Stručni skup „Razgovori o baštini – Kulturna riznica Tivta – budućnost istraživanja i brige za nasljeđe“ koji je krajem novembra održan u Tivtu, još jednom je pokazao kako se prirodne vrijednosti i kulturno naslijeđe mogu štititi kao dio kulturnog pejzaža i u isto vrijeme mogu biti pokretači razvoja.
Podsjećamo, od 2022. do 2024. godine, zahvaljujući sredstvima koja se zakonski izdvajaju za projekte valorizacije kulturne baštine, realizovan je niz stručnih, istraživačkih, konzervatorskih i edukativnih projekata usmjerenih na tivatsku baštinu. Projekti su realizovani u okviru javnog poziva koji redovno raspisuje Turistička organizacija Tivat, koja je zakonski dužna izdvajati 10% prihoda od boravišne takse za arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, rekonstrukciju i promociju kulturnih dobara na teritoriji Opštine Tivat.
Lastovski suhozid
KZU „Napredak“ iz Gornje Lastve realizovao je i projekat „Obnova suhozidnih međa u Gornjoj Lastvi”.
Gornja Lastva je lokalitet prirodnih i kulturno-istorijskih vrijednosti i popularno izletničko mjesto koje ugošćava brojne kulturne manifestacije. Staro mediteransko selo prepoznatljivo je po kamenoj arhitekturi i suhozidnim konstrukcijama. Nekadašnjih zidara više nema, a konstrukcije su podložne urušavanju, pa je projekat njihove obnove, ali i obuke o održavanju, ključan za očuvanje ove ambijentalne cjeline. Kroz realizaciju projekta četiri osobe su savladale tehniku zidanja u suho, prezidane su urušene međe i uređena glavna seoska ulica.
O ambijentalnoj cjelini i kulturnom pejzažu, te o realizaciji projekta „Obnova suhozidnih međa u Gornjoj Lastvi” govorila je arhitektica Marija Nikolić iz KZU Napredak, Gornja Lastva.
Obnova suhozidnih međa u Gornjoj Lastvi je bio projekt za koje je odobreno 11.330 eura. Projekat se odnosio na prezidu urušene suhozidne međe u glavnoj seoskoj ulici kao i da se istovremeno obuče nekoliko osoba za zidanje tehnikom suhozida. Projekat se realizovan od novembra 2023. do aprila 2024. godine.
„Ovo nam je vrlo važno bilo zato što je to već poznato da se posebno ljeti održava niz kulturnih manifestacija u Gornjoj Lastvi. One su sve jako posjećene, imaju svoju publiku. Gornja Lastva je također na putu mnogim izletnicima koji posjećuju Vrmac mjesto sve popularnije među izletnicima. Tako da je vrlo važno bilo imati prohodnu glavnu ulicu kroz selo, a bila je obrušena na nekoliko mjesta. U selu za stalno ne živi više niko, tako da održavanje suhozidnih međa i svih drugih konstrukcija u glavno je moguće kroz ovakve projekte“ – kazala je Nikolić.
Ispostavilo da je zidanje kamena u tehnici suhozida u Crnoj Gori prilično zaboravljeno, tako da su realizatori projekta sa malo više truda uspjeli naći dva, uslovno rečeno majstora, koji su u dvije grupe sa po dva pomoćna radnika radili na tom projektu i na prezidavanju međa. Radilo se u etapama.
„Prilikom raščišćavanja otkrivane su i mnoge detalje suhozidnih konstrukcija, tako da smo ispod ulica imamo probijene kišne kanale, budući da se radi o nagnutom terenu, koji su tu vodu, koja je dolazila sa gornjih dolaca, provodili ispod puta na ove niže. Jasno se vidjelo da se iz tih konstrukcija moglo jako puno naučiti. Drugo je estetski dojam kada prolazite kroz selo. Šest se mjeseci povremeno radilo, priča o tome se može najbolje vidjeti na terenu, a cijelu priču bih zato stavila to u jedan širi kontekst, u priču o suhozidnim konstrukcijama, o tehnici zidanja suhozidom, kao i o važnosti priče o njima i radu na njima“ – istakla je Nikolić.
Suhozidna tehnika je najstarija tehnika zidanja kamenom koju srećemo svude u svijetu gdje je kamena ima. Ne postoji kraj gdje čovjek u jednom momentu nije složio kamen na kamen i napravio neko dijelo koje mu je bilo potrebno. Suhozidne konstrukcije su jednake po načinu zidanja, međutim one su različite po načinu izgledu jer zavise od vrste i kvaliteta kamena koje se na tome mjestu gdje se one rade, nalazi…
Poznate su i kamene poljske kućice koje su služile pastirima da se sklanjao od nevremena dok su u polju. One se u zavisnosti od regije malo razlikuju iako su princip zidanja skoro isti, pa tako imamo primjer u Francuskoj, Istri, Italiji i danas su turistički vrlo eksplotisani.
„Utjecaj tih suhozidnih konstrukcija na pejzaž je izuzetan tako da utiču na krajolik u smislu da dobijamo kulturne pejzaže koje su prepoznati od 1992. u svjetskoj baštini, kao kulturni pejzaži, kulturno dobro, koja predstavljaju kombinovano djelo čovjeka i prirode. Posebna vrsta kulturnog pejzaža su agrikulturni pejzaži nastali iz potrebe za razvoj poljoprivrede i ovi naši u Gornjoj Lastvi i na Vrmcu, i šire uglavnom su agrikulturni pejzaži“ – istakla je Nikolić.
Suhozid u Crnoj Gori još nije zaštićen kao nematerijalna kulturna baština
Cijeneći tehniku zidanja suhozidnih konstrukcija, kao kulturna dobra upisana u UNESCO-u listu nematerijalne kulturne baštine, imaju osam evropskih zemalja od 2018. godine.
„Lista je otvorena za svaku zemlju koja želi da joj se priključi. Preduslov je naravno, da ta vrsta kulturnog dobra tehnika zidanja suhozida postane prvo dio nematerijalne baštine zemlje na koju se odnose, što u Crnoj Gori se još nije desilo.
Foto: KZU Napredak, Gornja Lastva
Suhozidne konstrukcije su svuda u Crnoj Gori prisutne kao međe, kao uglovi za vodu, katuni, nama najbliži svakako to su ponte, mandraći i suhozidne konstrukcije uz more, koje prave zapravo taj morski kulturni pejzaž. Gornja Lastva bi mogla biti muzej na otvorenome kao primjer zidanja tehnikom suhozida, gdje se od ulica do krovova radilo kamenom, čak i na nekim mjestima u ulicama imaju i urbane elemente.
Dosta ovoga već, nažalost, propada, ali još uvijek je vidljivo. Kroz jedan od naših projekata, „Baština pokretač razvoja“ izrađena je studija kulturni pejzaž Vrmca, koja se u velikoj mjeri temelji na suhozidnim konstrukcijama. Tako da se može reći da zapravo postoje svi elementi da se tehnika zidanja suhozidnih konstrukcija uvrsti u nematerijalnu baštinu Crne Gore, da se pridružimo evropskoj listi, odnosno UNESCO-voj listi, ali najvažnije bi bilo zapravo da tu tehniku njegujemo u svrhu zaštite i obnove već nestalih suhozida. Naša baština je generalno ugrožena i briga o njoj nije adekvatna njezinoj vrijednosti, što je tema o kojoj bi vrijedilo posebno pričati“, kazala je Nikolić.
Među kulturnim dobrima suhozidi su sigurno najugroženiji budući da su najpodložniji urušavanju. Vrijednujući svoju baštinu u Francuskoj postoji mreža organizcija koje se bave suhozidnim konstrukcijama. Naše organizacije, Expeditio, Napredak i Subra iz Hreceg – Novog, odnosno Agencija za zaštita Orijena, su članovi te mreže. Oni imaju kongres svake dvije godine, posljednji je bio u Konavlima kada je Crna Gora prezentirali svoje suhozidno naslijeđe.
„Tako smo, nakon tog kongresa, ispostavili Ministarstvu kulture, odnosno Upravi za zaštitu kulturnih dobara inicijativu za upis na listu nematerialne baštine Crne Gore tehniku zidanja suhozidom, ali i dalje je to samo inicijativa.
Podsjetila bi da je Andro Nigoević, pokretač i član udruge „Dragodid“ sa otoka Visa, koja se bavi zaštitom i izgradnjim suhozida, kazao da je to vrlo slično izgradnji odnosa u društvenoj zajednici. Kao što je svaki čovjek u zajednici jednako važan i vrijedan, tako je i svaki kamen pri izgradnji suhozida jednako važan i vrijedan, ne bili ta građevina opstala. Onaj mali, jednako je važan kao i onaj veliki, onaj u sredini, jednako je važan kao ona je na vrhu, ali i onaj na dnu.
Svaka jedinka važna je za cjelovito opstanak, bilo ona u kamenu u suhozidu ili osoba u društvu“ – zaključila je Marija Nikolić.
UNESCO o vještini gradnje u suvo
“Vještina gradnje u tehnici na suvo podrazumijeva obradu i slaganje kamena jedan na drugi bez upotrebe vezivnog materijala. Stabilnost strukture osigurava se pažljivim izborom i slaganjem kamena, a gradnjom na suvo su oblikovani različiti kulturni pejzaži od praistorije do danas. Suvomeđe su uvijek napravljene u harmoniji sa okruženjem, a tehnika gradnje pojačava vezu čovjeka i prirode. Vještina se prvenstveno prenosi sa koljena na koljeno, u zavisnosti od terena na kojem se gradi…“, piše između ostalog u obrazloženju na UNESCO-voj listi.
/M.Marušić/
