U Crnoj Gori sutra će biti hladno i vjetrovito, a najviša dnevna temperature biće do devet stepeni, saopšteno je iz Zavoda hidrometeorologiju i seizmologiju.
U južnim i centralnim predjelima biće pretežno sunčano, tokom jutra umjereno oblačno, na sjeveru, oblačno uz ponegdje provijavanje slabog snijega.
Vjetar sjeverni i sjeveroistočni, pojačan i jak, na udare i veoma jak, krajem dana ili u večernjim satima u slabljenju.
Jutarnja temperatura vazduha -10 do 5, najviša dnevna -9 do 9 stepeni.
Na Jadranu novu sedmicu obilježiti će sunčani sati. I bura će od utorka oslabiti te okrenuti na sjeverozapadnjak. Temperatura će prema vikendu ipak biti u blagom porastu, pred kraj sedmice moguće je i malo promjenljivije vrijeme.
Oko hiljadu vjernika Mitropolije crnogorsko primorske i večeras je učestvovalo u protestnoj litiji ulicamaTivta.
Nakon molebana kojeg su u crkvi Svetog Save služili tivatski paroh otac Petar Petrović i krtoljski paroh Marko Obradović, vjernici su se u povorci uputili na ulice Tivta.
Ovo je bila najmasovnija od tri do sada održane protestne litije u tom gradu u znak negodovanja zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, a koga vjernici MCP u Boki Kotorskoj smatraju diskriminatorskim i usmjerenim na otimanje imovinse Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Vjernici su u povrci predvođenoj sveštenicima, nosili zastave Srpske patrijaršije, manastira Svetog arhangela Mihaila sa tivatske Prevlake, ikone svetitelja i pjevali crkvene pjesme. Njihovu mirnu šetnju obezbjeđivalo je oko 30 policajaca.
Litija ulicama Tivta 5. januar 2020.
Nakon prolaska ulicama Tivta litija je došla do zgrade Opštine gdje se zaustavila, a okupljenima se u ime organizatora, obratio otac Mijajlo Backović, predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore. On je, podsjećajuči na istorijat prevlačkog manastira koji je bio i mjesto gdje je Sveti Sava 1219. osnovao prvu Zetsku episkopiju, istakao da je Tivat “pozvan među prvima da kaže koje je i šta je naše opredijeljenje”.
“U svakom gradu crnogorskom, bokeškom, brdskom i hercegovačkom je sve više i više ljudi, litije su sve posjećenije, a evo i ova naša tivatska je svaki put sve bolja i sve svetija”- kazao je Backović.
On se, ne pominjući ih poimenično, ponovno ostvrnuo na ulogu troje Tivćana – poslanika Adrijana Vuksnaovića (HGI) i Jovanke Laličić (DPS), te ministarke Marije Vulinović (HGI) u pisanju i donošenju kako je kazao “zakona o bezakonju koji je pogazio i sružio sva pravila i pravdu ne samo Crne Gore već i cijele hrišćanske Evrope”, kao i na njihove aktivnosti u proteklih nekokoliko dana.
“To troje je i pored naše opomene, nastavilo da objašnjava kako smo mi ovdje navodno, neki huligani, kako mi protestujemo nizašta i kako niko neće otimati naše hramove. Lažu, braćo i sestre!”- kazao je Backović koji je odmah odlučno prekinuo jedan uzvik “Milo, lopove!” što je tada došao iz mase. On je kazao da je to molitveni skup i da neće na njemu nikoga pominjeti, “pa ni ovo troje iako svi znamo ko su oni”.
“Neka se opomenu, jer ovaj skup je skup opomene. Mi pokazujemo i upiremo prstom da se oni opomenu i vrate Bogu, sebi i svojim precima sa kojima smo vjekovim zajedno ovdje u miru i dobru živjeli. Zato i svi vi braćo i sestre koj ste se okupili, morate ostati upravo u ovom duhu dostojanstva i mira. Dok se god molimo Bogu, dok god idemo ovako dostojanstveno kao što ste vi to noćas uradili, dotad smo mi Crkva, vi ste sveštenstvo i narod božiji, vi ste hramovi Duha Svetoga. Dok vas ima Crkva je živa i živjeće i zato nijedan zakon ovozemaljski, a pogotovo ne ovakvo bezakonje, ne mogu nama osporiti, oduzeti ili porušiti crkvu. Ikonama ovih svetitelja koje nosimo, opominjemo još jednom našu braću i razbraću da ne udaraju na svetinje i na Crkvu božiju jer ko je Crkvu rušio, njega je Bog i njegov dom srušio”- istakao je Backović.
On je vjernike pozvao da i na svim daljim skupovima koji će uslijediti dok se zakon ne povuče, ostanu tako mirni i dostojanstveni, a policiju koja ih obezbjeđuje da “puste narod vjerni i ne diraju Crkvu božiju”.
“Ako taknu bilo kojeg sveštenika, bilo kojeg vjernika, ako taknu bilo koju svetinju, ili ne daj bože, bilo kojeg našeg epsikopa, takli su u sve nas!”- zaključio je Backović što su okupljeni pozdravili aplauzom.
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Međunarodni institut IFIMES povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori 27.decembra 2019.godine analizira aktualna događanja u toj državi. Iz opsežne analize „Crna Gora 2020:Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?” izdvajamo najzanimljivije dijelove.
Crna Gora 2020: Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?
U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. decembra 2019.godine Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Donošenje zakona potaknulo je na oštre reakcije i proteste Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i opozicione političke stranke u toj zemlji.
Pogođena dugogodišnjim unutar frakcijskim borbama Srpska pravoslavna crkva nije našla adekvatne odgovore kako i na koji način prilagoditi svoje djelovanje nakon pada Slobodana Miloševića (SPS), potpisivanja mirovnih sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo (Daytonski i Kumanovski sporazum), proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006.godine, a posebno nakon neposrednog vojnog konfrontiranja Srbije sa Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-om 1999.godine. Očigledno je, da je najutjecajniji dio SPC-a još uvijek na pozicijama politike Slobodana Miloševića. Najznačajniji raskol u SPC upravo se desio nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008.godine.
Kada se ima u vidu, da je tadašnja Jugoslovenska i srbijanska politička nomenklatura podržala izdvajanje i poslije nezavisnost i samostalnost Crne Gore, zajedno sa dijelom SPC-a u kojem se nalazio i mitropolit Crnogorsko-Primorski SPC Amfilohije Radović, čini se, da trenutni protesti i „jadikovanje“ iz SPC-a su jedna u nizu promašenih politika SPC-a. Ne treba zaboraviti da se SPC u Crnoj Gori javno protivila ulasku u NATO, uvođenju sankcija Rusiji, napadala je crnogorsku politiku zbog priznanja Kosova.
Analitičari smatraju, da je djelovanje SPC u Crnoj Gori i generalno, bilo predodređeno dvostrukoj politici, osude aktuelne politike Crne Gore, a istovremeno zaštiti materijalnih i drugih dobara SPC, smatrajući da predsjednik Crne Gore i Demokratske partije socijalista Milo Đukanović (DPS) neće posegnuti za Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, kojim bi im eventualno oduzeo ogromna materijalna dobra. Također, analitičari smatraju da će mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što direktnom nagodbom. Neće to biti izuzetak, niti je to neka nova činjenica u njihovim višedecenijskim međusobnim odnosima.
Potrebno je podsjetiti na podršku mitropolita Amfilohija Radovića Milu Đukanoviću 1997.godine kada je došlo do sukoba unutar DPS-a, između tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića i Mila Đukanovića. Tada je pod vrlo čudnim okolnostima Milo Đukanović smijenio Momira Bulatovića i preuzeo vođenje DPS-a. Amfilohije Radović odigrao je vrlo važnu ulogu 2006.godine nakon referenduma kada je Crna Gora obnovila nezavisnost. Mnogi smatraju, da je upravo on taj koji je najzaslužniji što su tenzije nakon proglašenja nezavisnosti splasnule i što je oštrica tadašnje opozicije otupjela. Također, na dan parlamentarnih izbora 16.oktobra 2016.godine kada je Milo Đukanović saopštio, da se sprema državni udar i njegova likvidacija, mitropolit Amfilohije Radović ponovno stupa na scenu. Njegove tadašnje izjave i djelovanje koje je uslijedilo bili su od izuzetne važnosti za režim Mila Đukanovića.
SPC još uvijek u vremenu Miloševića, a Crna Gora u NATO-u
Najveći dio SPC-a, prema mišljenju analitičara, još uvijek misli da živi u vremenu Miloševića, Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Jugoslovenske Narodne Armije – Vojske Jugoslavije (JNA-VJ) bez uvažavanja činjenica kao što su nezavisno Kosovo, nezavisna Crna Gora u NATO-u, Bosna i Hercegovina na putu prema EU i NATO-u, a Republika Hrvatska kao članica EU i NATO-a, koja u značajnoj mjeri pokušava utjecati na put Srbije, a samim time i SPC, prema EU, kao i činjenice, da je Srbija okružena državama članicama NATO-a, odnosno NATO okružuje Srbiju.
Mitropolit Amfilohije Radović, „ratni drug“ Mila Đukanovića, a sada navodni njegov zakleti neprijatelj je vođa najutjecajnije frakcije unutar SPC, direktno i otvoreno već godinama agitira protiv patrijarha Srpskog Irineja, ali i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (SNS). Kada je Đukanović u Skupštini Crne Gore ozakonio Zakon o slobodi vjeroispovijesti postavlja se pitanje koga predstavlja Amfilohije Radović i koliko su upravo Amfilohije Radović i dijelovi SPC svojim unutrašnjim neslaganjima i (ne)djelovanjem doprinijeli, da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Cijela priča u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti nije nova. Započeta je još 2015.godine kada su na javnoj raspravi sve vjerske zajednice, osim Crnogorske pravoslavne crkve i Jevrejske zajednice, bile protiv usvajanja zakona. Dolazak na scenu CPC je započeo početkom ovog milenija i bilo je sasvim jasno, da će nakon osamostaljivanja Crne Gore zasigurno doći i do pokušaja osamostaljivanja CPC. Interesantno je, da upravo mitropolit Amfilohije Radović i SPC nisu imali negativan stav u pogledu osamostaljivanja Crne Gore. Čak naprotiv, nakon osamostaljivanja zabilježena je plodonosna saradnja mitropolita Amfilohija i Đukanovića, a bilo je sasvim jasno, da nova crnogorska država sa svojim institucijama, oružanim snagama, unutrašnjim i vanjskim poslovima, a bez patronata zvaničnog Beograda i Vojske Jugoslavije, će kao vrhunac osamostaljivanja pokušati revitalizirati (obnoviti) CPC i pokušati se izboriti za njenu autokefalnost.
SPC u Crnoj Gori na čelu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem predstavlja nešto slično kao odmetnuta „srpska vlada u otadžbini“ nakon Drugog svjetskog rata, dok je Josip Broz Tito uspostavljao FNRJ, a kasnije SFRJ.
Đukanović manipulira NATO-om i intelektualcima u regionu
Ulaskom Crne Gore u NATO stekli su se konačni uslovi, da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Crna Gora se sada kao dio tzv. zapadne judeo-kršćanske/hrišćanske civilizacije ustvari ponaša kao i druge države zapadne Evrope, jer je npr. i Italija na sličan način riješila pitanje Katoličke crkve, jednim dijelom čak i Hrvatska.
Shizofreni strah, da će u Crnoj Gori doći do rata, u kojeg će biti uključena Srbija i Rusija, zbog imovine SPC, je ravan mišljenju da će Crna Gora izaći iz NATO-a u budućnosti, odnosno da se NATO i SAD ne bi umiješale u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti/odbrane Crne Gore. Pisma koja su upućena iz sjedišta SPC u Beogradu na razne zapadne adrese, uključujući i Papu Franju, kao i pisma koja su neke srpske organizacije uputile američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, predstavljaju najobičniji politički spin slično kao i regionalni apel intelektualaca zapadnim vladama da se uključe u „odbranu“ Crne Gore imaju učinak kao i navedena pisma upućena Trumpu i Papi Franji. Zajednički sadržilac navedenih pisama i apela je kao da pitate SAD, zapadne vlade i NATO, da li će braniti i zaštititi Crnu Goru. Postojeću situaciju najbolje koristi i (zlo)upotrebljava crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva. Realizirajući svoje ciljeve u vezi sa CPC Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regiona pokušavajući dezinformirati javnost u regionu izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba u region skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi CPC.
Pod okriljem NATO i SAD, Crna Gora kreće se prema EU, jer poslije izdvajanja od Srbije, ranijih NATO udara, priznanja Kosova od strane Crne Gore, ulaska Crne Gore u NATO, pokušaja svrgavanja Đukanovića sa vlasti, pitanje imovine SPC se doima kao „manevarska vježba“ za Đukanovića i NATO-a naspram izazova iz prošlosti. Sada je Đukanović pod zaštitom NATO-a, a ujedno mu odgovora stanje odnosa unutar SPC i stava Amfilohija Radovića, koji otvoreno agitira protiv predsjednika Srbije Vučića za navodnu izdaju Kosova. Očigledno je, da je Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Analitičari smatraju da će se, ipak, morati postići kompromis između SPC i Đukanovića u kojem će se SPC morati saglasiti da dio materijalnih dobara preda državi Crnoj Gori, odnosno Đukanoviću, dok će Đukanović i SPC morati pronaći određeni kompromis, u protivnom štete će biti obostrane. U ovom slučaju, čak kada SPC i ne bi bila vlasnik imovine u Crnoj Gori, ignorira se stjecanje prava svojine održajem, koje označava da neko lice izvjesno vrijeme drži u svojoj faktičkoj vlasti određenu stvar (nekretninu) i na osnovu državine i protoka vremena stiče pravo svojine na njoj. Prethodni vlasnik (u ovom slučaju država Crna Gora), koji nije držao niti koristio stvar gubi pravo svojine. Pošto je Crna Gora proglasila nezavisnost 2006.godine dugo pasivno držanje vlasnika (države), odnosno nevršenje prava (zanemarivanje vlasništva), može dovesti pod određenim uslovima do svojevrsne sankcije – gubitka prava svojine nad nekretninom/ama.
Ugledni analitičari, istraživači, politolozi, novinari i političari smatraju da niko tako uspješno nije nadmudrio američko-evropsku administraciju kao Milo Đukanović u posljednjih deset godina. Činjenice govore da su: 1) DPS i Milo Đukanović prva politička partija na Balkanu, koja je potpisala sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom Vladimira Putina 2) Da je nezavisnost Crne Gore uslijedila nakon direktne podrške Rusije i Ruske pravoslavne Crkve. O tome govori svjedočenje Paula Manaforta, bliskog saradnika Donalda Trampa, koji je sklopio sporazum sa tužilaštvom po tački optužnice, koja ga tereti za zavjeru protiv SAD i po tački kojom je okrivljen za zavjeru radi ometanja pravde. Manafort je bio šef izborne kampanje Donalda Trumpa par mjeseci tokom 2016.godine i bio je prinuđen da se povuče u avgustu te godine, nakon što je otkriven obim njegovih konsultantskih i lobističkih usluga za ukrajinske političare, uključujući i nekadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Manafort je tijesno sarađivao i sa ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, koji je vrlo blizak predsjedniku Crne Gore Đukanoviću. 3) Najviše stranih investicija poslije proglašenja nezavisnosti 2006.godine u Crnu Goru je stiglo upravo iz Rusije. Ruski tajkun Oleg Deripaska, blizak Kremlju privatizirao je Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), a Željezaru Nikšić privatizirali su misteriozni ruski biznismeni, koji su, između ostaloga, kupovali zemljišta i druge objekte širom Crne Gore po nerealnim cijenama što je izazvalo sumnju brojnih međunarodnih organizacija i istraživača. Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal (A2A, Telekom, afera koverta, kastodi račun, prvi milion, hidroelektrane koje gradi Blažo Đukanović, sin Mila Đukanovića, brojna nerasvijetljena ubistva) Đukanović je izgubio podršku i utjecaj koji je imao u regionu prije 10 godina. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije taj koji je neophodan i važan činilac na Balkanu. Zbog toga je Đukanović odlučio, da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantira stabilnost u regionu.
Situacija sa SPC u Crnoj Gori neminovno otvara pitanja i u drugim državama. Upravo je djelovanje SPC-a u Crnoj Gori na čelu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem primjer kako se ne treba odnositi prema domaćoj državi, koju su podržavali i ilustrativan primjer je na koji način je SPC došla u vrlo nezavidnu situaciju. Prethodna Miloševićeva vlast i neposredni politički nasljednici Miloševića, zajedno sa SPC-om su podržali osamostaljenje Crne Gore kao nezavisne države. Sve naknadne akcije i efekti su upravo posljedica srbijanske politike u prvoj dekadi novog milenija, a što je vjerno pratila i SPC sa svojim unutrašnjim sukobima i dijelovima koji i danas značajno podržavaju politiku Slobodana Miloševića. Sada „vruću jabuku“ mora preuzeti srbijanski predsjednik Vučić. Đukanović je ovu akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt za 29 država članica NATO-a, jer želi stvoriti percepciju da iza svih dešavanja/nereda stoji Srbija i vlast u Beogradu odnosno Vučić. Srbijanski predsjednik Vučić, ipak, nije upao u postavljenu zamku Đukanovića, mirno i državnički odmjereno je reagirao naglašavajući, da će sve uraditi da se održi mir i stabilnost u regionu.
Dodik upao u zamku recidiva Miloševićevih struktura
Od ranije, Miloševićevske strukture na Bosnu i Hercegovinu i entitet Republiku Srpsku gledaju kao ratni plijen i huškaju aktualnog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika (SNSD) na secesiju. Primjer Crne Gore bi trebao biti poučan i poticajan, jer SPC u Bosni i Hercegovini uživa najviši stepen autonomije, a Srbi kao pravoslavni narod imaju najviše zaštitne mehanizme počevši od konstitutivnosti naroda, uključujući sporazum, koji SPC ima sa državom Bosnom i Hercegovinom, za razliku od Islamske zajednice u toj državi, koja takvog sporazuma nema. Milorad Dodik je upravo uvezan sa recidivima ratnih struktura i onim koji politiku tzv. velike Srbije pokušavaju sprovesti u BiH na način da se Republika Srpska izdvoji iz BiH u dogovoru sa Draganom Čovićem (HDZBiH) i HDZ-om. Da li je dio SPC-a svjestan, da podržavajući politiku Milorada Dodika radi direktno u korist svoje štete i protiv srpskog naroda u BiH? Da li politika Slobodana Miloševića može imati primat u odnosu na interese srpskog naroda u BiH, su pitanja koja traže odgovore ne samo u SPC-u. Analitičari smatraju, da je usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori samo puki slijed ranije najavljenih kretanja u vezi sa Crnom Gorom, od izdvajanja od Srbije do osamostaljenja i do ulaska u NATO, koji se realizira pod budnim okom SAD i NATO-a.
U kontekstu dešavanja u Crnoj Gori važno je naglasiti i primjer Rimokatoličke crkve (RKC) i njenog odnosa naspram Bosne i Hercegovine, koja nikada nije pristala na reduciranje svog suvereniteta na tzv. Hrvatsku Republike Herceg-Bosna (HR H-B), nego je svoje djelovanje ukomponirala unutar BiH ne želeći mijenjati shemu biskupija, koju je uspostavio Vatikan, a koja pokriva cijelu teritoriju Bosne i Hercegovinu. Crnogorski model je s time u vezi primjenjiv i u Hrvatskoj, a pojedini analitičari to i indirektno najavljuju. Ipak, povučeni potezi Đukanovića skrivaju neke druge namjere.
Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?
Crna gora ima razvijene dugogodišnje intenzivne diplomatske i političke odnose sa Vatikanom. Nedavna posjeta premijera Crne Gore Duška Markovića (DPS) Vatikanu najavila je dolazak Pape Franje u Crnu Goru tokom 2020.godine. Odnose sa Vatikanom i prije proglašenja nezavisnosti Crne Gore razvijao je i Svetozar Marović (DPS), jedan od najtjesnijih saradnika Mila Đukanovića, koji je pravosnažno osuđen za počinjeni kriminal i koji se nalazi u bjekstvu.
Sam Đukanović je nekoliko puta primljen kod poglavara Rimokatoličke crkve/Pape. Odvajanje Crne Gore od Srbije vješto je isplanirano sa zapadnim saveznicima. Crna Gora je morala dokazati odnosno stvoriti percepciju, da se više ne može živjeti u zajedničkoj državi sa Srbijom i da je razdvajanje jedina opcija. Stvoren je ambijent za razdvajanje od Srbije. Sada je producirana nova kriza usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je potaknuo masovne proteste pripadnika SPC i dijela opozicije u Crnoj Gori, kojim se želi ponovno stvoriti percepcija i ambijent, da se više ne može ni sa SPC u Crnoj Gori. U producirani ambijent bilo je planirano, prema scenariju, uvući predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i optužiti ga kao glavnog krivca za događanja/nerede u Crnoj Gori, dok se u pozadini radilo na oživljavanju kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve (CPC).
Izjava Vaseljenskog patrijarha Bartolomeja/Vartolomeja, da neće priznati Crnogorsku pravoslavnu crkvu i da je Srpska pravoslavna crkva jedina kanonski priznata crkva u Crnoj Gori došla je u pravo vrijeme Đukanoviću, što mu omogućava realizaciju drugog scenarija, a to je unijatizacija Crnogorske pravoslavne crkve. Dakle, kanonsko priznanje CPC izvršilo bi se preko unijatizacije (grkokatolici), tako da bi CPC zadržala „istočni obred“, ali bi imala poglavara rimskog biskupa – Papu. CPC bi bila pod kanonskom jurisdikcijom Vatikana. Time bi Đukanović povratio izgubljenu naklonjenost Zapada, a to mu je posebno važno zbog predstojećih parlamentarnih izbora, koji će se održati 2020.godine. Time bi Crnogorska pravoslavna crkva osigurala kanonsko priznanje, Đukanović sebi produžetak vlasti, a Vatikanu bi bio osiguran ulazak u Crnu Goru na „velika vrata“. Jedini neuspjeh Đukanovića je u tome, da nije uspio u namjeri da Aleksandra Vučića uvuče u igru i da tako Vučić postane dežurni krivac za sve pa i za destabilizaciju odnosno aktualna događanja u Crnoj Gori. Za održavanje na vlasti političari koriste sva moguća sredstva. Da se političari koristi svim sredstvima, da bi se održali na vlasti pokazuje i primjer aktualnog albanskog premijera Edi Rame (PS), koji je prije nekoliko godina konvertirao sa pravoslavlja na katoličanstvo.
/Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)
Komunalno preduzeće Tivta i u 2020. poslovaće sa skromnim dobitkom od oko 6 hiljada eura, čime se nastavlja kontinuitet pozitivnog poslovanja te opštinske fiirme.
Ta firma, kako stoji u Programu rada sa finansijskim planom za 2020., imaće ove godine ukupne priohode u iznosu od 2.676.300 eura, što je za oko 33 hiljade eura više nego lani. Od toga će Komunalno iz budžeta Opštine dobiti ukupno 665.400 eaura na ime održavanja čistoće javnih površina, održavanja javne rasvjete, gardskog zelenila, opštinksih puteva, velikog Gradskog parka, javnog toaleta i odravanje bujičnih kanala, kao i za participaciju lokalne uprave u troškovima odlaganja otpada iz Tivta na regionalnu sanitarnu deponiju Možura u Baru.
Komunalno na čijem je čelu Vlado Đukić (DPS), očekuje da ove godine ostvari ukupno 2.010.900 eura sopstvenih prohoda, što je oko 60 hiljada eura bolji rezultat nego u 2019. Najviše novca – 1.472.000 eura, komunalci će prihodovati od naplate usluga prikupljanja i odvoženja smeća za građane i privredu dok se 102.600 eura očekuje od naplate usluga gradske lučice Kalimanj, 56.300 eura od pijaca, a 76.000 eura od izrade i održavanja grobnica.
Komunalci očekuju da će im ukupni troškovi poslovanja u 2020. biti 2.670.780 eura, od čega će najviše novca- oko 1,7 miliona eura biti potrošeno na zarade i ostala primanja zaposlneih i poreze na njih.
Inače, ta opštinska firma je na 31.decembra prošle godine imala ukupno 712.785 eura potraživanja od korisnika svojih usluga, od čega od pravnih lica Komunalno potražuje nešto preko 485 hiljada, a od građana 227.407 eura. Na zadnji dan prošle godine, Komunalno je imalo 181.639 eura neizmirenih svojih obaveza prema poslovnim partnerima, a kreditne obaveze te firme iznosile su 146.500 eura na ime dva dugoročna kredita za nabavku mehanizacije uzeta kod Svjetske banke.
I večeras u 17 časova u Herceg Novom će biti održani moleban i velika protestna šetnja povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nakon molebana, litija će proći od Tople do Savine, a predvodiće je vladika zahumsko-hercegovački Dimitrije.
Tim povodom, biće privremeno izmijenjen režim saobraćaja u Njegoševoj i ulicama Save Kovačevića i Braće Grakalić, radi nesmetanog i bezbjednog prolaska molebne litije od crkve Svetog Vaznesenja Gospodnjeg do manastira Savina.
U periodu od 17.30 do 18.45 časova biće zabranjen saobraćaj za sva vozila na potezu od raskrsnice Njegoševe sa Ulicom Mića Vavića (“Novljanka”) do raskrnice ulica Braće Grakalić i Branka Ćopića (ispod manastira Savina).
Prije dva vijeka, zahvaljujući osvajačkim težnjama francuskog imperatora Napoleona I, na području današnjeg Crnogorskog primorja uradjeni su prvi organizovani hidrografski premjeri akvatorijuma Boke Kotorske koji se ubrajaju među prva naučno zasnovana hidrografska mjerenja u svijetu.
Početkom 19. vijeka najveći dio istočne obale Jadrana sa zaleđem dolazi pod vlast Francuza, a Napoleon koji je sa Jadranom imao dalekosežne planove, ovamo šalje svog najboljeg hidrografa i kartografa, Šarla Fransou Botam-Boprea (1766-1854) koji se danas u svijetu smatra za oca naučno utemeljene hidrografije. On se naime, u radu koristio novim metodama hidrografskog premjera, a osim geodetskih i hidrografskih mjerenja primjenjivao je i astronomska i geomagnetska mjerenja. Botam-Bopre, član francuske Akademije nauka i umjetnosti, glavni inženjer i zamjenik direktora Hidrografskog instituta francuske mornarice je inače, tokom svog plodnog 60-to godišnjeg naučnog rada mjerio i kartirao obale Atlantika, Sjevernog i Jadranskog mora, kao i obale Australije.
Rezultat njegove kampanje na Jadranu koja je sa prekidima trajala od 1806. do 1809. godine, je 15 novih pomorskih karata luka na Jadranu od Pirana do Splita, i dva lista sa panoramama, sve uvezano u rukopisni atlas „Resonnaissance hydrographique des ports du Royaume d` Italie siutes sur les cotes du Golphe de Venise commence” (Hidrografski prikaz luka kraljevine Italije smještenih uzduž obale Mletačkog zaliva). Jedan primjerak ovog rukopisnog atlasa i izvještaja o toku kampanje sa opisima područja koja su izmjerena, danas se čuva kartografskoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Charles Francois Beautemps Beaupre
Uslijed obnove francuskih neprijatejstava sa Rusima, Botam-Bopre je 1806. bio prisiljen privremeno obustaviti svoju kampanju i to kada se nalazio u Splitu. O tome francuski naučnik piše:
“U trenutku kada sam se spremio zaploviti prema Boki Kotorskoj, položaju za koji mi je njegova ekscelencija ministar pomorstva naročito zapovijedio da posjetim, gospodin generalni provider Dalmacije, maršal Marmon 20.septembra 1806 obavijestio me je da će ponovno započeti neprijateljstva sa Rusima, da je jedan engleski odred brodova upravo uplovio u Mletački zaliv (tako su kartografi onog doba nazivali Jadransko more – pri.aut.) i konačno da je jedan engleski brik pretražio jedan austrijski brod kod rta Ploča. Te nepovoljne okolnosti navele su me da odmah napustim Split, čak i dalmatinsku obalu, gdje nisam imao ni najmanju nadu da korisno iskoristim ostatak ljetnjeg razdoblja. Otišao sam na istarsku obalu kako bih pokušao izvršiti nekoliko ispitivanja koja bi zaokružila prvi dio mog rada.”
Svoje istraživanje istočne obale Jadrana Botam-Bopre završava drugom etapom u periodu 1808-09 godine kada ekipe pod njegovim rukovodstvom obavljaju i prvi naučno zasnovani hidrografski premjer Boke Kotorske. Taj premjer, osim što predstavlja početak moderne hidrografije na crnogorskim obalama koja traje dva vijeka, značajan je i kao osnov za izradu 1820 godine, prve moderne pomorske karte Boke u razmjeri 1: 30 hiljada. Ta karta produkt je sledeće etape sistematskih hidrografskih mjerenja Jadrana preduzetih od 1816. do 1821. od strane austrijskih, napuljskih i engleskih hidrografa i brodova mornarica te tri države. Rezultat te kampanje je monumentalni Atlas plovidbenih karata Jadranskog mora izdat u Milanu 1822-24 godine (Carta di cabottagio del mare Adriatico) u kome se nalazi serija od 2 generalne karte mjerila 1:500 hiljada, 22 obalne pomorske karte u mjerilu 1:175 hiljada i 7 panorama luka i važnijih navigacijskih područja medju kojima je i karta Boke.
Sva ta mjerenja rezultirala su i pojavom prvog kvalitetnog „Peljara Jadrana“ u redakciji venecijanskog kapetana Đakoma Marienija (Portolano del Mare Adriatico) iz 1830 godine.
Zanimljivo je da je medju pionirima hidrografsko-kartografske djelatnosti na Jadranu tog doba i jedan naš čovjek – Peraštanin Ivan Grubaš. Iako ne postoje precizni podaci o vremenu njegovog rodjenja i smrti, zna se da je Grubaš u periodu od 1801 do 1854 godine, živeći i radeći u Veneciji kao pomorski pilot, izradio i izdao najmanje tri pomorske karte i to kartu Jadrana, kartu Sredozemlja i kartu zaliva Venecije, kao i poseban priručnik o plovidbi na Jadranu na oko 170 strana, „Nuovo costiere del Mare Adriatico“ koji je doživio čak četiri izdanja, prvo u Trstu 1833 godine. Iste godine Grubaš je u Trstu izdao i svoju kartu Jadranskog mora koja se proteže na jugoistok do akvatorijuma oko ostrva Cerigo na jugu Peloponeza, a ovu kartu službeno je za upotrebu odobrila i komanda Carske i kraljevske Austro-Ugarske Ratne mornarice.
cattaro kopie
Pod okriljem mornarice 27. aprila 1860. Austro-Ugarska u Trstu osniva Hidrografski zavod (Hydrographische Ansalt), čime je hidrografska djelatnost na Jadranu prvi put institucionalizovana. Slijedi rapidni razvoj ove nauke i sa njom povezanih srodnih djelatnosti, a u periodu od 1866. do 1870. obavljaju se nova hidrografska istraživanja i mjerenja na cijelom basenu Jadrana pod vodećim tadašnjim austro-ugarskim stručnjakom za tu oblast, kapetanom fregate Tobiasom Esterajherom. Na osnovu prikupljenih hidrografskih, astronomskih, geofizičkih i geodetskih podataka od 1872. izdaje se serija novih pomorskih karata i to generalna karta Jadrana u razmjeri 1:milion, četiri kursne karte u razmjeri 1:350 hiljada, 30 obalnih karata u mjerilima od 1: 40 hiljada do 1:100 hiljada i 8 planova luka i tjesnaca u mjerilima od 1:20 hiljada do 1:40 hiljada. Slijedi revizija hidrografskog premjera Jadrana u periodu od 1880 do 1885, izdavanje novih ažurnijih serija karata, te prvo geomagnetsko premjeravanje jadranskog basena 1889-90 godine. U Puli se izdaje 1893 prvi pravi peljar, odnosno priručnik za plovidbu Jadranom „Segelhandbuch fur das Adriatische Mer“, slijede nova hidrografska i druga mjerenja u periodu od 1906 do 1910 , od kojih su posljednja izvršena u zalivu Boke nakon kojih je izdata i nova karta zaliva u razmjeri 1:12500. Još kvalitetniji peljar pod nazivom „Segelhandbuch der Adria“ izdaje se 1906. Od 1874 austro-ugarski Hidrografski ured redovno izdaje dnevni meteorolški izvještaj koji se nešto kasnije proširuje i sa sinoptičkom vremenskom kartom. Pored redovnih aktivnosti na Jadranu, Austro-Ugari organizuju i brojna krstarenja svojih ratnih brodova svjetskim morima i okeanima, a poseban doprinos dali su u istraživanju Sredozemnog i Crvenog mora. Naročito su značajna mjerenja geomagnetskih elemenata i zemljine sile teže koja su austro-ugarski brodovi i stručnjaci obavili skoro na svim svjetskim morima.
Boka Kotorska mapa
Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, njen Hidrografski ured u Puli sa gotovo svom opremom, podacima i originalima karata u Puli, po odredbama Rapalskog ugovora pripada Italiji, a novoosnovana država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca na ovim prostorima ponovno, praktično iz ničega, uspostavlja svoju hidrografsku djelatnost. Još jednom pozornica ovog značajnog dogadjaja je Boka gdje se u Tivtu 1.septembra 1922 obnavlja rad Hidrografskog ureda pri ovdašnjoj Pripremnoj školi za pomorske oficire, jer je sva raspoloživa količina sačuvanih pomorskih karata i publikacija, te navigacionih priručnika sa koje je imala nova država, ostala u jednom od skladišta austro-ugarske mornarice u Tivtu. Hidrografska služba Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije radi u Tivtu, Dubrovniku i Splitu do početak Drugog svjetskog rata, a tokom tridesetih pod njenim okriljem djeluje i 16 meteoroloških stanica na cijelom Jadranu koje obavljaju sinoptička i klimatološka mjerenja. Rad hidrografske službe obnavlja se u Mornarici NOVJ već 1943. osnivanjem Kartografskog ureda na savezničkoj teritoriji u Italiji, a već naredne godine Ured prelazi na Vis. Iz te ustanove nakon oslobodjenja, u Splitu nastaje Hidrografski institut RM JNA. Poslije rata, nastavljaju se kontinuirana hidrografska premjeravanja, te mnoga druga naučna istraživanja mora i podmorja, prvenstveno istočne obale Jadrana. U tome se opet ističu ljudi porijeklom iz Boke pa je tako već 1952, zahvaljujući ustrajnosti i velikom trudu rodjenog Prčanjanina, kapetana bojnog broda Antuna Botrića (1904-1983), izradjen i štampan njegov dvosveščani prvi sveobuhvatni peljar Jadranskog mora na našem jeziku „Peljar po Jadranu – I.dio – Istočna obala“, a već naredne godine izlazi i „Peljar po Jadranu – II.dio- Zapadna obala“.
HIDROGRAFIJA I HIDROGRAFSKA SLUŽBA
Hidrografija je jedna od najstarijih nauka koja se bavi istraživanjem mora i podmorja. Definiše se kao dio primijenjene nauke koji se bavi mjerenjima i opisivanjem fizikalnih svojstava plovnih područja Zemljine površine i pripadajućeg kopnenog priobalnog područja, sa posebnim naglaskom na njihovoj primjeni za potrebe plovidbe i sigurnosti na moru. Hidrografija obuhvata hidrografska mjerenja – marinsku geodeziju, oceanološka mjerenja i pomorsku kartografiju, a njome se bave posebne državne naučne ustanove – Hidrografski instituti koje pritom izdaju pomorske karte, nautičke godišnjake, tablice morskih mijena i mnoge druge za pomorce neophodne publikacije. Nažalost, dva vijeka nakon što je njena obala bila medju svjetskim liderima pri primjeni najnovijih naučnih dostignuća iz hidrografije, Crna Gora je sada na samom njihovom repu jer je u protekle dvije godine zbog nebrige državne administracije, izgubila najveći dio kadrova svog Hidrografskog instituta u Tivtu, a još nije definisan ni budući status te za svaku pomorsku državu svijeta, izuzetno važne i neophodno potrebne institucije.
HIDROGRAFIJU NA JADRAN DONIO BANRENC
Hidrografska djelatnost počinje se razvijati sredinom 16.vijeka u tadašnjim najmoćnijim pomorskim državama svijeta – Velikoj Britaniji, Holandiji i Francuskoj, a skoro istovremeno riječ „hidrografija“ prvi se put pojavljuje i na Jadranu. Naime, čuveni holandski moreplovac i polarni istraživač Vilem Barenc (1550-1597), izradjuje i objavljuje 1595. pomorsku kartu Jadrana pod nazivom „Tabula Hydrographica“. Ta je karta po sredini donosila kartografski prikaz Jadranskogh mora orijentisan u smjeru sjeverozapad-jugoistok, pa je uz gornji desni i donji lijevi ugao karte bilo dovoljno raspoloživog prostora i za umetanje planova najvažnijih jadranskih luka. Tako su u donjem lijevom uglu Barencove karte planovi Venecije, Ankone, Brindisija i Galipolija, a u gornjem desnom dijelu su planopvi Valone, Trogira, Dubrovnika, Rovinja, Pomene na ostrvu Mljet i Boke Kotorske.
Časne sestre u Crnoj Gori decenijama su pružale nesebičnu podršku bolesnima i nemoćnima u bolnicama, bile i ostale simbol humanog rada, blage riječi i nježne ruke, a pratio ih je glas da kada su one tu brige nema.
Slove za “svjetionik” jer su u svim mjestima gdje su radile, širile dobrotu, Božiju ljubav i mir, noseći u sebi poniznost, skromnost, neisticanje, ljubav koju su nesebično darivale drugima, a prije svega bolesnima i nemoćnima. Danas skoro da ih više i nema u našim bolnicama, odnosno sve manje, a one koje su u samostanima vode brigu isključivo o crkvama.
U Kotoru su decenijama bile prisutne časne sestre iz redova milosrdnica i franjevki. Milosrdnica, čije prisustvo u Kotoru datira od 1945. godine, već odavno više nema u bolnicama, a iz redova franjevki, koje su prvi put došle u Kotor 1954. godine, ostale su samo dvije koje rade u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Dobroti, sestre Mira i Leonarda. Časna sestra Mira uskoro odlazi u penziju, tako da će sestra Leonarda biti jedina franjevka u bolnici, a vjeruje se i posljednja.
Počeci
Crnogorska provincija časnih sestara Franjevki Bezgrešnog začeća sa sjedištem na Cetinju okuplja franjevke koje decenijama vode brigu o bolesnim i starim ljudima. Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara franjevki, koje su tu došle na poziv dr Cvetka Popovića. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na kojem su, kako u svojoj knjizi zapisuje prim. dr Vasilije Kusovac, “njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postali sastavni dio liječenja bolesnika”. Osim na Cetinju, radile su i u drugim bolnicama širom Crne Gore, a već 50 i više godina čuvaju stare i bolesne u samostanu u Petrovcu.
U razgovoru za Pobjedu franjevke iz Kotora, sa žaljenjem konstatuju da sve manje ima zainteresovanih časnih sestara za ovaj posao.
– U Kotoru nas ima 12, od kojih samo dvije rade ovdje na psihijatriji. Na Cetinju ima 14 sestara, od kojih rade četiri, a u bolnici u Brezoviku samo jedna koja će uskoro otići u penziju, dok u Kliničkom centru u Podgorici rade dvije sestre na odjeljenju onkologije. U Petrovcu u Domu starih, ima ih 15 a kada se proširi biće ih 30. Što se tiče sestara milosrdnica u Kotoru ih ima svega četiri, one žive u Starom gradu, ne rade, već vode brigu o crkvama. U Herceg Novom ima tri sestre milosrdnice, koje pomažu crkvu – kaže sestra Mira koja je u Kotor došla iz Hercegovine, a svoj dugogodišni radni vijek posvetila pacijentima na odjeljenju bolesti zavisnosti Specijalne bolnice za psihijatriju.
Pionirke humanosti
Sestra Leonarda, koja je porijeklom sa Kosova kaže da su franjevke došle iz Slovenije, gdje su radile u poznatoj bolnici Golnik.
– U vrijeme komunizma sestre su radile u uniformama, ali došlo je vrijeme kada su bile primorane ili da napuste bolnicu ili da skinu uniformu. Međutim, sestrama se to nije dopalo, tako da su se radije žrtvovale za rad po bolnicama nego da skinu uniformu. U to vrijeme, jedan doktor sa Cetinja, čini mi se Popović, radio je u bolnici u Golniku, i bio je oduševljen radom časnih sestara. Kada se vratio na Cetinje sjetio se sestara i došao na ideju da ih pozove da rade u cetinjskoj bolnici. Njegovom pozivu odazvalo se deset sestara, “pionirki” kako smo ih tada nazvali, jer je teško bilo u to doba napustiti svoju domovinu, putovati do Crne Gore, i otići u nešto nepoznato – kaže sestra Leonarda.
Prema njenim riječima, nakon Cetinja časne sestre su počele dolaziti u nikšićku bolnicu Brezovik, a 1956. tadašnji direktor Psihijatrijske bolnice u Kotoru, pozvao je časne sestre da dođu da rade u toj bolnici.
– S obzirom na to da do tada nijesu radile u psihijatriji, bilo je malo dvoumljenja, ali su se, ipak, odazvale pozivu, tako da je tada u ovoj bolnici radilo od 13 do 14 sestara. Radile su u jako teškim uslovima, bolnica je bila zapuštena, bolesnici bijedni i nevoljni, nemaština, bez ljekova, ali velika ljubav prema bratu čovjeku, i uvidjele su da, ipak, ima smisla ovdje ostati da se radi – priča sestra Leonarda.
Požrtvovanje
Sestra Mira koja u psihijatrijskoj bolnici radi od 1986. godine, s ponosom ističe da su franjevke birale da rade u vremenu kada su uslovi bili loši, siromašni, kada je vladala oskudica svega.
– Radilo se u teškim uslovima, ali uvijek sa velikom ljubavlju, žrtvom i požrtvovanjem. I vjerujem da smo svim bolesnim i nemoćnim uljepšale makar jedan dan života. Nekako ovdje čovjek daje sebe potpuno i nikada nisam bježala od toga da pomognem, kao ni jedna od nas, već naprotiv nastojimo da im uljepšamo život da im pomognemo koliko možemo sa puno ljubavi i požrtvovanja, i duševno i tjelesno. Posebno duševno, da ih izvedemo na put pravi jer droga i alkoholizam nijesu pravi put. Pokušavamo im svojim djelima, riječima, razgovorom pokazati da postoji mnogo toga ljepšeg od droge i alkoholizma, da ima nešto iznad nas, a to je Bog. Pacijenti koji se liječe od bolesti zavisnosti ne znaju svoj put i cilj, već srljaju u propast, ali mi smo tu da im ukažemo na neki drugi, ljepši put – kaže sestra Mira.
U bolnici rade po 12, nekada i 24 sata, a nakon završenog radnog vremena, ostatak dana provode u svom samostanu.
Sestra Leonarda je radila na više mjesta, a od 1982. godine stalno je u psihijatrijskoj bolnici u Dobroti. Prisjeća se da nekada pacijenti nijesu imali posjete kao danas, te da su bili odbačeni od porodica.
Bolnica Dobrota
– Mi smo im bile sve. I to mi je tada bilo veliko zadovoljstvo, raditi i pomagati takvim pacijentima, odbačenim od svojih najbližih. Nekako smo uvijek osjećale da smo baš ovdje potrebne. Psihijatrijska bolnica nije samo medicinska pomoć, pacijentima mnogo znači ta duhovna pomoć, razgovor, saslušati ih, razumjeti, biti im kao majka, a oni nas vjerujte, tako i osjećaju – priča sestra Leonarda.
Prisjeća se da je imala pacijenta koji joj je često znao reći “meni ne treba nikakav lijek, meni je lijek sestra Leonarda”.
– Mnogo znači saslušati pacijenta, omogućiti mu da osjeti da je prihvaćen kakav god da je. Najbitnije je pristupiti čovjeku kao čovjeku, a ne kao predmetu, jer i oni imaju dušu, osjećaje – kaže časna sestra Leonarda.
Ponosna je i na to što su bezbroj puta uspjele da pacijente koju tu borave godinama povežu sa porodicama i zbliže ih.
Nažalost i Dolina Neretve se pridružuje neslavnom popisu lokacija diljem Jadrana gdje svjedoci nailaze na prazne ljušture nekad veličanstvenih i zaštićenih školjki, periski. Ornitološko društvo “Brkata sjenica” iz Metkovića izvijestilo je o pravom pomoru na ušću Neretve, piše Morski.hr.
– Prošla je 2019.godina puno obilazaka ušća,uživanja i evo prvi dan 2020.godine rano jutro kao i obično nalazimo se na ušću uživamo u prekrasnom jutru sa malo burina ali ne previše hladno. Mnogo ptica raznih vrsta mir i tišina pravi odmor za dušu. U obilasku nažalost i jedan ne baš lijep detalj uočili smo na sprudovima mnogo ljuštura periske strogo zaštićene vrste školjki koje je izbacilo vjerojatno zadnje jako jugo.
U četvrtak 02.01.2020. ponovno odlazimo na ušće skupa s djelatnicom Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije i obilazimo ušće u čizmama, brojimo ljušture periski. Nakon obilaska kompletnog dijela Kominskog ušća koliko smo mogli duboko u čizmama i sprudove prebrojili smo oko 1000 kompleta ljuštura što predstavlja strašno velik broj (ako uzmemo u obzir dio ljuštura koje su od prije opet je to velik broj) među njima ima velik broj mladih koje su dugačke od 13 do 25 cm ima i odraslih od pola metra do 70 cm.
Trebinje se našlo na listi mjesta koje britanski The Telegraph preporučuje da posjetite u ovoj godini među „neopjevanim“ gradovima. Ističu kako izgleda poput gradića iz bajki.
„Trebinje, u dolini rijeke Trebišnjice, je zaista skriveno otkriće koje se pojavljuje iza planina poput grada iz bajke.
Samo što je ovo grad, sa svom kulturom koja dolazi iz njega. Restorani se nalaze uz obalu i poslužuju pitu sa sirom ili ulovljenu pastrmku“, navodi novinar Telegrapha.
Ističe kako Trebinje ima vinarije koje opskrbljuju barove i restorane, te opisuje ulice popločane kaldrmom koje su pune ljudi.
Prednost za sve turiste je ta što se nalazi blizu Dubrovnika pa je lako doći do njega.
Osim Trebinja koje se nalazi na drugom mjestu ove liste, nalaze se Mantua (Italija), Colonia del Sacramento (Italija), Rotterdam (Holandija), Yerevan (Armenija), Olomouc (Češka), Jeonju (Južna Koreja), Cuenca (Španija), Tashkent (Uzbekistan) i Bonn (Njemačka).
