Miroslav Štumberger – pomorac, letač i konstruktor raketa

1 od 16

„Raketni motor je pogon budućnosti. On će za relativno kratko vrijeme, jednog dana čovjeku omogućiti da putuje i do drugih planeta“ – citaj je koji bi mnogi, na prvi pogled pripisali čuvenom dr. Verneru fon Braunu, njemačkom raketnom inženjeru iz Drugog svjetskog rata i ocu američkog svemirskog programa koji je krunu imao krajem šezdesetih kada je Fon Braunova raketa „Saturn V“ čovjeka odvela na Mjesec.

Ipak, rečenicu sa početka teksta izgovorio je jedan Bokelj – kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger, čovjek za koga crnogorska javnost gotovo da ne zna kao jednog od pionira raketne tehnologije na ovim prostorima.

Miroslav Štumberger rođen je 2.jula 1982. godine u mjestu Šmarje pri Jelšahu, kod Celja u Sloveniji, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Iako kontinentalac rođen daleko od mora, mladi Miro je još u djetinjstvu pokazivao ljubav prema pomorstvu i nadasve tehnici, pa je nakon završene Gimnazije u Ljubljani, uz stričevu pomoć, upisao Vojno-pomorsku akademiju Carske i Kraljevske Ratne Mornarice Austro-Ugarske u Rijeci i završio je 1912. sa primjernim uspjehom. Po završetku akademije, novoproizvedeni mladi oficir Miroslav Štumberger raspoređen je na službu na stari bojni brod – obalsku oklopnjaču SMS „Monarch“. Sa tim brodom Štumberger1914. prvi put dolazi u Boku Kotorsku sa kojom će ga dalje vezati životna sudbina. Energičan i zagrižen za nauku i tehnologiju, poručnik korvete Štumberger dobrovoljno se javlja u tada potpuno novi vid oružanih snaga – Pomorsko vazduhoplovstvo K.u.K. Kriegsmarine jer su ga avioni koji su tada bili još u povojima razvoja, neodoljivo privlačili. Stoga je sa ratnog broda Štumberger biva prekomandovan i poslat na letačku i obuku za hidropilota-izvuiđača u Pulu. U Boku se vraća na proljeće 1915. Jjer je prekomandovan na službu u novoformiranoj Seeflugtstation (bazi Pomorskog vazduhoplovstva) u Kumboru, jednoj od najaktivnijih jedinica austro-ugarske hidroacijacije tokom Prvopg svjetskog rata.

Svoje prve borbene letove poručnik fregate Miroslav Štumberger obavlja kao koopilot-izviđač na hidroplanima tipal „Lohner M“ krajem maja 1915. Austro-Ugaska koja je u međuvremenu zvanilno zaratila i sa Italijom, 24.maja 1915. preduzima veliki napad flotom na italijansku obalu Jadrana i bomdardovanje sa mora vojnih i industrijskih postrojenja duž linijje Ankona – Termoli.

„Moju prvu borbenu misiju letio sam 24.maja 1915. zajedno sa našim komandantom, kapetanom fregate Hugom Okremilerom. Zadatak nam je bio da izviđamo južni dio Jadrana na relaciji od rta Pali u Italiji do albanske obale. Tri dana kasnije poslat sam sa drugim pilotim, poručnikom fregate Hugom fon Viktorinom, u napad na neprijateljsku flotu koja se sa otvorenog mora približavala rtu Oštro na ulazu u Boku. U tim ranim danima sve je bilo vrlo jednostavno i krajnje rudimentarno. U avionu nismo imali nikakve nišanske sprave  i bombe koje smo nosili, morale su da budu ručno izbačene na cilj. Uspjeh u pogađanju cilja zavisio je isključivo od mog osjećaja kada ću odbaciti bombe. Pod jakom protivavionskom paljbom, napali smo jednu krstaricu, a bombe su bez detonacije pale u more i potonule, daleko od mjesta gdje sam ja želio da završe. Ipak, i bez pogotka, naš napad je smatran uspjehom jer su neprijateljski brodovi odstupili, pa sam odlikovan medaljom „Signum Laudis“. Nekoliko dana kasnije, dobio sam zadatak da testiram novi model avio-bome na poligonu koji je bio markiran u dijelu Tivatskog zaliva ispred Kumbora. Pitam se zašto li su izabrali baš mene, svježeg diplomca hidoizviđačkog kursa ? Moje ciljenje se pokazalo kao gotovo potpuna katastrofa jer ne samo što sam prebacio cilj, već sam skoro pogodio i tehničku komisiju koja je organozovala čitav pokus i posmatrala ga sa, kako su oni smatrali,  sigurne udaljenosti. Po povratku u bazu dobio sam prospisnu tiradu od strane nadređenih koji su mi čak zaprijetili i vojnim sudom. Na kraju krajeva, odlučili su da hidroavijacijska služba nije za mene, pa sam preraspoređen na podmornice“- zapisao je Štumberger u svom dnevniku tok svoje kratke letačke karijere.

Ipak, i podmornice na koje su ga poslali, bile su veoma inspirativne za mladog oficira jer je podmorničarstvo kao tada novi i veoma efikasan vid ratovanja doživljavalo izuzetno brz razvoj i napredak. Tehnologija i agresivna taktika podmornica – ratnih brodova koi su zaranjali ispod morske površine i tako neopaženo prilazili i sa uspjehom napadali često i mnogo većeg i jačeg neprijatelja od sebe, savršeno se slagala sa interesovanjima i karakterom mladog Štumbergera.

Po završetku podmorničkog i torpednog  kursa on je rapsoređen na podmornicu SMU-16, ali zbog je zgog greške administracije, ipak završio na podmornici SMU-17, tipa UB-I. To se za njega pokazala kao srećna okolnost jer je SMU-16 koja je djelovala iz podmorničke baze u Boki, stradala 17.oktobra 1916, u albanskim vodama. Nakon što je torpedovala italijanski razarač „Nembo“ , SMU-16 je udario parobrod „Bormida“ koga je pratio pogođeni razarač i teško je oštetio. SMU-16 je ubrzo potonula pri čemu su dvojica članova njene posade poginula, a ostatak je dopao u zarobljeniptbo do kraha rata. Sa druge strane, Štumberger je na SMU-17 imao sreću da za komandanta dobije jednog od najboljih austrougarskih podmorničara, poručnika bojnog broda Zdenjeka Hudečeka. Zajedno sa njime Štumberger marta 1917.,  prelazi na novu i mnogo sposobniju podmornicu SMU-28 tipa UB-II sa kojom je ratovao protiv saveznika ne samo na Jadranu, već i na Mediteranu. Tokom tih patrola na koje je isplovljavala iz baze u Boki,  SMU-28 i Štumberer koji je na podmornici bio treći oficir,imali su brojne avanture, preživjeli teške situacije ali i potopili čak 11 savezničih trgovačkih brodova sa ukupno 47.788 bruto-tona, po čemu je SMU-28 bila najuspješnija austrougarska podmornica u Prvom svjetskom ratu.

Kraj rata oktobra 1918., Štumbergera zatile na Rijeci gdje uskoro dobija poziv admirala Dragutina Price, komandanta Mornarice novoformirane države – Kraljevine SHS, da se kao Slovenac, javi na dužnost u sada već bivšoj austro-ugarskoj Podmorničkoj bazi u Kumboru. Štumberger je postavljen za komandanta baze koja u to trenutku nije imala podmornice, ali su njegove veliko iskustvo i tehnička potkovanost doprinijeli da Kraljevina SHS uskoro krene u nabavku prvih podmornica. One su naručene u Velikoj Britaniji, a Štumberger je 1926. imenovan u devetočlanu Tehničku komisiju koja je upućena u brodogradolište kompanije „Vickers“ u Njukaslu gdje je 18 mjeseci  komisjija nadzirala i pratila izgradnju dvije nove podmornice tipa „L“.    Po završetku izgradnje, Štumberger je postavljen za zamjenika komandanta na podmornici P-2 „Nebojša“ sa kojom se 8.aprila 1928. godine ponovno vraća u Boku, u Tivat gdje je u pomorskom Arsenalu uspostavljena i baza Prve podmorničke flotile Kraljeviune Jugoslavije. Štumberger je potom kratko od 15.oktobra 1928. do 27.jula 1929. bio i komandant podmornice „Nebojša“. Sa tog mjesta oodlazi ponovno u Kumbor na dužnost komandanta Komande podvodnog oružja Mornarice, a  koju je upravo Štumberger u obliku Tehničkog i nastavnog  centra za podvodna oružja, ustanovio 1924.

Komanda podvodnog oružja Mornarice SHS u Kumboru se razvila iz stare austrougarske Minerske komande. U svom je sastavu imala torpedno i minersko odjeljenje sa pripadajućim radionicama. U mirnodopskom stanju funkcionisala je kao centralna ustanova Ratne mornarice za prihvat, skladištenje, snabdijevanje i održavanje, remont i razvoj svih vrsta podvodnog oružja, te za specijalizaciju i praćenje cjelokupnog kadra tih specijalnosti. Imala je na raspolaganju skladišta i radionice, a djelovala je i kao komanda za garnizone poslove na području Đenovići-Kumbor. U ratnom stanju bila je odgovorna za  pripreme i uređenje vojišta u svojoj zoni odgovornosti po pitanju protiv torpedne, protiv podmorničke, minske i protiv minske odbrane luke i komunikacija, te za navigacijsku zaštitu i službu izviđanja.

Na inicijativu komandanta Komande podvodnog oružja, kapetana fregate Miroslava Štumbergera, u Kumboru je, istočno od rta Vrbanj, sredinom dvadesetih godina podignutra ispitna stanica za lansiranje torpeda. Odavde su se torpeda bez bojeve glave, lansirana u pravcu Tivta i uređajima pratila njihova putanja i brzina kretanja, kao i još neki bitni parametri. Lansiranje je  vršeno u samoj stanici na način što su torpeda spuštana dizalicom na oko 7 metara dubine, mehanički je aktivirana prekretna poluga i torpedo je startalo. Postojale su određene reperne tačke na obali Luštice (Pristan – Petrovići) i u Đenovićima koja su služila za mjerenje brzine torpeda i odstupanje od pravolinijske putanje. Na krajnjem dometu, torpedo je ostajalo bez goriva (komprimovanog zraka koji je pokretao pogonski motor), nakon čega bi isplivalo na površinu mora, a onda bi ga pokupio neki od pomoćnih brodova Mornarice i vratio u Kumbor. Ispitna lansirna stanica u Kumboru prestala je da se koristi u svojoj osnovnoj namjeni krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kada su u naoružanje tadašnje JRM uvedena moderna torpeda sa glavom za samonavođenje na cilj. Iako je bila jedna od samo tri takva objekta sačuvana u Evropi i pri tome u tehnički najboljem stanju od njih, Štumbergerova lansirna stanica za torpeda u Kumboru je srušena 2014. zbog izgradnje marine u turističkom kompleksu Portonovi, jer su u Ministarstvu odbrane i Ministarstvu kulture zvanično ocijenili da taj  jedinstveni objekat “nije od značaja za vojno-industrijsko nasljeđe Crne Gore”.

Dok je tek uspostavljao temelje lansirne stanice ali i čitavog Tehničkog centra za podvodna oružja u Kumboru sredinom dvadesetih, Štumberger se intenzivno bavio i tehničkim inovacijama, Posebno ga je privlačio tada vrlo egzitični raketni pogon koji je domišljati slovenački oficir smatrao idealnom propulzijom za pojedina sredstva ratne tehnike, ali i za buduća i još neosmišljena prevozna sredstva koja će čovječanstvu omogućiti da se jednog dana otisne na putovanje u nepoznato – svemir. Štumberger je konstruisao  sopstveni raketni moror na tečno gorivo i 24.marta 1924. izvršio uspješno testiranje, lansiravši opitnu manju letjelicu pogonjenu upravo umanjenom verzijom tog motora. Prototip svog raketnog motora u punoj veličini, Štumbergegrje prema navodima Čabe Mađara u zborniku “Boka”, poslao na testiranje u Beč ali odgovor o ishodu tih opita nije nikada dobio.

Štumbergerov raketni motor na tečno gorivo u smanjenoj verziji, poletio je skoro dvije godine ranije od modela rakete pogonjene sličnim motorom koji je konstruisao glasoviti američki inženjer Robert H. Godard, a koji se u svjetskoj javnosti smatra ocem moderne raketne tehnologije. Američki izumitelj je imao veliku finansijku podršku kako države, tako i krupnog kapitala iz vojne industrije da nastavi sa svojim istraživanjima, dok je mornarički oficir iz Boke  Miroslav Štumberger uprkos obećavajućim rezultatima svojih početnih pokusa, morao da zbog nedostatka novca, obustavi svoj pionirski rad na tom polju.

Ipak, nemirni tehnički duh i oštri um Mirolsava Štumbergera nisu mirovali pa je on u godinama pred Drugi svjetski rat napravio čitavu plejadu tehničkih inovacija na već postojećim sredstvima ratne tehnike poput protivbrodskih mina tipaa C-15 ili sonara koji se koristi na podmornicama za otkrivanje ciljeva i orijentaciju zaronjenog plovila u prostoru. Uz to, Štumberger je osmislio i konstruisao i čitav niz potpuno novih uređaja poput jedne naprave za individualno spašavanje posade iz potonule podmornice ili posebnog  amortizera za prigušivanje buke i vibracija od rada motora. Ovaj uređaj posebno je bio značajan za podmornice koje se oslanjaju na sopstvenu bešumnost i teško otkrivanje, a Štumbergerov inovativni prustup bio je da konstruiše elastičan ovjes koji će stajati između dizel i elektrmotora podmornice i njenog trupa i prigušivati prenošenje njihovih vibracija pri radu, na trup podmornice.To je postigao na način da je njegov amortizer imao dvije komponente koje su oscilirale u međusobno poništavajućim frekvencijama.

U decembru 1944. nakon tragedije parobroda “Cetinje” koji je stradao u Tivatskom zalivu naišavši na njemačku na dnu ležeću protivbrodskui minu sa magnetnim upaljačem, Štumberger za samo par dana osmislio i napravio elektromagnetni uređaj za razminiranje upravo te tada nove i vrlo opasne vrste morskih mina. Računa se da je za svog života Miroslav Štumberger imao oko 500 patenata – potpuno novih izuma ili usavršavanja već postojećih sredstava.

Štumberger je 1938. godine, na spostveni zahtjev, otišao iz Kraljevske mornarice Jugoslavije, penzionisavši se u činu kapetana bojnog broda, sa mjesta komadanta Pomorske oblasti južnog Jadrana sa sjedištem u Kumboru. Boku koju je zavolio tokom dvadeset godina službovanja na ovom prostoru, nije želio napustiti jer je ovdje krajem dvadesetih na malom uzvišenju u Baošiću gdje je često dolazio da slika u prirodi, kupio je plac od jedne staromještanske porodice i podigao sebi veoma lijepu kamenu kuću. U nju je ugradio i ukrasne kamene elemente pragova i prozorskih okvira sa starih peraških palata koje je otkupljivao i konjima donosi na svoj plac. Nekadašnji kamenjar oko nove kuće uredio je podzidama i cjelokupni ambijent oplemenio parkom i malim vinogradom. Posebno je bio ponosan na oko 200 sadnica raznih ruža, medu kojima je bilo rijetkih primjeraka sa zelenim i crnim cvijetom. Zbog nedostatka novca nije uspio u namjeri da sagradi pristupni put do kuće za svoj automobil “chevrolet” kabriolet, ali zato nije žalio novca na kupovinu vrijednih antikviteta i knjiga koje je sakupljao sa posebnom strašću. Njegova kuća nosi i komad koji vlasnika povezuje sa ratnim brodom kojim je Štumberger svijeveremeno koamndovao  jer su na jednom od zidova ugrađena i specijalan metalna vrata sa jedne od vodonepropusnih pregrada podmornice “Nebojša” koje je Štumberger dobio na poklon kada je ova podmornica rashodovana početkom pedesetih.

Tokom Drugog svjetskog rata Štumbergera su italijanski okupatori internirali u logor na poluostrvu Prevlaka jer je odbijao da na bilo koji način sa njima sarađuje, Istiovremeno, stari mornarički oficir, ilegalno je pomagao narodnooslobodilaki pokret u Boki, pa je tako Štumberger bio idejni tvorac ambicioznog, ali spletom okolnosti nerealizovanog napada – diverzije na staru italijansku krstaricu “Bari” koja je bila usidrena pred Risnom. Po Štumbergerovim uputstvima partizanski ilegalci koji su radili u tivatskom Arsenalu napravili su elektromagnetni detonator za podvodnu minu koju je trebalo detonirati ispod usidrene krstrice što je 1943. topovima često granatirala  položaje Orjenskog partizanskog odreda u zaleđu Herceg Novog. Osmišljen je i sistem kako bi se, pod okriljem nočć, konopima rastegnutim sa rta Banja do rta Sopot kod Risna i uz pomoć jednog ribara koji je bio spreman da zapliva do broda i pomogne u finalnom pozicioniranju mine, ekslopzivna naprava postavila ispod krstarice “Bari”, ali su Italijani nešto naslutili i u zadnji čas osujetili akciju, premjestivši krstaricu na novi vez kod Njivica.

Visoko obrazovan čovjek koji je govorio pet jezika, Miroslav Štumberger je bio ponešen za očuvanje istorije, kulture i etnografske baštine Boke i Jugoslavije. Pa je u svom domu sakupio izuzetno vrijednu kolekciju koju su, prema,mpospisu iz 1964.,  činila čak 1.472 predmeta: 372 komada etnografskih, 115 ikona i slika, 27 ćilima raznog porijekla, 20 raznih geografskih mapa, 22 makete jedrenjaka sopstvene izrade, 13 amfora, 220 komada starog novca, 22 predmeta iz NOB-a, 53 komada stilskog namještaja i još 652 komada raznih drugih predmeta. Posebnu vrijednost činila je njegova biblioteka od 1.516 knjiga, među kojima je bilo 46 knjiga iz XVII, XVIII i XIX vijeka. Najvrijednija među njima su buila sva tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedije Britanike iz 1788. godine. (The New Royal Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III. London 1788.). Svoju kuću Štumberger je pedesetih godina prošlog vijeka proglasio muzejem u kojem je veoma rado dočekivao brojne strane i domaće posjetioce i govorio im o svojoj bogatoj pomorskoj i naučnoj karijeri, ali i o istorijatu predmeta koje je sakupio i vremenima i događajima koje oni reprezentuju. Na žalost, dobar dio te izuzetno bogate i vrijedne zbirke koju je Štumberger testamentom zavještao Mjesnoj zajendici Baošići kojoj je poklonio i svoju kuću, pokraden je ili uništen tokom ratnih devedesetih.

Miroslav Štumberger je bio pasionirani graditelj maketa starih jedrenjaka. Njegove makete danas se nalaze u mnogim muzejskim ili privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu, poput zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru. U izdanju mornaričkog časopisa »Čuvari Jadrana«, 1974. godine u nastavcima je objavljeno uputstvo za izradu maketa brodova koje je napisao Štumberger, pod naslovom »Kako sagraditi model broda«. Taj piručnik i danas upotrebljavaju mnogi brodomodelari.

Nosilac brojnih medalja i priznanja, predani istraživač i čuvar prošlosti ovih krajeva, inženjer, inovator, konstruktor i slikar Miroslav Štumberger umro je 6.maja 1983. godine. Njegovi posmrtni ostaci su kremirani, a urna sa pepelom ugrađena je u zid njegove kuće u Baošiću ispod mermerne ploče sa imenom vlasnika na daleko čuvenog “Doma starog kapetana”. Nakon višegodišnje zapuštenosti, Opština Herceg Novi 2015. obnovila je njegovu zaostavštinu pa je “Muzej starog kapetana”, Miroslava Štumbergera – jedne od nasjvestranijih ličnosti koje je Boka ikada imala- ponovno dostupan posjetiocima.