U multimedijalnoj galeriji „Novi to sam ja“ sinoć je otvorena izložba „Put pisma – pisma bokeljskih pomoraca 1830 – 1890“ čiju postavku čini jedinstvena zbirka pisama iz 19. vijeka iz kolekcije najtrofejnijeg crnogorskog filateliste, pomorskog kapetana Toma Katurića, našeg sugrađanina a svjetskog putnika, prenosi radio Herceg-Novi.
Pozdravljajuci publiku istoričarka umjetnosti Danijela Peško je istakla da su Katurićeve kolekcije izlagane u metropolama na najpoznatijim izložbama,nagrađivane brojnim priznanjima i zlatnim medaljama. Prema njenim riječima ova jedinstvena zbirka im posebnu važnost, sadrži pisana svjedočanstva jednog vremena, koja otkrivaju istoriju naše Boke i pokazuju kultru pismenog izražavanja Bokelja u 19.vijeku.
Tomo Katurić objasnio je da je odmah pristao da u saradnji sa galerijom „Novi to sam ja“ organizuje izložbu, a potom je objasnio
„Ovdje nije izložena moja zlatna kolekcija „Poštanska istorija Boke Kotorske“ jer je u toku rad na monografiji, koju će prirediti profesor Lazar Seferović. Ako Bog da, u februaru ćemo je svi zajedno pogledati i bićemo na promociji. Drago mi je da svi možemo pogledati kuda su se početkom 19.vijeka, naši pomorci kretali, gdje su boravili. Pisma su pisana ka i sa jedrenjaka i baš sam taj period uzeo da vidimo kako su naši pradjedovi korespondirali sa Bokom. Kad se vidi taj rukopis, svi se dive. To je pisano prije 150 i više godina, a mastilo je zadržalo autentičnost, 80 odsto pisama je puno, a na osnovu njih dobar istoričar bi mogao da opiše ono vrijeme. Riječ je bila i o rađanju i smrtnim slučajevima, o uzimanju pomorskih zajmova, putovanjima, sve što je bilo aktuelno tada. Jedan dio Boke je bio 400 godina pod Venecijom, taj dio koji se odnosi na Perast, Dobrotu, Prčanj, pisan je na italijanskom jeziku, a Herceg Novi – ćirilicom. I to nešto govori kako smo bili specifični u Boki Kotorskoj. Izložba će biti otvorena 15 dana i volio bih da doĐu i mladi da pogledaju kako su se naši pradjedjovi dopisivali… Pomorski hljeb je donosio u Boku nešto vrjednije od novca, svjetsku kulturu.
Izložba – Put pisma – pisma bokeljskih pomoraca 1830 – 1890
Državna pošta u Herceg Novom je otvorena 1804.godine, čak dva mjeseca prije čuvenog Dubrovnika. Eto kolika je naša povezanost sa svijetom bila i koliko su naši pomorci bili cijenjeni u svijetu. Ova pisma će vam reći sve ostalo, poručio je Katurić.
Svecima i Blaženicima iz Boke Kotorske, Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, Blaženoj Ozani Kotorskoj, Blaženom Graciji iz Mula i drugima – pridružila se i Ana Marija Marović, službenica Božija čije se proglašenje blaženom iščekuje.
Dijecezanski proces u Veneciji proveden je još prije Drugog svjetskog rata, a rimska Kongregacija za kanonizaciju svetih, proglasila je 2007. godine Dekret o herojskim krjepostima službenice Božje Ane Marije Marović.
„Proces za proglašenje blaženom je završen. Kardinalska komisija je prihvatila da je Ana Marija Marović posjedovala kršćanske krjeposti u herojskom smislu. Cijeli opis tog procesa štampan je na blizu hiljadu strana i zove se Positio super Virtutibus koji je ustvari dokument ili zbirka dokumenata koji se koriste u procesu u kojem se osoba proglasila časnom. Samo se očekuje još jedno čudo po njenom zagovoru i nakon toga slijedi beatifikacija, proglašenje blaženom“ – pojasnio nam je generalni vikar Kotorske biskupije don Anton Belan.
Ana Marija Marović u 20-tim godinama
Ko je Službenica Božja Ana Marija Marović?
Rođena je u Veneciji, 7.februra 1815. godine, a otac i majka su joj bili iz Boke Kotorske. Ekonomske prilike toga vremena, prisilile su na emigraciju oca Josipa i majku Mariju rođ. Ivanović, koji napuštaju Dobrotu u Kotoru i naseljavaju Veneciju.
Već od ranoga djetinjstva, Ana Marija Marović je pokazivala osobito zanimanje za vjeru i crkvu. Veliki utjecaj na nju imao je svećenik don Daniele Canal, koji joj je po želji njezinih roditelja, nastojao pružiti svestrani kršćanski odgoj i pripremiti je za prvu pričest. Ana je od svoje sedme godine, uz tog svestranog mletačkoga svećenika, koji se inače brinuo za prehranu osiromašenih građana i napuštenu djecu, usvajala znanja iz matematike, fizike, povijesti, talijanskoga i latinskoga jezika, mnogo čitala i pohađala predavanja o slikanju i glazbi.
Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom koji se vrlo rano počeo primjećivati, konstatuju životopisci Ane Marije Marović.
Kada je Ana primila prvu pričest, odlučila je sebe posvetiti Bogu i postati redovnicom. Takvu odluku nitko onda nije znao ni slutio. Njen se život odvijao u bogatoj roditeljskoj kući. Bio je to život jednog bezbrižnog djeteta, ali njezina razmišljana i postupci su bili mnogo zreliji i ozbiljniji.
Kanarinčeva pjesma često je zabavljala Anu Mariju, kao i mnogu drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da ptica pjeva samo za razonodu bogatima, pomislila je Ana Marija i odlučila sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su ih kupovali, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, po Veneciji tražila bijednu, izgladnjelu djecu i dijelila im pomoć zarađenu od kanarinaca.
Iz dana u dan rasla je kod nje pomisao na odlazak u samostan i posvećenje redovništvu. Njezin je život postao neprestana molitva, proučavanje i rad, bez odmora i zabave. Sa takvim manirima bila je poželjna zaručnica, no kada je jedan mladić zaprosio njezinu ruku, ona je odbila tu ženidbenu ponudu zbog svojega zavjeta čistoće koji je dala kod prve pričesti. Njezina majka je bila nezadovoljna takvim odgovorom. Borba i neslaganje roditelja s odlukom kćeri doveli su do zabrane čitanja duhovne literature, primanja sakramenata, te prisilnoga odlaska u kazalište, kavane, na koncerte i zabave. Ali, kako svjedoče njezini suvremenici, što su češće dolazili prosci i nudili joj da provodi bezbrižan život, ona se više i odlučnije približavala Bogu. Tako je 1838. godine osnovala Pobožno udruženje Predragocjene Krvi kojem je u kratkom vremenu pristupilo više od tri tisuće osoba, a u temeljima je bilo razvijanje dobrotvornoga rada, zbog čega ju je i venecijanski patrijarh svrstao među „prve kćeri Venecije“. Godinama je vrijedno pomagala siromašnima, njegovala bolesne, ranjene, prikupljala i dijelila pomoć…
Ana Marija Marović
Zajedno sa svojim duhovnim ocem don Danieleom, sve je više razmišljala o osnivanju skloništa za djevojke i žene koje su izišle s izdržavanja zatvorske kazne, te za moralno posrnule žene. Don Daniele pobrinuo se za novčana sredstva, a Ana da pronađe pripravnice za novu ustanovu i sastavi pravila. Kupili su devastirani kompleks i rekonstruirali crkvu i samostan. Pet godina su radili na tome i 8. prosinca 1864, u svojoj 49. godini, Ana je s osam drugih sestara obukla redovničko odijelo, a red je nazvala „Red za naknadu uvreda nanesenih Presvetom Srcu Isusovu“. Nakon mnogo godina položila je zavjete, a papa Pio IX prihvatio je novu kongregaciju. U svoju novu kuću primala je napuštene i odbačene žene, a sve su primali s majčinskom ljubavlju, dobrotom, strpljivošću i blagošću, želeći ih približiti vjeri i Bogu.
No, nedugo nakon toga događaja, iako je novi red u Veneciji privukao pozornost i pobudio zanimanje, redovnica Ana Marija Marović, u Milanu je upoznala sličnu ustanovu koja je dijelila sličnu karizmu. Odlučila je nakon samo četiri godine svoju družbu sjediniti s onom u Milanu, odreći se naslova poglavarice i utemeljiteljice te je u 53. godini ponovno postala novakinjom. Baš je u to vrijeme često ponavljala rečenicu: „Ljubav u poniznosti i poniznost u ljubavi.“
Bokeljskoga porijekla, umjetnica i dobrotvorka Ana Marija Marović, umrla je u Veneciji 3. listopada 1887. godine u 72. godini života. Veličanstvenom posljednjem ispraćaju prisustvovali su vodeći uglednici Mletaka, s načelnikom i visokim crkvenim dostojanstvenicima na čelu, a tadašnji patrijarh Domenico Agostini održao je u bazilici San Marco posmrtni govor, uspoređujući njezin životni put i djelo s Katarinom Sienskom.
Pokopana je na venecijanskom groblju, otočiću San Michele, a 1932. godine njezino je tijelo položeno u Institutu koji je osnovala.
Zavod s prostranim vrtovima, velikim dvoranama, svijetlim radionicama stoji i danas kao tiha oaza u bučnom vrtlogu života grada Venecije. U njemu redovito mole sestre i djevojke, dolaze na grob s. Ane Marije Marović i svakodnevno upućuju nakane da službenica Božja bude proglašena blaženom i svetom. To su potvrdile njezine susestre, ali i izvanredne milosti: bila je izvanredna žena, mistična duša koja je ljubila Krista i bližnje koji su bili najugroženiji.
Žalosna gospa-rad Ane Marije Marović
Glazbenica i slikarica
O glazbenom stvaralaštvu Ane Marije Marović sačuvano je relativno malo podataka. Poznato je da su se neke njezine glazbene kompozicije izvodile u mletačkim crkvama i samostanima, ali nije poznato je li sačuvan poneki notni zapis.
Podaci o njezinom slikarskom stvaranju su bolje sačuvani i raznovrsniji. Ana Marija Marović ubraja se među predstavnike akademizma iz sredine 19. stoljeća, poznate pod imenom Nazarenska škola.
Iako se slikarska djela Ane Marije Marović ne mogu ubrojiti u vrhunska ostvarenja onodobnoga slikarstva, glas o njezinu svestranom umjetničkom stvaralaštvu, posebice slikarskome umijeću, bio je poznat širom Evrope. Najveće priznanje doživjela je kada joj je austrijski carski dvor 1845. godine, povjerio izradbu velike oltarne pale s prikazom Gospe od Karmela, za dvorsku kapelu u Schönbrunnu.
Za kardinala Jacopa Monica, Ana Marija Marović izradila je slike s prikazom Djevice Marije i Spasitelja, povodom čega joj je kardinal spjevao sonet. Godine 1842. izradila je sliku sv. Terezije od Avila, a 1850. za papu Pija IX naslikala je Blaženu Djevicu Mariju, za što je od pape stekla osobno priznanje i pohvale. Pripisuje joj se i slika Bogorodice s Djetetom u crkvi S. Maria Assunta u Mlecima, a najboljim slikarskim ostvarenjem smatra se oltarna pala Žalosna Gospa, iz 1850. godine.
Pjesnikinja
Njezini životopisci bilježe da je Ana jako puno pisala, a u stvaralaštvu nije rado otkrivala svoje ime. Patrijarh kardinal Monico je nakon pažljivog čitanja njezinih djela zapisao: „Ona je uzvišena takvim darovima da ja nisam još doživio u jednoj osobi toliki sklad znanja i krjeposti“.
Tijekom života Ane Marije Marović tiskano je dvanaest knjiga pjesama i proze duhovnoga karaktera pisanih na talijanskom jeziku, a među zapaženijim djelima su: »Razgovor o životu svete Doroteje«, »Ćudoredna pisma«, a praktičnu vrijednost imale su knjižice »Kršćansko stanovište o ženskom odijevanju«, »Pravila za kršćanski život djevojaka«, »Molitve i upute za valjanu svetu ispovijed i pričest«.
Ana Marija Marović
Dobrotvorka
Životopisci naglašavaju njezin nesebični humanitarni rad među mletačkim siromasima, požrtvovno prikupljanje priloga kod imućnijih znanaca, pomoć bolesnima, siromašnima i napuštenima. Njezina je humanost najviše došla do izražaja tijekom revolucionarne 1848–1849. godine, u vrijeme kada je austrijska vojska poduzela petomjesečnu opsadu grada kako bi skršila otpor revolucionarne vlade. Spisi govore da je Ana Marija u vrijeme svih dana opsade, u danima općega klonuća i straha mletačkih građana i patricijata, obilazila bolesnike i njegovala ranjenike, zalazeći na prve crte bojišnice i dovodeći nerijetko svoj život u opasnost.
Životno djelo Ane Marije Marović, koje se održalo i do danas, je osnivanje Zavoda za moralno spašavanje žena i djevojaka. Iz zahvalnosti prema svom učitelju i suosnivaču ustanove, Zavod je dobio ime Istituto Canal ai Servi, prema gradskoj četvrti Servi (predjel Cannaregio), gdje su se od 14. stoljeća nalazili crkva S. Maria dei Servi i istoimeni samostan muškoga reda servita. U spisima o osnivanju Zavoda ističe se njegovo obilježje vaspitne ustanove za djevojke koje su na putu da izgube čast (pericolanti) ili koje su sticajem okolnosti, igrom sudbine, već „moralno posrnule“. U Zavod su primane i žene koje nakon izdržavanja zatvorske kazne nisu u javnom društvu mogle ponovo otpočeti normalan život, te steći rehabilitaciju i moralnu potporu.
Uz Istituto Canal, Ana Marija Marović osnovala je i zasebnu žensku religioznu družbu (kongregaciju) pod imenom Istituto delle Suore della Riparazione, dedicato ai SS. Cuori di Gesù e di Maria Immacolata, a koja je imala zadatak voditi i usmjeravati rad cjelokupnog Zavoda. Godine 1864. Ana Marija Marović pristupila je u vlastitu kongregaciju. Po uzoru na Istituto Canal osnovana je u Milanu, zaslugom tamošnjega svećenika Carla Salerija i plemkinje Marije Caroline Orsenigo, pobožna ustanova slična obilježja nazvana Casa di Nazareth. Godine 1868. Istituto Canal i Casa di Nazareth spojeni su u jedinstven Zavod te i danas djeluju kao cjelovita ustanova.
Još za života Ana Marija Marović bila je poznata i poštovana diljem Italije i Evrope kako po svojoj duhovnosti i svestranom umjetničkom stvaranju tako i po predanom dobrotvornom radu. Narod ju je nazivao La santa Marovich.
Papa Pio IX blagoslovio je Istituto Canal, odobrio pravila kongregacije i više je puta isticao kao uzornu za slične vjerske udruge. Godine 1869. Ana Marija Marović hodočastila je u Rimu, te je tom prilikom primljena u osobnu audijenciju pape Pija IX.
Papa Pio IX: “Evo svetice koja ne prorokuje!”
Službenica Božja Ana Marija Marović bavila se spisateljstvom, slikarstvom, glazbom, a bila je i zapažena pjesnikinja. Njeno životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je misija bila spašavanje posrnulih djevojaka. Osobito se istakla u karitativnom i samaritanskom radu u bijednim dijelovima grada na lagunama.
Prevodeći njene sonete msgr. Gracija Ivanović je zapisao: “Poezija Ane Marović nije ostala zatvorena u stihovima. Sa stihova prešla je u život i život je bio ljepši od stihova.”
Papa Pio IX rекао je za Anu Mariju Marović: “Evo svetice koja ne prorokuje!”
/M.Marušić/
* Tekst je dio projekta „Četiri hrvatske priče iz Boke Kotorske“ koji je proveden uz finansijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Festival ukljeve i vina Virpazar - foto Anto Baković
1 od 6
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival ukljeve i vina Virpazar
Festival vina i ukljeve počeo je juče u Virpazaru.
Organizatori dvodnevne manifestacije su Mjesna zajednica Crmnica, Udruženja vinogradara i vinara Crmnice i nevladina organizacija Dani Skadarskog jezera.
Manifestacija se održava pod pokroviteljstvom Opštine Bar i lokalne turističke organizacije.
Opština Bar i lokalna turistička organizacija su za oba dana pripremile bogat muzički program.
Predstavljen kalendar tradicijske barke modeli-Petar Fabijan
Kalendar za 2017. godinu, na temu pomorske baštine Primorsko-goranske županije, predstavljen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.
Na fotografijama autora Petra Fabijana kalendar donosi gotovo sve tipove tradicijskih barki s Kvarnera, a uvršten je i čun s rijeke Kupe, kakvih je ostalo tek nekoliko na području Gorskog kotara. Kalendar je ujedno i doprinos afirmaciji projekta Mala barka, koji promovira ribarsku, pomorsku i brodograditeljsku baštinu Sjevernog Jadrana, na način da se tim tradicijskim vrijednostima da nova valorizacija u funkciji turizma, piše Novi list.
Kalendar je predstavio župan Zlatko Komadina, kazavši kako on donosi priču ne samo o plovilima, nego i načinu života, plovidbi između otoka, ribarstvu, brodograditeljima.
– Ovu našu baštinu prepoznao je i EU koji sufinancira projekt Mala barka, već drugi put, što će rezultirati obnovom još većeg broja tradicijskih plovila među kojima je i nerezinski loger, nizom događanja i manifestacija te uređenjem centra u Krku – kazao je Komadina, dodavši kako će županija nastaviti podupirati ovaj i slične projekte na zaštiti pomorske baštine.
Jedan od idejnih začetnika projekta očuvanja tradicijskih plovila, te koautor kalendara, profesor Robert Mohović, istaknuo je važnost svih pojedinaca koji su u projekt uključeni, kao i dobru suradnju s institucijama, što je omogućilo očuvanje brojnih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti, znanja i vještina u pomorstvu.
– Tu baštinu trebalo je i revitalizirati, da osim zaštite ima i svrhu. Posebno nematerijalni dio – plovidbene vještine, jedrenje, ribarenje.
To je prepoznato kroz projekt Mala barka u sklopu kojeg je otvorena Kuća od mora u Mošćeničkoj Dragi, a sada se uređuje još veća u Krku, kao i brojnim regatama tradicijskih plovila i drugim manifestacijama, u čemu su uvelike pripomogli gradovi i općine, kao i turističke zajednice. Tu nećemo stati jer ideja nam je otvoriti Muzej mora, a prvi korak k tom cilju je virtualni muzej mora, kao integralni dio projekta Mala barka 2, rekao je Mohović, naglasivši kako je za stvaranje atraktivnog turističkog proizvoda nužno osigurati adekvatnu potporu vlasnicima tradicijskih plovila koji ih obnavljaju i održavaju.
Svečanoj prezentaciji kalendara prisustvovali su i vlasnici plovila koja su poslužila kao »modeli« na fotografijama, a svima im je, uz primjerak kalendara, uručen i prigodan blagdanski poklon županije.
Vladavina anticiklone nad našim krajevima se nastavlja. Jutro je u nizinama unutrašnjosti i nižim gorskim krajevima mraz, u mnogim krajevima i maglu.
Vrijeme danas pretežno sunčano, poslijepodne umjeren do pojačan razvoj oblačnosti, a tokom noći ponegdje na primorju moguća slaba kiša. Vjetar slab do umjeren i promjenljiv, u popodnevnim satima, u sjevernim predjelima, ponegdje pojačan jugozapadni.
Najviša dnevna temperatura vazduha od 10 do 16 stepeni.
Ponedjeljak:
Promjenljivo oblačno, uglavnom na sjeveru ponegdje slaba kiša, a u višim predjelima slab snijeg. Vjetar sjeverni i sjeveroistočni, povremeno umjeren do pojačan, tokom noći ponegdje na udare jak.
Jutarnja temperatura vazduha od -4 do 9, najviša dnevna od 1 do 15 stepeni.
Projekat „Sva čuda Crne Gore“ koji je realizovalo Ministarstvo održivog razvoja i turizma završen je sinoć dodjelom nagrada i priznanja koja je organizovana u Hotelu „Hilton“ u Podgorici.
Na konkurs koji je Ministarstvo raspisalo pristiglo je 255 predloga iz svih gradova Crne Gore. Od prispjelih radova odabrano je 100 i razvrstano u tri kategorije – u A kategoriji su bili predlozi za uvrštenje na listu Sva čuda Crne Gore a u B kategoriji konkretizovane ideje za valorizaciju. Biznis planovi bili su u C kategoriji.
Vjetreni mlin
U A kategoriji prihvaćeno je i otkupljeno 60 predloga – a od 10 upućenih iz Herceg Novog odabrana su četiri – Selo Žlijebi – bokeška čipka od pločastog kamena, Vjetreni mlin, Vilino guvno i Mirišta i danas mire prirodu i ljude, koje je podnijela gradska Agencija za razvoj i zaštitu Orjena.
Žlijebi
Dodjeli nagrada i priznanja prisustvovali su predstavnici gradske Turističke organizacije i Agencije za razvoj i zaštitu Orjena.
Arza -Mirišta – foto Boka News
Prve nagrade u A i B kategoriji dobili su NVO „Green home“, za legendu o 365 crkava u Svaču i JP Nacionalni parkovi Crne Gore, za valorizaciju parobroda „Skenderbeg“, u Skadarskom jezeru. U C kategoriji prvorangirana je ideja Izgradnje platforme za turističko razgledanje kanjona Platije.
Festival filma o ljudskim pravima UBRZAJ 2016. počinje danas, na Dan ljudskih prava i biće održan u Podgorici, Kotoru i Beranama.
U Kotoru, kino “Boka” predviđen je sljedeći program: u nedjelju 11.decembra u 18 sati – film “Slobodni” u režiji Tomislava Žaje (Hrvatska), u 19.30 film “Kiki” u režiji dvojsa koji čine Sara Jordeno i Tvigi Pući Garson Garcon (SAD, Švedska); u ponedjeljak 12. decembra u 18 sati “Gle čuda: fantazije povezanog svijeta” u režiji Vernera Hercoga (SAD) I u 20 sati “Oluja” u režiju Tatjane Huezo (Meksiko).
“Kultura ljudskih prava još nije zaživjela u Crnoj Gori, iako je dosta učinjeno na ovom polju u dijelu unaprijeđenja zakonodavnog okvira. Tome direktno doprinosi nedovoljno razvijena svijest o ljudskim pravima, načinima njihovog ostvarivanja, oblicima kršenja i mehanizmima zaštite. Pitanje koje nas je nagnalo na traženje drugačijeg, inovativnijeg i svježijeg načina komuniciranja problematike ljudskih prava u našoj sredini bilo je – kako učiniti ova pitanja osjetljivijim, bolnijim i prisutnijim? Upravo provokativan i neposredan, medij filma predstavlja odličan način da uistinu pogledamo u lice žrtvama i dželatima, nepodnošljivim nepravdama i nevjerovatnim herojstvima, slabosti i snazi ljudskog u savremenom dobu.
Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, prvi i jedni takve vrste u Crnoj Gori, ima za cilj da posredstvom filma doprinese podizanju svijesti građana i građanki o važnosti ljudskih prava i njihove zaštite i unaprijeđenja, kao i vrijednosnog okvira koji podstiče harmonične odnose među različitima po bilo kojem osnovu.
Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj počinje na Međunarodni dan ljudskih prava (10. decembar). U proteklih šest izdanja Festivala, koji je pokrenut 2010.godine, u salama Kulturno informativnog centra Budo Tomović, Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) i Rektorata Univerziteta Crne Gore u Podgorici, kao i Kino Kulturi u Kotoru i sali Skupštine opštine Berane, prikazana su 74 sjajna filma najrecentnije produkcije koji su pokupili nebrojene nominacije, priznanja i nagrade širom svijeta, a dodatno je jedan film prikazan na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore u okviru tematske panel diskucije. Time je kroz jedan inovativan i osvježavajući umjetnički pristup koncept ljudskih prava privukao najširu publike. Rastući broj posjetilaca (preko 3,500 u 2015.godini) Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj potvrđuje opravdanost njegovog uspostavljanja, a posebno raduje činjenica da je među njima značajan broj mladih kojima to može biti dodatna inspiracija da se zauzmu za svoja prava.
Vrijednost Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj je i regionalna komponenta, koja se oslikava kroz kontinuiranu saradnju sa sličnim festivalima u regionu, prije svega sa Pravo Ljudski iz Sarajevo, a kasnije i sa Beldocs-om iz Beograda.
Pored centralne aktivnosti koja se odnosi na projekciju filmova, tokom Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj, organizuju se panel diskusije kojima se aktuelizuju nepopularna pitanja i uvode u javni prostor kao relevantne teme artikulisanih debata.
I u 2016. godini ćemo ponovo predstaviti izvrsnu selekciju naslova čiji je zajednički imenitelj vjera u neotuđivost ljudskog dostojanstva i moć stvaralačkog i odvažnog pojedinca/ke da inicira promjenu. Nastavljamo avanturu kroz koju se gledaoci/teljke izlažu neposrednosti kojom film zahvata u živote ljudi, ma kako daleki i nesusretljivi oni možda bili, ali, takođe i neposrednosti kojom životi ovih ljudi zahvataju u naš vlastiti, mijenjajući nas i otvarajući za nova iskustva i šireći granice našeg razumijevanja” – stoji u saopštenju organizatora.
Kako su saopštili iz Turističke organizacije Herceg Novog Bojana Blagojević, vršilac dužnosti direktora je 8.decembra podnijeala ostavku na ovu funkciju. U saopštenju za javnost TO Herceg Novi stoji da je Izvršni odbor organizacije umjesto Bojane Blagojević imenovao Anu Stanišić.
„Ovim putem Vas obavještavamo da je vršilac dužnosti direktorica Bojana Blagojević, podnijela zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa iz ličnih razloga. Na sjednici Izvršnog odbora Turističke organizacije Herceg Novi, održane 8. decembra ostavka Blagojevićeve je usvojena. Na mjesto vršioca dužnosti direktora Turističke organizacije Herceg Novi, Izvršni odbor imenovao je Anu Stanišić iz redova zaposlenih u Stručnoj službi lokalne Turističke organizacije“ – saopštili su iz LTO.
Doček nove 2017. u Herceg – Novom
Program dočeka Nove 2017. godine u Herceg-Novom će trajati tri dana, nastupiće preko 15 izvođača i to po prvi put na dvije lokacije – pod Sahat kulom i na Škveru.
Na glavnom gradskom trgu organizuje se doček Nove godine uz zvuke beogradskog sastava Perpetum mobile i regionalne zvijezde Dženana Lončarevića.
Tradicionalno, nakon što otkuca ponoć sa Sahat kule će se spustiti Djed Mraz, a nebo će osvijetliti vatromet.
Novost je da će ove godine biti priređen doček na Škveru. Gradska luka će 31. decembra biti mjesto za one koji vole elektonsku muziku – nastupiće 7 DJ-eva iz naše zemlje i inostranstva.
Novogodišnja izložba mozaika pod nazivom “Oprosti kamenu što ćuti”, Jovana Pake Kentere, istaknutog umjetnika iz Svetog Stefana, otvorena je sinoć u Akademiji znanja u Budvi.
“Turistička organizacija opštine Budva je od manastira Praskvica, preko hotela “Splendid” i crkve Santa Maria in Punta u Starom gradu, do Akademije znanja, pokrovitelj izložbe mozaika Pake Kentere, koja svakim ponovnim predstavljanjem pred javnosti otkriva novo djelo, ovoga puta čak dva nova rada, uvećavajući tako opus ovog paštrovskog umjetnika koji strpljivo u svom ateljeu slaže “sitan kamen do kamena”.” – istakla je Jelena Gluščević, zamjenica direktora TO Budve.
“Oprosti kamenu što ćuti”
Nakon uvodne riječi i pozdravnog govora zamjenice direktora TO Budve, prisutnima su se obratili Rajka Špadijer, sekretarka Sekratarijata za društvene djelatnosti Opštine Budva, koja je istakla značaj stvaralaštva paštrovskog umjetnika i svih umjetnika Budve i zvanično otvorila izložbu i Jovan Paka Kentera, koji je lijepim riječima zahvalio organizatoru.
Otvaranje izložbe je priređeno u okviru “Budvanskih novembarskih dana”, koji su upriličeni kao prateći kulturni program Dana opštine Budva, a svi zainteresovani će radove moći da pogledaju u Akademiji znanja sve do januara mjeseca.
CETINJE kao austrougarski PIONIER na Skadarskom jezeru 1917 godine
Dana 10.decembra 1944., dakle prije 72. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u trgovačkoj mornarici na istočnom Jadranu – potonuća parobroda »Cetinje« koji je stradao, naletjevši na minu u Tivatskom zalivu.
„Uteć` će mi vapor!“ – sa strijepnjom je pomislila u rano jutro tog sudbonosnog 10.decembra 1944, Kotoranka Gospava Lučić (43). Čuvši reski pisak brodske sirene, Gospava je potrčala prema Luži, gdje se sa rive upravo otiskivao mali parobrod „Cetinje“.
Već dobrano nakrcan šarolikom gomilom -narodom,partizanima, zarobljenim Njemcima i Italijanima iz partizanske divizije „Garibaldi“, „Cetinje“ je lagano zavezao krmom i odvojio se od obale. Žena što je trčala prema rivi, noseći u rukama zavežljaj sa nešto hrane i preobuke, upala je u oči zapovjedniku broda, kapetanu Božu Papareli. Znajući da osim njegovog broda, u tek oslobođenoj Boki nema drugog prevoznog sredstva koje mještane može prebaciti u neki drugi dio zaliva, kapetan Božo naredio je obustavu manovre isplovljenja. Mašinski telegraf u strojarnici „Cetinja“ zazvonio je i zaustavio se na natpisu „stoj“, a potom i na oznaci „lagano napred“. Brodić se zatresao, zaustavio u pjeni koja se širila ispod njegove krme, i opet provom usmjerio prema rivi na koju je, u međuvremenu pristigla zadihana Gospava…. Sa boka „Cetinja“, poslije komandantove naredbe, do obale je ispružen ponat (drvena daska) preko koje se Gospava Lučić ukrcala na brod i ne znajući što je čeka,krenula na sastanak sa svojom sudbinom…..
U mornaričkoj bolnici u Meljinama ležao je Gospavin sin Ilija. Partizanski borac Prve bokeljske narodnooslobodilačke udarne brigade, ranjen je neznatno ranije, tokom završnih operacija za oslobođenje Boke Kotorske od njemačkih okupatora. Brižna majka hitala je da u Meljinama obiđe sina zbog čega je Gospavi pao ogroman kamen sa srca kada se, obrevši se na palubi „Cetinja“, uvjerila da ipak nije propustila brod i time priliku da se sretne sa svojim djetetom za koga je strijepila. Umorna i zadihana, snašla je sebi malo mjesta na palubi malog parobroda što se po oblačnom jutru, usmjerio od Kotora prema Prčanju idalje, sve do Herceg Novoga na ulazu u zaliv Boke.
Partizanske vlasti, u prvim danima po okončanju ratnog haosa, činile su sve da što prije koliko-toliko normalizuju život na obalama zaliva. Uspostavljenje redovnog brodskog saobraćaja bio je prioritet pa je kapetan Paparela, odmah pošto je oslobođen Kotor 21.novembra, postavljen za zapovjednika malog putničkog parobroda „Cetinje“ što je kraj rata dočekao zapušten i oštećen, na mrtvom vezu u Dobroti. Pored zapovjednika Paparele iz Dubrovnika, posadu »Cetinja« činili su i upravitelj stroja Luka Kostić iz Krtola, prvi oficir palube Ivo Tomić iz Dobrote, prvi oficir stroja Tonko Karaman iz Dubrovnika, noštromo Josip Katelan sa Prčanja, kormilari Gracija Rizoniko i Tripo Radoničić sa Prčanja, odakle je bio i kuvar Petar Marković. Vođa stroja bio je Krsto Marković iz Stoliva, a mornari na brodu su bili Anton Katalin iz Prčanja, Mato Marković iz Stoliva i Mihailo Jovanović iz Dobrote. Oni su osposobili brod za plovidbu i već 5.decembra 1944, »Cetinje« je postao prvi trgovački brod koji je nakon oslobođenja, uplovio u luku Kotor. Za Bokelje, poslovično vezane za more i brodove, to je bio pravi praznik i vjesnik dolaska dugo žuđenih, mirnijih i boljih vremena, pa je maleni stari parobrod tok prilikom na rivi na Luži dočekala i kotorska Gradska muzika.
Parobrod Cetinje u Kotoru
Već 9. decembra »Cetinje« je krenuo na obnovljenu i tada jedinu putničku liniji zalivom na relaciji Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Đenovići-Herceg Novi.
Ovaj maleni stari parobrod od samo 100 bruto-registarskih tona, prije Drugog svjetskog rata pripadao je kompaniji »Zetska plovidba« a.d. sa Cetinja. Čelični brod dug 30,8 i širok 5,3 izgrađen je davne 1903 godine u Lajtamu u Velikoj Britaniji, mogao je primiti 250 putnika, a brzinom od 10 čvorova pogonila su ga dva klipna parna stroja ukupne snage 280 konja. Pod imenom »Nettuno« u vlasništvu Barskog društva, brod je početkom 20.vijeka plovio na Skadarskom jezeru. U Prvom balkanskom ratu služio je za tegljenje barži sa ratnim materijalom crnogorske vojske, a upravo na ovom brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo Petrović 22. aprila 1913, potpisao sporazum sa Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori.
U Prvom svjetskom ratu brod je početkom 1916, artiljerijskom vatrom nadomak Skadra, potopila austro-ugarska vojska i tom prilikom poginulo je 16 ljudi. Austro-Ugari su nedugo potom izvadili »Nettuno« sa dna jezera, nadjenuli mu novo ime »Pionier« i koristili ga za svoje vojne potrebe. Kraj Prvog svjetskog rata brod je dočekao u luci Bar gdje je djelimično oštećen, ostao narednih nekoliko godina do 1925, kada ga je Barsko društvo prodalo Brodarskom preduzeću a.d. »Boka« iz Kotora, (kasnijoj »Zetskoj plovidbi« a.d. Cetinje). Brod je dobio ime »Cetinje« i do početka Drugog svjetskog rata korišten je na redovnim putničkim linijama u zalivu Boke Kotorske.
Oslobođenje Boke u Drugom svjetskom ratu, u poznu jesen 1944 godine, »Cetinje« je dočekao napuđten i oštećen, na vezu u Dobroti.
Nakon opravke, svoje prvo i jedino putovanje na upravno obnovljenoj civilnoj brodskoj liniji Kotor-Herceg Novi, parobrod »Cetinje« je obavio 9.decembra, a rano jutro narednog dana opet je vozio kroz Boku, pritisnutu teškim, olovnim oblacima iz kojih je sipila sita kiša, a more podizao jak jugo. Kada je oko 8.30 isplovio iz Tivta prema Đenovićima, na »Cetinju« se nalazilo preko 250 ljudi,žena i djece -civili, partizani, Italijani iz čuvene divizije »Garibaldi« i zarobljeni Njemci. Dok je rominjala lagana kiša, parobrod je mirno plovio po uzburkanom zalivu, valjajući se na valovima nošenim jakim jugom, da bi u 8.50 sati kada je bio na sred Tivatskog zaliva, odjeknula ogromna eksplozija. Na mjestu gdje je bio pramac »Cetinja«, podigao se ogromni gejzir vode, a očevici su kasnije govorili da je brod nošen inercijom mašina, nakon eksplozije koja mu je raznijela pramac, komandni most, dimnjak, jarbol i veći dio nadgrađa, skrenuo 90 stepeni u odnosu na dotadašnji kurs i potonuo za manje od 3 minuta.
Strahovita detonacija koja je razorila »Cetinje« odmah je ubila i većinu njegovih putnika pa su mornari iz više vojnih i privatnih brodića i čamaca koji su se iz Tivta i sa hercegnovske rivijere odmah uputili na mjesto tragedije, uspjeli spasiti samo nekoliko ranjenika među kojima i teško povrijeđenog kapetana Paparelu. Pored njega, preživjela su još samo tri člana posade i sedam putnika. Zvaničan bilans potonuća parobroda prema podacima partizanskih vlasti je 87 poginulih, ali istoričari koji su kasnije istraživali tu tužnu epizodu govore o oko 240 žrtava. Tijela koja su pokupljena iz mora kasnije su sahranjena u kolektivnu grobnicu na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi kod Tivta.
Cetinje
Iako je 2. i 3.decembra 1944 godine improvizovanim minolovkama kojesu vukli motorni jedrenjaci »Ljubomir« i »Durmitor«, Štab »Mornaričke stanice Boka« obavio čišćenje od sidrenih protivbrodskih mina četiri prolaza na ruti Tivat-Đenovići, u komandi partizanskih snaga u Boki nisu znali da su Njemci petnaestak dana ranije, neposredno pred svoje povlačenje, u vode zaliva bacili ukupno 82 na dnu ležeće magnetske mine. Upravo takva, izuzetno razorna mina sa magnetnim upaljačem koji se aktivira kada iznad mine prođe brod metalne konstrukcije, uništila je parobrod »Cetinje« i sa njim u smrt odvela preko 200 ljudi. Među stradalima bila je i Gospava Lučić koja je tog jutra prije 70 godina, bila presretna da nije propustila brod što ju je odveo u smrt, umjesto u posjetu svom ranjenom sinu u meljinskoj bolnici.
Gospavin unuk Mladen Lučić, do skoro direktor Lučke uprave Crne Gore koja brine o gazdovanju svim crnogorskim morskim lukama, pa i bokeškim koje je decembra 1944, povezivao parobrod „Cetinje“. Za njega i njegovu porodicu tragedija koja je zadesila parobrod je duboko lična, pa Mladen i njegov brat Boško, redovno svakog 10.decembra, obilaze kolektivnu grobnicu žrtava sa „Cetinja“ u Donjoj Lastvi kod Tivta i zajedno sa mnogim drugim pojedincima i institucijama, trude se da ovaj nesrećni događaj nađe adekvatno mjesto u našoj istoriografiji.
„Na brodu „Cetinje“ stadala je majka mog oca, ali je kompletan sastav ljudi na tom brodu bio je zaista heterogen – bili su tu mještani iz Boke, partizani iz svih krajeva bivše Jugoslavije, italijanski partizani, njemački zarobljenici, tako da je ovo stvarno multinacionalna tragedija od značaja za nekoliko država. Stoga mi je još i draže i srce mi je puno kada vidim da se svake godine obilježavanju ovog događaja pridružuje sve veći broj ljudi i institucija kako bi se odala počast sjenima poginulih sa „Cetinja“. – kaže Mladen Lučić. Ove godine vijence i cvijeće na grobnicu u Donjoj Lastvi, ali i u more Tivatskog zaliva na poziciji potapanja „Cetinja“ položili su rodbina i prijatelji žrtava i preživjelih, članovi UBNOR-a, Mornarice VCG.
„Jako je važno da se ovdje okupljaju i stari i stariji mlađ i ljudi jer mi stari, trebamo predati tu „štafetnu palicu“ mlađim generacijma, da bi se i ubuduće znalo što su ti ljudi koji su stradali na „Cetinju“ radili i kako su poginuli. Biti član posade tog broda i ploviti još nesigurnim vodama Boke iz kojih su vrebale brojne opasnosti poput mina, nije tada bilo nikakvo posebno junaštvo, već da tako kažem, svakodnevno herojstvo ljudi koji su radili svoj posao, bez da traže neku nadoknadu, jer je tako bio i ljudski i Božiji zakon. Ti ljudi iz posade, bez obzira odakle dolazili, išli su za nekim idealima koji su ih povezivali uprkos razlikama.“-smatra sin kapetana Boža Paparele, dr Ivo Paparela, univerzitetski profesor iz Dubrovnika i Pariza, koji je iz Francuske i ovaj put stigao na obilježavanje godišnjice tragedije parobroda „Cetinje“ u Boku Kotorsku.
Kada se oporavio od rana zadobijenih u potonuću »Cetinja« , njegov otac kapetan Božo Paparela, vratio se na more i godinama služio kao pilot koji je sprovodio trgovačke brodove kroz minska polja zaostala iz rata na rutama prema Albaniji. Dubrovački kapetan ostavio je i neizbrisiv trag u ustanovljavanju kompanije »Prekookeanska plovidba« Bar gdje je kapetan Paparela odgojio i tajnama tog zanata naučio više generacija mladih pomoraca iz Crne Gore.
Najveće pomorske tragedije na Crnogorskom primorju živo se sjeća i tivatski publicista Vasko Kostić, koji je tada kao 15-godišnjak, sa mnogim Tivćanima ispratio brod “Cetinje” 10.decembra 1944 sa tivatske gradske rive Pine na, ispostavilo se, njegovo posljednje putovanje.
»Ti ljudi na brodu kao da su nešto slutili – svi su mahali rukama pozdravljajući se sa nama koji smo ostali na obali, kao da putuju preko okeana u daleku Ameriku, a ne tu na drugu stranu zaliva do koje nažalost, nikada nisu stigli.«- sa sjetom se prisjeća Kostić momenata od prije sedam desetljeća.
Kostić, čiji je dalji stric Luka bio upravitelj stroja na “Cetinju”, je krajem šezdesetih, gledao i akciju splitskog “Brodospasa” kada su djelovi olupine stradalog parobroda, podignuti sa dna mora. Prilikom vađenja, krhka olupina se prepolovila, tako da je jedan dio ponovno pao u more, gdje se i danas nalazi. Tom prilikom, čelične sajle koje su se otkačile, povrijedile su nekoliko ljudi na plovnoj dizalici »Brodospasa«.
»Djelovi olupine »Cetinja« dizalicom su podizani sa dna mora i stavljani u jednu veliku baržu. Brod je bio prelomljen u dva dijela od kojh je jedan bio pun ostataka poginulih putnika, dok u drugom nije bilo gotovo ničega jer su ostaci koji su se tu nalazili, poispadali na dno mora tokom podizanja tog dijela olupine. Iako su zabranjivali da se išta dira, ja sam se popeo na baržu da pogledam ostatke »Cetinja« – tu je uzaista malo ko mogao preživjeti, stepen razaranja je bio nevjerovatan, a prizor užasan- smrvljeni djelovi broda bili su pomiješani sa ljudskim kostima, cokulama, tašnama i drugim predmetima. Tu si bile izmješane kosti naših ljudi, Italijana, čak i zarobljenih Njemaca, pa je »Cetinje« zaista postao internacionalna grobnica.«- ispričao nam je Kostić.
Na 41 metar dubine na dnu mora, na sredini Tivatskog zaliva, danas počiva jedan veći dio krme »Cetinja«,brodski dimnjak i dosta manjih metalnih krhotina.
»S obzirom na veliku dubinu i mutnu vodu Tivatskog zaliva, kao i situaciju snimljenu na licu mjesta, za ovaj brod se više ništa ne može učiniti. Aktivnosti nadležnih institucija koje bi mogle biti vezane za »Cetinje«, prije svega, trebalo bi usmjeriti na obilježavanje godišnjice ove tragedije i simbolično obilježavanje spomena brojnim žrtvama.«- zapisao je o olupini parobroda »Cetinje«, poznati hercegnovski ronilac i istraživač podmorja Dragan Gačević, u svojoj knjizi »Podmorje Crne Gore«.
Kako je preživio kapetan Paparela
dr Ivo Paparela
»Odjeknula je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom, bio dignut u vazduh i bačen u more. Kada sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, mrlje nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet, mislim da su to bila vrata kormilarnice. Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika koji su dozivali u pomoć. Nijesam bio u stanju da bilo kome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga. U trenutku potpune malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac koji je mislim, bio iz Bijele. Kada sam polovinom tijela ušao u čamac, potpuno sam se onesvijestio i ne znam što se sa mnom dalje dešavalo dok se nijesam osvijestio u vojnoj bolnici u Meljinama.« – zapisao je kapetan Božo Paparela prije četrdesetak godina, u tekstu »Moja sjećanja na katastrofu parobroda Cetinje« koji je objavljen u Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru.
