Direktor sektora prodaje i marketinga hotela „Regent Porto Montenegro“ iz Tivta, Roko Palmic, predstavio je ponudu hotela na svjetski poznatom sajmu ILTM Azija koji je održan od 30. maja do 2. juna u Šangaju.
ILTM Azija organizovan je desetu godinu za redom sa ciljem prezentacije najluksuznijih svjetskih hotela i rizorta, agencijama, tur operaterima i drugim velikim, ka luksuznom turizmu orjentisanih kompanija iz Azije. Na sajmu se predstavilo više od 500 hotela, ugostiteljskih lanaca i rizorta iz preko 54 država. Oni su u direktnim sastancima imali priliku da susretnu 480 turističkih poslenika iz 26 zemalja Azije.
Grupacija „Regent Hotels and Resorts“ predstavila je ponudu svoja četitiri hotela, pa je osim predstavnika hotela „Regent Porto Montenegro“ na sajmu bio prisutan menadžment hotela „Regent! iz Berlina, Pekinga i Taipei-a.
„ILTM Azija izuzetna je prilika da azijskom, u prvom redu kineskom tržištu, predstavimo Crnu Goru kao novu, još neotkrivenu destinaciju za odmor koja nudi brojne opcije od organizovanih poslovnih putovanja, avanturističkih tura do porodičnih odmora. Vjerujem da smo u tome i uspjeli u preko 100 sastanaka i prezentacija koje sam sa zadovoljstom održao.“- naglasio je ovom prilikom Roko Palmic.
Na području Hercegovine u posljednjih godinu dana krče se vinogradi i traži mjesto više da bi se zasadile plantaže smilja i lavande, jer su proizvođači šansu za brzom zaradom prepoznali u uzgoju ovih kultura, koje plasiraju, uglavnom, u Ameriku.
Samo na području Trebinja pod smiljem je više od 50 plantaža, a proizvodnja ljekovitog bilja širi se i u opštinama Bileća i Ljubinje.
Proizvođači kažu da je smilje biljka koja izumire u prirodi, te da je ulje ove biljke svakim danom sve traženije, a cijena smilja od dva eura po kilogramu i više sve je primamljivija.
Prvjenac u novom trendu poljoprivredne proizvodnje jeste preduzeće „Ljbilje“ iz Ljubinja koje je već više od deceniju pokrenulo inicijativu plantažnog uzgoja ljekovitog bilja, proizvodi sadni materijal, ima sopstvene plantaže i okuplja oko 100 kooperanata u zemlji i regionu.
Preduzeće je sa ovim poslom počelo prvo na Balkanu i jedini su registrovani proizvođači sadnog materijala na tom području.
Smilje
„Ljbilje“ u svom pogonu u Bileći proizvodi stotinjak vrsta čajeva i mirisne kesice lavande, dok se u pogonima u Ljubinju proizvodi sadni materijal, radi destilacija i proizvodnja biljnih ekstrakta. Najavljuju novu liniju kozmetičkih i spa proizvoda od biljaka karakterističnih za Hercegovinu.
Osim smilja i lavande, na sopstvenim plantažama preduzeće uzgaja i drugo ljekovito bilje sa akcentom na vrste koje su prepoznatljive kao „brend“ hercegovačkog područja: vrijesak, žalfija, timijan i ruzmarin.
Više 80 odsto proizvoda izvoze u zemlje regiona, Kanadu, Australiju, Ameriku, a očekuju i tržište u Rusiji.
Šansu u dobroj zaradi od smilja prepoznali su i individulani poljoprivredni proizvođači koji krče i vinograde da zasade plantaže ove biljke.
Lavanda
Jedan od njih je i Miro Gredo, koji je novi u ovom poslu, ali na 6.000 komada smilja, treće godine truda i rada oko ove biljke, očekuje zaradu i do 2.000 eura.
Najveći proizvođač smilja u istočnoj Hercegovini je Radovan Anđelić, direktor firme „Anđelić“, koji kaže da je trenutno velika pomama za smiljem. On smatra da bi moglo doći do prezasićenosti tržišta u čemu bi mali proizvođači imali štetu.
Na jednoj parceli zasadio je dva hektara smilja, od čega očekuje zaradu oko 100.000 eura, a pod ovom biljkom ima još zasađene dvije parcele.
Smatra se da je smilje iz Hercegovine jedno od najkvalitetnijih u svijetu i koristi se u kozmetici.
Ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović je Kotoru, gdje s nadležnima razmatra niz oružanih incidenata i pogoršanu bezbjednosnu situaciju u tom gradu.
Kako je kazao za TVCG, dešavanja u Kotoru prevazišla su nadležnosti kotorske policije, pa je odgovornost na državi koja se mora angažovati.
„Problem je sistemske prirode, višegodišnje zapuštenosti.Ovo ne može da riješi, u to sam ubijeđen, kotorsko Odjeljenje bezbjednosti, ovim problemom mora da se pozabavi cijela država. Jer, vani, Kotor je identifikacija sa Crnom Gorom. Gotovo je nedopustivo da ne djelujemo proaktivno i da nešto ne učinimo da se ovaj grad ne pretvori u Palermo “, kazao je Danilović za TVCG.
Tokom naredne sedmice očekuje se sjednica Odbora za bezbjednost i lokalne skupštine.
Andrija Popović
Poslanik Liberalne partije, Andrija Popović, predlaže da sadašnje Odjeljenje bezbjednosti Kotor preraste u Centar bezbjednosti, da bi se povećao broj policajaca i steklo pravo na interventnu jedinicu.
Uz njegovo ime ravnopravno stoji: „el maestro“, profesor, novinar, književnik, publicist, teoretičar medija, humanista… Prestižna nagrada koja se dodjeljuje novinarima i drugim javnim ličnostima koje su se istakle u odbrani istine i promicale objektivno novinarstvo, a ustanovio je Universidad de Navarra iz Pamplone u Španjolskoj, nosi njegovo ime, „Premio Luka Brajnovic de la Comunicación“.
Prof. dr Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001) u početku nije pristao da se nagrada nazove njegovim imenom. Na višestruko insistiranje bivših studenata i profesora sveučilišta od kojih je i potekla ideja, ipak je popustio. Nagrada je ustanovljena 1996. godine. Dodjeljuje se novinarima kako iz Španjolske, tako i iz cijelog svijeta. Njeni dobitnici su novinar Miguel Delibes, David Puttnam, redatelj filma „Misija“, Violeta Chamorro bivša predsjednica Nikaragve, bivši voditelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, Joaquín Navarro-Valls. Godine 2001. nagrada je posthumno dodijeljena hrvatskom novinaru Siniši Glavaševiću i španjolskom novinaru Miguel Gilu koji je poginuo u Sijeri Leone, italijanskoj novinarki Ettore Bernabei, novinaru Juan Pablo de Villanueva, fotoreporteru James Nachtwey…
James Nachtwey sa nagradom – desno Olga i Elica kćerke Luke Brajnović
Rođeni Kotoranin uživao je veliki ugled u Španiji. Kada je preminuo 7. februara 2001. godine, sve novine su zabilježile njegov odlazak sa ovog svijeta, dok je veći broj novina donio opširne priče o njemu.
Luka Brajnović je u rodnom Kotoru završio osnovnu školu, a zatim poznatu franjevačku gimnaziju na otoku Badij pored Korčule. Pravni fakultet završio je u Zagrebu. Jedan je od trojice braće Brajnović i jedini je preživio Drugi svjetski rat. Brat Tripo, stradao je tokom rata, a drugog brata, don Iva Brajnovića, župnika iz Škaljara, nakon neuspješnog atentata u župnoj crkvi, snašla je sudbina ostalih žrtava komunističkog režima krajem 1944. godine, na otoku Daksa pored Dubrovnika. Strijeljan je sa još dvadeset trojicom nevinih svećenika i civila optuženih za suradnju sa neprijateljima. O tim stradanjima nije se dugo pisalo, nikada niko nije odgovarao za njihovu smrt. Vijest o bratovoj smrti, Luka je prvi put pročitao 1946. godine u vatikanskom izdanju „Martirium Croatiae“. Taj stravični događaj i tragični gubitak, opisao je u pjesmi „Dakasa 1944“ koja je objavljena u njegovoj zbirci pjesama „Na pragu radosti“, u Madridu ,1958. godine.
Daksa 1944
Crno je jugo stišalo pluton
I vrisak koralne himne mira.
Nad otokom prijeti se nebo
I kiša
Slaveći zanos krvava kumira.
Dvadeset i četiri su živa sveca pala
Na mračne ruke Velikog Dana,
A mrtvi ostaše živi
U vatri prokletstva i mržnje,
Ugašenih misli i elana,
Odvratni sebi i drugima krivi.
Jesenjski zapad, crven,vapi u visine
Dotičući kroz oblake Jadran plavi,
I dvadeset i četiri leša
I uz njih krvave mrlje na travi.
/Luka Brajnović /
Luka Brajnović
Početak Drugog svjetskog rata, Luka Brajnović dočekao je u Zagrebu gdje se ubrzo vjenčao Anom Tijan, kako će se kasnije pokazati, ženom njegovog života, za koju je znao kazati da je to „najbolja žena na svijetu“. Ana, po struci slavistica, u svojim bilješkama piše kako su se složili da je to najbolje što su mogli učiniti, započeti zajednički život u uslovima rata i neprekidnog bombardiranja …
Obilježen i proganjan, zatočenik logora Kamensko koji je pukim slučajem ostao živ, u proljeće 1945. godine, Luka Brajnović, odlučio se otisnuti u svijet. Preko Austrije putuje za Rim, a nešto kasnije za Madrid. Španjolska postaje njegov novi dom. Tamo u svojoj 27. godini počinje novi život, bukvalno ispočetka. U jednom od brojnih intervjua prisjeća se:
„Prvo je bilo važno naučiti jezik. Da preživim morao sam prihvatiti bilo kakav posao, kao na primjer, slagara u jednoj tiskari. Vlasnik tiskare je bio jedan od mojih prvih španjolskih prijatelja. Relativno brzo sam naučio španjolski i počeo se baviti intelektualnim radom. Diploma pravnika sa zagrebačkog sveučilišta, u Španjolskoj nije vrijedila. Upisao sam se na Filozofski fakultet u Madridu i postao članom poznate znanstvene institucije Cientificas Superior de Investigaciones Cientificas, a usporedo sam radio i na hrvatskim izdanjima. Bio sam prijatelj sarajevskog nadbiskupa Šarića koji je poslije rata živio u Madridu, pa sam sa njim izdao popravljeno izdanje Svetog Pisma za Hrvate u emigraciji, s nadom da neću izgubiti vezu sa Crkvom i vjerom. U isto vrijeme, osnovao sam s Hiacintom Eterovićem reviju „Osoba i Duh“ čiji sam bio urednik 1949 – 1956 godine. Utemeljio sam nakladničku knjižnicu „Osvit“. Za sve to vrijeme, moja supruga Ana i kćerka Elica nisu mogle izaći iz Jugoslavije. Nakon punih 12 godina, sastali smo se u Minhenu. Godine 1960. bio sam pozvan u Pamplonu na Sveučilište Univerzidad de Navarra, gdje je upravo počinjala Novinarska škola.“
Luka i Elica
Njegova ćerka dr Elica Brajnović De Leahy, danas profesorica, poput svojega oca, na Komunikološkoj školi katoličkog Navarrskog sveučilišta u Pamploni, na Odsjeku za film i kinematografiju, prisjeća se tog susreta: „Upoznala sam svog oca 27. oktobra 1956. godine na peronu željezničke postaje u Minhenu. Tako se ispunilo ono što sam u svojih 12 godina najviše željela, vidjeti i iznad svega dodirnuti svog oca“.
U španjolskim novinama i časopisima počeo je pisati još 1960. godine, a od 1966. godine postaje stalni član redakcije časopisa Nuestro tiempo („Naše vrijeme“). Objavio je nekoliko romana i više zbirki poezije. Poznat je i po pisanju prvog priručnika za španjolske studente novinarstva koji je preveden i na portugalski jezik. Iako pisac, pjesnik i novinar, životni poziv „el maestra“, odvijao se na Sveučilištu Navarra, gdje je kao profesor etike i jedan od osnivača Fakulteta znanosti informacija obrazovao brojne generacije, i prenosio ono što je za njega bilo sveto, što je stalno ponavljao na svojim predavanjima: ljubav za istinu.
Elica Brajnović De Leahy, za svog oca kaže da je imao svoj osobni stil predavanja, svoj način ocjenjivanja i poseban odnos sa studentima.
Univerzitet Navarr u Pamploni
„Kuća je uvijek bila puna, uvijek otvorena, uvijek mjesto za slušanje i razumijevanje. Rečenica koje se moja braća i sestre sjećaju da je naša majka često izgovarala, bila je: “O Bože moj, već me hvata panika“. Govorila je to svaki put kada bi se moj otac neočekivano pojavio sa neodoljivim osmijehom u pratnji deset ili petnaest studenata na ručku ili večeri. Bila su to duga i zanimljiva sijela…“
Luka je svakodnevno pisao kolumnu za visokotiražni dnevnik Diario de Navarra o međunarodnoj politici. Pisao je i kada je bio na odmoru, jer za njega su njegovi čitaoci i studenti bili svetinja. Radio je temeljito, svaki tekst je potkrepljivao činjenicama, glancao ga do visokog sjaja kako bi ga učinio što razumljivijim. Prvo je skicirao tekst na papiru, a kasnije ga dorađivao na svojoj pisaćoj mašini. Svako veče u devet sati, vozač novinske kuće dolazio je po tekst. Objavio je oko 6000 kolumni.
Prestao je pisati kada je počela agresija na Hrvatsku. Bojao se da neće biti objektivan, ali je zato nastavio pisati poeziju. Posljednji rad bio mu je „Slava i tragedija Mediterana“.
Međutim, bolest, operacija srčanih zalisaka 1985. godine, bio je ustvari početak njegovog progresivnog propadanja, kako je rekla njegova druga kćer Olga Brajnović, takođe novinarka.
Nakon punih 46 godina, 1989. godine, Luka je posjetio Boku Kotorsku i svoje sestre. Upoznao je mlađe naraštaje koje je znao samo preko slika.
Luka Brajnović sa ćerkom
„Tada je bio jako srećan. Za sve vrijeme od kako se raspala bivša država, nikada ništa nije izjavio što bi se kosilo sa njegovim zvanjem profesora etike. Etika je ostala njegovo Sveto pismo“ – rekla je njegova sestra Mira Tomić.
Ubrzo su uslijedile ponovne godine tuge i patnje. Rat koji se rasplamsavao na prostoru bivše Jugoslavije, dražao ih je u napetosti. Za njega i suprugu Anu to je značilo, na neki način, ponovo preživljavanje svih strahota koje su osjetili prije pedest godina. Luka se zajedno sa svojom obitelji, brinuo za sudbinu svojih sestra i njihovih obitelji, Mire Tomić i Natalije Stipanić, u Boki Kotorskoj, koje su u to vrijeme sa svojim obiteljima preživljavale teške trenutke, kao i za ostalu rodbinu u Hrvatskoj.
Brojni novinari, bivši Lukini studenti, tih ratnih, devedestih godina znali su za položaj Hrvatske. Sjetili su se svog profesora, zvali ga, posjećivali, dijelili informacije, bol, tugu, patnju zajedno sa njim…
„Novinarka regionalne Španjolske televizije zatražila je intervju s njim pa me on zamolio da ga otpratim. Putem smo razgovarali o situaciji i neizvjesnosti u kojoj se nalaze naši rođaci i ja sam počela plakati. Ne plači – kazao mi je „već ima i previše ljudi koji imaju prave razloge za plakanje“, govorila je o tom vremenu njegova ćerka.
Kada smo stigli u studio, novinarka je pitala moga oca o njegovim osobnim iskustvima iz Drugog svjetskog rata, na što je on ljubazno odgovarao. U jednom trenutku, novinarka je ostavila svoje zabilješke i pitanja koja je pripremila i zapitala ga: „Osjećate li mržnju prema onima koji su učinili da ovako patite ? „Ne“ – odgovorio je.
Ali kako je to moguće?
„Od tada do danas sam proveo svaki dan svog života boreći se pozitivnim stvarima protiv mržnje“ – odgovorio je Luka.
„Tada sam shvatila kako se morao osjećati moj otac i kako je mogao ostati dosljedan svojim religioznim principima kada je preuzimao truplo svog brata ubijenog 1944. godine, ili kada je doznao da su mi majku poslali na prisilni rad, optuživši je za veleizdaju. Svaki dan, pozitivnošću se borio protiv mržnje“, prisjeća se njegova ćerka Olga.
Sveučilište u Navarri, 1994. godine organizovalo je večer u njegovu čast povodom umirovljenja. Prisutni su bili brojni njegovi novinari i njegovi bivši studenti iz cijele Španjolske. Jedan od davno svršenih studenata koji je bio ratni izvještač iz Bosne, napisao je u knjizi utisaka, koja se čuva i danas u stanu Brajnovića, kako je dok se nalazio u ranjenom gradu Sarajevu, shvatio vrijednost stvari kojima ga je „el maestro“ naučio…
Luku je, u stvari, više interesiralo da nauči studente da se pripreme za život nego za izvrsno polaganje ispita, što je ponekad nailazilo na nerazumijevanje nekih kolega profesora koji su ga smatrali preblagim prema studentima.
James Nachtwey sa nagradom „Premio Luka Brajnovic de la Comunicación“ 2016.
Na zagrebačko Sveučilište pozvan je 1996. godine da održi predavanje o novinarskoj etici. Već tada je bio bolestan. Znao je da mu neće dopustiti posjetu sestrama u Crnoj Gori, Boki Kotorskoj, ali uprkos svemu, odlučio se otputovati. Na Sveučilište, na kojem je započeo svoju znanstvenu karijeru, pojavio se u invalidskim kolicima. Predavanje koje je pripremio pročitala je njegova kćerka Elica. To je bilo njegovo posljednje predavanje studentima o novinarstvu, novinarskoj etici, objektivnosti i trženju istine.
U njegovom društvu tada je bio Pedro J. Ramírez, urednik „El munda“ koji je okupljenim novinarima kazao: „On je moj najbolji učitelj, a prema jednoj anketi koja je obrađena u Španiji, jedan je od najuglednijih ljudi u našoj zemlji. Za mnoge novinare moje generacije, Luka Brajnović je inkarnacija istinskog humaniste, pedagog u najširem smislu te riječi“.
Luka Brajnović
O ovom boravku u Zagrebu i evociranju uspomena na dane od prije pedest godina, svojih roditelja Olga kaže:
„Uz sve probleme to putovanje imalo je jedan romantičan trenutak. Moji roditelji su posjetili, Franjevačku crkvu na Gornjem gradu, onu istu u kojoj su se prije 52 godine vjenčali. Jedan mladi fratar gurao je njegova invalidska kolica kako bi to sve ponovo oživio… tamo, u crkvi njih dvoje su ponovo doživjeli vrijeme kada su sjedinili svoje živote u tako čvrst čvor da ga ni rat, ni odvojenost, ni poteškoće, ni bolest nisu mogle raskinuti“ prisjeća se Olga.
Po povratku s tog putovanja njegovo zdravlje se drastično pogoršalo. Na završetu akademske godine, te 1996. dekan univeziteta Navarra, Alfonso Sanchez Tabernero objavio je odluku o utemeljenju nagrade Luka Brajnović koja će se dodjeljivati osobama koje su se istakle svojim etičkim načelima, obavljajući svoju profesiju. Drugo priznanje stiglo je 1997. godine. Hrvatska vlada odlikovala ga je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za napore da sačuva i prenosi hrvatsku kulturu u onim vremenima kada je bilo kakva manifestacija s hrvatskim predznakom, pa makar bila kulturna ili umjetnička, bila strogo zabranjena, a učesnici proganjani.
„El maestro“ zauvijek je napustio ovaj svijet 7. februara 2001. godine, na sveučilišnoj bolnici u Pamploni. Od njega se oprostila supruga Ana i njegovo petoro djece.
Luka Brajnović, kome su vjera u čovjeka i ljubav za istinu bile vodilja kroz život i uvijek na prvom mjestu, ostavio je neizbrisivi trag kako u Španjolskoj tako i u Hrvatskoj.
O Luki don Branko Sbutega
„Možda nijedna osoba, koja je morala da napusti rodni grad, zavičaj i zemlju, nije dobila takvu valorizaciju na međunarodnoj razini, kao što je to bio Luka Brajnović. Usuđujem se reći da je možda u XX stoljeću malo ljudi koji su i na planu intelekta i bilo kakve karijere pošli visočije, više i dalje od Luke Brajnovića…“
Don Branko Sbutega
O novinarstvu Luka Brajnović
„Kada se s etičkoga stajališta gledano, novinarski posao obavlja bezvoljno i apatično, a novinarstvo počesto pretvara u dvije radnje na računalu (copy – paste), onda ono može postati uzrokom nemoralnog ponašanja prema vlastitoj profesiji čiji ugled ovisi, i na tome insistiram, o dobrom glasu i ugledu osoba koje ju obavljaju. U novinarskoj profesiji duboko je ukorijenjeno etičko i intelektualno zdravlje. Ono se očituje u volji za radom, u sposobnosti brzog i ispravnog razmišljanja, u razlikovanju mogućeg od nemogućeg, dobrog od lošeg, bitnog od nebitnog“
Luka Brajnović
Luka Brajnović
Prof. dr Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001) Objavio je dvije zbirke pjesama na hrvatskom jeziku, „Smirene želje“ (1951) i „Na pragu radosti“ (1958), zbirkiu pripovijedaka „Priče iz djetnjistva“ (1953) i roman „U plamenu“(1969). Na španjolskom jeziku izdao je tri zbirke pjesama, šest novinarskih priručnika, nekoliko tisuća novinarskih članaka, od kojih je izdana i jedna knjiga njegovih komentara. Grad Perast je 2003, dvije godine nakon njegove smrti, izdao njegov roman „Tripo Kokoljić“.
U Pamploni je bio docent (1960 – 1967), a zatim redovni profesor (1967 – 1992) na Navarrskom Sveučilištu (Universidado de Navarra), zamjenik dekana od (1971 – 1975) i ravnatelj Instituta slobodnih medija. Predavao je novinarsku etiku, svjetsku književnost i tehnologiju za novinare. Kao novinar surađivao je u različitim španjolskim zbirkama, enciklopedijama, revijama, novinama, kao što su: Mundo, Forjadores del Mundo Contemporaneo, Alcazar, Itsmo (Meksiko), Rumo (Portugal). Bio je stalni suradnik za vanjsku politiku u dnevniku Diario de Navarra.
Miro Marušić
Tekst je dio projekta „Četiri hrvatske priče iz Boke Kotorske“ koji je proveden uz financijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve - foto TO Budva
1 od 13
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
Proslava 110 godina postojanja Gradske muzike Budve
U svečanom defileu dvjesto učesnika programa predvođeni budvanskom Gradskom muzikom, prošetali su sinoć Budvom, povodom stodesetog rođendana Gradske muzike Budve.
Nakon defilea održani su koncerti na više gradskih lokacija – ispred hotela Avale, kao i na trgovima u Starom gradu.
“Lakše je razumjeti jedan narod slušajući njegovu muziku, nego učeći njegov jezik”, slogan je proslave stodesetog rođendana Gradske muzike Budve.
Odjeljenje III/4 OŠ “Drago Milović” iz Tivta, za najbolji rad na temu ,,Putem stare masline’’ u okviru prezentacije iz oblasti očuvanja životne sredine, na ,,Dan planete zemlje’’, pod pokroviteljstvom Opštine Tivat, nagrađeno je izletom na Lušticu. Dvadesetoro osnovaca, obišlo je nekoliko zanimljivih lokacija i uživalo u opuštenoj atmosferi, ljepotama maslinjaka i druženju sa nastavnicama Nevenkom i Jelenom i predstavnikom Maslinarskog društva “Boka“.
Na seoskom domaćinstvu Štefice Seratlić u Zabrđu, upoznali su se sa procesom proizvodnje čuvenog sira i pršuta sa Luštice.
Na terasi kuće Seratlića, sa koje se pruža predivan pogleda na ulaz u Boku, probali su proizvode po kojima je ova vrijedna žena poznata. Iako mali i sami su zaključili da je za ovakav proizvod potrebno mnogo rada i odricanja za što su pokazala poštovanje i iskrenu zainteresovanos,t što se vidjelo iz njihovih pitanja upućenih domaćici i pohvalama na račun proizvoda.
U ambijentalnoj cjelini u selu Klinci, na i imanju Bogdana Kaluđerovića, djeca su obišla obnovljeno selo i sa velikim zadovoljstvom malih avanturista, pratila vodiča turističkom stazom masline, kroz visoku i gustu šumu lovora. Prelazeći preko prirodnih prepreka ali i onih koje su sastavni dio turističke ponude kuće: ”Potraga za skrivenim blagom” prešli su put od Gornjih do Donjih Klinaca, usput ispitujući teren, prirodne ljepote ovog kraja i o svemu zapitkivali vodiča koji je sa velikim strpljenjem i srdačnošću odgovarao na njihova pitanja.
Učenici su posjetili i maslinjak u zaleđu plaže Žanjice i obećali da će učestvovati u uređenju stranice za najmlađe maslinare u Maslinarskom Biltenu kao što su to već radili njihovi stariji drugovi.
U Kotoru je oko 18 sati došlo do pucnjave ispred kafane Lovćen u naselju Škaljari, nakon čega je priveden Nikola Vrbica koji je od ranije poznat policiji. On je nakon pucnjave pištolj sakrio u torbu i stavio je u putničko vozilo Hamer, parkirano ispred kafane.
Tokom pretresa je, kako saznajemo, pronađena manja količina kokaina i municija, kao i pištolj marke TT 7, 62 mm iz kojega je Vrbica pucao.
Hamer je vlasništvo Srđana Čavora.
Privedeno je više lica, a u sukobu nije bilo povrijeđenih. Kako saznajemo, Vrbica ne pripada kriminalnim grupacijama u Kotoru.
Kotor – foto Boka News
Ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović večeras i sutra će boraviti u Kotoru zbog pogoršane bezbjednosne situacije i niza oružanih incidenata, koji ozbiljno ugrožavaju bezbjednost građana.
On će večeras razgovarati sa predstavnicima kotorskog odjeljenja bezbjednosti. U tom gradu će ostati i sutra da bi, kako je saopšteno iz kabineta, lično imao uvid u mjere koje se preduzimaju da se popravi bezbjednosna situacija.
Nakon šest uspješnih godina, 218 događanja i 670 hiljada prijeđenih kilometara,Jadranske igre u ovgodišnju sedmu sezonu ulaze kao međunarodni projekt s novim imenom City Games, koji počinju 5.juna u Omišlju nakon čega slijedi 100 dana turneje koja će obuhvatiti 45 različitih lokacija,sve do 3.septembra kada je na programu veliko međunarodno finale.
Prvobitno osmišljena kako bi obogatila turističku ponudu te kroz zabavu i sport približila hrvatsko kulturno bogatstvo domaćim i inozemnim posjetiteljima, ova inačica nekad iznimno popularnih “Igara bez granica”, svako ljeto osnažuje prijateljstva i veze među gradovima i zemljama učesnicama. Ove je godine to čak 200 ekipa iz 12 europskih zemalja.
Jadranske igre su prerasle Jadran.Pored Hrvatske i svih zemalja bivše Jugoslavije u projekt su se uključile i Mađarska, Italija, Austrija, Njemačka, Nizozemska te Velika Britanija pa otuda i potreba za novim imenom. Dodajmo tome kako u sljedeće dvije godine planiramo dodatno povećati broj zemalja na 18. objasnio je autor projekta Miroslav Kryzk iz Rijeke. Kao i svakog ljeta do sada, kroz 16 različitih disciplina ponudit će pregršt zanimljivih ljetnih sadržaja kroz specifičnu adrenalinsku zabavu namijenjenu svim generacijama,kažu organizatori.
Jadranske igre
City Games imaju i svoju tv verziju – dinamični spektakl koji će putem malih ekrana diljem regije pratiti čak 8.5 milijuna gledatelja, dok se na tribinama igara očekuje više od 70 hiljada posjetilaca.
Iako cilj igara nije pobjeda već buđenje duha bliskosti i zajedništva, najboljima je osigurana vrijedna nagrada – putnički kombi koji će biti dodijeljen gradu pobjedničkog tima, saznajemo od press teama City Games.
Nakon dugih 48 dana lovostaja više od 60 plivarica sa zadarskog područja, isplovilo je u lov na srdelu i inćune. Prosječan ulov po brodu bio je između 100 i 200 kašeta iznimno kvalitetne ovogodišnje srdele, a posebno inćuna. Cijelu noć s ribarima na moru bila je i naša ekipa, piše Radio Zadar.
Ovo je naša najmoćnija flota plivarica. Nakon nikad dulje stanke, željni ribolova iz Kali je isplovilo svih 35 ribarica.
– Di nađemo ribu, riba nas vodi, govori kapetan ribarice Damir Mišlov Galo.
U potrazi za ribom nisu bili usamljeni. Dupini su takođr uz njih.
– Ima ih ko u priči, puno more, kaže kuhar Ante.
Srdela i inćuni, neusporedivo su manji, brzo se kreću pa i floti opremljenoj najsuvremenijim sonarima i sonderima, nije ih lako pronaći.
Svijetlilo se cijelu noć, a s dolaskom zore krenulo se s izvlačenjem 600 metara duge plivarice. Nije se ulovilo mnogo – 100 kašeta inćuna, ali ulov je prvoklasan.
– Ovo je pravo zlato, ovakvih inćuna nema nigdje nego u Jadranu, objašnjava kapetan Mišlov.
Otkupna cijena inćuna je od 10 do 14 kuna, četiri i do pet puta više od srdele. Zahvaljujući tomu i plaća će na vrijeme pa je i posada zadovoljna.
– Bude oko 1000 eura mjesečno, tu otprilike, kaže Franko Ušalj.
To nije sve, stigao je i novac dok se odmaralo.
To dobijemo 36 eura dnevno dok smo doma. Petnaest dana smo bili kući i to će nam platiti Europska unija.
Damir ne mora strahovati za plasman. S još 14 vlasnika brodova osnovali su zadrugu koja zapošljava stotinjak radnika. 80 posto ulova nakon obrade i zamrzavanja odlazi put Italije, Španjolske i Francuske. Kada se uloži i stvari poslože kako treba, i ribarstvo prestaje biti samo kuknjava.
Direktor Uprave policije Slavko Stojanović uputio je u Kotor Posebnu jednicu policije, koja će do daljnjeg biti u tom gradu.
I dio operativnog sastava Sektora kriminalističke policije premješten je iz Podgorice u Kotor, a ukoliko zatreba na ulicama toga grada uskoro bi se mogli naći i pripadnici Specijalne antiterorističke jedinice, saznaju Vikend novine.
Iz policije apeluju na građane Kotora da ih ne uznemiruje pojačano prisustvo policijskih snaga, jer će one biti prisutne zbog njihove sigurnosti.
“Predmet pojačanih policijskih kontrola biće osobe iz kriminalnog miljea, njihovi automobili, kuće, stanovi i drugi objekti, koje koriste”, poručuju iz vrha policije.
Prema nezvaničnim informacijama, Stojanović je obavijestio Danilovića da policija već preduzima sve potrebne aktivinosti, u koordinaciji sa tužilaštvom, kako bi se prethodni događaji rasvijetlili.
