Dugogodišnji predsjednik UO Bokeljske Mornarice Kotor, Aleksandar Saša Dender na svečanoj Akademiji Bokeljske mornarice 13. januara predstavio je svoj istraživački rad pod nazivom “Kotor i njegove misterije“.

„Rad je posvećen Kotoru, starodrevnom gradu obavijenom velom misterije, velom tajni iz njegove daleke prošlosti, i ovim radom pokušaću da makar djelimično doprinesem razgrtanju tih velova” – kazao je Dender.

Četiri velike misterije, pitanje nastanka i položaja Akruviuma, prvobitnog Kotora, porijeklo njegovog imena Akruvium, odnosno Kotor, datum donošenje moći sv. Tripuna u Kotor i datum osnivanja Bokeljske mornarice već dugo su predmet rasprava eminentnih stručnjaka koji su ih proučavali, rasprava nastalih uslijed oskudnih pisanih i arheoloških dokaza, pogotovo zbog činjenice da se naš dio jadranske obale spušta milimetar godišnje i da je za 2.000 godina potonula za oko 2 metra, pa se arheološki ostaci ilirskog i rimskog perioda nalaze  u moru i gotovo nemoguće je istraživati ih.

Oko svake od ove četiri misterije postoje različita mišljenja, često suprotstavljena, naroćito u pogledu ubikacije Akruviuma, prvobitnog Kotora, jer i Izvori koji pominju Akruvium također su veoma oskudni i neprecizni.

Obično se navodi da je Acruvium prvi pomenuo rimski istoričar Tit Livije koji je živio krajem I stoljeća prije Krista. citirajući Anicijev proglas o osnivanju Ilirika iz 167 godine.(sl. 1) Iako on ne spominje grad nego ilirsko pleme Agravonite, poznato je da su na potezu od Ulcinja do Boke Kotorske postojali ilirski gradovi Olcinium, Butua, Acruvium i Risinium.

Acruium pominje i Ptolomej (sl.2) koji ga smješta na obalu otvorenog mora što je navelo pristalice druge teze da ga smještaju negdje kod Bigove. Međutim, ta karta je toliko zbrkana da se ne može uzeti kao pouzdan dokaz o položaju Acruviuma i pored navođenja njegove  geografske širine i dužine, jer Rose i Kotor stavlja oko Molunta, a otoke Korčulu I Mljet ispred Boke Kotorske.

Acruvium kao “oppidum civium romanorum”, “utvđeni grad rimskih građana”pominje Plinije stariji početkom nove ere, kao i Risan i Ulcinj, dok se ime slično Kotoru prvi put pominje od strane anonimnog geografa iz Ravene u VII stoljeću kao Decataron ili Decaderon.Car Konstantin Porfirogenet pominje ga u X stoljeću kao Decatera, nakon čega se pominje talijanizirano  Cattaro i slavenizirano ime Kotor.

Što se tiče prve misterije o nastanku i položaju Kotora, osim nedostatka materijalnih dokaza, najveću zabunu je izazvalo je ime prvobitnog grada ACRUVIUM, koje nije bilo moguće povezati sa imenom DECATERA, DEKADERON, KOTOR.Tako su nastale dvije teze o položaju Akruviuma, prva, koju su zastupali Josip Đelčić, Pavle Mijović, Ilija Sindil, Slavko Mijušković, da je Acruvuim uvijek bio na istom mjestu kao Kotor danas i druga, koju su zastupali Hajnrih Kijpert, P.Butorac,  А. Мајер, J. Martinović, koja pretpostavlja da se nalazio negdje u Grblju na potezu od Bigove do Solila, čiji su ga stanovnici iz nepoznatih razloga navodno napustili, tokom II stoljeća nakon Krista i nastanili se na mjestu sadašmjeg Kotora, tada ilirskog naselja Catarum iako nema izvora koji potvrđuju to ime.

U prilog prvoj tezi o ubikaciji Akruviuma na mjestu sadašnjeg Kotora ima više argumenata:

• Prvi argument je kontinuitet života svih antičkih naselja na našoj obali pa i šire, na jadranskoj obali, na istom mjestu od ilira do danas.Svi antički gradovi na našoj obali, Ulcinj, Budva i Risan imaju taj kontinuitet te ga, sasvim sigurno, ima i Kotor. Osim toga, na Jadranskoj obali, Rimljani su gotovo  isključivo preuzimali postojeće ilirske gradove i prilagođavali ih svom ustojstvu, rijetko su gradili nove.
• Drugi argument je izuzetan geografski i prirodni položaj Acruviuma u dnu zaliva, na kraju morskog puta sa zaštićenim pristaništem i obiljem slatke vode kao prvog uslova za nastanak naselja i obradivog zemljišta i što je najvažnije, kroz Kotor je prolazila jedina kopnena veza koja je povezivala Kotor u oba pravca, prema Budvi i Ulcinju i obratno, prema Dalmaciji.Svako ko je došao brodom do kraja zaliva morao je tu da stane, iskrca ljude i robu i krene dalje kopnom, što je samo po sebi stvaralo uvjete za nastanak naselja od najranijih vremena.
• Treći argument je velika količina epigrafskih spomenika nađenih in situ u Kotoru i okolici, najvažniji je  nalaz nadgrobnog spomenika sa imenom ljekara koga su u doba Rima mogli imati samo gradovi, kao i otkriće antičke građevine na Šuranju sa ilirsko-rimskim grobovima u kojima je nađen novčić cara Aurelija iz III stoljeća, što ga vezuje sa pominjanjem Acruviuma od strane Plinija starijeg iz II stoljeća.Gotovo je sigurno da će se eventualnim daljim iskopavanjima ispod franjevačkog groblja na Gurdiću otkriti i ilirsko rimska nekropola, slično kao u Budvi.
• Četvrti argument, koji do sada nije mnogo istican je da je Kotor u VI stoljeću bio razvijeni municioij sa dvije trobrodne bazilike, potvrđene in situ, ispod crkava Sv. Marije i Sv. Mihovila, od kojih je ona ispod crkve Sv. Marije bila episkopalna crkva sa krstionicom, što govori o mnogo ranijem postojanju grada i prije VI stoljeća. Može se sa velikom vjerovatnoćom pretpostaviti da se u aktima Salonitanskog sinoda iz 530. g pominje kotorski biskup Victor, episcopus ecclesiae Martaritanae, čije je  sjedište, katedra, bilo u toj episkopalnoj starokršćanskoj bazilici.

Za drugu tezu o ubikaciji grada negdje oko Bigove odlučio se najprije njemački geograf Kiepert koji u svom atlasu stavlja Acruvium u uvalu Trašte, vjerovatno zaveden Ptolomejevom kartom, a zatim i A. Mayer  koji isključivo etimološkom analizom od naziva plemena Agravoniti izvodi naziv Agruvium za grad  koji se, po njemu, nalazio negdje u grbaljskoj ravnici.Najdetaljnjiju analizu u prilog ove teze da je Akruvium bio u Grblju, dao je J. Martinović više pobijajući navode pristalica prve teze, nego podastirući nove dokaze i razloge zašto bi u Grblju uopšte nastao “oppidum civium romanorum” Ni Kipertova, ni Mayerova ni Martinovićeva teza nemaju potvrde o postojanju grada in situ u Grblju i pored velike količine nalaza iz rimskog perioda koji samo svjedoče da je Grbalj u rimsko vrijeme bio razvijeni ager sa naseljima tipa villa rustica preko kojih su vlasnici kontrolirali svoje posjede.

Dakle, svi do sada proneđeni posredni i neposredni dokazi upućuju na rješenje prve misterije, na to da Kotor na istom mjestu ima kontinuitet od stare ere pa do danas, prvo kao ilirsko naselje, zatim kao grčki emporij, pa rimski “opiddum civium romanorum”, bizantski grad Decaderon i Decatera, a zetim i kao Cattaro odnosno Kotor, a barem za sada, stavljaju po strani tezu o ubikaciji Akruviuma u grbaljskom polju zbog nedostatka bilo kakvih dokaza o postojanju nekog grada, sve dok detaljna arheološka istraživanja koja su, nažalost do sada izostala s obzirom na važnost grada upisanog u UNESCO, ne daju eventualno drugačiji odgovor.

O drugoj misteriji, o porijeklu imena Kotor također postoje dvije teze.Po prvoj tezi koju je razradio A.Mayer, pokušavalo se dokazivati porijeklo imena Kotor vezujući ga za topografski položaj terena na kome je ponikao. Po Mayeru naselje se nazivalo Catarum u čijioj osnovi je indoeuropska riječ cat sa značenjem plesti i sa sufiksom or, a označavo je ograđeni prostor na mestu sadašnje tvrđave San Đovani. Dio lingvista, P. Skok, S. Čače, G. Čulić, M. Abović,  porijeklo i smisao toponima Kotor nalazili su u slavenskom leksičko-morfološkom sistemu.

Druga teza koju je iznio hrvatski arheolog Mate Suić, rješava, kako pitanje ubikacije Akruviuma, tako i pitanje dvojnosti imena, Akruviunm- Dekatera polazeći od potvrđene činjenice o postojanju dva dijela grada još od ilirskog doba, gornji i donji, o kojima u nekoliko navrata pišu povjesničari, a i sam je car Konstantin Porfirogenet pišući o Kotoru, naveo kako su Saraceni napadajući Kotor opustošili donji grad Dekateru. Gornji dio u ilirsko doba, obuhvatao je gradinu -tvrđavu sa citadelom – akropolisom na vrhu, koji je bio svetilište, a donji dio Kotora činiio je naseljeno podgrađe, suburbium sa pristanom u kome se uz ilirsko vremenom ustaljuje i razvija grčko naselje emporion kao mjesto okupljanja, kontakata i razmjene isprva stanovnika iste oblasti, a potom i onih iz udaljenih krajeva sa kopna i onih preko mora. Dakle, po tumačenju Mata Suića, Kotor je u antici imao gornji grad sa imenom Akrua-Akruvium gdje grčka osnova “akros” označava gornji (Akropolis), dok sufiks ua, odnosno ium, označava mjesto, dakle gornje mjesto i  donji grad nazvan Katotera- Katera sa značenjem donji.Iz naziva Katotera proizašao je naziv Katera, a u daljoj evoluciji nastali su talijanski naziv Cattaro, odnosno naš Kotor.

Ovakvo tumačenje u potpunosti rješava kako pitanje ubikacije Akruviuma, dakle radi se o gornjem gradu na istom mjestu od ilirskog doba do danas, tako i pitanje imena Kotor kao naziva donjeg grada proisteklog iz naziva Katotera-Katera. (Sl. 3)

I o trećoj misteriji, datumu prispijeća moći sv. Tripuna također postoje različita mišljenja.

13. januar je bez sumnje najznačajniji potvrđeni datum u dugoj povijesti Kotora, kao dan kada su moći Sv. Tripuna dospjele u Kotor i time grad dobio svog nebeskog zaštitnika. Kotorani, grad Kotor i kotorski Distrikt stoljećima su proslavljali ovaj datum isto kao i 3. februar dan stradanja mučenika Sv. Tripuna, kao svoje najveće blagdane i to sve do kraja drugog svjetskog rata, kada su komunističke vlasti, u želji da zatru tradiciju, za dan grada, umjesto 13. Januara, nametnuli datum 21. 11. 1944, dan kada je Kotor oslobođen od njemačkih okupatora.

Danas, 13. januar proslavljaju samo kotorska Biskupija i Bokeljska mornarica Kotor, a od skoro i Hrvatso nacionalno vijeće kao dan hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, dok grad Kotor i dalje ignorira svoju mnogostoljetnu tradiciju  koja nalaže da se kao dan grada proslavlja  13. januar, dan donošenja moći Sv. Tripuna u Kotor, a da se  21.11. proslavlja kao dan oslobođenja grada od njemačkih okupatora.

13. januar 809 godine uzela je Bokeljska mornarica Kotor i kao datum svoga osnutka.Premda za tu tvrdnju nije bilo dokaza, prihvaćen je stav mnogih proučavalaca povijesti Mornarice, od Josipa Đelčića do Miloša Miloševića o postojanju uporne tradicije koja govori o kotorskim mornarima koji su donijeli moći sveca u Kotor, ali ne govori i o postojanju u to vrijeme i cehovske organizacije, tako da je datum njenog osnutka ostao u domenu pretpostavke.

Svakao, najzaslužniji za promicanje 13 januara 809 kao dana osnutka Mornarice je rođeni Kotoranin, Josip Đelčić (1849. – 1925) koji je prvi taj datum vezao i za Bokeljsku mornaricu i njegova je zasluga što je šireći svijest o tome da je Kotor 809 godine istovremeno dobio i nebeskog zaštitnika Sv. Tripuna  i zemaljskog čuvara obale, Bokeljsku mornaricu, postigao da ta svijest postane dio tradicije Bokelja i zadrži se do danas.

Dok 13. januar kao datum nije sporan, u nauci  I dalje postoje podijeljena mišljenja o godini kada su moći Sv. Tripuna prispjele u Kotor.Dva su artefakta koji neposredno svjedoče o 13. januaru kao datumu prispijeća moći u Kotor, dok nam treći posredno govori o donošenju moći sv. Tripuna u Kotor.

• mramorni ulomak oltarne pregrade sa natpisom u kojem se pominje kotorski biskup Ivan
• “Instrumentum corporis nostri gloriosi gonfalonis Sancti Tryphonis” (Isprava o tijelu našega slavnoga stjegonoše, sv. Tripuna), poznata kao „Andreacijeva povelja“.
• „Lezenda de messer San Tryphon martire confalon et protector della cittade de Catharo“ (Legenda o mučeniku sv. Tripunu stjegonoši i zaštitniku grada Kotora), ali bez informacije kada je nastala.

Eminentni pručavaoci natpisa na ulomku čiji je prvi dio nažalost izgubljen, čitali su ga različito, J. Kovačević čitao je na njemu godinu 809 koja je i prihvaćena od strane stručne javnosti i pored neuobičajenog čitanja datuma sa desna na lijevo, dok su F. Radić i M. Lončar čitali su na njemu godinu 805. Također, različito se čitao i datum na početku ulomka tako da ga J. Kovačević i J. Martinović čitaju kao XII godinu, dok ga M. Lončar čita kao XIII januar

Upoređujući sve podatke, najprihvatljivije je čitanje natpisa M. Lomčara (Sl. 4):

“JAN(uarii) XIII, TE(m)PORIB(us) D(omi)N(i) IOH(anis) EP(i)S(copi), P(er) I(n)D(ictionem) XIII, A(nno) NA(tivi)TA(tis) CONSTI(tutoris) MV(n)DI, δCCCV”, u prijevodu: “XIII januara, u vrijeme gospodina Ivana biskupa, XIII  indikcije, godine od rođenja Stvoritelja svijeta 805”, zbog toga što za godinu 805, za razliku od ostalih navedenih godina, jedino njoj odgovara indikcija XIII na natpisu, (sl. 6) . Također, prihvatljiv je i datum XIII januar, zato što dozvoljava da se potvrdi prisustvo kotorskog biskupa Ivana na II Nicejskom koncilu 787 godine.

Interesantno  je i tumačenje J.Martinovića koji na natpisu čita godinu 6295: (sl. 5)

“AN(no) XII, TENPORIB(us) D(omi)N(i) IOH(anis) EP(iscopu)S XP(isti) I(n)D(ictione) XIII, A NATA CONSTIT(utione) MV(n)DI, VICCXCV”  (u prijevodu: “godine XII, u vrijeme gospodina Ivana episkopa Kristovog, indikcije XIII, od stvaranja svijeta 6295”.Ako se, po konstantinopoljskom računanju, od biblijskog postanka svijeta 5508 godine odbije 6295. godina, dobija se godina 787, odnosno godina održavanja II Nicejskog koncila na kojem je učestvovao i biskup Johannes (Ivan), samo što ta godina ne odgovara XIII indiktu.Međutim, ako se od 787 godine kada biskup učestvuje na koncilu, odbije 12 godina, dobije se godina biskupovog ređenja 775 kojoj odgovara indikt XIII, tako da se otvara mogućnost da se ulomak ne odnosi na dolazak moći sv. Tripuna u Kotor, nego samo na biskupa Johannesa.

“Instrumentum” ili “Andreacijeva povelja” koja je u nauci uglavnom bila odbacivana kao nepouzdana, dobila je na važnosti otkrićem ostataka crkve ispod temelja Sv. Marije Koleđate  sa početka IX stoljeća, čime je potvrđen prvi dio  povelje u kome Andreacije kaže da je sa svojom ženom Marijom i kćerkom Teodorom sagradio (obnovio) crkvu Sv. Marije infunarije (fiumere), dok se u drugom dijelu povelje opisuje donošenju moći Sv. Tripuna u Kotor, koje se dogodilo nakon obnove  crkve.

Andreacije Saracenis je povijesna osoba, sarkofag u kome su sahranjeni on i njegova žena Marija nađen je upravo na mjestu prvobitne crkve  posvećene sv. Tripunu čiji je bio ktitor.

Sama povelja označena je datumom kada je sastavljena, odnosno datum ne označava događaje opisane u povelji;

„Isprava o tijelu našega slavnoga stjegonoše, mučenika sv. Tripuna. Godine od začeća Isusa Krista osamsto i devete, dana trinaestog januara.

Ja Andreaci s mojom ženom Marijom i sinom mojim Petrom i kćeri mojom Marijom i kćeri Theodorom sagradismo crkvu sv. Marije od konopa (na rijeci).”

Naravno da Andreacije nije sagradio crkvu sv. Marije, nego je obnovio.Prvobitna crkva na tom mjestu datirana je u prvu polovicu VI stoljeća na osnovu krstionice, baptisterija, koja je pronađena u sjevernom brodu prvobitne trobrodne bazilike čiji su ostaci otkriveni nakon zemljotresa iz 1979. godine, a koja je bila posvećena sv. Juraju. Vrlo vjerojatno, nakon trista godina, oštećenu i djelimično srušenu crkvu obnavlja Andreacije krajem ili početkom IX stoljeća, što je utvrđeno kako nalazima u temeljima, tako i po ostacima kamene plastike in situ koji su precizno datirani upravo u taj period. (M. Zornija, Z.Čubrović, J. Martinović) (sl. 8)

Sl. 8. Tlocrt tri povijesna sloja crkve sv. Marije, prvi sloj prvobitne crkve posvećene sv. Juraju iz VI st., drugi sloj nakon Andreacijeve obnove sa početka IX st. i sadašnja crkva sv. Marije posvećena 1221 god.

Na osnovu tumačenja ulomka iz Katedrale i Andreacijeve povelje, može se izvesti zaključak da su se u Kotoru u rasponu od nekoliko godina, ali istoga datuma, desila dva događaja od izuzetne važnosti za grad koja su zaslužila da budu obilježena na oltarnoj pregradi, odnosno u “Andreacijevoj povelji”:

13. janura 805 godine, za vrijeme službovanja kotorskog biskupa Ivana koji je prisustvovao i na II Nicejskom koncilu 787 godine, prispjele su u Kotor moći sv. Tripuna zaslugom kotoranina Andreacija Saracenisa koji ih je otkupio od mletačkih trgovaca.Moći su, u pratnji opata sa otočića Sv. Jurja, kotorski mornari donijeli u grad, događaj je bio dovoljno važan da ostane zabilježen na oltarnoj pregradi. Kotorani su sa Andreacijem, odlučili da svecu podignu crkvu koja u momentu donošenja moći nije postojala, na mjestu gdje su se same zaustavile.Do završetka gradnje nove crkve- martirija koja je trajala četiri godine, moći su bile pohranjene u crkvi Sv. Marije Infunarie (fiumere) koju je ranije obnovio Andreacije.

Nakon četiri godine i završetka gradnje crkve posvećene sv. Tripunu, 13. januara 809, desio se događaj po važnosti gotovo isti kao i dospijeće moći Sv. Tripuna u Kotor, odnosno posvećenje novosagrađene Andreacijeve crkve i translacija moći sveca u novu crkvu.Događaj koji je sigurno okupio sav vjerujući puk Kotora prilikom koga je mornarica nosila moći i vjerovatno zabalala svoje kolo, događaj koji je naveo Andreacija da 13. januara 809. godine napiše svoju povelju i opiše svoje zasluge.

Ovakvim tumačenjem napisa sa ova dva artefakta, logički i kronološki  bili bi povezani datumi na ulomku i u povelji sa arheološkim i pisanim nalazima vezanim za dolazak moći Sv. Tripuna u Kotor i translaciju moći iz crkve Sv. Marije u prvobitnu crkvu Sv. Tripuna. ( sl. 9)

Što se tiče četvrte misterije, datuma osnutka Mornarice, izvjesno je da se datumi 13. januar 805 godine i 13 januar 809 godine ne mogu smatrati, pa ni po predanju, datumom osnutka Mornarice već samo kao naznaka o njenom postojanju, jer je Kotor u VI stoljeću, kao već razvijeni municipij, morao, kao “conditio sine qua non”, kao uslov opstanka, imati razvijenu mornaricu, a vjerovatno i brodogranju, koje su značile život, s obzirom na ograničene druge resurse u okruženju. Kada se to potkrijepi i stavom o kontinuitetu današnjeg Kotora od antike do danas, jasno je da se radi o drevnoj pomorskoj tradiciji iz koje se u nekom momentu razvila i cehovska udruga mornara, koja je i tada, u doba predanja i kasnije, u doba arhivskih dokumenata, imala veliku ulogu u razvoju grada.

Prema tome, formulacija o nastanku Mornarice trebala bi glasiti:

Povijesno, Bokeljska mornarica je drevna staleška bratovština čiji su mornari, prema predanju, donijeli moći Sv. Tripuna u Kotor 13. januara 805. godine i u kojoj se, od 13.januara 809. godine do danas, kontinuirano čuva tradicija slavljenja Tripundanskih svečanosti.

Što se tiče misterije oko datuma osnutka mornarice on je uzgubljen u tami prošlosti i sasvim sigurno ne može biti potvrđen, tako da Kotoru, uz ostale čari, ostaje i čar bar jedne misterije.

/Aleksandar Dender/