Arsenal - Tivat

1 od 20

Prije tačno 10 godina definitivno su se zatvorila velika metalna vrata na prolazu ispod upravne zgrade MTRZ „Sava Kovačević“, nakon što su kroz njih posljedni put , odlazeći sa posla kućama, prošla ukupno 472 radnika te, najveće tivatske firme. Arsenal kako su svi zvali vojno brodogradilište što ga je krajem 19.vijeka u Tivtu podigla moćna austro-ugarska carevina, otišao je tada u istoriju jer je kompleks te firme preuzeo novi vlasnik – kompanija Adriatic Marinas, kanadskog milijardera Pitera Manka.

Osim njegovih radnika i relativno uske grupe starih Tivćana, malo je ko tada žalio za Arsenalom – „sivim i zarđalim brodogradilištem zastarjele tehnologije i oličenjem zagađenja životne sredine“ kao ga je u posljednjih godinama njegovog 117 ljeta dugog života, crnogorska DPS vlast javno predstaljala. Sve oči, pune nade, bile su uperene u slatkorječiva obećanja novog vlasnika Pitera Manka da će u Tivtu napravitu novu ekonomsku perspektivu – elitni jahting turizam i da će ulaganjem od preko 600 miliona eura, ovdje stvoriti industriju u kojoj će se otvoriti 5 hiljada novih radnih mjesta. Dovoljno da mu se tada odlukom lokalnog parlamenta, dodijeli i status počasnog građanina Tivta. Danas, 10 godina nakon dana kada je Arsenal umro da bi se rodio Porto Montegro, Adriatic Marinas direktno zapošljava manje od dvije trećine ukupnog broja radnika koji su 30.juna 2007. izašli preko kapije MTRZ sa otkazima i za to vrijeme, pozamašnim otpremninama u džepu. Kada se tome doda još nekoliko stotina zaposleniih u firmama koje su u Porto Montenegru otvorile kafiće, restorane, trgovine ili razne druge uslužne servise, ukupan broj zapolenih od „elitne jahting industrije“ u Tivtu, jedva da je dostigao i petinu od 2007. tako lako obećanih 5 hiljada radnika. Tivat danas, 10 godina od zatvaranja Arsenala i početka Porto Montegra, ima najveću stopu nezaposlenosti u Boki Kotorskoj, i jednu od najvećih među opštinama na Crnogorskom primorju…

Najveći „krivac“ zašto se Arsenal svojevremeno „dogodio“ Tivtu bio je komandant Ratne mornarice Austro-Ugarske, admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek koji je, sredinom 1880-tih prepoznao strategijsku važnost i prirodnu pogodnost Boke Kotorske kao ratne luke. Izradio je Elaborat o ustanovljavanju velike vojne baze sa pomorskim Arsenalom – remontnim brodogradilištem u Tivtu i ubijedio je cara Franca Jozefa I da iz državne blagajne „istrese“ stotine i stotine miliona kruna da se u Boki napravi stategijski najvažnija pomorska baza moćne carevine. Svoju „biznis priliku“ tada je vidjela i lokalna vlast i stanovništvo malog ribarskog i težačkog mjesta Tivat     pa je Ratnoj mornarici Austro-Ugarske Opština Tivat poklonila zemlju između rta Pakovo i rta Seljanovo radi izgradnje Arsenala „a kako bi domaći ljudi dobili koru kruha“, kao to piše u odluci tadašnjeg Opštinskog vijeća. Najveći dio poklonjene zemlje prethodno je na Opštinu Tivat besplatno prenio njen pravi vlasnik – ugledni brodovlasnik i rudarski magnat iz Kardifa, Anton Luković, rodom sa Prčanja.

Napravljeno je novo vojno brodogradilište, lokalno stanovništvo se iz ribara, vinara i izgajivača maslina transformisalo u vrijedne i vješte zanatlije i majstore, a 1889. Arsenal je i zvanično počeo sa radom izvukavši iz mora na navoz radi remonta, svoj prvi brod. Razvoj Arsenala za sobom je povukao i munjevit napredak samog Tivta koji se izuzetno brzo, zahvaljujući novom brodogradilištu, pretvorio u grad sa nizom sadržaja koje bi i danas poželjeli mnogi u Evropi.  Predivan veliki Mornarički park koga je u neposrednoj blizini Arsenala, željeći uljepšati okolinu brodogradilišta, 1892. podigao admiral Fon Šternek, i dan danas jedna je od  najatraktivnijih i hortikulturno najbogatijih botaničkih bašta na Jadranu. Tivat je u Austro-Ugarskoj godinu dana ranije dobio i prvi orkestar, 1908. počinje sa radom i glinena industrija „Račica“, 1909. osniva se Gradska muzika i odigrava prva fudbalska utakmica, a 1916. ovdje je u pogon puštena i prva električna centrala. Zahvaljujući svom ratnom brodogradilištu, najmlađi bokeljski grad je već krajem 19. i početkom 20.vijeka imao i tri pošte, telegrafsku vezu, carinarnicu, nove puteve, vodovod, škole i zdravstvene stacionare, a u godinama koje su uslijedile nakon Prvog svjetskog rata, kao glavna baza ratne flote Kraljevine Jugoslavije, Arsenal i Tivat su nastavili svoj brzi napredak. U tom periodu Arsenal se afirmiše i kao jedino remontno brodogradilište na istočnoj obali Jadrana osposobljeno da remontuje podmornice što se u brodogradnji smatra najvećim dostignućem i najsloženijim tehničkim poduhvatom. Remont podmornica kao specijalnost tivatskog MTRZ, karakterisao je i naredne decenije njegovog rada pa su naši i podmorničari stranih zemalja, postali i sastavni i potpuno uobičajeni dio života samog Tivta.

Na tehnička dostignuća u brodogradilištu dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka koja su svojom kompleksnošću nerijetko impresionirala i strance, nadograđivalo se ubrzano napredovanje okolne gradske i društvene infrastrukture Tivta što se odražavalo na sve segmente života u tom gradu gdje se već početkom dvadesetih daju prve pozorišne i bioskopske predstave, a grade se i objekti kulture poput Sokolskog i Doma „Jadranske straže“ 1930. i 1931. godine. Nakon ratnih razaranja, Arsenal se obnavlja u socijalističkoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, postajući glavno remontno brodogradilište njene flote, ali i značajan proizvođač veoma složenih sredstava ratne tehnike. Praveći i izvozeći protivgradne i rakete za osvjetljavanje, pontonske mostove, topove, mine, višecjevne bacače raketa i manje ratne brodove, Arsenal je bio bez premca najkompleksnije industrijsko preduzeće u Crnoj Gori. Zlatno doba počelo je 1974. kada je Arsenal dobio mogućnost da pored domaćih, remontuje i strane ratne brodove. Radeći na više desetina brodova i podmornica RM SSSR, SAD, Libije i nekih drugih zemalja Tivćani su narednih godina ostvarivali vrtoglave profite koji su se mjerili desetinama miliona dolara godišnje, Arsenal i grad su se razvijali izuzetnom brzinom, a standard žitelja Tivta bio je među najboljima u SFRJ. Svemu se počeo nazirati kraj početkom rata u bivšoj SFRJ i uvođenjem sankcija od kojih se MTRZ nikada nije potpuno oporavio, pa je Vlada Crne Gore, na ideju i inicijativu Pitera Manka, 2006. donijela odluku da Arsenal pretvori u veliku marinu za mega jahte i ekskluzivni nautičko-turistički centar. Konačni kraj došao je 30.juna 2007. kada su 472 radnika Arsenala ostala bez posla, a kompleks tivatskog vojnog brodogradilišta preuzeo novi vlasnik – Adriatic Marinas koji će ga koristiti do 2097.

Porto Montenegro sa svojim luksuzom jeste potpuno transformisao imidž Tivta i „povukao nogu“ za mnoge druge veće ili manje strane investitore koji su u proteklih 10 godina došli u „crnogorski Monte Karlo“. Grad jeste postao estetski ljepši, ali je za sada izostao glavni očekivani pozitivan ekonomski efekat za lokalno stanovništvo – obilje obećanih sigurnih i dobro plaćenih novih radnih mjesta, jer gotovo na svim menadžerskim pozicijama u Porto Montenegru rade  ili stranci ili ljudi iz Podgorice. Za „domorodce“ većinom ostaju samo niža i nekavlitenija radna mjesta konobara, dokera, sobarica, čistačica, radnika na održavanju… Ni to međutim, nisu sigurni poslovi jer Porto Montenegro uživa status „projekta u razvoju“ pa  niti sa jednim svojim zaposlenim nema zaključen stalni radni odnos na neodređeno vrijeme, već ih sve angažuje privremeno, potpisujući sa tim ljudima ugovore o radu na šest mjeseci.        Prvenstveno zbog toga Porto ni nakon 10 godina, nije potisnuo „stari, dobri Arsenal“  iz srca Tivćana čije je generacije othranila, odškolovala i u životnom smislu, na svaki način decenijama osiguravala brodograditeljska i remontna industrijska djelatnost Arsenala. Elegantne jahte Porto Montenegra nisu od sivih ratnih brodova Arsenala preotele naklonost lokalnog stanovništva iz jednostavnog razloga zato što su Tivćani od Arsenala živjeli dobro i pouzdano, a i danas jedan broj njih odlazi „trbuhom za kruhom“ da tu svoju brodoremontersku i majstorsku vještinu stečenu u Arsenalu, dokazuje i od nje pristojno zarađuje u „bijelom svijetu“ – od Egipta, Libije, Malte, čak do Kenije.

Privilegija da nikoga ne zapošljava na stalno inače, samo je „vrh ledenog brijega“ kada je Porto Montenegro u pitanju jer je Vlada koju je u tom momentima vodio njegov „bliski prijatelj“ Milo Đukanović kako ga je nazivao i sam Mank, biznisu vremešnog kanadskog milijardera u Tivtu obezbjedila gotovo eksteritorijalni status. Potvrđuju to brojne kontroverzne odredbe Ugovora o prodaji Arsenala koji su Mank i Đukanović potpisali oktobra 2006, po kojima je Porto Montenegro dobio zakup mora i obale na trostruko duži rok nego što je bio maksimalni koji su tada poznavali crmogorski zakoni, prodavac se obavezao da će „uvesti i implementirati gdje je neophodno pravni okvir prihvatljiv za kupca kako bi se uveo željeni poreski režim, koncesije i pravila, zatim carinska i imigraciona pravila i procedure…. radi konkurentnijeg „Okruženja pogodnog za jahte“, a država je poslije po željama investitora crtala i mijenjala plansku dokumentaciju za kompleks koji obuhvata oko 30 hektara najljepše dijala obale Tivta i žmurila na njeno nepoštovanje i uništavanje kulturno-istorijske baštine.

Osim što je je u zakup na 90 godina dala oko 30 hektara zemljišta na obali i oko 60 hektara akvatorijuma Tivatskog zaliva, za kupoprodajnu cijenu od 3,26 miliona eura Vlada je prodala 73 objekta bivšeg Arsenala ukupne površine 206.072 kvadrata,  zgradu Doma Vojske površine 1.305 kvadrata, te 174 stavke tehničke opreme Arsenala, knjigovođstvene vrijednosti 5.476.975 eura. Da knjigovođstvena vrijednost pokretne imovine nije bila baš najsrećnije procijenjena, potvrđuje činjenica da je Mank 2008. i 2009. prodao oba plutajuća doka Arsenala koja su mu pripala, dobivši samo za njih od kupaca iz Holandije i Njemačke, ukupno skoro 6 miliona eura.

Zanimljivo, iako ga već odavno nema na terenu bez u nekoliko desetina muzejskih eksponata Zbirke pomorskog nasljeđa Porto Montegera, Arsenal osim u srcima Tivćana i dalje formalno živi i u pravnom poretku Crne Gore. Naime, MTRZ „Sava Kovačević“ u likvidaciji još posluje i deset godina nakon zatvaranje firme, likvidira njenu imovinu i obaveze, bez izgleda da to u skorije vrijeme završi. Neko naime od odgovornih u Vladi, treba da potpiše akt kojim se iz pokretne imovine te firme bez plaćanja PDV-a, isknjižava imovina data 2006. Manku – prvenstveno plutajući dokovi koji su u međuvremenu višestruko skuplje preprodani u inostranstvo.