Naredna faza smanjivanja cijena rominga u regionu Zapadnog Balkana biće implementirana 1. jula ove godine, saopštili su iz Ministarstva ekonomije.
Oni su kazali da Sporazumom o smanjenju cijena usluga rominga u regionu Zapadnog Balkana nije predviđeno nikakvo dodatno snižavanje cijena od 1. januara ove godine, kako je, prema navodima nekih regionalnih medija, saopšteno iz Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije.
„Sporazum predviđa drugu fazu snižavanja cijena dolaznih poziva i prenosa podataka od 1. jula, a zatim i potpuno ukidanje roming naknada u regionu od 1. jula naredne godine“, navodi se u saopštenju objavljenom na sajtu Ministarstva ekonomije.
Iz tog Vladinog resora su podsjetili da od 1. jula prošle godine, u skladu sa Sporazumom, operаtori javnih mobilnih komunikacionih mreža u regionu Zapadnog Balkana primjenjuju regulisane dodatne naknade rominga na domaće maloprodajne cijene.
Sporazumom je definisano da tako formirane cijene roming usluga u državama potpisnicima ne mogu biti veće od 19 centi po minutu za odlazne pozive, četiri centa po minutu za dolazne, šest centi za odlazni SMS i 18 centi po megabajtu (MB) za prenos podataka. U te cijene nije uračunat porez na dodatu vrijednost (PDV).
U skladu sa odredbama Sporazuma, i u zavisnosti od toga kojeg mobilnog operatora koriste, korisnici iz Crne Gore od 1. jula plaćaju 7,82 do 8,16 centi po minutu za odlazne pozive prema mrežama u Crnoj Gori, četiri centa po minutu za dolazne, od 2,46 do 3,5 centi za SMS poruke poslate prema mrežama u Crnoj Gori, kao i 2,6 centi po MB za uslugu prenosa podataka.
„Kao što se može zaključiti, primijenjene cijene u Crnoj Gori su znatno niže od maksimalno dozvoljenih u skladu sa sporazumom“, rekli su iz Ministarstva.
Oni su objasnili da pošto operatori u svim državama regiona nijesu imali tehničke mogućnosti da od 1. jula prošle godine implementiraju tarifne modele na način da se svakom individualnom korisniku cijena roming usluga izračunava na bazi tarifnog paketa koji koristi u domaćem saobraćaju uvećanog za iznos regulisane roming naknade, regulatori su im dozvolili da implementiraju pojednostavljeni cjenovni model. Taj model je zasnovan na prosječnim cijenama usluga u nacionalnom saobraćaju uvećanim za regulisane roming naknade.
Iz Ministarstva su saopštili da je svaka zemlja u tom trenutku samostalno utvrdila te cijene i dala operatorima rok od šest mjeseci da prilagode svoje sisteme na način koji će dozvoliti implementaciju različitih cijena rominga u regionu za različite tarifne pakete.
„Ono što je sada aktuelno u nekim zemljama regiona je da operatori od 1. januara ove godine prelaze sa jednog na drugi model tarifiranja, što automatski ne znači snižavanje cijena za sve kategorije korisnika. Ta promjena metodologije formiranja cijena, u odnosu na trenutno važeće, prozvodi smanjenje cijena roming usluga za određen broj korisnika i njihovo povećanje za ostale u svim državama potpisnicama sporazuma“, navodi se u saopštenju.
Prelaskom na taj model cijene regulisanih roming usluga bi se, kako je objašnjeno, razlikovale za korisnike različitih tarifnih paketa i iznosile bi za odlazne pozive pet do 19 centi po minuti, za dolazne iz regiona četiri centa po minuti, za SMS poruke dva do šest centi, dok bi maksimalne cijene za uslugu prenosa podataka iznosile od 2,5 do 18 centi po MB. U te cijene nije uračunat PDV.
„Kao što se može zaključiti, u odnosu na sadašnji nivo cijena, prelazak na novi model bio bi nepovoljniji za većinu korisnika u Crnoj Gori. Dakle, Crnoj Gori nije potrebno nikakvo dodatno vrijeme za usklađivanje sa mobilnim operatorima, već je upravo na osnovu pravovemenih i detaljnih analiza i iz razloga zaštite interesa krajnjih korisnika, regulator odlučio da dozvoli operatorima da primjenjuju trenutno važeći cjenovni model i nakon isteka roka od šest mjeseci“, kazali su iz Ministarstva.
Ministarstvo ekonomije, kao potpisnik sporazuma u ime Crne Gore, podržalo je takvo rješenje budući da bi insistiranje na primjeni modela koji će od 1. januara ove godine biti jedini zastupljen u nekim zemljama regiona, rezultiralo određenim smanjenjem cijena usluga rominga za 22 odsto korisnika, dok bi za čak 56 odsto došlo do značajnijeg povećanja cijena poziva i pristupa internetu.
Za ostale korisnike bi promjena bila uglavnom neutralna u cjenovnom smislu.
„Naravno, u skladu sa sporazumom, i crnogorski operatori imaju pravo da primjene novi tarifni model i za to im nije potrebna posebna saglasnost Agencije za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost. Prema informacijama dobijenim od operatora, Crnogorski Telekom i Telenor će i dalje primjenjivati dosadašnji model naplate usluga rominga, dok će Mtel od 1. januara ove godine preći na model po kojem se za svaki tarifni paket formiraju posebne cijene regulisanih usluga rominga“, zaključuje se u saopštenju.
Nekadašnji direktor Sportske dvorane u Tivtu Vasilije Zejak (DPS) novi je direktor preduzeća Autobuska stanica Tivat (AST) i tu dužnost preuzeće nakon praznika.
Zejak će na mjestu direktora AST—a zamijeniti Zorana Stankovića (DPS) koji je prije par mjeseci podnio ostavku na tu funkciju iz kako je naveo, ličnih razloga.
Stanković se na čelu AST nalazio od osnivanja te opštinske kompanije 1.jula 2017. kada je AST preuzela objekat autobuske stanice u Tivtu, sagrađen u kontroverznom privatno-javnom partnerstvu Opštine Tivat sa preduzećem „Mesopromet“, bjelopoljskog biznismena i člana Glavnog odbora DPS Hilmije France. Stanković je uspio da u relativno kratkom vremenu, „stavi na noge“ AST, sanira i uredi relativno nov, ali vrlo nekvalitetno napravljen objekat Autobuske stanice koju je sagradio Franca, te da na njemu otkloni brojne nedostatke, kao i da u praksi dokaže da ta gradska firma može uspješno poslovati i voditi taj značajan javni saobraćajni objekat, a za što je prethodno javno sumnju izražavao bivši tivatski gradonačelnik i šef lokalnog DPS-a, a sadašnji predsjednik SO Ivan Novosel koji se zalagao da autobuskom stanicom nastavi gazdovati Franca.
Pod rukovodstvom Stankovića, AST je dvije godine poslovala pozitivno sa značajnim ostatkom dobiti koja je najvećim dijelom ulagana u dalje osavremenjavanje i uređenje tog objekta. Direktor preduzeća je međutim, bio nezadovoljan nedostatkom podrške gradonačelnika Siniše Kusovca za Srtankovićevu strategiju unapređenja poslovanja AST, odnosno napore koje je on ukagao za riješavanje problema u njenom poslovanju koje su joj pričinjavali kadrovi bliski DPS-u, zbog čega se Stanković i odlučio da podnese ostavku.
Zejak preuzima AST na dobrim osnovama koje mu je postavuio prethodnik i sa već usvojenim Programom rada i Finansijskim planom za 2020. koje je uradio bivpi direktor. Po tim dokumentima, AST će ove godine ostvariti ukupan prihod od 312 hiljada eura. Od toga će najviše novca – 190.000 eura, AST prihodovati od peronizacije, 35 hiljada od naplate staničnih usluga a 33 hiljade eura od naplate provizije na redovne karte, dok će prihod od zakupa poslovnog prostora iznositi 29 hiljada eura. Ukupni troškovi poslovanja ove će godine iznositi 310 hiljada eura, od čega će najviše novca otići na plate sa porezima i naknadama za 15 stalno zaposlenih radnika AST-a. Firma planira da ove godine za kapitalne investicije (nabavku agregata, UPS-a, barijera i uređenje pristupnih rampi za lica sa smanjenom pokretljivošću) utroši 25 hiljada eura, a za razne građevinske radove na objektu stanice još 8 hiljada eura.
U Norveškoj je pokrenuta rasprava o potrebi zabrane vatrometa na novogodišnju noć.
Posebno su glasne organizacije za zaštitu životinja koje traže da se hitno donesu odgovarajući zakoni kojima će se ograničiti ili potpuno zabraniti vatrometi.
Kako navode lokalni mediji, organizacija “Dyrebeskyttelsen Norge“ traži od ministra pravde Jorana Kallmyra da poduzme mjere i zabrani fizičkim licima prodaju pirotehnike ali i privatnu upotrebu pirotehnike za vatromete.
I narednih dana očekuje nas lijepo vrijeme. U subotu prolazna naoblaka sa sunčanim intervalima u popdnevnim satima bura u jačanju. Više u prognozi meteorologa:
Petak:
Pretežno sunčano. Na sjeveru, tokom jutra ili prijepodneva, magla ili niska oblačnost.
Vjetar slab do umjeren, sjevernih smjerova. Jutarnja temperatura vazduha -11 do 3, najviša dnevna 6 do 16 stepeni.
Subota:
Promjenljivo oblačno sa sunčanim intervalima. Na sjeveru, tokom jutra ili prijepodneva, po kotlinama magla a u noćnim satima povremeno slab snijeg.
Vjetar sjeverni i sjeveroistočni, u popodnevnim satima, mjestimično umjeren do pojačan. Jutarnja temperatura vazduha -11 do 4, najviša dnevna 6 do 15 stepeni.
Nedjelja:
Prevladavat će pretežno vedro vrijeme ponegdje uz umjerenu naoblaku, a na kopnu moguću dugotrajniju maglu. Umjeren do jak sjeverni vjetar .
NVO Miholjski zbor iz Tiivta poručila je predsjedniku Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju da njegove izjave nimalo ne doprinose njenim i naporima ostalih subjekata koji svakodnevno protestuju zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, smatrajući ga diskriminatorskim i usmjerenim na otimanaje imovine Mitropolicije –Crnogorsko primorske i Srpske spravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Iz Miholjskog zbora pozvali su Šepšelja da im takvim izjavama više „ne pomaže u ovim teškim danima kada smo stali na branik naših svetinja.”
Lider SRS je prije par dana na tviteru objavio oštru poruku premijeru Crne Gore, Dušku Markoviću. On je napisao:
“Poručujem onom govedu Dušku Markoviću da ću ga vezanog, uparenog s Milom Đukanovićem i s jarmom oko vrata, šetati uskoro podgoričkom ulicama u procesu šešeljizacije Crne Gore. Spremio sam i tekst nove crnogorske himne koja počinje stihovima:– Cetinje će jedne noćiu četničke ruke doći!”.
Tim povodom iz Miholjskog zbora su Šešelju su poručili da je “stara prijestonica jedne od najslavnijih srpskih dinastija”, da je “rodilo najumniju glavu koju nas narod ima i vjekovima bilo slobodarsko gnijezdo” i da je to “grad je to kojem bi, bez imalo skromnosti, mogli dodati epitet sveto Cetinje.”
“Starije je Cetinje mnogo od suverenista i unionista,od partizana i četnika, od bjelaša i pravaša i starije od svih podjela koje nas kao usud prate već 100 godina. Moramo vas obavijestiti, da nam nije potrebna šešeljizacija Crne Gore, već nam je potreban mir i zdrav suživot sa našim komšijama druge vjere. Od najboljih izdanaka Islama u Crnoj Gori već smo dobili podršku i pomoć koja nadilazi mnoge pokušaje da se spriječi usvajanje suludog zakona. Takođe smo riječi podrške dobili od vjernika i velikodostojnika Katoličke crkve i Vaše prijetnje trenutno idu u prilog isključivo vladajućoj strukturi koja je izgubila svaki kompas i osjećaj odgovornosti. Svako raspirivanje mrznje, jako nam škodi pri odbrani svetinje i vladajuća struktura vješto to koristi da našu crkvu predstavi kao ekstremno šovinisticko strašilo”- stoji u saopštenju Miholjskog zbora.
Iz te NVO su naglasili da je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije “primio više kamenica na sebe štiteći džamiju u Beogradu, nego ijedan vjerski poglavar.”
“U ovom trenutku nam je pomoć zaista potrebna, bitka za Pravoslavlje u Crnoj Gori je bitka svih bitaka. Molimo Vas da sa većom dozom senzibiliteta prilazite ovoj temi koja razdire naše tkivo, nasu dušu. Crnoj Gori ne trebaju četnici, a ni partizani, kao ni komite i lažni vjernici. Sve smo ovo vidjeli u liku jednog čovjeka, zbog koga ćemo posljedice jako dugo snositi. Himnu ćemo sami pisati, sigurno nećemo Vama dozvoliti da se tu miješate.”- poručili su Šešelju iz Miholjskog zbora uz napomenu da će “himna biti plod bratskog dogovora pravoslavnog življa zajedno sa ostalim konfesijama i pjesma koja će se ponosno slušati u svakoj kući u Crnoj Gori.”
Iz Miholjskog zbora naglašavaju da podržavaju jedino Šešeljevu namjeru da ujarmi u taljige vodeći dvojac Đukanović-Marković u Crnoj Gori, te mu poručuju da to što prije uradi i “vodi ih daleko odavde pa ćemo vam sve oprostiti”.
“Svaku Vašu nespretnu ili namjernu izjavu ćemo brzo zaboraviti. Vrijeme je za djela, a ne za skupljanje jeftinih političkih poena. Nas je toliko malo da nemamo luksuz da se dijelimo i svađamo, već da u bratskoj slozi i ljubavi pazimo jedni na druge. U to ime molimo Vas da nam ne pomažete kao što ste nam “pomogli” prije neki dan -ostavite nas, sami ćemo se braniti. Ne bi nam bio prvi put”—stoji u odgovoru Miholjskog zvora na nastup lidera SRS Vojsilava Šešelja.
Ovih dana svi zajedno možemo promatrati hajku srbijanskih jastrebova na Crnu Goru. Razlog – crnogorska država je u skladu sa EU konvencijama i svojom poviješću odlučila da prizna slobodu vjeroispovijesti. Prema zakonu svi vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnom vlasništvu do 1. decembra 1918. godine te na odgovarajući način prešli u ruke neke vjerske zajednice biće prepoznati kao državna imovina.
Putujuće kosti Svetog Vasilija
Naravski, država Crna Gora je Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostavila sve nekretnine koje je ova sagradila – podigla – baštinila na teritoriji države u posljednjih stotinu godina. Logično, ono što pripada Crnoj Gori, prije njene aneksije od strane Srbije 1918. godine i treba ostati u vlasništvu Crne Gore. I opet, naravski, sve bi to bilo lako i jednostavno da nije velikosrpskog nacionalizma koji izmaštano vjeruje kako je gotovo sve na Balkanu srpsko, pa tako i Crnogorci, njihov identitet i crkva.
A Srpska pravoslavna crkva predvođena mitropolitiom Amfilohijem, za koga se baš pouzdano ne zna da li vjeruje u Boga i za koga se pouzdano zna da je ultranacionalistički srBski jastreb, mobilisala je sve i svakoga i sve ne bi li pod svojim monopolističkim patronatom zadržala unosne nekretnine, koje služe za bogaćenje srpskog klera računajući i manastir Svetog Vasilija Ostroškog. Za tu priliku, Amfilohije je izvukao i kosti svetiteljeve i pripremio jedan road trip put Nikšića sa istim, ne bi li po ko zna koji put izveo nekakvu kontrarevoluciju u nezavisnoj Crnoj Gori. Ovaj put igrajući na kartu emotivne ucjene i pravosalvnog raskola.
Samo.
Samo ima jedan veliki problem za sve srpske nacionaliste – i one u Srbiji i one u Crnoj Gori i one u entitetu Republika Srpska, a to je fakat da je Crna Gora u NATO paktu. A taj problem je kao penicilin jak i nesavladiv za sve ove potonje u zadnje tri decenije. Jer, da Crna Gora nije u NATO paktu, odavno bi se desila nekakva “teledirigovana jogurt revolucija” u Podgorici ili na Cetinju, po kojoj bi se iznova srbijasnka zastava zavijorila sa Lovćena. Milo Đukanović, kakav god on bio i za šta god optuživan sa pravom bio, nije dozvolio da se ponovi nekakav hrvatski, kninski, vukovarski, sarajevski, slovenački ili bilo koji drugi scenario u Crnoj Gori, po kojem bi se srpsko pravo “branilo” kostima i krvlju drugih naroda na njihovoj teritoriji.
Kosovo do Bara do Negotina
Dakako, to nije spriječilo niti sprječava srpske nacionaliste da u svom isfrustriranom piru, sa sigurne distance reže na crnogorske vlasti, koje stupaju na putu ka EU. A sasvim sigurna distanca za nacionaliste su sve lokalne zemlje koje nisu u NATO paktu, što će reći Bosna i Hercegovina i Srbija. Tako se u centru Beograda ori “Oj kosovo, Kosovo”, razbijaju se punktovi LGBTQ zajednice, dakle pribjegava se klasičnim šovenskim metodama, koje nikakve veze sa realnošću nemaju, osim što vonjaju po SANU-ovskim Ćosićevim stazama kontrarevolucije. I, kako se čini, velikosrpski nacionalizam je izrodio sve nove generacije, koje jednako maštaju o Velikoj Srbiji-doduše ovog puta od Bara do Negotina, ali i od Banjaluke do Prizrena.
A kad smo kod Banjaluke i Republike Srpske, tamo nema tajni niti misterija – i vlast i opozicija su kao jedan na strani Amfilohija i njegovih jastrebova, koji bi da od Crne Gore prave srbijanski pravoslavni paradžemat. I to je tako predvidljivo, jadno i očekivano. Navijek ista matrica – manje ili više opskurna udruženja uz obilatu podršku entiteta organizuju proteste u kojima preovlađuje narativ o “Đukanoviću izdajniku” o “svetoj srpskoj Crnoj Gori” i sličnim ublehama koje kao eho ječe od one 1989. I Gazimestana. Treba li uopšte napomenuti da se ovakvi skupovi organizuju kao od šale sa ili bez dozvole policije, iste one policije koja zabranjuje protesni skup za ubijenog Davida Dragičevića (sic!).
Ubistvo kao jedino rješenje
No, u Trebinju su bili i malo – mnogo konkretniji i vispreniji, da ne kažem iskreniji i morbidniji, pa su mladi ljudi zadojeni mržnjom uzeli farbu u svoje ruke i na transparentu ispisali – Poptis Vaš baš je bolan, proći ćete k’o Đinđić Z.
Naravno Đinđić Zoran je bio jedan od onih koji su kako – tako pokušali izvući Srbiju iz mraka. Daleko je on bio od savršenog, znamo svi, ali i to je bilo dovoljno nacionalistima da ga ubiju. I ovo nije ništa drugo nego najiskrenija prijetnja smrću i za Đukanovića i za ljude koji pokušavaju spasiti crnogorski narod srpske tiranije. Jer, po ovim mladim ljudima, svako ko nema mišljenje skrojeno u Miloševićevoj, Šešeljevoj i Ćosićevoj glavi, najbolje da je mrtav.
Pa na fotografiji vidimo mladost Trebinja, mladost Republike Srpske i Srbije kako se drži morbidne prošlosti. Ova mladost prijeti smrću svakom onom ko ne misli klerofašistički.
A ko ima ovakvu mladost, ne treba se plašiti budućnosti u srednjem vijeku! I to je sva istina, svih aktuelnih srpskih politika trenutno na Balkanu. Jer, ništa više ne ujedinjuje sve te politike koliko velikosrpski nacionalizam. I ništa ne razotkriva te politike toliko koliko miris pretenzije na drugog i njegovu zemlju. Od Slovenije devedesetih, evo do Crne Gore, sa kraja 2019.
I onda je posve logično da je jedan ljudski i civilizacijski Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda potpisalo jako, jako malo ljudi iz Beograda – čast najsvijetlijim ljudskim gromadama.
Istorija će, kako god, zabilježiti da se prema maloj i nezavisnoj Crnoj Gori, Srbija ponijela crno i precrno, a entitet Republika Srpska još i gore.
Hari Mata Hari i Svetlana Ceca Ražnatović sinoć su održali koncerte za pamćenje na trgu ispred Starog grada, “repriza” dočeka Nove godine potvrdila je da je Budva regionalni centar dešavanja tokom novogodišnjih praznika!
Nakon svakog dočeka Nove godine u Budvi, nakon završetka novogodišnjeg programa, postavlja se pitanje može li biti bolje i sjajnije, može li biti više ljudi i veselije atmosfere, i što bi to moglo sljedeće da se organizuje, kakav program i koja muzička zvijezda bi mogla da to ponovi, ali Budva uvijek može više i bolje!
Desetine hiljada zadovoljnih gostiju potvrda su uspjeha organizacije javnog dočeka u Budvi i imidža Budve kao najbolje regionalne destinacije za doček Nove godine.
Posljednji dan novogodišnjeg programa na trgu ispred Starog grada, a prvi dan 2020. godine, počeo je svečanim koncertom klasične muzike koji se svakog 1. januara, već više od deset godina, organizuje po uzoru na svjetske metropole.
Budva 1. januar 2020.
Turistička organizacija opštine Budva je i ove godine poklonila građanima i gostima koncert koji ih je na najljepši način uveo u novu godinu. Istaknuti solisti su uz pratnju orkestra, a pod dirigentskom palicom gospodina Radovana Papovića, izvodili najpoznatija klasična djela svih vremena. Uz Mediteranski revijski orkestar nastupila su renomirana operska imena: Marijana Šovran (sopran), Marko Kalajanović (bariton), Lana Asija Dabović (sopran), Emilija Minić (sopran) i poznati srpski tenor Stevan Karanac, a na flauti je svirala i Budvanka Ksenija Franeta.
U večernjim satima na trgu je prvo zapjevala klapa “Assa Voce” iz Podgorice, koji su dali pravi štimung spektaklu koji je uslijedio. Grupa “Hari Mata Hari” podsjetila je publiku na svoje dobro poznate pjesme, pa su se nizali hitovi “Prsten i zlatni lanac”, “Ne lomi me”, “Lejla”.. Hari Varešanović istakao je da je u Crnoj Gori počeo svoju karijeru i da mu je jako drago što je ponovo u Budvi.
Ceca
Neposredno prije ponoći, na binu je izašla jedna od najvećih muzičkih zvijezda regiona, Svetlana Ceca Ražnatović i svojom muzikom i energijom dovela atmosferu na trgu do usijanja! Pjevali su se stari i novi hitovi, uživale su i mlađe i starije generacije u pjesmama “Kukavica”, “Pile”, “Beograd”, “Autogram”.. Ceca je u intervjuima nakon koncerta rekla “Počela mi je fenomenalno Nova godina, sa ovako divnim koncertom, sa ovako raspevanom i veselom publikom, sa jednom divnom atmosferom, pa šta jedan izvođač bolje da poželi!” Dodala je i da se jako obradovala pozivu organizatora i da se u Crnoj Gori osjeća kao kod kuće.
Raznovrstan petodnevni program, intenzivna regionalna medijska kampanja, turistička privreda grada i službe lokalne samouprave, doprinijeli su tome da desetine hiljada posjetilaca iz Budve odlazi sa najljepšim uspomenama i željom da se što prije ponovo vrate!
U četvrtak 2. januara 2020. od 20 sati u Kotoru na Trgu od oružja nastupiti će Sergej Ćetković i kotorska “The grupa“, saopštava organizator novogodišnjeg muzičkog programa Turistička organizacija opštine Kotor.
Prva sačuvana fotografija Arsenala iz 1900. godine
Pogled sa Pina na Arsenal
Detalj iz Arsenala iu vrijeme Kraljevine
Arsenalci
Američki ratni brod Preserver u Arsenalu 1975.
arsenal
Opatovo pioizvodnja raketa
Svečanost u Arsenalu
Reski i prodorni zvuk velike sirene na komprimirani vazduh, postavljene na cjevarskoj radioni vojnog brodogradilišta Arsenal, svakog jutra tačno u 6 sati, decenijama je budio Tivćane. Zvuk koji svi stanovnici tog grada stariji od trideset godina i danas besprekormo pamte, teško se riječima može opisati, ali o njegovoj snazi možda najbolje govori to što je za oglašavanje sirene korišten čitav jedna elektromotorni kompresor što joj je obezbjeđivao nepohodan vazduh pod visokim pritiskom da njime sirena „pročisti svoje glasne žice“.
„Arsenao fišća, šest je ura i vrijeme je za dizat se iz koćete!“- mrmljali bi sebi u bradu brojni Tivćani, ne samo oni koji su od tog trenutka imali samo 25 minuta da se spreme, izađu iz kuće i prođu kroz veliku metalnu kapiju vojnog brodogradilišta, ovjere svoj dolazak na posao kod uvijek budnih bezbjednjaka i stražara, i najkasnije u 6 sati i 27 minuta, nađu se na svojim radnim mjestima. Naime, ako se zaposleni nije zatekao uz svoju mašinu ili u kancelariji tačno u 6.30 časova kada se oglašavao posljednji od četiri jutarnja fišća Arsenalske sirene, za taj su dan on ili ona gubili uobičajenu novčanu stimulaciju, odnosno umanjivala im se plata koju su Arsenalci inače, dobijali svakog devetog dana u mjesecu.
Decenijama je svaki radni dan u Tivtu počinjao tako oglašavanjem sirene Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda „Sava Kovačević“ kako je zvanično od Drugog svjetskog rata naovamo bilo ime Arsenala – najvećeg ovdašnjeg privrednog kolektiva. Na ulice bi taj prepoznatljivi zvuk prizvao kolone sa stotinama radnika od kojih je većina bila u prepoznatljivim tamno-plavim trližima – radnim uniformama. Neko automobilom, dobar dio njih biciklima, a mnogi pješke stizali su na obalu Tivta gdje se na prostoru od gradske rive Pine do Seljanova, smjestilo veliko vojno remontno brodogradilište. Iz okolnih mjesta pristizali su bijeloplavi Arsenalovi radnički autobusi marke TAM, puni vještih i nadaleko poznatih meštara – brodograditelja, cjevara, mehaničara, hidrauličara, tokara, alatničara, električara, varilaca, jedrara, čamčara…
Dok je sirena u međuvremenu još dva puta pozivala radnike na posao u 6.15 i 6.25 pred samo zatvaranje kapija, radnici su na posao pristizali i morskim putem iz zapadnog dijela zaliva Boke Kotorske – od Risna odakle je Arsenalova motorna barkasa BM-58, popularna „Barbara“ svakog jutra kretala tačno u 5.15 časova. Za njenim kormilom nekoliko decenija bile su dvije generacije pomoraca is risanske porodice Mariće, otac Branko i sin Duško koji su ovim malim metalnim brodićem svakog jutra vozili na posao radnike Arsenala iz Risna, Morinja, Perasta, Kamenara i Opatova. “Barbara” i njeni putnici su u Arsenal, nevezano za vremenske prilike ili neprilike u zalivu Boke, decenijama stizali tačno u 6.20 sati – na vrijeme da par desetina radnika koji su ovim brodićem putovali na posao, ne zakasni na svoja radna mjesta.
Radni dan bi počeo, u halama i radionama zabrujale bi na desetine raznih mašina i opreme, radnici u plavim trližima razmiljeli se po brojnim ratnim ili pomoćnim brodovima što su remontovani na dokovima ili uz operativnu obalu MTRZ-a, dok bi u Arsenalovom pogonu pirotehnike na Opatovu krenula nova tura opasnih poslova sa preradom raznih eksplozivnih smjesa i pirotehnike, te remontom artiljerijske municije ili sa proizvodnjom niza novih sredstava naoružanja i ratne tehnike, odnosno na daleko pozanatih, Arsenalovih protivgradnih raketa…Bio bi to još jedan uobičajeni, miran i dobar dan u malenom gradiću Tivtu koji je tako decenijama spokojno živio u najvećoj mjeri oslonjen na svoje najveće i najmoćnije preduzeće- Arsenal.
Američki ratni brod Preserver u Arsenalu 1975.
U godinama njegovog zenita oko 1.500 Arsenalovih stalnih radnika i najmanje još toliko kooperatana, svakodnevno su odlazili zarađivati hljeb iza visoke kamene i betonske ograde vojnog brodogradilišta, a njihova primanja bila su tolika da se niko od ostalih tivatskih radnika, zaposlenih u civilnim turističkim preduzečima “Mimoza” “Primorje” i “Putnik”, trgovačkim “Mješovito” i “Napredak”, poljoprivrednom dobru “Boka”, fabrici građevinskog materijala “Račica”, čak i onih koji su radili na Aerodromu Tivat, sa njima nije mogao mjeriti.
Svakog 9. u mjesecu bio je praznik
Svakog 9. u mjesecu Tivat i cijela Boka bi dodatno živnuli jer su Arsenalci tada primali platu od koje se u sedamdesetim i osamdesetim godima prošlog vijeka, moglo vrlo pristojno živjeti. Osim za potrebe domaće, Jugoslovenske Ratne Mornarice JRM, Arsenal je tada naime, radio i za Ratne mornarice SSSR-a i Libije koje su “masno” plaćale umijeće tivatskih meštara i inženjera. Iako je savezni Selretarijat za narodnu odbranu SFRJ kome je MTRZ kao vojno-dohodovna ustanova bio direktno potčinjen, raspolagao novcem koji je Arsenal zarađivao i usmjeravao ga tamo gdje je smatrao najpotrebnijim za jedinstveni jugoslovenski sistem odbrane, Tivat je tih godina najviše zahvajujući Arsenalu, bio druga opština u cijeloj velikoj Jugoslaviji po dohotku per capita stanovnika, odmah nakon superrazvijenog slovenačkog Velenja. Trinaesta plata, obilato nagrađen prekovremeni rad i mogućnost da sebi i svojoj familiji obezbijede pristojnu eguzistenciju, Arsenal su činili najpoželjnijim poslodavcem ne samo u Tivtu, već i dobrom dijelu Crne Gore odakle se mlađe stanovništvo masovno doseljavalo u mali bokeljski gradić, nastojeći da izuči neki zanat i ubaci se u plavu uniformu sa amblemom MTRZ-a.
Višak dobiti koju nije uzeo SSNO ili nije potrošena u razvoj i modernizaviju njegovih za to vrijeme prilično impredivnih kapaciteta, Arsenal je usmjeravao u lokalnu zajednicu, gradeći stanove za svoje radnike, infrastrukturno uređujući djelove grada, pomažući lokalna sportska i kulturno-umjetnilka društva ili gradeći velelepne objekte kakav je Dom JNA na Seljanovu, sav u mermeru i staklu, sagrađen i svečano otvoren 1989., da se na taj način proslavi 100.godišnjica Arsenala. Grad Tivat spokojno je rastao i razvijao se sa svojim najvećim preduzećem….
”Domaći čovjek dobio koricu kruha”
A sve je počelo krajem 19. stoljeća kada je komanda Carske i Kraljevske Ratne Mornarice (K.u.K. Kriegsmarine) Austro-Ugarske, uvidjela geostrateški značaj i pogodnost zaliva Boke Kotorske kao vojno-pomorske baze iz koje se lako mogu kontrolisati čitav južni Jadran i Otrantski tjesnac. Prilikom velikih manevara K.u.K. flote na južnom Jadranu, u Boku je 1886. uplovila eskadra ratnih brodova na kojima je bio i tadašnji komadant austro-ugarske Mornarice, admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek. On je odmah uvidio pogodnost Boke za baziranje većeg broja brodova, ali i Tivta kao lokacije u kojem se može izgraditi Pomorski arsenal – mjesto gdje će se ti brodovi održavati, opremati i snabdijevati. Šternek je o tome napravio elaborat i sa njime upoznao Vladu u Beču koja je odobrila njegov ambiciozni plan, pa se postepeno krenulo u kupovinu potrebnog zemljišta na obali Tivta. Na poziv tadašnjeg predsjednika Opštine , kapetana Marka Filipova Krstovića, 24.marta 1889. sazvano je Opštinsko vijeće Tivta koje je odlučilo da se K.u.K. Kriegsmarine pokloni dio opštinske zemlje između rtova Pakovo i Seljanovo radi izgradnje pomorskog Arsenala kako bi u novom brodogradilištu, stoji u odluci, “domaći čovjek dobio koricu kruha”. Ugovor o donaciji sa Mornaricom potpisan je na palubi torpedne krsterice “Kaiser Franz Joseph I” kada je predstavniku Mornarice i naglašeno da “svi mještani treba da imaju prvenstvo kod prijema na rad” u novom brodogradilištu. Radovi na nivelisanju zemljišta između Pina i Seljanova su već bili krenuli, a aprila 1889. bogati bokeljski brodovlasnik i rudarski magnat, admiral Bokelsjke mornarice, konte Anton Luković koji je živio i radio u Kardifu u Velikoj Britaniji, preko svog opunomoćenika Vićenca Verone iz Perasta, pred notarom u Kotoru Đovanijem Đinijom, sa predstavnicima lokalne Vojno-građevinske direkcije austro-ugarske vojske, sklapa ugovor o donaciji kojom Luković poklanja Mornarici svoje značajne posjede u Tivtu, želeći i sam na taj način pomoći izgradnji Arsenala i zapošljavanju lokalnog stanovništva.
Pogled sa Pina na Arsenal
U ljeto 1889. posebni odjel (Distacamento) glavnog Pomorskog arsenala K.u.K. Kriegsmarine iz Pule, počinje izgradnju Arsenala u Tivtu. Na terenu je šezdestak radnika – pretežno zidara i drvodjelja koji podižu privremeno drveno pristanište na mjestu današnjeg mula 1, drvene barake za radnike i zanatlije, natkriveni prostor za ugalj koji je korišten kao gorivo na brodovima, te skladišta za drugi mornarici potreban materijal. Uređuje se i prvi mali navoz sa ručnim vitlom za izvlačenje brodova iz mora radi popravke. Prvi brod na njega je izvučen krajem 1889. što se smatra i zvaničnim početkom rada novog brodogradilišta koje je tada nosilo službeni naziv “Seearsenal Pola- Filiale Teodo”.
Poslovi u tivatskom Arsenalu počinju skromno – kovači ovdje izrađuju jednostavnije djelove brodske opreme, alate i pomagala za zanatlije drugih specijalnosti, dok brodotesari i stolari izrađuju jarbole, vesla i druge djelove brodske opreme. Domaće radnike kojih postepeno biva sve više, obučavaju poslovođe i predradnici-majstori koji su dovedeni iz Arsenala u Puli. Za njih su na lokalitetu koje je prethodno poklonio konte Luković, sagrađene stambene barake koje i danas postoje, a to mjesto sada se zvanično u Tivtu naziva Lukoviča barake, dok se ulica što se nalazi na mjestu pješačke staze kojom su Puljani iz baraka krajem 19. i početkom 20.vijeka, svakodnevo odlazili do obale na posao u Arsenalu i vraćali se, dana su Tivtu zvanično zove Istarska ulica u spomen na Istrijane – prve majstore i predradnike ovdašnjeg Arsenala.
Novo brodogradilište na obali Tivatskog zaliva polako raste, podižu se nove radionice i pogoni, drugi navoz, 1898.godine Arsenal dobija upravnu zgradu i meteorološku stanicu, a dvije godine kasnije čitav kompleks ograđen je visokim kamenim zidom. Treći navoz koji je mogao primiti brodove do 300 tona težine i pored njega natkriveni prostor za brodograditelje u željezu, podignuti su 1912.godine, radionice dobijaju sve više modernih alata i opreme, pa tivatski Arsenal pred Prvi svjetski rat potpuno preuzima remontne poslove na svim manjim ratnim brodovima u Boki poput torpiljarki, kao i pomoćnim plovilima poput remorkera, tendera, peniša i sličnog. Djelimično se remontuju i drugi veći ratni brodovi.
Prvi udari topova sa Lovćena
Početkom Prvog svjetskog rata tivatski Arsenal našao se u dometu topova koje su Francuzi i Crnogiorci izvukli na vrh Lovćena i odatle njima gađali austro-ugarske položaje i postrojenja u Boki. Jedna od granata čak pogađa istočnu kapiju Arsenala, pa se ubrzo donosi odluka da se dio radiona iz Tivta privremeno preseli u Đenoviće, van dometa neprojateljske artiljerije, te tamo nastave poslovi na održavanju austro-ugarskih brodova, ali i njemačkih podmornica koje su u Boku počele dolaziti od maja 1915. Vrata željezne kapija koja su pogodila granata Crnogoraca sa Lovćena, dobila su metalnu zakrpu i ostala su na svom mjestu sve dok Vlada Crne Gore 2007. nije prodala Arsenal Piteru Manku, a on ga srušio i vrata sa zakrpom od istorijskog pogotka granate, na kraju nebrigom naše države nisu sačuvana, već su isječena i pretopljena u staro željezo…
Prva sačuvana fotografija Arsenala iz 1900. godine
Poslije proboja lovćenskog fronta i kapitulacije Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, stanje se u Tivtu normalizuje i Arsenal nastavlja da ubrzano raste zbog ratnih potreba Austro-Ugara i Njemaca. Početkom 1916. Arsenal dobija prvu električnu centralu za koju je oprema dopremljena iz Njemačke, grade se nova velika mašinska i kotlarska radiona te velika livnica. Iz Pule je odmah potom u Tivat dopremljen je jedan veći plutajući dok i na taj način Arsenal u kome tada radi oko 300 radnika, postaje značajna remontna baza sposobna da izvodi složene, kompletne remontne radove čak i na većim ratnim brodovima.
Detalj iz Arsenala iu vrijeme Kraljevine
Po završetku rata i kapitulacijom Austro-Ugarske, Arsenal i dio austrougarskih brodova koji su se ovdje zatekli dospijevaju u ruke saveznika. Arsenal i brodove u njemu od 1918. do 1921. kontrolišu Francuzi koji tivatsko brodogradilište u kojem je tada oko 600 radnika, koriste za svoje potrebe. Itaijani postepeno odavde odvlače ključne djelove opreme i postrojenja, poput Arsenalovog plutajućeg doka koji je otegljen u Trst. I drugi saveznici daju doprinos haranju onoga što se od Austro-Ugarske zateklo u Tivtu i na što je pravo polagala novoosnovana jugoslovenska država. Tako je, kada je u Tivat Kada je 2.decembra 1918. sa Krfa doplovio komandni brod flotile američkih lovaca podmornica USS „Leonidas“ AD-7, i ovdje pristao radi krcanja uglja, njegova posada ušla u Arsenal.
Kako su Amerikanci “sakupljali uspomene”
Pod opravdanjem da sakupljaju uspomene, američki mornari su sa austrougarskih razarača i torpiljarki u luci Arsenala uzeli zastave, hronometre, barometre, pištolje, puške, pribor za jelo, hranu i druge predmete. Na toripljarki Tb 87 ušli su u oficirske prostorije i otvarali ormare, a na pomoćnom brodu „Cyclop“ uzeli su cijeli oficirski pribor za jelo. Iz Arsenala su uzeli i telefonske kablove, a takođe su provalili i u neke magazine. Osim mornara, „uspomene“i „suvenire“ tada su sakupljali i neki američki oficiri sa „Leonidasa“. Komandant jugoslovenske flote u Boki kontraadmiral Artur Katineli je protestovao kod američkih oficira i komandanta savezničkih pomorskih snaga, kontraadmirala Kobea. Nešto ukradenih predmeta je vraćeno, ali su međusobni odnosi bili poremećeni.
Na svečanosti 4.marta 1921 godine. predstavnik Ratne mornarice Francuske, kapetan bojnog broda Blank, službeno predaje Arsenal u Tivtu i manji dio zarobljenih austrougarskih brodova, predstavnicima Kraljevske mornarice Jugsolaveije, predvoženim kapetanom bojnog broda Miroslavom Grundom. Tivatsko vojno brodogradilište tada je bilo jedini kapacitet tog tipa na Jadranu u rukama Jugoslovena, pa su Tivat i Boka narednih dvadesetak godina prerasli u glavnu pomorsku bazu Kraljevske mornarice. Uz ulaganja nove države i ratne reparacije koje je ona dobijala od Njemačke, Arsenal se obnavlja, modernizuje i širi: adpatirani su prostori za smještaj stolarske, bakrokovačke i elektro radionice, urešena su skladišta uglja, električna centrala ojačana ugradnjom većih dizel-agregata, sagrađen je veliki hangar u kome su smještene tokarska i mehaničarska radiona, napravljena je nova livnica, cjevarska i brodoželjezna radiona, a sve su dobile novu i modernu opremu- većinom iz njemačkih ratnih reparacija. Godine 1921. u Tivtu se pod okriljem Arsenala osniva čuvena Mornaričko-zanatlijska škola koja je svake godine upisivala po 40 učenika što su ovdje osposobljavani za majstore raznih profila stručnosti. Godine 1924. Arsenal je iz Njemačke dobio i novi plutajuči dok od 1.700 tona nosivosti, a godinu kasnije pod njegovim okriljem osnovan je Odsjek za remont za oružja i municije u Lepetanima i na Opatovu.
Opatovo pioizvodnja raketa
Tivatski majstori, pojačani inženjerima i majstorima koji su u Arseal došli iz Pule i Rijeke koje su po završetku Prvog svjetskog rata pripale Italiji, pokazuju da su spremni i za najteže izazove. Tako 1927. Arsenal završava obiman i komplikovan posao remonta, rekonstrucije i modernizacije stare lake krstrice “Niobe” koju je Jugoslavija godinu prije kupila u Njemačkoj i koja, ubrzo pretvorena u protivavionsku krtsricu pod imenom “Dalmacija”, biva uvedena u operativnu upotrebu Krakjevske mornarice. Iste godine nabavljeni su i prvi aparati za elektrolučnio zavarivanje u Arsenalu koji se oprema i novim plovnim dizalicama od 15 i 40 tona nosivosti te pokretnom kopenom dizalicom od 6 tona. Uspješno su završeni i složeni radovi na rekonstrukciji trgovačkog broda “Solun” koji je pretvoren u matični brod za podmornice pod imenom “Hvar”, a Arsenal preuzima na održavanje i četiri nove podmornice koje Kraljevska mornarica Jugoslavije kupuje u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Godine 1928. u Arsenalu ima 650 zaposlenih od kojih je 15 inženjera i 10 tehničkih poslovođa, a godinu kasnije tivatsko brodogradilište dobija i drugi, još veći plovni dok nosivosti 7.000 tona. Nabavljen je i ronilački remorker sa 12 kompleta teških ronilačkih odijela pa je u Arsenalu osnovana i ekipa za izvođenje spasilačkih radova na moru, podvodnih radova na brodovimai hidrograđevinskih radova na obali i gatovima.
Pred Drugi svjetski rat 1.560 radnika
Od 1930. u Arsenalu je počela samostalna izgradnja manjih drvenih brodova- kutera i motornih čamaca, pa je u tu svrhu čamčarska radiona opremljena sa tzv. traserskom salom. Godinu kasnije Arsenalu je povjeren i vrlo komplikovan posao remonta i potpune obnove jednog od najvećih jugoslovenskih putničkih parobroda – “Karađorđe” koji je teško ošrećen u sudaru sa italijanskim brodom “Francesco Morossini” u Dalmaciji, a od 1932. tivatsko brodogradilište preizima na održavanje i najmoderniji i najveći jugoslovenski ratni brod – novosagrađeni razarač Dubrovnik”. Gradi se nova, druga po redu električna centrala i velika nova brodoželjezna radiona, a 1934. Arsenal uspješno završava i tzv. veliki remont podmornice “Hrabri” pri čemu uspostavlja svoju specijalizaciju za održavanje podmornica po kojoj će biti poznat narednih nekoliko decenija.
Uz dva osnovna – mašinski i brodograđevni biro, u Arsenalu tada djeluju i maritimni, hemijski, ekonomski i skladišni odsjeci, te odsjek za municiju i konstrukcioni biro, osnivaju se nove radionice jedrarsko-užetarska, elektrotehnička, kisikana, alatnica i finomehanika, a konstruktori Arsenala razrađuju čitav niz novih projekata – od rekonstrukcije postojećih ili gradnje novih ratnih i pompčnih brodova i raznovsrnih manjih plovila, do izrade autobuskih karoserija na kamionskim šasijama. Do pred Drugi svjetski rat Arsenal se razvio u remontno brodogradilište sa preko 1.560 radnika, a u kome su se mogle obaviti svi podvodni i nadvodni radovi na brodovima manje i srednje veličine, remontovati svi glavni i pomoćni motori osim turbina, te popraviti kotlovi, elektroagregati i slično, dok su se u Lepetanima i na Opatovu mogli raditi svi remontni radovi na artiljerskom naoružanju manjeg i srednjeg kalibra i raznim vrstama podvodnog oružja. Kao tehnološki veoma značajni i kompleksni poslovi koje je Arsenal tih godina odraduio, izdvajaju se izrada novog tzv.lakog trupa za podmornicu “Nebojša” i novih sapnica za glavne parne turbine razarača “Dubrovnik”. Posao odrađen na “Dubrovniku” bio je tada i za evropske okvire,pavi tehnološki poduhvat.
Radnici prkosili Italijanima i Njemcima
Na početku Drugog svjetskog rata, Arsenal su u aprilu 1941. bombardovali italijanski avioni ali mu nisu nanijeli veća oštećenja. Do kraja rata njime upravljaju Italijani, pa Njemci koji pri povlačenju iz Boke, temeljito razaraju Arsenal i potapaju oba plovna doka i sve brodove koji su se u njemu tada zatekli. Njemci su minirali i sve objekte Arsenala na obali , ali su hrabre i požrtvovane grupe radnika pokidale električne kablove i time sriječile neprijatelja da prije povlaćenja iz Tivta, sve digne u vazduh. Tokom rata, poginuo je ukupno 121 radnik Arsenala koji su pravili razne sabotaže ili su bili pripadnici partizanskog pokreta, a njih 256 bilo je zatočeno u raznim fašističkim logorima. Po oslobođenju Tivta 21. novembra 1944. odmah kreću i brojne dobrovoljačke akcije radnika Arsenala u obnovi razorenog i porušenog brodogradilišta i vađenju potonulih brodova iz akvatorijuma Arsenala. Nakon dvomjesečnog skoro danonoćnog rada, Arsenal je rašćišćen i djelimično osposobljen za rad, iz mora je izvađen dok od 1.700 tona i dvije dizalice a postepeno se obnavljaju radionice, te broj radnika raste sa samo 197 koliko ih je bilo u decembru 1944. na 576 u aprilu 1945. Počinju i remonri prvih brodova pa ih je pet popravljeno na vrijeme da učestvuju u Prvomajskom defileu 1945. u Tivatskom zalivu. Tri od tih brodova dobili su imena “Udarnik”, “Sloboda” i “Drug”.
arsenal
Narednih godina Arsenal kao glavna remontna baza nove, socijalističke Jugoslovenske Ratne Mornarice, je mjesto gdje se “u život vraćaju” mnogi stari brodovi Kraljevske Mornarice, poput školskog broda, jedrenjaka “Jadran” koji je u formi ogoljenog trupa bez jarbola, dotegljen nakon rata u Tivat iz Venecije gdje su ga Njemci i Italijani pretvorili u most na jednom od venecijanskih kanala. Iako originalne tehničke dokumentacije nije bilo, ogromnim zalaganjem inženjera i radnika Arsela,a te posebno uz sjećanja čuvenog maranguna – stolara Josipa Nikolića iz Donje Lastve koji je na “Jadranu” plovio Atlantikom i radio na tom brodu u Arsenalu prije rata, “Jadran” je u Tivtu od 1947. do 1949. obnovljen i vraćen u originalno stanje. Već 1950. Arsenal dostiže proizvodni i tehnički nivo koji je imao prije rata, nakon čega slijedi ubrzani razvoj i osvajanje novih proizvodnih i remontnih programa – od remonta benzinskih motora “Packard” sa torpednih čamaca tipa “Higgins” kakvih je jRM u jednom razdoblju imala čak oko 100, preko rekonstrukcija patrolnih brodova, minolovaca i minopolagača, do generalnih remonta dva britanska razarača “Kempenfelt” i “Wager” koji postaju razarači JRM pod imenima “Kotor” i “Pula”.
Poslovna kriza šezdesetih
Godina 1953. je simbolična jer Tivat tada ostaje bez željeznice koju je ovaj grad imao u obliku malih vagoneta što su se, vučeni malim dizel-lokomotivama kretali po internim tračnicama unutar Arsenala, prevozeći materijal i radnike. Tračnice se skidaju i njih zamjenjuju nove, motorne karete, a slijedi i gradnja čitavog niza novih i modernih radionica i postavljenje portalnih dizalica na operativnoj obali. Od 1965. Arsenal pokreće vlastitu proizvodnju novih sredstava ratne tehnike i naoružanja, jer tada u Artiljerijskom pogonu Lepetane kreće proizvodnja osvjetljavajućih raketa “svitac”.
Tivatski Arsenal krajem šezdesetih zapada u izvjesnu poslovnu krizu jer je JRM u međuvremenu u Šibeniku otvorila i svoj drugi remontni zavod kojem je povjerila održavanje većine svojih modernih novih brodova – raketnih i torpednih čamaca sovjetske proizvodnje. Arsenal tada svoja vrata u većoj mjerii otvara trgovačkoj mornarici i privredi što za posljedicu ima i pojačane aktivnosti njegovog konstrukcionog biroa i projektanata, jer ti poslovi zahtijevaju kompletan inženjering. Arsenal razvija nove proizvodne programe i započinje izradu aluminijumskih sklopivih pontonskih desantnih mostova za potrebe cijele JNA, konstruiše i proizvodi nekoliko tipova sopstvenih protivgradnih raketa, a po vlastitm projektu Arsenal gradi i dva tipa jezerskih patrolnih čamaca za JRM i mornaricu Tanzanije.U saradanji sa Brodarskim institutom u Zagrebu i drugum institutima JNA, razvija se i u Tivtu proizvodi čitav niz novih stedstava ratne tehnike i naoružanja: višecijevni raketni lanser “plamen”, diverzantske podvodne mine, akustićno-indukciona na dnu ležeća protibrodska mina, mina-priljepka, protivdiverzantska ručna bomba, lutajuća riječna mina, jednocijevni i četvorocijevni protivavionski topovi kalibra 20 mm…
Saradnja sa inostranstvom i Dom JNA
Po stvaranju neophodnih zakonskih pretpostavki, Arsenal od 1974. počinje da radi i za strane ratne mornarice i ostvaruje izvanredne devizne prihode. Od tada pa do 1992. u Tivtu je remontovano nekoliko desetina podmornica tipa “Foxtrot” mornarica SSSR-a i Libije, kao i više velikih sovjetskih matilnih brodova za podmornice tipa “Don” i “Ugra”, te jedan pomioni brod RM SAD. Koliko su to bili unosni posloavi, pokazuje i podatak da je račun za remont poslednjeg sovjetskog broda koji je iz Tivta isplovio 1992 kada se SFRJ već bila raspala u ratu, iznosio čak 25 miliona konvertibilnih dolara…
Arsenal 1989.g
U tom period razvoja nabavljena su dva nova moderna plutajuća doka – veliki, nosivosti 12.500 tona 1976. godine iz SSSR-a i manji, nosivosti 3.500 tona 1981. iz brodogradilišta u Trogiru, napravljen je i opremljen čitav niz novih modernih radionica, laboratorija, ispitnih stanica, infrastrukture kao i moderni sinhro-lift za podizanje iz mora brodova i podmornica teških do 1.00o tona. Svoju stogodišnjicu 1989. MTRZ je pored ostaloga, obilježio otvaranjem reprezentativnog, više od deset miliona dolara vrijednog zdanja Doma JNA u Tivtu koji je Arsenal sagradio i opremio sopstvenim novcem. Velika mermerno-staklena i potpuno klimatizovana zgrada upečatljivog dizajna, opremljena je tadašnjom posljednjom riječi tehnike, a ima veliku multifunkcionalnu dvoranu sa preko 600 mjesta, restoran, garderobu, otvoreni amfiteatar, automatsku kuglanu, biblioteku, učionice, prostorije za stoni tenis i bilijar, te čitav kompleks otborenih sportskih terena. Koliko je ta zgrada reprezentativna, govori i to što ju je novi vlasnik Aesenala, kompanija Adriatic Marinas kojoj je Vlada 2007. za 3,26 miliona eura prodala tivatsko vojno brodogradilište i 60 odsto njegove pokretne imovine, i dan-danas skoristi kao svoje korporativno sjedište i upravnu zgradu u kojoj radi menadžment Adriatic Marinasa, održava sastanke i prima svoje istaknute strane poslovne partnere…
Posljednja stranica ispisana 1. jula 2007.
Kriza izazvana ratovima u bivšoj SFRJ i sankcijama UN prema Srbiji i Crnoj Gori skoro da je nekada moćni Arsenal devedesetih bacila na koljena, ali je MTRZ opet početkom 21.vijeka bio na uzlaznoj putanji. Otvoreno je inostrano radilište pa su desetine radnika Arsenala odlazile u Libiju gdje su u Tripoliju i Bengaziju remontovali čitav niz libijskih ratnih brodova i podmornica i opet zarađivali značajan novac, a u Tivtu je generalno remontovano i rekonstruisano pet raketnih čamaca tipa “Osa” koje je SCG prodala Egiptu kao i sedam mobilnih obalnih protivbrodskih raketnih sistema “Rubež” koji su takođe prodati Egipćanima. Paralelno, radilo se i na remontima stranih trgovačkih brodova, pa je budućnost tivatskih brodograditelja opet izgledala prilično ružičasto i izvjesno. Sve je međutim, prekinula iznenadna odluka Vlade Crne Gore da Arsenal zatvori i proda kanadskom multimilijarderu Piteru Manku, kao već u najvećoj mjeri gotovu marinu za mega jahte te plac za gradnju luksuznih stanova za prodaju na tržištu.To nisu mogli spriječiti ni brojni štrajkovi radnika, ni protesti tokom kojih je na ulice Tivta, braneći Arsenal, izašlo više ljudi neko što je u tom gradu prije toga protestovalo u zadnjih 100 godina.
Posljednja stranica bogate istorije tivatske vojne brodogradnje ispisana je 1.jula 2007. kada je Arsenal preuzeo novi, privatni vlasnik -kompanija Adriatic Marinas, a preko njegove kapije zauvijek su uz otpremnine, otišla posljednjja 472 radnika koji su dobili otkaze. Nekadašnji gigant i bez konkurencije, najkompleksnije industrijsko preduzeće u Crnoj Gori -Arsenal, ubrzo je sravnjeno sa zemljom i osim par objekata poput nadstrešnice sinhrolifta i stare austrougarske pilane koja je pretvorena u muzej, gotovo ništa više ne ovom dijelu obale Tivta ne govori o bogatoj tradiciji vojne bodogradnje u Tivtu, dužoj od jednog vijeka. Umjesto razarača i podmornica, dada se ovdje ljuljuškaju megajahte, a umjesto inženjera, vrsnih majstora i zanatlija, traže se konobari, recepcioneri, sobarice i zabavljačice bogatih klijenata.
Pomorski arheolozi i ronioci švedske Mornarice su u kanalu Waxholm kod Stockholma, na dnu mora, pronašli dvije drvene olupine u dosta lošem stanju. Premda će se istraživanja nastaviti, smatra se kako je riječ o ratnim brodovima izgrađenim poslije Vase, koja se sada nalazi u poznatom muzeju, a potonula je 1628., na prvom putovanju.
Nakon debakla s Vasom, ljutiti švedski kralj Gustav Adolf naručio je još nekoliko sličnih plovila, nazvanih Applet, Kronan i Scepter.
Ronioci
Sva tri broda bila su puno uspješnija od Vase i nakon dugo godina službe u kraljevoj mornarici potopljeni su u kanalu Waxholm. Prema prvim informacijama znanstvenika iz Vrak muzeja olupina, čini se kako je bolje očuvan brod Applet. Druga je olupina u gorem stanju i još se nagađa je li to Kronan ili Scepter. – Preciznije informacije bit će prezentirane javnosti nakon daljnjih istraživanja i analize starosti drva s pronađenih brodova – kazao je medijima pomorski arheolog Jim Hansson.
