Orgulje - Muo

1 od 9

Za početak obnove ovog vrijednog instrumenta na Mulu Ministarstvo kulture Crne Gore odobrilo sredstva, koja su samo dio ukupno potrebnog novca za kompletnu restauraciju i konzervaciju

Obnova orgulja iz XVIII vijeka u Crkvi Pomoćnice kršćana na Mulu, jednog od pet istorijskih instrumenata u cijeloj Crnoj Gori, bila bi od velikog značaja za cijelu državu, s obzirom na njihovu istorijsku, kulturnu i umjetničku vrijednost, a posebno bi značila lokalnoj zajednici, žiteljima Boke Kotorske u očuvanju njihove tradicije i identiteta. Uviđajući da je posjedovanje takvog instrumenta samo po sebi veliki dar, rekonstrukciju vrijednog instrumenta posredstvom Opštine Kotor pokrenuo je prije nekoliko godina župnik don Robert Tonsati, ali tada do realizacije nije došlo, te je prošle godine aplicirao na konkurs Ministarstva kulture Crne Gore, koje je, na radost poštovalaca kulturne tradicije Boke Kotorske, odobrilo sredstva za početak ostvarenja tog  projekta.

-To bi bio silno važan kulturni događaj za cijelu državu, a posebno za nas ovdje u Boki, jer smo mi čuvari tog vrijednog instrumenta. Obnovom orgulja bi se stvorila mogućnost i za povremeno održavanje koncerata, što bi bio doprinos razvoju i njegovanju muzičke kulture na ovom području. Kada je Ministrarstvo kulture ove godine (2024.) raspisalo konkurs za restauraciju i konzervaciju kulturnih dobara, ja sam prijavio projekat obnove muljanskih orgulja i Ministarstvo je odobrilo sumu od 25.000 eura. To je značajno, ali svakako nije dovoljno, jer su ukupni troškovi jako porasli u ove četiri godine (kada su rađene prve ponude za restauraciju) i sada ta suma predstavlja možda otprilike jednu trećinu, ali moramo račinati i PDV i sve ostale troškove. Ukupno nam je za obnovu potrebno oko 80 hiljada eura.  Značajno je da je Ministrarstvo kulture ovoga puta to prepoznalo i da je opredijelilo tu svotu novca, a ostaje nada, da ćemo na neki način obezbijediti ostatak, najprije još jednu trećinu, kako bismo mogli da potpišemo ugovor sa orguljarskom firmom, objasnio je don Robert Tonsati, župnik Župe Pomoćnice kršćana na Mulu.

Ove orgulje su manji, kompaktni instrument, ali je njegova obnova skupa. Sam proces izrade orgulja, pojasnio je don Robert, podrazumijeva splet različitih znanja i zanata, stručnjaka koji rade na različitim aspektima instrumenta: ono što publika odnosno slušatelji i posjetitelji vide je samo vanjski dio, fasada  i kućište, a najčešće ni ne pomišljaju koliko toga je potrebno osmisliti, izračunati, projektirati, napraviti do u najsitnije detalje, da bi tako kompleksan instrument mogao svirati.

Zahtjevan postupak restauracije

-Kada se potpiše ugovor sa orguljarskom tvrtkom, njeni predstavnici moraju u potpunosti demontirati instrument i prenijeti u središte gdje mogu na njemu stručnjaci raditi s potrebnim alatima. To se ne može raditi na licu mjesta, odnosno tamo gdje se sada orgulje nalaze.  Postupak cijele restauracije je sam po sebi veoma skup i zahtjeva različite stručnjake za različita područja. Prvo, sama demontaža instrumenta može trajati nekoliko dana, u našem slučaju minimalno pet dana – kod velikih instrumenata, to je još duži period – isto vrijedi za montažu; zatim bi rad na tom instrumentu trajao mjesecima (prema sadašnjoj procjeni minimalno pet mjeseci). Nakon demontaže i prijevoza, slijedi analiza zatečenog stanja i vrše se potrebna istraživanja i evidencija. Potom slijedi detaljno čišćenje sačuvanih dijelova i dezinsekcija, a zatim se primjenjuju potrebne konzervatorske i restauratorske radnje na svim dijelovima orgulja, od kojih su neki napravljeni od drveta, metala i kože. Kada se restaurira sve što se može restaurirati i ponovno izgradi (rekonstruira) ono što je nepovratno uništeno, što je najzahtjevniji dio obnove, onda se procedura ponavlja:  prvo se montira u orguljarskoj radionici, pa se opet mora demontirati zbog transporta, a zatim da se opet montira u samoj crkvi, te se orgulje intoniraju. To je također postupak koji traje oko dvije sedmice u slučaju našeg instrumenta, a kada bi to bio veći instrument, trebalo bi puno više vremena, objasnio je župnik i ocijenio da smo mi, u ovom trenutku, daleko od toga.

Za potpisivanje ugovora potrebno oko 40 odsto potrebnih sredstava

-Sada je prvo važno naći barem ostatak sredstava da bismo mogli potpisati ugovor, jer ne možemo ući u tako skup projekt ako ne posjedujemo nekih 40% sredstava, koja se moraju uplatiti prilikom potpisivanja ugovora, objašnjava don Robert.

Prije pandemije koronavirusa on je kontaktirao dvije tvrtke graditelja orgulja, “Majer” (Mayer Orgelbau) iz Austrije  i “Škrabl” iz Slovenije, koja je trenutno jedna od vodećih tvrtki u Evropi, te ima veliki pogon za izgradnju orgulja. Škrablovi instrumenti se mogu naći u cijelom svijetu. Stručnjaci su na poziv župnika došli na lice mjesta, provjerili su instrument, detaljno snimili, utvrdili stanje, dali su svoje ponude i projekte za njegovu obnovu.

-Tada sam kontaktirao sa predsjednikom Opštine Kotor i nadležnim opštinskim organima, koji su prepoznali značaj instrumenta i zaista bili raspoloženi da nam pruže finansijsku potporu, koja je izglasana i u opštinskom budžetu. Međutim, dalje od toga se nije došlo. Možemo za to kriviti tu nesretnu pandemiju koronavirusa, jednostavno, tada su se prekinuli neki normalni tokovi poslovanja i funkcioniranja, ne samo Opštine, nego i cijelog svijeta, i nije došlo do realizacije te obnove, pojasnio je Tonsati, koji ističe da je za instrument posebno važno da se na njemu muzika izvodi uživo.

Novi život starog instrumenta

-Samo po sebi posjedovanje takvog rijetkog instrumenta je veliko blago, jedan veliki dar, ali ipak instrument treba živjeti, a on živi onda kada svira. Ovako, instrument jednostavno nema svoju svrhu i nema nikakve koristi od njega. Kada bi se vratio u svirno stanje, tada bismo i na prikladan način prezentirali njegovu stvarnu umjetničku vrijednost i potencijal. Naime, znamo da svako kulturno dobro zahtijeva ispravnu prezentaciju i brigu o njegovu očuvanju. To nam omogućuje da s nekom umjetninom, ili objektom velike kulturne vrijednosti koji nazivamo dobrom, uđemo u dijalog, otkrivamo njezinu važnost i značenje koje je imalo za generacije prije nas, ali koja progovara, na drugačiji način, u našem vremenu. Tako je i sa starim, historijskim muzičkim instrumentima: oni moraju svirati, govoriti, moraju živjeti u našem vremenu: muzika koju takvi instrumenti stvaraju, premošćuje vjekove.

Kada orgulje sviraju one diraju dušu

-Orgulje su u Katoličkoj Crkvi glavni liturgijski instrument, evo, više 1200 godina otkako su s Istoka došle na Zapad, kada ih je car Konstantin V. poklonio Pipinu Malom. Naravno, osim, u crkvama, orgulje se nalaze u velikim europskim i svjetskim koncertnim dvoranama, a u nekim zemljama i u gradskim vijećnicama. Zanimljivo, najveće orgulje na svijetu koje nisu u crkvi, nalaze se u trgovačkom centru u Americi. Zvuk orgulja koji se kroz dugi niz stoljeća razvijao i obogaćivao novim tehničkim mogućnostima, je toliko milozvučan, raskošan i ugodan, a istovremeno snažan i veličanstven, da je zaista kadar dirati dušu, bez obzira na to ko ih sluša i sa kakvim osjećajima; bez obzira pripada li nekoj određenoj Crkvi ili religiji. Jednostavno, kada orgulje sviraju, to dira ljude, uzdiže ih, oplemenjuje ih, čini ih sretnima. Jasno, orgulje, s bogatstvom zvukovnih boja koje se postižu promjenom registara, kadre su izraziti sve spektre ljudskih osjećaja i duhovnih raspoloženja, od najuzvišenijih, najsretnijih, poletnih, do onih tužnih, sjetnih, melankoličnih, kao i duboko meditativnih. To ovisi i o karakteru muzičkog djela koje se svira i o odabiru registara, zvukovnih boja. Mislim da, kada već imamo takav instrument, da on itekako zaslužuje šansu da ponovo oživi. Iskreno se nadam da ćemo uz pomoć nekih drugih institucija, državnih i lokalnih, ili eventualno privatnih sponzora, uspjeti pronaći barem veći dio potrebnog novca kako bi smo obnovu orgulja doveli do kraja, kaže Tonsati.

Izuzetno vrijedne orgulje Domenika Moskatelija iz 1784. godine  

-To je instrument koji je izgradio Domenico Moscatelli (rođen 1744. u Veneciji, a od 1780. trajno nastanjen u Zadru), koji pripada vrlo važnoj obitelji graditelja orgulja. Njegov otac Nikolo (Nicolò) bio je učenik velikog Petra Nakića, koji se smatra jednim od najvažnijih baroknih graditelja orgulja na području Venecije i Dalmacije. Iz te obitelji Moscatelli, postoje tri generacije graditelja orgulja koje su izgradile brojne instrumente u Veneciji i Dalmaciji. Od samog Domenica Moscatellija, koji je izradio ili restaurirao oko 40 instrumenata, do naših dana sačuvala su se  samo dva: orgulje u župnoj crkvi u Ninu (1780.) i orgulje u župnoj crkvi na Mulu (1784.). Ovaj podatak upisan je u svim relevantnim studijama. Ostali instrumenti nisu sačuvani – zbog potresa, požara, zbog ratova, ili raznih drugih razloga. Važno je napomenuti da su u ratovima orgulje i zvona često stradali, i to ne samo zbog ratnih razaranja: vojska bi u nedostatku sirovina, uzimala iz crkava zvona i orguljske svirale, za izradu streljiva, oružja, topovskih kugli i slično.

Spomenik kulture I kategorije zaslužuje bolji tretman države

Kada su čuveni muzikolozi, Šaban i Armano obrađivali orgulje na području Dalmacije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, došli su jasno, i ovdje u Boku, jer im je bilo poznato da se ovdje nalaze orgulje od Moscatellija. Oni su zaključili da je instrument izuzetne vrijednosti, preporučili su ga za “prvu kategoriju” i da se instrument obavezno mora obnoviti, jer je sačuvao jako značajnu količinu foničke građe, što ga čini na neki način jedinstvenim instrumentom. U to doba, prije velikog potresa 1979. u Boki je bilo puno više orgulja. Nažalost, nakon potresa, njihov broj spao je na samo pet instrumenata, od čega su četiri povijesna.

Podaci o analizi stanja orgulja koji su prikupljeni u tom periodu, pohranjeni su u arhivu Hrvatske akademije zanosti i umjetnost (HAZU), nekadašnjoj JAZU, a mnogi od njih su kasnije ušli u sastav jedne od najvažnijih knjiga o orguljama na našem području. Međutim, iako je prošlo toliko vremena, država nekako nije nikad ispravno prepoznala takvu vrijednost, što je nekako zapravo žalosno, jer u Crnoj Gori postoji tako mali broj orgulja, i od toga su četiri u kategoriji povijesnih. Kada kažemo historijske ili povijesne, mislimo na one starije instrumente, koji zbog svoje starine imaju i dodatnu posebnu vrijednost, što ih čini i kulturnim dobrom, kaže Tonsati.

Samo pet orgulja u Crnoj Gori, svih pet u Boki

U bivšoj Jugoslaviji su republike imale svoje zavode za zaštitu spomenika kulture, potsjeća don Robert, te ocjenjuje da se u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je najveća koncentracija orgulja, (takođe i u Vojvodini), o njima puno više brinulo i ulagalo u njihovo očuvanje.

-Ovdje u Crnoj Gori postoji samo pet instrumenta, ne računajući digitalne, moderne orgulje i svi su u Boki Kotorskoj – dva barokna instrumenta su u Perastu- na otoku Gospe od Škrpjela i u crkvi Sv. Nikole, treći instrument ovdje na Mulu. Imamo u Kotoru u Crkvi Sv. Klare Majerov instrument, koji je bio i graditelj orgulja u katedrali početkom 20-tog vijeka. Te orgulje u katedrali su nakon potresa demontirane i one su toliko stradale da njihova obnova jednostavno nije bila isplativa niti imala smisla. Nekad se, procijeni da instrument nije vrijedan obnove. Pošteni graditelji će to i reći: ako morate od početka izgraditi cijeli instrument, onda njegova obnova nema smisla: više se isplati zamijeniti instrument novim.

Ta tvrtka Majer (Mayer iz Feldkircha) i danas postoji, tako da su nam oni pokazali originalnu dokumentaciju iz njihove arhive vezanu za Kotor,  pregledali su i procijenili te orgulje u Kotoru (u katedrali), ali su sami zaključili da to nije vrijedno obnavljati jer bi trošak obnove premašio stvarnu vrijednost instrumenta. Danas u Katedrali Sv. Tripuna postoji jedan vrijedan manji instrument od tvrtke “Fischer und Kraemer”, ali on ne pripada tzv. povijesnim instrumentima, a imamo i tromanualne digitalne orgulje od Viscounta. Istina, postoje ostaci još nekoliko povijesnih instrumenata, ali rekao bih, da su u takvom stanju, da možemo govoriti samo o „ostacima“ a ne o instrumentima.

Sačuvana fonička građa povijesnih orgulja na Mulu

Među ovih spomenutih pet instumenata, muljanske orgulje zauzimaju posebno mjesto, jer su sačuvale izvornu foničku građu od Moscatelija, ali nažalost nisu u svirnom stanju. Ne zna se od kada nisu u svirnom stanju, ali don Robert smatra da je to, po svoj prilici, od perioda nakon potresa, s obzirom da je samo četiri godine prije zemljotresa, 1975. godine. Armano napisao da iako su manje, ove orgulje „imaju zvuk koji u potpunosti ispunjava prostor crkve“.  U sadašnjem stanju imaju značajna oštećenja i nedostatke koji su mehaničke naravi.

-Potrebno je neke dijelove orgulja popraviti ili ponovo izgraditi, što ne bi utjecalo na samu bit tog instrumenta. Nekada se događa da se od instrumenta samo sačuva kućište – tako orgulje mogu izvana, naizgled, ostati iste, ali se onda iznutra mijenjaju registri, i tako se i fonička vrijednost instrumenta u potpunosti mijenja. U nekim slučajevima, se nadograđuju i proširuju, pa sadrže i stare i nove registre, ali to je obično kod većih instrumenata, potsjeća Tonsati.

Vizionari i dobrotvori don Anton Kosović i otac Konrad Ebert

– Orgulje su ovdje donešene u XIX vijeku, napravljene su u XVIII vijeku. Veliki vizionar, tadašnji župnik don Anton Kosović, koji je ovdje zaista učinio kulturni preporod ovog mjesta, uspio je tada 1888. godine ovaj instrument dobaviti iz Zadra i postavio ga je u crkvu. Sve je to bilo vezano za buduću beatifikaciju Blaženoga Gracije za koju je pripremao i crkvu, i mjesto i same župljane.  Ova crkva zapravo jako puno duguje njemu, od oltara do kipova do pokretnih dobara, svega što vidimo ovdje – svijećnjaka, kaleža, križeva, propovjedaonice, sve to duguje zapravo don Antonu Kosoviću. Duguje mu i mjesto: gradnja poznate Muljanske rive, Kosovićeva je zasluga. Don Anton Kosović je htio osnovati župni pjevački zbor, za to je angažirao oca Konrada Eberta i ta njihova suradnja rezultirala je izvrsnim muškim zborom, kao i vlastitim kompozicijama koje Muo ima, koje su stvarane na ovom mjestu i koje su se izvodile uz pratnju tih orgulja, ističe naš sagovornik.

Ribarski zbor, orkestar i muzika za orgulje stvarani na Mulu

Don Kosović pokušavao je osnovati zbor u više navrata, i pozivao je učitelje pjevanja iz Kotora, ali oni, nisu imali metode ni takta, nisu mogli raditi sa muljanskim ribarima, mladićima koji nisu naučeni strogoj disciplini koju zahtijeva muzička umjetnost, objašnjava Tonsati i zaključuje da je zasluga kotorskih učitelja „inauguracija orgulja“, ali što se tiče pjevačkog zbora – tu nisu ništa postigli.

-Nešto kasnije, otac Konrad Ebert je u dvije godine uspio ovdje stvoriti pravo malo muzičko čudo, jer je muljansku mladež naučio pjevati i svirati, osnovao je orkestar, imao je jednu vrstu privatne muzičke škole i u konačnici, napisao je kompozicije. Orgulje su u svemu tome igrale ključnu ulogu, jer se redovno sviralo uz njihovu pratnju, a u posebnim prilikama, uz pratnju orkestra.

I Kosović i Ebert bili su vizionari; marljivi, uporni duhovni i kulturni pregaoci. U amanet su nam ostavljene te predivne kompozicije koje pokazuju izrazito visok nivo muziciranja, što se ne očekuje od jednog ribarskog mjesta – to se može očekivati u nekim puno razvijenijim sredinama, gdje postoje institucije, muzičke škole, koledži itd, ističe Tonsati.

Oživjeli dijelove Mise “Auxilium cristianorum”

-Kada su u pitanju muzičke kompozicije, sačuvane su Ebertove mise, uglavnom troglasne ili  četvoroglasne, i druge različite liturgijske skladbe. Nisu to oratorijumi, ali su te mise vrlo kompleksne, i zahtjevne za izvedbu, što su uvidjeli i suvremeni izvođači. Bilo je posebno dirljivo kada smo za blagdan Pomoćnice kršćana 24. maja 2022. godine u ovoj crkvi izveli dijelove mise “Auxilium christianorum” (Misa Pomoćnice kršćana), koja je izvorno napisana za ovo mjesto, za ovu crkvu, za muljanski zbor. Izvođači su bili pjevači iz Opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, orguljaš je iz Zagrebačke katedrale Neven Kraljić, a dirigovao je Robert Homen.

Obnova tako značajnog instrumenta nije samo događaj koji se tiče ove male mjesne crkve. To je događaj koji se tiče cijele Crne Gore. Imati orgulje znači zapravo imati jako visoku kulturu ili kulturnu povijest, zaključuje don Robert Tonsati.

/M.D.Popović/