne postavke kroz nove mikrosegmente iz perioda 80-ih, tako da će na gornjem spratu posjetiocima biti prikazano kako je izgledala učionica tog vremena, kancelarija, frizerski saloni, brijačnica i druge prostorije iz svakodnevice. Privremeno se radi i na prikazivanju BiH tokom 90-ih godina iz perspektive stranaca, članova mirovnih misija, novinara, diplomata i humanitarnih radnika, odnosno raspada Jugoslavije i agresije na BiH iz ugla međunarodne zajednice.