Arsenal i dalje živi u srcima Tivćana

Reski i prodorni zvuk velike sirene na komprimirani vazduh, postavljene na cjevarskoj radioni vojnog brodogradilišta Arsenal, svakog jutra tačno u 6 sati, decenijama je budio Tivćane. Zvuk koji svi stanovnici tog grada stariji od trideset godina i danas besprekormo pamte, teško se riječima može opisati, ali o njegovoj snazi možda najbolje govori to što je za oglašavanje sirene korišten čitav jedna elektromotorni kompresor što joj je obezbjeđivao nepohodan vazduh pod visokim pritiskom da njime sirena „pročisti svoje glasne žice“.

„Arsenao fišća, šest je ura i vrijeme je za dizat se iz koćete!“- mrmljali bi sebi u bradu brojni Tivćani, ne samo oni koji su od tog trenutka imali samo 25 minuta da se spreme, izađu iz kuće i prođu kroz veliku metalnu kapiju vojnog brodogradilišta, ovjere svoj dolazak na posao kod uvijek budnih bezbjednjaka i stražara, i najkasnije u 6 sati i 27 minuta, nađu se na svojim radnim mjestima. Naime, ako se zaposleni nije zatekao uz svoju mašinu ili u kancelariji tačno u 6.30 časova kada se oglašavao posljednji od četiri jutarnja fišća Arsenalske sirene, za taj su dan on ili ona gubili uobičajenu novčanu stimulaciju, odnosno umanjivala im se plata koju su Arsenalci inače, dobijali svakog devetog dana u mjesecu.

Decenijama je svaki radni dan u Tivtu počinjao tako oglašavanjem sirene Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda „Sava Kovačević“ kako je zvanično od Drugog svjetskog rata naovamo bilo ime Arsenala – najvećeg ovdašnjeg privrednog kolektiva. Na ulice bi taj prepoznatljivi zvuk prizvao kolone sa stotinama radnika od kojih je većina bila u prepoznatljivim tamno-plavim trližima – radnim uniformama. Neko automobilom, dobar dio njih biciklima, a mnogi pješke stizali su na obalu Tivta gdje se na prostoru od gradske rive Pine do Seljanova, smjestilo veliko vojno remontno brodogradilište. Iz okolnih mjesta pristizali su bijeloplavi Arsenalovi radnički autobusi marke TAM, puni vještih i nadaleko poznatih meštara – brodograditelja, cjevara, mehaničara, hidrauličara, tokara, alatničara, električara, varilaca, jedrara, čamčara…

Dok je sirena u međuvremenu još dva puta pozivala radnike na posao u 6.15 i 6.25 pred samo zatvaranje kapija, radnici su na posao pristizali i morskim putem iz zapadnog dijela zaliva Boke Kotorske – od Risna odakle je Arsenalova motorna barkasa BM-58, popularna „Barbara“ svakog jutra kretala tačno u 5.15 časova. Za njenim kormilom nekoliko decenija bile su dvije generacije pomoraca is risanske porodice Mariće, otac Branko i sin Duško koji su ovim malim metalnim brodićem svakog jutra vozili na posao radnike Arsenala iz Risna, Morinja, Perasta, Kamenara i Opatova. “Barbara” i njeni putnici su u Arsenal, nevezano za vremenske prilike ili neprilike u zalivu Boke, decenijama stizali tačno u 6.20 sati – na vrijeme da par desetina radnika koji su ovim brodićem putovali na posao, ne zakasni na svoja radna mjesta.

Radni dan bi počeo, u halama i radionama zabrujale bi na desetine raznih mašina i opreme, radnici u plavim trližima razmiljeli se po brojnim ratnim ili pomoćnim brodovima što su remontovani na dokovima ili uz operativnu obalu MTRZ-a, dok bi u Arsenalovom pogonu pirotehnike na Opatovu krenula nova tura opasnih poslova sa preradom raznih eksplozivnih smjesa i pirotehnike, te remontom artiljerijske municije ili sa proizvodnjom niza novih sredstava naoružanja i ratne tehnike, odnosno na  daleko pozanatih, Arsenalovih protivgradnih raketa…Bio bi to još jedan uobičajeni, miran i dobar dan u malenom gradiću Tivtu koji je tako decenijama spokojno živio u najvećoj mjeri oslonjen na svoje najveće i najmoćnije preduzeće- Arsenal.

Američki ratni brod Preserver u Arsenalu 1975.

U godinama njegovog zenita oko 1.500 Arsenalovih stalnih radnika i najmanje još toliko kooperatana, svakodnevno su  odlazili zarađivati hljeb iza visoke kamene i betonske ograde vojnog brodogradilišta, a njihova primanja bila su tolika da se niko od ostalih tivatskih radnika, zaposlenih u civilnim turističkim preduzečima “Mimoza” “Primorje” i “Putnik”, trgovačkim “Mješovito” i “Napredak”, poljoprivrednom dobru “Boka”, fabrici građevinskog materijala “Račica”, čak i onih koji su radili na Aerodromu Tivat, sa njima nije mogao mjeriti.

Svakog 9. u mjesecu bio je praznik

Svakog 9. u mjesecu Tivat i cijela Boka bi dodatno živnuli jer su Arsenalci tada primali platu od koje se u sedamdesetim i osamdesetim godima prošlog vijeka, moglo vrlo pristojno živjeti. Osim za potrebe domaće, Jugoslovenske Ratne Mornarice JRM, Arsenal je tada naime, radio i za Ratne mornarice SSSR-a i Libije koje su “masno” plaćale umijeće tivatskih meštara i inženjera. Iako je savezni Selretarijat za narodnu odbranu SFRJ kome je MTRZ kao vojno-dohodovna ustanova bio direktno potčinjen, raspolagao novcem koji je Arsenal zarađivao i usmjeravao ga tamo gdje je smatrao najpotrebnijim za jedinstveni jugoslovenski sistem odbrane, Tivat je tih godina najviše zahvajujući Arsenalu, bio druga opština u cijeloj velikoj Jugoslaviji po dohotku per capita stanovnika, odmah nakon superrazvijenog slovenačkog Velenja. Trinaesta plata, obilato nagrađen prekovremeni rad i mogućnost da sebi i svojoj familiji obezbijede pristojnu eguzistenciju, Arsenal su činili najpoželjnijim poslodavcem ne samo u Tivtu, već i dobrom dijelu Crne Gore odakle se mlađe stanovništvo masovno doseljavalo u mali bokeljski gradić, nastojeći da izuči neki zanat i ubaci se u plavu uniformu sa amblemom MTRZ-a.

Višak dobiti koju nije uzeo SSNO ili nije potrošena u razvoj i modernizaviju njegovih za to vrijeme prilično impredivnih kapaciteta, Arsenal je usmjeravao u lokalnu zajednicu, gradeći stanove za svoje radnike, infrastrukturno uređujući djelove grada, pomažući lokalna sportska i kulturno-umjetnilka društva ili gradeći velelepne objekte kakav je  Dom JNA na Seljanovu, sav u mermeru i staklu,  sagrađen i svečano otvoren 1989., da se na taj način proslavi 100.godišnjica Arsenala. Grad Tivat spokojno je rastao i razvijao se sa svojim najvećim preduzećem….

”Domaći čovjek dobio koricu kruha”

A sve je počelo krajem 19. stoljeća kada je komanda Carske i Kraljevske Ratne Mornarice (K.u.K. Kriegsmarine) Austro-Ugarske, uvidjela geostrateški značaj i pogodnost zaliva Boke Kotorske kao vojno-pomorske baze iz koje se lako mogu kontrolisati čitav južni Jadran i Otrantski tjesnac. Prilikom velikih manevara K.u.K. flote na južnom Jadranu, u Boku je 1886. uplovila eskadra ratnih brodova na kojima je bio i tadašnji komadant austro-ugarske Mornarice, admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek. On je odmah uvidio pogodnost Boke za baziranje većeg broja brodova, ali i Tivta kao lokacije u kojem se može izgraditi Pomorski arsenal  –  mjesto gdje će se ti brodovi održavati, opremati i snabdijevati. Šternek je o tome napravio elaborat i sa njime upoznao Vladu u Beču koja je odobrila njegov ambiciozni plan, pa se postepeno krenulo u kupovinu potrebnog zemljišta na obali Tivta. Na poziv tadašnjeg predsjednika Opštine , kapetana Marka Filipova Krstovića, 24.marta 1889. sazvano je Opštinsko vijeće Tivta koje je odlučilo da se K.u.K. Kriegsmarine pokloni dio opštinske zemlje između rtova Pakovo i Seljanovo radi izgradnje pomorskog Arsenala kako bi u novom brodogradilištu, stoji u odluci, “domaći čovjek dobio koricu kruha”. Ugovor o donaciji sa Mornaricom potpisan je na palubi torpedne krsterice “Kaiser Franz Joseph I” kada je predstavniku Mornarice i naglašeno da “svi mještani treba da imaju prvenstvo kod prijema na rad” u novom brodogradilištu. Radovi na nivelisanju zemljišta između Pina i Seljanova su već bili krenuli, a aprila 1889. bogati bokeljski brodovlasnik i rudarski magnat, admiral Bokelsjke mornarice, konte Anton Luković koji je živio i radio u Kardifu u Velikoj Britaniji, preko svog opunomoćenika Vićenca Verone iz Perasta, pred notarom u Kotoru Đovanijem Đinijom, sa predstavnicima  lokalne Vojno-građevinske direkcije austro-ugarske vojske, sklapa ugovor o donaciji kojom Luković poklanja Mornarici svoje značajne posjede u Tivtu, želeći i sam na taj način pomoći izgradnji Arsenala i zapošljavanju lokalnog stanovništva.

Pogled sa Pina na Arsenal

U ljeto 1889. posebni odjel (Distacamento) glavnog Pomorskog arsenala K.u.K. Kriegsmarine iz Pule, počinje izgradnju Arsenala u Tivtu. Na terenu je šezdestak radnika – pretežno zidara i drvodjelja koji podižu privremeno drveno pristanište na mjestu današnjeg mula 1, drvene barake za radnike i zanatlije, natkriveni prostor za ugalj koji je korišten kao gorivo na brodovima, te skladišta za drugi mornarici potreban materijal. Uređuje se i prvi mali navoz sa ručnim vitlom za izvlačenje brodova iz mora radi popravke. Prvi brod na njega je izvučen krajem 1889. što se smatra i zvaničnim početkom rada novog brodogradilišta koje je tada nosilo  službeni naziv “Seearsenal Pola- Filiale Teodo”.

Poslovi u tivatskom Arsenalu počinju skromno – kovači ovdje izrađuju jednostavnije djelove brodske opreme, alate i pomagala za zanatlije drugih specijalnosti, dok brodotesari i stolari izrađuju jarbole, vesla i druge djelove brodske opreme. Domaće radnike kojih postepeno biva sve više, obučavaju poslovođe i predradnici-majstori koji su dovedeni iz Arsenala u Puli. Za njih su na lokalitetu koje je prethodno poklonio konte Luković, sagrađene stambene barake koje i danas postoje, a to mjesto sada se zvanično u Tivtu naziva Lukoviča barake, dok se ulica što se nalazi na mjestu pješačke staze kojom su Puljani iz baraka krajem 19. i početkom 20.vijeka, svakodnevo odlazili do obale na posao u Arsenalu i vraćali se, dana su Tivtu zvanično zove Istarska ulica u spomen na Istrijane – prve majstore i predradnike ovdašnjeg Arsenala.

Novo brodogradilište na obali Tivatskog zaliva polako raste, podižu se nove radionice i pogoni, drugi navoz, 1898.godine Arsenal dobija upravnu zgradu i meteorološku stanicu, a dvije godine kasnije čitav kompleks ograđen je visokim kamenim zidom. Treći navoz koji je mogao primiti brodove do 300 tona težine i pored njega natkriveni prostor za brodograditelje u željezu, podignuti su 1912.godine, radionice dobijaju sve više modernih alata i opreme, pa tivatski Arsenal pred Prvi svjetski rat potpuno preuzima remontne poslove na svim manjim ratnim brodovima u Boki poput torpiljarki, kao i pomoćnim plovilima poput remorkera, tendera, peniša i sličnog. Djelimično se remontuju i drugi veći ratni brodovi.

Prvi udari topova sa Lovćena

Početkom Prvog svjetskog rata tivatski Arsenal našao se u dometu topova koje su Francuzi i Crnogiorci izvukli na vrh Lovćena i odatle njima gađali austro-ugarske položaje i postrojenja u Boki. Jedna od granata čak pogađa istočnu kapiju Arsenala, pa se ubrzo donosi odluka da se dio radiona iz Tivta privremeno preseli u Đenoviće, van dometa neprojateljske artiljerije, te tamo nastave poslovi na održavanju austro-ugarskih brodova, ali i njemačkih podmornica koje su u Boku počele dolaziti od maja 1915. Vrata željezne kapija koja su  pogodila granata Crnogoraca sa Lovćena, dobila su metalnu zakrpu i ostala su na svom mjestu sve dok Vlada Crne Gore 2007. nije prodala Arsenal Piteru Manku, a on ga srušio i vrata sa zakrpom od istorijskog pogotka granate, na kraju nebrigom naše države nisu sačuvana, već su isječena i pretopljena u staro željezo…

Prva sačuvana fotografija Arsenala iz 1900. godine

Poslije proboja lovćenskog fronta i kapitulacije Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, stanje se u Tivtu normalizuje i Arsenal nastavlja da ubrzano raste zbog ratnih potreba Austro-Ugara i Njemaca. Početkom 1916. Arsenal dobija prvu električnu centralu za koju je oprema dopremljena iz Njemačke, grade se nova velika mašinska i kotlarska radiona te velika livnica. Iz Pule je odmah potom u Tivat dopremljen je jedan veći plutajući dok i na taj način Arsenal u kome tada radi oko 300 radnika, postaje značajna remontna baza sposobna da izvodi složene, kompletne remontne radove čak i na većim ratnim brodovima.

Detalj iz Arsenala iu vrijeme Kraljevine

Po završetku rata i kapitulacijom Austro-Ugarske, Arsenal i dio austrougarskih brodova koji su se ovdje zatekli dospijevaju u ruke saveznika. Arsenal i brodove u njemu od 1918. do 1921. kontrolišu Francuzi koji tivatsko brodogradilište u kojem je tada oko 600 radnika, koriste za svoje potrebe. Itaijani postepeno odavde odvlače ključne djelove opreme i postrojenja, poput Arsenalovog plutajućeg doka koji je otegljen u Trst. I drugi saveznici daju doprinos haranju onoga što se od Austro-Ugarske zateklo u Tivtu i na što je pravo polagala novoosnovana jugoslovenska država. Tako je, kada je u Tivat Kada je 2.decembra 1918. sa Krfa doplovio komandni brod flotile američkih lovaca podmornica USS „Leonidas“ AD-7,  i ovdje pristao radi krcanja uglja, njegova posada ušla u Arsenal.

Kako su Amerikanci “sakupljali uspomene”

Pod opravdanjem da sakupljaju uspomene, američki mornari su sa austrougarskih razarača i torpiljarki u luci Arsenala uzeli zastave, hronometre, barometre, pištolje, puške, pribor za jelo, hranu i druge predmete. Na toripljarki Tb 87 ušli su u oficirske prostorije i otvarali ormare, a na pomoćnom brodu „Cyclop“ uzeli su cijeli oficirski pribor za jelo. Iz Arsenala su uzeli i telefonske kablove, a takođe su provalili i u neke magazine. Osim mornara, „uspomene“i „suvenire“ tada su sakupljali i neki američki oficiri sa „Leonidasa“. Komandant jugoslovenske flote u Boki kontraadmiral Artur Katineli je protestovao kod američkih oficira i komandanta savezničkih pomorskih snaga, kontraadmirala Kobea. Nešto ukradenih predmeta je vraćeno, ali su međusobni odnosi bili poremećeni.

Na svečanosti 4.marta 1921 godine. predstavnik Ratne mornarice Francuske, kapetan bojnog broda Blank, službeno predaje Arsenal u Tivtu i manji dio zarobljenih austrougarskih brodova, predstavnicima Kraljevske mornarice Jugsolaveije, predvoženim kapetanom bojnog broda Miroslavom Grundom. Tivatsko vojno brodogradilište tada je bilo jedini kapacitet tog tipa na Jadranu u rukama Jugoslovena, pa su Tivat i Boka narednih dvadesetak godina prerasli u glavnu pomorsku bazu Kraljevske mornarice. Uz ulaganja nove države i ratne reparacije koje je ona dobijala od  Njemačke, Arsenal se obnavlja, modernizuje i širi: adpatirani su prostori za smještaj stolarske, bakrokovačke i elektro radionice, urešena su skladišta uglja, električna centrala ojačana ugradnjom  većih dizel-agregata, sagrađen je veliki hangar u kome su smještene tokarska i mehaničarska radiona, napravljena je nova livnica, cjevarska i brodoželjezna radiona, a sve su dobile novu i modernu opremu- većinom iz njemačkih ratnih reparacija. Godine 1921. u Tivtu se pod okriljem Arsenala osniva čuvena Mornaričko-zanatlijska škola koja je svake godine upisivala po 40 učenika što su ovdje osposobljavani za majstore raznih profila stručnosti. Godine 1924. Arsenal je iz Njemačke dobio i novi plutajuči dok od 1.700 tona nosivosti, a godinu kasnije pod njegovim okriljem osnovan je Odsjek za remont za oružja i municije u Lepetanima i na Opatovu.

Opatovo pioizvodnja raketa

Tivatski majstori, pojačani inženjerima i majstorima koji su u Arseal došli iz Pule i Rijeke koje su po završetku Prvog svjetskog rata pripale Italiji, pokazuju da su spremni i za najteže izazove. Tako 1927. Arsenal završava obiman i komplikovan posao remonta, rekonstrucije i modernizacije stare lake krstrice “Niobe” koju je Jugoslavija godinu prije kupila u Njemačkoj i koja, ubrzo pretvorena u protivavionsku krtsricu pod imenom “Dalmacija”, biva uvedena u operativnu upotrebu Krakjevske mornarice. Iste godine nabavljeni su i prvi aparati za elektrolučnio zavarivanje u Arsenalu koji se oprema i novim plovnim dizalicama od 15 i 40 tona nosivosti te pokretnom kopenom dizalicom od 6 tona. Uspješno su završeni i složeni radovi na rekonstrukciji trgovačkog broda “Solun” koji je pretvoren u matični brod za podmornice pod imenom “Hvar”, a  Arsenal preuzima na održavanje i četiri nove podmornice koje Kraljevska mornarica Jugoslavije kupuje u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Godine 1928. u Arsenalu ima 650 zaposlenih od kojih je 15 inženjera i 10 tehničkih poslovođa,  a godinu kasnije tivatsko brodogradilište  dobija i drugi, još veći plovni dok nosivosti 7.000 tona. Nabavljen je i ronilački remorker sa 12 kompleta teških ronilačkih odijela pa je u Arsenalu osnovana i ekipa za izvođenje spasilačkih radova na moru, podvodnih radova na brodovimai hidrograđevinskih radova na obali i gatovima.

Pred Drugi svjetski rat 1.560 radnika

Od 1930. u Arsenalu je počela samostalna izgradnja manjih drvenih brodova- kutera i motornih čamaca, pa je u tu svrhu čamčarska radiona opremljena sa tzv. traserskom salom. Godinu kasnije Arsenalu je povjeren i vrlo komplikovan posao remonta i potpune obnove jednog od najvećih jugoslovenskih putničkih parobroda – “Karađorđe” koji je teško ošrećen u sudaru sa italijanskim brodom “Francesco Morossini” u Dalmaciji, a od 1932. tivatsko brodogradilište preizima na održavanje i najmoderniji i najveći jugoslovenski ratni brod – novosagrađeni razarač Dubrovnik”. Gradi se nova, druga po redu električna centrala i velika nova brodoželjezna radiona, a 1934. Arsenal uspješno završava i tzv. veliki remont podmornice “Hrabri” pri čemu uspostavlja svoju specijalizaciju za održavanje podmornica po kojoj će biti poznat narednih nekoliko decenija.

Uz dva osnovna – mašinski i brodograđevni biro, u Arsenalu tada djeluju i maritimni, hemijski, ekonomski i skladišni odsjeci, te odsjek za municiju i konstrukcioni biro, osnivaju se nove radionice jedrarsko-užetarska, elektrotehnička, kisikana, alatnica i finomehanika, a konstruktori Arsenala razrađuju čitav niz novih projekata – od rekonstrukcije postojećih ili gradnje novih ratnih i pompčnih brodova i raznovsrnih manjih plovila, do izrade autobuskih karoserija na kamionskim šasijama. Do pred Drugi svjetski rat Arsenal se razvio u remontno brodogradilište sa preko 1.560 radnika, a u kome su se mogle obaviti svi podvodni i nadvodni radovi na brodovima manje i srednje veličine, remontovati svi glavni i pomoćni motori osim turbina, te popraviti kotlovi, elektroagregati i slično, dok su se u Lepetanima i na Opatovu mogli raditi svi remontni radovi na artiljerskom naoružanju manjeg i srednjeg kalibra i raznim vrstama podvodnog oružja. Kao tehnološki veoma značajni i kompleksni poslovi koje je Arsenal tih godina odraduio, izdvajaju se izrada novog tzv.lakog trupa za podmornicu “Nebojša” i novih sapnica za glavne parne turbine razarača “Dubrovnik”. Posao odrađen na “Dubrovniku”  bio je tada i za evropske okvire,pavi tehnološki poduhvat.

Radnici prkosili Italijanima i Njemcima

Na početku Drugog svjetskog rata, Arsenal su u aprilu 1941. bombardovali italijanski avioni ali mu nisu nanijeli veća oštećenja. Do kraja rata njime upravljaju Italijani, pa Njemci koji pri povlačenju iz Boke, temeljito razaraju Arsenal i potapaju oba plovna doka i sve brodove koji su se u njemu tada zatekli. Njemci su minirali i sve objekte Arsenala na obali , ali su hrabre i požrtvovane grupe radnika pokidale električne kablove i time sriječile neprijatelja da prije povlaćenja iz Tivta, sve digne u vazduh. Tokom rata, poginuo je ukupno 121 radnik Arsenala koji su pravili razne sabotaže ili su bili pripadnici partizanskog pokreta, a njih 256 bilo je zatočeno u raznim fašističkim logorima. Po oslobođenju Tivta 21. novembra 1944. odmah kreću i brojne dobrovoljačke akcije radnika Arsenala u obnovi razorenog i porušenog brodogradilišta i vađenju potonulih brodova iz akvatorijuma Arsenala. Nakon dvomjesečnog skoro danonoćnog rada, Arsenal je rašćišćen i djelimično osposobljen za rad, iz mora je izvađen dok od 1.700 tona i dvije dizalice a postepeno se obnavljaju radionice, te broj radnika raste sa samo 197 koliko ih je bilo u decembru 1944. na 576 u aprilu 1945. Počinju i remonri prvih brodova pa ih je pet popravljeno na vrijeme da učestvuju u Prvomajskom defileu 1945. u Tivatskom zalivu. Tri od tih brodova dobili su imena “Udarnik”, “Sloboda” i “Drug”.

arsenal

Narednih godina Arsenal kao glavna remontna baza nove, socijalističke Jugoslovenske Ratne Mornarice, je mjesto gdje se “u život vraćaju” mnogi stari brodovi Kraljevske Mornarice, poput školskog broda, jedrenjaka “Jadran” koji je u formi ogoljenog trupa bez jarbola, dotegljen nakon rata u Tivat iz Venecije gdje su ga Njemci i Italijani pretvorili u most na jednom od venecijanskih kanala. Iako originalne tehničke dokumentacije nije bilo, ogromnim zalaganjem inženjera i radnika Arsela,a te posebno uz sjećanja čuvenog maranguna – stolara Josipa Nikolića iz Donje Lastve koji je na “Jadranu” plovio Atlantikom i radio na tom brodu u Arsenalu prije rata, “Jadran” je u Tivtu od 1947. do 1949.  obnovljen i vraćen u originalno stanje.  Već 1950. Arsenal dostiže proizvodni i tehnički nivo koji je imao prije rata, nakon čega slijedi ubrzani razvoj i osvajanje novih proizvodnih i remontnih programa – od remonta benzinskih motora “Packard” sa torpednih čamaca tipa “Higgins” kakvih je jRM u jednom razdoblju imala čak oko 100, preko rekonstrukcija patrolnih brodova, minolovaca i minopolagača, do generalnih remonta dva britanska razarača “Kempenfelt” i “Wager” koji postaju razarači JRM pod imenima “Kotor” i “Pula”.

Poslovna kriza šezdesetih

Godina 1953. je simbolična jer Tivat tada ostaje bez željeznice koju je ovaj grad imao u obliku malih vagoneta što su se, vučeni malim dizel-lokomotivama kretali po internim tračnicama unutar Arsenala, prevozeći materijal i radnike. Tračnice se skidaju i njih zamjenjuju nove, motorne karete, a slijedi i gradnja čitavog niza novih i modernih radionica i postavljenje portalnih dizalica na operativnoj obali. Od 1965. Arsenal pokreće vlastitu proizvodnju novih sredstava ratne tehnike i naoružanja, jer tada u Artiljerijskom pogonu Lepetane kreće proizvodnja osvjetljavajućih raketa “svitac”.

Tivatski Arsenal krajem šezdesetih zapada u izvjesnu poslovnu krizu jer je JRM u međuvremenu u Šibeniku otvorila i svoj drugi remontni zavod kojem je povjerila održavanje većine svojih modernih novih brodova – raketnih i torpednih čamaca sovjetske proizvodnje. Arsenal tada svoja vrata u većoj mjerii otvara trgovačkoj mornarici i privredi što za posljedicu ima i pojačane aktivnosti njegovog konstrukcionog biroa i projektanata, jer ti poslovi zahtijevaju kompletan inženjering. Arsenal razvija nove proizvodne programe i započinje izradu aluminijumskih sklopivih pontonskih desantnih mostova za potrebe cijele JNA, konstruiše i proizvodi nekoliko tipova sopstvenih protivgradnih raketa, a po vlastitm projektu Arsenal gradi i dva tipa jezerskih patrolnih čamaca za JRM i mornaricu Tanzanije.U saradanji sa Brodarskim institutom u Zagrebu i drugum institutima JNA, razvija se i u Tivtu proizvodi čitav niz novih stedstava ratne tehnike i naoružanja: višecijevni raketni lanser “plamen”, diverzantske podvodne mine, akustićno-indukciona na dnu ležeća protibrodska mina, mina-priljepka, protivdiverzantska ručna bomba, lutajuća riječna mina, jednocijevni i četvorocijevni protivavionski topovi kalibra 20 mm…

Saradnja sa inostranstvom i Dom JNA

Po stvaranju neophodnih zakonskih pretpostavki, Arsenal od 1974. počinje da radi i za strane ratne mornarice i ostvaruje izvanredne devizne prihode. Od tada pa do 1992. u Tivtu je remontovano nekoliko desetina podmornica tipa “Foxtrot” mornarica SSSR-a i Libije, kao i više velikih sovjetskih matilnih brodova za podmornice tipa “Don” i “Ugra”, te jedan pomioni brod RM SAD. Koliko su to bili unosni posloavi, pokazuje i podatak da je račun za remont poslednjeg sovjetskog broda koji je iz Tivta isplovio 1992 kada se SFRJ već bila raspala u ratu, iznosio čak 25 miliona konvertibilnih dolara…

Arsenal 1989.g

U tom period razvoja nabavljena su dva nova moderna plutajuća doka – veliki, nosivosti 12.500 tona 1976. godine iz SSSR-a i manji, nosivosti 3.500 tona 1981. iz brodogradilišta u Trogiru, napravljen je i opremljen čitav niz novih modernih radionica, laboratorija, ispitnih stanica, infrastrukture kao i moderni sinhro-lift za podizanje iz mora brodova i podmornica teških do 1.00o tona. Svoju stogodišnjicu 1989. MTRZ je pored ostaloga, obilježio otvaranjem reprezentativnog, više od deset miliona dolara  vrijednog zdanja Doma JNA u Tivtu koji je Arsenal sagradio i opremio sopstvenim novcem. Velika mermerno-staklena i potpuno klimatizovana zgrada upečatljivog dizajna, opremljena je tadašnjom posljednjom riječi tehnike, a ima veliku multifunkcionalnu dvoranu sa preko 600 mjesta, restoran, garderobu, otvoreni amfiteatar, automatsku kuglanu, biblioteku, učionice, prostorije za stoni tenis i bilijar, te čitav kompleks otborenih sportskih terena. Koliko je ta zgrada reprezentativna, govori i to što ju je novi vlasnik Aesenala, kompanija Adriatic Marinas kojoj je Vlada 2007. za 3,26 miliona eura prodala tivatsko vojno brodogradilište i 60 odsto njegove pokretne imovine, i dan-danas skoristi kao svoje korporativno sjedište i upravnu zgradu u kojoj radi menadžment Adriatic Marinasa, održava sastanke i prima svoje istaknute strane poslovne partnere…

Posljednja stranica ispisana 1. jula 2007.

Kriza izazvana ratovima u bivšoj SFRJ i sankcijama UN prema Srbiji i Crnoj Gori skoro da je nekada moćni Arsenal devedesetih bacila na koljena, ali je MTRZ opet početkom 21.vijeka bio na uzlaznoj putanji. Otvoreno je inostrano radilište pa su desetine radnika Arsenala odlazile u Libiju gdje su u Tripoliju i Bengaziju remontovali čitav niz libijskih ratnih brodova i podmornica i opet zarađivali značajan novac, a u Tivtu je generalno remontovano i rekonstruisano pet raketnih čamaca tipa “Osa” koje je SCG prodala Egiptu kao i sedam mobilnih obalnih protivbrodskih raketnih sistema “Rubež” koji su takođe prodati Egipćanima. Paralelno, radilo se i na remontima stranih trgovačkih brodova, pa je budućnost tivatskih brodograditelja opet izgledala prilično ružičasto i izvjesno. Sve je međutim, prekinula iznenadna odluka Vlade Crne Gore da Arsenal zatvori i proda kanadskom multimilijarderu Piteru Manku, kao već u najvećoj mjeri gotovu marinu za mega jahte te plac za gradnju luksuznih stanova za prodaju na tržištu.To nisu mogli spriječiti ni brojni štrajkovi radnika, ni protesti tokom kojih je na ulice Tivta, braneći Arsenal, izašlo više ljudi neko što je u tom gradu prije toga protestovalo u zadnjih 100 godina.

Posljednja stranica bogate istorije tivatske vojne brodogradnje ispisana je 1.jula 2007. kada je Arsenal preuzeo novi, privatni vlasnik  -kompanija Adriatic Marinas, a preko njegove kapije zauvijek su uz otpremnine, otišla posljednjja 472 radnika koji su dobili otkaze. Nekadašnji gigant i bez konkurencije, najkompleksnije industrijsko preduzeće u Crnoj Gori -Arsenal, ubrzo je sravnjeno sa zemljom i osim par objekata poput nadstrešnice sinhrolifta i stare austrougarske pilane koja je pretvorena u muzej, gotovo ništa više ne ovom dijelu obale Tivta ne govori o bogatoj tradiciji vojne bodogradnje u Tivtu, dužoj od jednog vijeka. Umjesto razarača i podmornica, dada se ovdje ljuljuškaju megajahte, a umjesto inženjera, vrsnih majstora i zanatlija, traže se konobari, recepcioneri, sobarice i zabavljačice bogatih klijenata.

Kod Stockholma otkrivene dvije drvene olupine iz 17. stoljeća

0
olupina

Pomorski arheolozi i ronioci švedske Mornarice su u kanalu Waxholm kod Stockholma, na dnu mora, pronašli dvije drvene olupine u dosta lošem stanju. Premda će se istraživanja nastaviti, smatra se kako je riječ o ratnim brodovima izgrađenim poslije Vase, koja se sada nalazi u poznatom muzeju, a potonula je 1628., na prvom putovanju.

Nakon debakla s Vasom, ljutiti švedski kralj Gustav Adolf naručio je još nekoliko sličnih plovila, nazvanih Applet, Kronan i Scepter.

Ronioci

Sva tri broda bila su puno uspješnija od Vase i nakon dugo godina službe u kraljevoj mornarici potopljeni su u kanalu Waxholm. Prema prvim informacijama znanstvenika iz Vrak muzeja olupina, čini se kako je bolje očuvan brod Applet. Druga je olupina u gorem stanju i još se nagađa je li to Kronan ili Scepter. – Preciznije informacije bit će prezentirane javnosti nakon daljnjih istraživanja i analize starosti drva s pronađenih brodova – kazao je medijima pomorski arheolog Jim Hansson.

(Ž. S.)

Na splitskim Bačvicama 1. januara kao usred ljeta

0
Foto Vladimir Dugandzic/Cropix

Ni ove godine brojni Splićani nisu propustili šansu da u novu uđu kako i priliči morskom gradu – kupanjem na ugodnih 15-ak stupnjeva. Bačvice su danas podsjećale na ljetne dane, a brojni kupači i šetači čitav dan su uživali u suncu i više nego ugodnim temperaturama.

Naravno, pao je i neizostavni novogodišnji picigin, a kakva je atmosfera vladala u Splitu prvog dana nove godine

Foto Vladimir Dugandzic/Cropix

“Rock New Year” – Bajaga i Hladno pivo zabavljali Kotorane i goste

1
Bajaga u Kotoru

Kotor je i u prvoj noći 2020. godine pokazao da je grad dobre muzike – bendovi Bajaga i Instruktori, Hladno pivo i Light Under the Black Mountain nastupili su na Trgu od oružja u okviru druge večeri festivala “Rock New Year”.

Okupljeni su na početku večeri uživali uz izvedbu članova bluz-rok grupe Light Under the Black Mountain.

“Kotor je uvijek sjajan domaćin, mada je matična baza grupe u Kotoru. Od svih crnogorskih gradova, publika u Kotoru ubjedljivo najbolje reaguje na rokendrol”, kazao je gitarista Radovan Čeprnić.

Nakon pank-rok grupe Hladno pivo, na binu su došli članovi kultnog rok sastava Bajaga i instruktori.

“Bilo je mnogo lijepo, ja dugo nisam svirao u Kotoru, a naročito dugo nisam svirao za novogodišnje praznike. Ovo je jedan mnogo lijep prostor, divna publika i jedan rokerski doček Nove godine. Po mom ukusu, mislim da je ovo najbolji doček u Crnoj Gori ove godine”, poručio je frontmen sastava Momčilo Bajagić za agenciju Infobiro Montenegro.

Bajaga u Kotoru

Turistička organizacija Kotor već treću godinu zaredom organizuje festival “Rock New Year”, a koncept festivala obuhvata širok spektar podvrsta rock muzike, uz uključivanje regionalnih izvođača, kao i zastupljenost lokalnih bendova, a pod sloganom „Kotor – grad dobre muzike“. Podsjetimo, oni su sinoć organizovali rokenrol doček Nove godine, gdje su Partibrejkersi, Lačni Franz i VIS Tetra uveli su okupljene građane i turiste u Novu 2020. godinu.

“Doček u okviru manifestacije ‘Rock New Year’ koji se po treći put održava u Kotoru opravdao je očekivanja i organizatora, publike, i izvođača. Raduje nas da smo kao grad uspjeli da slavimo na ovaj način, da je sve prošlo u najboljem redu uprkos pirotehnici, alkoholu i velikoj gužv”, rekla je direktorica TO Kotor Ana Nives Radović.

Bajaga u Kotoru

“Bilo je mnogo lijepo, ja dugo nisam svirao u Kotoru, a naročito dugo nisam svirao za novogodišnje praznike. Ovo je jedan mnogo lijep prostor, divna publika, i jedan rokerski doček Nove godine. Po mom ukusu, mislim da je ovo najbolji doček u Crnoj Gori ove godine. Svima bih prvo poželio puno zdravlja, sreće i ljubavi, a za ostalo – neka se snađu sami”, rekao je Bajaga.

U četvrtak 2. januara za dobar štimung zaduženi su Sergej Ćetković i kotorska The grupa.

Organizator novogodišnjeg muzičkog programa je Turistička organizacija opštine Kotor.

Crna Gora u konfliktu sa iracionalnim

22
Boka Kotorska
Boka Kotorska

U “Filozofskom leksikonu” kategorija iracionalnog određuje se na sljedeći način:”Iracionalno je ono što je neovisno o razumu, što se zbiva bez sudjelovanja intelekta ili nije u skladu s razumskim načelima; nerazumno, nerazložno, nerazborito. Starija filozofija oštro je suprotstavljala čovjeka kao racionalno biće (skolastički animal rationale) “iracionalnim” životinjama. U novijoj filozofiji iracionalnima se često nazivaju različite čovječje psihičke funkcije i manifestacije (instinkti, podsvjesne težnje, uvjetovani refleksi, navike) koje nisu logičkoga podrijetla, odn. koje se zbivaju mimo intelektualnih kriterija, koje su “metalogičke”, a bitno sudjeluju u izgrađivanju naših spoznaja, motiviranju naših aktivnosti, praktičkih odnosa i u nastajanju različitih oblika društvenog života. U sferu iracionalnoga svrstava se, prema tom shvaćanju, npr. intuicija, nadahnuće, religija i etika”. ( Filozofski leksikon 2019: 539). Iracionalno se, kako se to vidi (i) iz navedenog citata, definiše u opreci prema kategoriji racionalnog. A kategorija ratia referira prije svega na razum i um. U cilju razjašnjenja problema kojim se bavimo u ovom članku oportuno je ovdje podsjetiti na određenje (i njihovo međusobno razlikovanje) uma, sa jedne strane, i razuma, sa druge, koje uspostavlja Immanuel Kant. Po Kantu, um je viša spoznajna moć u odnosu na razum. Razum je, u vizuri poznatog filozofa iz Königsberga, organ aposteriorne teorijske spoznaje, vezan je za čulima dobijene podatke, dok je um uspostavljajuće-povezujuća moć. Pri tome, Kant  razlikuje teorijski i praktični um. Pod teorijskim umom podrazumijeva sposobnost zaključivanja, preispitivanja i dolaženja do apriornih umskih idejâ tipa duše, Boga, svijeta itd., nezavisno od iskustva. Praktični, pak, um fundira normativnu filozofsku etiku, koja se ne poziva ni na kakvu višu instancu.

Ova umsko-razumska sposobnost aposteriorne i apriorne spoznaje, zaključivanja i preispitivanja, diskurzivnog mišljenja koje logički napreduje od jedne određene predstave do druge i cijelu misaonu tvorevinu gradi iz njenih djelovâ- ako je i imanentna svim ljudima- kod većine svakako je podređena fenomenološkom kompleksu koji smo nominovali kao iracionalno. Nije tu riječ samo o ljudima sa brdovitog Balkana- premda, na osnovu zadnjih trideset godina, izgleda da u ovom istorijskom trenutku mi prednjačimo u iracionalnosti makar kad je Evropa u pitanju- nego o ljudskoj vrsti uopšte. Treba se, u tom smislu, podsjetiti se svih onih sukobâ i ratovâ koji su, na religijskoj osnovi, u prošlosti vođeni na evropskom kontinentu (i vjerskih ratovâ u svijetu uopšte). A ne moramo ni ići tako daleko u prošlost: dovoljno je podsjetiti se fenomena antisemitizma u evropskoj istoriji- duboko iracionalno fundiranog- i značaja tog fenomena u oformljenju nacističke ideologije. I to ne u nekoj Bugarskoj, tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, Rumuniji ili Turskoj, nego u jednoj visoko tehnologizovanoj i industrijalizovanoj zemlji, koja je do tada evropskoj i svjetskoj kulturi bila podarila bezbroj vrhunskih književnikâ, filozofâ, umjetnikâ i naučnikâ.

Naravno, i kad govorimo o, npr., uspjehu nacizma u Njemačkoj, moramo uzeti u obzir konkretne socijalne faktore koji su dominantno uticali na to: razorena njemačka ekonomija i nacionalni ponos- povrijeđen porazom u Prvom svjetskom ratu i ponižavajućim uslovima Versajskog mira koji su nametnuti Njemačkoj- prosto su vapili za diktatorom koji će odigrati ulogu preporoditelja posrnule njemačke nacije i njemačkog Mesije. Sve one iracionalne komponente u ideologiji tog “Mesije”- od antisemitizma i mržnje prema “nižim” rasama, preko povratka starogermanskim kultovima, do vjerovanja da je teritorija današnje Poljske, Bjelorusije, Ukrajine i Ruske Federacije Lebensraum za njemačku kolonizaciju- bilo je, međutim, već unaprijed pripremljeno, i to potpuno nezavisno od društvenih determinanti koje su omogućile da to iracionalno dođe u situaciju da proizvede svoje pogubne i tragične učinke i posljedice. I njemački narod, sa rijetkim i časnim izuzecima- zajedno sa “Mesijom”, kad je isti došao na vlast- prihvatio je i sve to monstruozno iracionalno što je sadržavala njegova ideologija. Iz toga nužno proizlazi zaključak da je u dubinama nesvjesnog dobrog dijela njemačkog naroda postojao “receiver” za prijem valovâ iracionalnog iz nacističke ideologije. Epilog svega znamo.

Sadašnja situacija u Crnoj Gori povodom izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjedi slična je onoj u Njemačkoj iz tridesetih godina prošlog stoljeća utoliko što je i ovdje na djelu jak upliv iracionalnog. Razlika u odnosu na Njemačku iz tog doba prije svega je u tome što je kod nas to iracionalno vezano za sferu religije, religioznog. A religija je par excellence duhovna dimenzija u kojoj se inkarnira i ospoljava iracionalno u svôj svojoj moći. Religijska svijest, naime, ne konstituiše se sama od sebe, nego putem objave i čovjekove pogođenosti njome. Čovjek je u sferi religioznog u dodiru sa nečim što ga transcendira, sa silom/silama čija/čije ga moći uveliko nadilazi/nadilaze, sa nečim što u njemu izaziva (straho)poštovanje jer je to Transcedentno ljudskim umom nespoznatljivo i, kao posljedica svega toga, što se u ljudskoj (pod)svjesti kristališe i utjelovljuje kao Čisto, Sveto. Ili, da parafraziram Šelinga: religija je zrenje beskonačnog u konačnom, vezanost i pouzdanje u ono božansko, što se može spoznati jedino na temelju pobjede natprirodnog nad prirodnim u svijetu, i to tako da to natprirodno prožima i sve prirodno, tako da se cijeli svijet može posmatrati kao horizont Božijeg samoočitovanja i tumačiti kao takav.  Konzekventno: sveštenici i vjerski poglavari- u našem slučaju vjerski poglavari Mitropolije crnogorsko-primorske SPC- percipiraju sebe, i, što je još važnije, očito su percipirani od strane velikog broja pravoslavacâ u Crnoj Gori- kao zemaljski reprezenti moći Transcedentnog, Svetog, Bića ili Boga (svi nazivi za To Nešto samo su uslovni budući da je riječ o nečem što prevazilazi moći diskurzivnog mišljenja zasnovanog na umu). Otuda, dobrim dijelom, i masovnost protestâ poslije izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjedi: mnogi ljudi definitivno su to doživjeli kao atak na nešto je (za njih) a priori sveto, čisto, kao atak na Vrhunsko Dobro i na sâmog Boga. Uzgred budi rečeno: neko iz tabora protivnikâ Zakona o slobodi vjeroispovjedi– kad je riječ o psihološkom efektu ovog Zakona na ljude koji se ne slažu sa njegovim odredbama- inteligentno se dosjetio da borbu između pristalicâ i protivnikâ ovog Zakona na društvenim mrežama predstavi kao borbu između sotonistâ i Božjih slugu. Ova medijska kreacija njenim recipijentima poručuje sljedeće: borba između pristalicâ i protivnikâ Zakona o slobodi vjeroispovjedi nije samo crnogorska stvar; ista se, eto, trenutno odigrava u Crnoj Gori, ali ima neuporedivo širi, štoviše kosmički značaj. Velika istina ili vješta manipulacija, već kako to neko percipira. Ali, bez svake sumnje, inteligentno izvedeno.

Ako uzmemo u obzir sve ovo što smo rekli o moći iracionalnog- pogotovo iracionalnog koje potiče iz sfere religije- izuzetno čudi sljedeće pitanje koje ovih dana postavljaju sebi mnogi crnogorski intelektualci:“Zašto je ovoliko naroda spremno da protestuje zbog nekakvog zakona o Crkvi, a nisu spremni da protestuju zbog životnih pitanjâ?“ To pitanje utoliko je čudnije što su gotovo svi ti intelektualci bili svjedoci raspada SFRJ. Naime, SFRJ se raspala- u naletu nacionalizma, koji je još jedan fenomen bitno vezan za sferu iracionalnog- u trenutku kad su tzv. životna pitanja na teritoriji bivše Jugoslavije bila vjerovatno najbolje riješena u istoriji nekadašnjeg jugoslavenskog prostora; nikad u istoriji životni standard ex YU narodâ nije bio bolji nego u trenutku kad se, pod valom nacionalizma, SFRJ urušila u krvi. Nažalost, na brdovitom Balkanu ne samo relativno neobrazovani ljudi nego i intelektualci očito brzo zaboravljaju neke bitne događaje.

Rečeno ne znači da proteste zbog izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjedi u potpunosti treba pripisati moći religijskoiracionalnog. Problem je mnogo složeniji: veliki broj građanâ- sudionikâ protestâ, prije svega građanâ srpske nacionalnosti, pravoslavlje- a konzekventno tome i Mitropoliju crnogorsko-primorsku SPC- doživljava kao svakako najbitniju komponentu svog nacionalnog određenja; štoviše kao stožernu komponentu svog nacionalnog identiteta. U skladu s tim, svaki (potencijalni) atak na Mitropoliju crnogorsko-primorsku SPC ti ljudi doživljavaju i kao atak na suštinu svog bića, na sâm smisao bitisanja u Crnoj Gori. Što, dakle, ovdje imamo? Imamo- kod ljudi koji izlaze na proteste- susret i simbiozu dvije kategorije koje su- prvopomenuta suštinski, a drugopomenuta bitno- vezane za kompleks iracionalnog: religijsko i nacionalno. A vidjeli smo da samo jedna od tih komponenti ima ogromnu (potencijalno destruktivnu) moć; koliku tek moć tek imaju te dvije komponente sjedinjene u zajedničkom djelovanju? Dakle, to je ono što je izašlo iz Pandorine kutije Zakona o slobodi vjeroispovjedi i sa čime se- demokratski i institucionalno potpuno nezrelo i nejako- crnogorsko društvo u ovom trenutku suočava.

Moć Iracionalnog, dakle, velika je i opasna. Mnogi se ovih danâ pozivaju na Njegoša pa ću i ja: u Gorskom vijencu serdar Vukota izgovara onaj poznati stih:“U pamet se dobro, Crnogorci!!“ Ja bih dodao: u pamet se i Crnogorci, i Srbi, i svi kojima je iskreno stalo do dobrobiti ove zemlje. Jer linija koja dijeli mir od sukobâ u jednom društvu ponekad je tanka, a kad se jednom pređe, nema više povratka.

/prof.dr Miomir Abović/

Nova protestna šetnja vjernika Mitropolije crnogorsko-primorske u Tivtu

10
Sa litije

Par stotina vjernika Mitropolicije crnogorsko primorske večeras je ponovno prošetalo ulicama Tivta u znak protesta zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti koga oni smatraju diskriminatorskim prem Srpskoj pravoslavnoj crkvi i usmjerenim na otimanje njene imovine.

Nakon molebama kojeg je u crkvi Svetog Save slušio tivatski paroh, otac Petar Petrović vjernici su, noseći krst i zastavu MCP, ali i veliki transparent na kome je pisalo „Mi smo vojska patrijarha Pavla – Boka ne da svetinje“, u litiji prošetali tivaskim  ulicama i došli do zgrade Opštine gdje su se zaustavili. Tu im se u ime organizatora, obratio Slobodan Bulajić koji je kazao da su se okupili na molebanu „da branimo našu Crkvu, Ostrog i Cetinja, grobove naših predaka i sve naše svetinje.“

„Milo Đukanović, posljednji evropski diktator koji je iz male Crne Gore izvukao toliko bogatstvo da se prema pisnaju engleskog Independenta, svrstao među najvogatihjih 20 državnika u svijetu. Pošto je ekonomski uništio mogu tako reći, zemaljsku Crnu Goru, posegnuo je i ka nebesima, ali ne da se pokaje, nego da uništi onu duhovnu, vječnu Crnu Goru, Crnu Goru Petrovića i Marka Miljanova, koju naravno, uništiti ne može. On hoće da uništi naše duhovno biće, naše duhovno pamćenje i našu vezu sa precima, da bi nas pretvorio u bezličnu masu bez imena i pamćenja koju može lako kontrolisati- takozvane Montenegrine, koji se odriču i stide svojih predaka, mijenjajući im i natpise na nadgrobnim spomenicima“- kazao je Bulajić dodajući da „oni koji su prodali sve što se prodati moglo, kada više nema šta da prodaju krenuli su da krčme i crkveno.“

Bulajić je poručio da vjernici MCP sada moraju čuvati mir, bratsku slogu i ljubav.

„Ionako nas je malo, Srba i Crnogoraca i naše braće rimokatolika i muslimana – svega 700 hiljada, a još žele da nas zavade da bi tako što više vladali. Mi ne smijemo nikoga mrziti jer je mržnja od đavola, a ljubav od Boga. Ako ne mrzimo, nego volimo, ako smo smireni pred Bogom, postojani u trpljenju ovog bezakonja i istovremeno tvrdi i odlučni do kraja da uz božiju pomoć da odbranimo naše svetinje, tada će nam budite sigurni u to, Bog i Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Petar Cetinjski pomoći da neizostavno odbranimo našu Crkvu i naše svetinje“- istakao je Bulajić dodajući da Đukanović i DPS imaju „plan kako da preotmu naše svetinje, pa naša Crkva mora biti odlučna u odbrani i da pored pokajanja, molebana i molitve, mora pod hitno napraviti plan odbrane naših crkava i manastira“.

Skup koji je obezbjeđivalo dvadesetak policajaca, protekao je bez incidenata, a vjernici su se na kraju litije mirno razišli.

Ima li nade za novsko kino

0

“Kino (bioskop) ima budućnost jer je neuporedivo ljepši doživljaj gledati projekciju filma u sali, nego na bilo kako dobrom uređaju u kući”, tvrdi Gordana Ogurlić dugogodišnja urednica filmskog programa u JUK Herceg fest.

Herceg Novi ima dugu tradiciju prikazivanja filmova, ali danas nema ni jedne bioskopske sale u kojoj se prikazuju filmovi.  Nakon Prvog svjetskog rata, 1922. godine, preduzimljivi trgovac Todor Perčinović otvorio je bioskop u Oficirskom domu na Belavisti. Novljani su ga jednostavno zvali kino, pa tako kasnije i sve bioskope u gradu. Ovaj bioskop se kasnije preselio u Narodni dom, koji je završen 1925. godine.

“Ton kino u Herceg Novom radi od 1933. godine. Godinu ranije grad je prešao na napajanje strujom od 220 V, što je omogućilo upotrebu kino aparature. Rekonstrukcijom i elektrifikacijom u Narodnom domu rukovodio je Rudolf Švec, Čeh porijeklom, kinooperater i vlasnik mehaničarske radnje, koji je osposobio nekoliko kinooperatera.  Prvo javna predstava je održana 4. februara 1933. godine, i od tada je ton-kino omiljena zabava Novljana.  Bioskopom je upravljao Narodni dom, a kasnije sekcija Sokolskog društva, odnosno uprava bioskopa, čiji je predsjednik bio Albert Hal, a članovi: Brano Doklestić, Martin Sager, Tripo Klisura i Aleksandar Sekulović”, zabilježila je producentkinja Milina Kovačević.

Vlasnik kina je znao da angažuje čovjeka koji je nosio tablu kroz grad sa filmskim repertoarom, imenima  glumaca i reditelja i tako reklamirao novi repertoar.

Poslije Drugog svjetskog rata bioskop u Herceg Novom je dobio ime “Boka” – preduzeće za prikazivanje filmova,  prvi poslovođa bio je Gojko Kiš, a nabavku filmova vršio je Brano Doklestić. Povremeno su organizovane projekcije i u Kumboru, u Risnu i na Grudi (Hrvatska), a ubrzo su otvorene ljetnje bioskopske bašte na tvrđavi Forte Mare, u Igalu, kao i u domovima kulture u Bijeloj i Djenovićima.

Od 1954. godine bioskop se fuzionisao sa amaterskim pozorišnim društvom u Domu narodne kulture  i tu ustanovu je vodio Arso Stanišić. Dvije godine kasnije osniva se preduzeće za prikazivanje filmova “Orjen”. U početku je preduzeće prikazivalo filmove u zgradi u Njegoševoj br.27, u centru grada danas poznatoj pod nazivom Staro kino (pređašnja Sokolana, Dom kulture, danas Gradska kafana)  i odvojilo se od Gradskog pozorišta, koje se tih godina ugasilo.

Staro kino u centru grada danas Gradska kafana

“Bili smo divan, kompaktan i složan kolektiv koji je živio kao porodica, kada je riječ o poslu, ali i u privatnom životu smo se ispomagali kada god je bilo potrebno”, kaže Gordana Ogurlić koja je u kinu Orjen počela da radi 1974. godine. Na poslu su znali da provedu cijeli dan, kada  se za neke jugoslovnenske ratne filmove organizovalo po pet šest projekcija.

Veliki uspon preduzeće je imalo od početka osamdesetih godina, kada je u opštini radilo  pet zimskih  i  sedam ljetnih bioskopa. Filmovi su se prikazivali u salama u Bijeloj, Zelenici, Đenovićima, Institutu Igalo, u Kamenarima, ljetnjim baštama u Baošiću, Đenovićima, Kumboru i Meljinama, u  Garnizonu JNA u Kumboru, a povremeno i u selima u zaleđu grada – u Mojdež i Mokrinama.

Gledanost tih 80 tih godina prošlog vijeka , kada je grad imao manje stanovnika nego danas,   bila je ogromna. Zapamćeno  je da je jedne godine bilo preko 198.00 gledalaca, ističe Ogurlić koja je  skoro četiri  decenije redovno vodila evidenciju i bilježila statistiku.

Gordana Ogurlić

“Naš bioskop je i u bivšoj Jugoslaviji važio za jedan od dobro organizovanih. Trudili smo se da iz sopstvenih sredstava obnavljamo opremu, koja je pratila savremena dostignuća u toj oblasti. Kada sam sam odlazila u penziju, prije 8 godina,  tehnika bila među najstarijim u zemlji”, navodi Ogurlić.  Veliku pažnju posvećivali su i stručnoj obuci zaposlenih.

Zemljotres koji je 1979 godine pogodio Crnogorsko primorje bio je svojevrsna prekretnica za hercegnovske bioskope. “Bila su to teška vremena, ali su  ih obilježila i velika solidarnost preduzeća za prikazivanje filmova iz cijele tadašnje Jugoslavije.  Godinu smo besplatno dobijali filmove, što je bila velika pomoć, sjeća se Ogurlić.

Stara zgrada u centru grada u kojoj su se do tada “vrtili” filmovi je oštećena, pa je odlučeno da se kino preseli u novoprojektovanu višenamjensku Dvoranu Park. Ogurlić podsjeća i da je poznati jugoslovenski reditelj Bojan Stupica, koji je bio arhitekta , svojevremno uradio projekat proširenja starog bioskopa u centru Herceg Novog.

Ogurlić je uvjerena da je staro kino koje je imalo ulaz iz glavne gradske ulice preseljenjem u Dvoranu Park dosta izgubilo,  iako je projektant , prema njenom mišljenju,  dobro osmislio višenamjensku salu i čak projektovao malu salu za prikazivanje filmova u slučajevima kada je glavna sala bila opredjeljena za neki drugi program.

Nema više ljetnih kina

Do 90 tih godina u Herceg Novom je radilo sedam ljetnih bioskopa. Na tvrđavi Forte Mare filmovi se   “vrte” od 1952 godine i to je, vjeruju mnogi,  jedan od najljepših i najstarijih ljetnih bioskopa na Mediteranu.

U nekim za film i bioskop boljim vremenima, na tvrdjavi Forte Mare za jedno veće znalo je biti i po 600 gledalaca – kao kada se prikazivani filmovi Ajkula, Kum ( sva tri dijela) . Osim stolica bile su ispunjene skale koje vode na „terasu“, a svaki kutak bi bio iskorišćen da se postavi pomoćna stolica.

FORTE MARE

„Uz istočni zid bilo je sedam stolica koje su bile „rezervisane za naše Novljane pasionirane filmofile koji nisu propuštali ni jednu projekciju“, priča Gordana Ogurlić osoba koja je o filmu, ukusu publike , svjetskim trendovima, distribuciji i projekcijama, „znala sve“.

Prije četvrt vijeka posljednja projekcija na tvrdjavi prikazana  4. novembra, što znači  da je ljetna bioskopska sezona, zahvaljujući lijepom vremenu  trajala punih pola godine, jer je prikazivanje počelo u maju.  Ove godine bioskop na tvrđavi Forte Mare nije radio, kao što godinama ne rade ljetni bioskopi u Igalu i na rivijeri.

Publika: Lalić je imao stalno mjesto

Novljani, ali i ljudi koji su dio godine provodili u Herceg Novom   voljeli su film. Ogurlić se sjeća da je u staroj bioskopskoj sali , gdje je danas Gradska kafana, svoju stolicu u zadnjem redu – tačno na sredini –  imao književnik Mihailo Lalić, koji nije propuštao francuske kriminalističke filmove koji su mu bili omiljeni. Među redovnim posjetiocima bila je profesorica Radmila Benderać, profesorica Muzičke škole i njen suprug ,…Kada je  bivši predsjednik SFRJ Josip Broz Tito boravio u Igalu, njegov čovjek bi dolazio I sa Gordanom dogovarao koji će film odnijeti u Titovu rezidenciju- vilu Galeb koja je imala sopstvenu kino salu I potrebnu aparaturu.  Bili su to uglavnom vestern filmovi.

Osim na filmske projekcije, Novljani su voljeli da svrate u kino,da  popričaju sa zaposlenim, ostave spenzu dok u gradu popiju kafu, ili još nešto oposle.

Kusturica otvorio tri sale i poslije dvije godine ih ugasio

U avgustu 2005. godine reditelj Emir Kusturica u staroj zgradi Željezničke stanice na Škveru otvorio je Centar za koji je najavio da će se baviti “kulturom, prvenstveno filmom i mladima”. U objektu na Škveru kratko vrijeme, pored ostalih sadržaja radio je i multipleks bioskop sa tri dvorane sa oko 200 mjesta.

Reditelj je na otvaranju najavio da će biti organizovane revije filmova Mikelandjela, Antonionija, Bergmana i još nekih autora koji su, kako je kazao  “imali najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo i definisali njegov stil”.

Ulaz kusturičinog kina Aurora

Organizovana je bila  revija filmova Džona Forda, Mikelandjela i Antoninija, a prikazana su još neka  značajna filmskasostvarenja. Poslije dvije godine bioskop je prestao da radi. Kusturica je je to obrazložio tvrdnjom da je bilo malo posjetilaca i da on kada je počinjao projekat “nije znao da Novljani ne idu u bioskop”.

Kino će ponovo raditi

“Tradicija hercegnovskog bioskopa neće biti prekinuta. Održaće se kroz projekat „Fortitude“, koji je nastavak projekta „Fortress Reinvented“.

„Fortitude“ je projekat usmjeren ka očuvanju i valorizaciji kulturno-istorijskog nasljeđa, prevashodno fortifikacionih objekata u gradovima partnerima, kao i diversifikaciju turističke ponude. U slučaju Herceg Novog, na tvrđavi Forte Mare će biti postavljena: mobilna bina, mobilno gledalište, mobilno platno, 3D projektor, moderni audio sistem, scensko osvjetljenje sa pametnom rasvjetom”, kažeGordana Porobić Krcunović  direktorica JUK Herceg Fest u okviru koga postoji i filmski program.

Ukupna vrijednost projekta „Fortitude“ je 1.651.150,80 eura, od čega je za Opštinu Herceg Novi opredijeljeno 374.109,40 eura. Porobić Krcunović vjeruje da će se filmovi ponovo prikazivati i u Dvorani Park.

/S.Kosić/

Petarde, mračna strana Novogodišnje noći, ubiru žrtve u Evropi

0
petarde

Jedna osoba poginula je u Italiji, jedna u Francuskoj, brojne su ozlijeđene petardama čiju zabranu zahtijevaju aktivisti, a Nijemce je potresla smrt 30 majmuna u zoološkom vrtu u požaru izazvanom uporabom letećih lampiona.

Italija

U Italiji su slavlja rezultirala smrću muškarca, prve žrtva nakon šest godina, a 204 osobe su ozlijeđene, od kojih 11 teško u eksplozijama petardi, objavilo je ministarstvo unutarnjih poslova.

Dvadesetsedmogodišnjak podlegao je ozljedama u mjestu Ascoli Piceno u regiji Marche pošto je pao s pokosa visokog stotinjak metara u pokušaju da ugasi požar izazvan vatrometom.

On je prva žrtva od 2013. kada su dvije osobe poginule zbog uporabe pirotehnike.

Grad Rim s tri milijuna stanovnika potpuno je zabranio uporabu petardi, ali unatoč tomu gorjele su kante za smeće zbog eksplozija petarda i vatrometa u nekoliko četvrti.

Ministarstvo unutarnjih poslova zaplijenilo je brojna nedopuštena sredstva, među kojima 1415 komada vatrenog oružja, 103.000 komada streljiva, 682 kg praha i više od 73.000 nezakonitih naprava.

Francuska

U Francuskoj je muškarac poginuo, a 50 osoba ozlijeđeno je u eksplozijama petarda na Silvestrovo.

Žrtva je tridesetgodišnji muškarac poginuo u Haguenauu na sjeveroistoku od posljedica eksplozije naprave tipa “mine”, objavila je prefektura Donje Rajne.

Među 50 ozlijeđenih, uglavnom na rukama i očima, 20 je maloljetnih osoba, a najmlađoj je samo četiri godine, objavila je policija.

U pokrajini Alsace Nova godina se slavi uz mnogo petardi koje se kupuju u Njemačkoj gdje je zakon o uporabi pirotehničkih sredstava liberalniji.

Njemačka

Međutim, više od 50 posto Nijemaca izjasnilo se za zabranu petarda u novogodišnjoj noći, prema anketi objavljenoj prije Silvestrova.

Organizacije za zaštitu okoliša već godinama apeliraju na građane da se suzdrže od kupovine pirotehničkih proizvoda zbog velike količine štetnih mikročestica, a na samu Novu godinu polemika je zadobila nov zamah nakon smrti 30 majmuna u požaru u zoološkom vrtu Krefeld u Sjevernoj Rajni Vestfaliji.

Mnogo je ljudi u srijedu, a mnogi od njih u suzama, donosilo plišane igračke pred zoološki vrt postavljajući ih ispod natpisa “Zašto?” ili “Mrtvi zbog Novogodišnjeg hira”, prenosi agencija dpa.

Taj zoo s oko 1.000 životinja privuće svake godine više od 400.000 posjetitelja.

Prema prvim elementima istrage požar su izazvale leteće kineske lanterne, iako su u toj regiji zabranjene od 2009. godine.

Tri takve lanterne s najboljim željama ispisanima rukom pronađene su u ruševinama nastambe za majmune. Policija je otvorila istragu i nada se da će utvrditi odakle su lansirane.

Njemačka udruga za zaštitu životinja odmah je zatražila zabranu vatrometa u blizini zooa i životinjskih farmi.

“Požar je užasan dokaz dramatičnih posljedica po životinje”, a koje su moguće zbog “nekontroliranih proslava”, objavila je udruga.

Samo u Berlinu hitne službe zabilježile su 22 ozljede zadobivene na rukama od uporabe pirotehnike, od kojih su dvije završile amputacijama.

Meteorološke službe u novogodišnjoj noći bilježe najviši stupanj zagađenja mikročesticama. Vatrometi na Silvestrovo oslobađaju 5.000 tona štetnih mikročestica, a to je otprilike kao dva mjeseca onečišćenja izazvanog cestovnim prometom, napominje savezna agencija za okoliš UBA.

Te su mikročestice štetne za ljudsko i životinjsko zdravlje i brojni njemački gradovi su već uveli zabranu ili ograničenja upotrebe petardi.

Prošle godine je u Njemačkoj prodano petardi i pirotehnike u vrijednosti od 133 milijuna eura.

Novi zemljotresi u Albaniji i BiH

0
Zemljotres – FREDERICK FLORIN / AFP / ilustracija

Zemljotres jačine 4,2 stepena Rihterove skale potresao je Albaniju neposredno nakon ponoći, prenose albanski mediji.

Epicentar potresa bio je u Jadranskom moru i na dubini od deset kilometara.

U zemljotresu jačine 6,4 stepena Rihterove skale koji je 26. novembra pogodio Albaniju poginula je 51 osoba.

I na području Nevesinja jutros je registrovan zemljotres jačine 3,9 po Rihteru javio je Euromediteranski seizmološki centar.

Zemljotres je pogodio područje s epicentrom oko osam kilometara sjeveroistično od Nevesinja na dubini od osam kilometara.

Podrhtavanje tla osjetilo se i u okolnim mjestima, posebno u Mostaru. Pogođeno područje je udaljeno 74 kilometra od Sarajeva.

Za sada nema informacija o eventualnoj šteti.

Uspjeh jedriličara Delfina na Europa Cupu

1
Ilija – Hvar

Jedriličari iz Crne Gore, iz kluba Delfin iz Tivta izborili su se za mjesto na pobjedničkom postolju u klasi Laser 4.7 i Laser Standard  na Europa Cupu  odžanom na Hvaru u organiziaciji JK Zvir, gdje se po jakoj buri i hladnom vremenu takmičilo više od 100 jedriličara iz 12 država.

Ilija Marković je u olimpijskoj klasi Laser Standard osvojio prvo mjesto u konkurenciji jedriličara do 19 godina, drugo u konkurenciji do 21 godine, a četvrto u generalnom plasmanu.

NIkola – Hvar jedrenje

Nikola Golubović je u klasi Laser 4.7. dominirao na Hvaru. Osvojio je tri zlatne medalje. Bio je najbolji u generalnom plasmanu, bio je najbolji u konkurenciji jedriličara do 16 i do 18 godina.

Stefan Anđelić i Danilo Jončić su u klasi Laser Radial koja je uvodna klasa za olimpijsku, Laser Stanard bili veoma dobri. Anđelić je posle četiri dana jedrenje i pet regata zauzeo 21,  a Danilo Jončić 24. mesto.

europa cup hvar nagrade

Sjajan kraj sezone za jedriličare iz Crne Gore, koji su iza sebe ostavili uspješnu godinu ispunjenu uspjesima i punim jedrima idu napred  u osvajanje novih. Istovremeno, sjajna je i najava za 2020. godinu u kojoj će Crna Gora i Tivat biti domaćini Evropskog prvenstva u olimpijskim klasama Laser Standard i Laser Radial za jedriličare do 21 godine. Smotra najboljih jedriličara Evrope održaće se od 6. do 13. juna.