Radovanu Radu Ogurliću košarkaškom pedagogu i sportskoj legendi Herceg Novog i prijatelju generacija novske mladeži, jednom od pionira tog sporta u Crnoj Gori, sinoć je na Karači, u prisustvu velikog broja Novljana otkrivena spomen ploča.
Spomen obilježje, sa loptom koja se okreće, i na kojem piše: „Cijeli sam život posvetio hercegnovskoj košarci“ djelo je vajara Nikole Nikše Kosića, a postavili su ga Opština Herceg Novi i nekadašnji igrači ponikli u košarkaškoj školi Rada Ogurlića.
Rade je osnivač košarkaškog kluba “Primorje” i jedan je od najvažnijih i najzaslužnijih za uspješne karijere: Zorana Štulje Vasiljevića, Slobodana Tune Subotića, Dragiše Ćoma Perovića, Marinka Kovačevića, Milana Rode Subotića, Mike Milića Mnogi, koji su se ostvarili kao vrsni sportisti svoje prve korake načinili, su kod Rada, na Karači.
“Rade Ogurlić je autentična i neponovljiva ličnost koja je vjerovala u plemenitu misiju sporta u mladost koja će unaprijediti Herceg Novi, u ljepotu igre i nadigravanja. Bio je veliki majstor sa trenerske klupe, neko ko zna šta je sportska motivacija, neko ko je potpuno shvatao društvenu ulogu sporta u generacijskim odrastanjima, čovjek ideje i čovjek misija. Zbog toga Opština Herceg Novi postavlja ovo obilježje, sjećajući se svoga sugrađanina, vjerujući da će Karača biti što je bila u Radovo vrijeme – mjesto dobrih sportista i dobrih ljudi”, kazao je sekretar za društvene djelatnosti i sport Opštine Herceg Novi Vladimir Dželetović.
Riječ o Radu kazali su i bivši košarkaši koje je trenirao – Slobodan Lutka Perišić, Dragan Vasiljević, Dragan Krivokapić, Slobodan Popović i Slobodan Subotić, svi zahvalni i ponosni što su ga znali i što ga grad nije zaboravio.
Spomen ploca
Profesionalni košarkaški trener Slobodan Subotić, kojeg je Rade uveo u svijet košarke i „dao mu kruh u ruke“, rekao je da je realizacije ove ideje „nešto najbolje što se moglo napraviti“.
Košarkaški klub Promorje pod vođstvom Rada Ogurlića šest puta osvajao juniorska prvenstva Crne Gore, a učestvovao je i na državnom prvenstvu Jugoslavije u Zagrebu i Splitu. Utakmice su igrali i u Kupu Jugoslavije sa Kvarnerom iz Rijeke, sa Crvenom zvezdom, Cibonom i drugim vodećim klubovima nekadašnje Jugoslavije .
Njegova taktika – ruska taktika, kako je govorio, značila je igru punom snagom u odbrani, u napadu, pod košem, i isto to u životu. Najzaslužniji je i za izgradnju košarkaškog terena na Karači. Ogurlić je dobitnik zlatne medalje Košarkaškog saveza Jugoslavije, i Košarkaškog saveza Crne Gore, Opština Herceg Novi, opredjelila nagradu za životno djelo.
Prije ceremonije otkrivanja spomen ploče, prikazan je film “Rade” Branke Knežević.
Četvrta po redu velika međunarodna regata „Tisuću otoka“ (Thousand Islands Race), koju organizuju Jahting klub Porto Montenegro (PMYC) JK SCOR Rijeka i Udruženje VAL iz Rijeke, biće održana od 15. do 25. septembra, u klasi ORC i MOCRA- saopšteno je danas iz Porto Montenegra.
„Ove godine PMYC nudi posebnu nagradu za najbolje rangiranu jedrilicu na prvoj etapi regate, kojoj je matični vez u Crnoj Gori. Nagrada je besplatan vez u marini Porto Montenegro od septembra 2016. do septembra 2017. godine, koji uključuje i članstvo u Porto Montenegro Jaht klubu. Uz to, Jahting klub Porto Montenegro sponzorisaće učešće i dva lokalna jedriličarska tima, odnosno dvije jedrilice, na ovoj regati.“- kazala je PR koordinatorka Porto Montenegra Kristina Škanata.
Na manje od mjesec dana od početka ove jedinstvene jedriličarske trke, dolazak je potvrdilo preko 20 skipera sa jedrilicama iz Velike Britanije, Austrije, Njemačke, Litvanije, Čilea, Italije, Švajcarske, Češče, Slovačke, čime se još jednom potvrđuje međunarodni imidž ove regate.
Regata „Tisuću otoka“ održava se u nepromijenjenom formatu, odnosno jedri se u dvije etape. Prva startuje u Rijeci 18. septembra – flota krstaša prolazi više od 1.000 jadranskih ostrva, pri čemu jedrilice prolaze pored osrtva Unije, Susak, Premudu, Dugi otok, Kornat, Vis, Lastovo i Svetog Andriju, kako bi došle do cilja, u Tivat. Uzduž rute od 277 nautičkih milja, flotu čekaju tehnički izazovi navigacije između ostrva i kanala hrvatske obale i zaliva Boke Kotorske, ali isto tako i nagrada iznenađujućom ljepotom ovog fjorda.
Regata tisuću otoka
Nakon dodjele nagrada za prvu etapu u Porto Montenegru 21. septembra, flota startuje u obratnom smjeru prema Rijeci na istom kursu. U akvatorijumu Bokokotorskog zaliva, 21. septembra održaće se i regata pod nazivom „Hiljadu ostrva +2“, u organizaciji Jahting kluba Porto Montenegro, kada će jedriličari iz Tivta imati priliku da jedre sa učesnicima međunarodne jadranske regate, oko dva bokeška ostrva.
„Izbor kursa u ovom navigacijskom takmičenju je izazov i tajna pobjede – umijeće je odabrati jedriti uz obalu ili na otvorenom moru, procijeniti gdje su najpovoljniji vjetrovi i struje i otkriti odlučujujuće faktore da na cilj stignu prije ostalih – to ne mora biti najkraći kurs dužinom, samo treba biti najbrži. Regata „Tisuću otoka“ ostrva jedri se na jednom od najboljih kurseva koje priroda može pružiti. Takmičenje zahtijeva česte izmjene u kombinaciji jedara u danonoćnoj navigaciji i vjerujemo da je upravo to odlika off shore jedrenja.“ -istakao je predsjednik organizacijskog odbora regate, Neven Baran.
“Poznato je da se u istoriji u određenim narodima, u određenim trenucima, rode određeni ljudi kroz koje se artikuliše jedan narod. Kao što postoji grčko čudo, postoji i crnogorsko čudo – jedno herojsko vrijeme grčko u Homeru i u tragičarima, a crnogorsko u Njegošu, našlo je svoj reprezent. To je onaj trenutak kad jezik prelazi u poslovicu.”- kazao je sinoć na promociji svog najnovijeg romana “Drugog sunca luče” u Tivtu, poznati hercegnovski književnik i publicista Miraš Martinović.
Njegovo najnovije ostvarenje posvećeno je Petru II Petroviću Njegošu i predstavlja svojevrsnu imaginarnu biografiju poznatog vladara i pjesnika, a što je nastalo kao plod dugogodišnjeg Martinovićevog minucioznog istraživanja svih aspekata Njegoševog života i rada.
Govoreći o pjesničkom djelu Petra II Petrovića i njegovom značaju za ukupnu kulturu i identitet Crne Gore, Martinović je kazao da je “Njegoš taj koji bere te zrele plodove.”
“Za sve koji su umrli imaš osjećaj da je umro. Za Njegoša imamo osjećaj da nije umro, da vječno živi. Godinama sam ga proučavao i vidio sam da je stalno živio na jednoj ganičnoj liniji, na liniji između sna i stvarnosti. Samo na toj graničnoj crti mogu se primiti istine, a to ne može svako. Istine primaju samo kodirani ljudi. Njegoš je bio takav. Ja sam Njegoša tražio gdje se malo tražio, na toj graničnoj crti. Zato ova knjiga ima ima više slojeva.”- istakao je hercegnovski pisac koji se nedavno za čitav svoj književni opus, okitio regionalnom književnom nagradom “Teuta”.
Naglašavajuči da su vladiku “vazda pratile sijenke drugog svijeta”, novinar, pjesnik i publicista Dragan Popadić kazao je da je Martinović u svom romanu poseban akcenat stavio na deset posljednjih dana Njegoševog života na Cetinju.
“Kad je on sa dušom zborio, sa dušom koja se vinula u nebeske prostore. U beskrajni okean vozdušni – kada duša hita svome Tvorcu. Iz carstva gnjilosti u carstvo svjetlosti. Dal’ živi misao kad odemo podzemnom rijekom sa čijih obala se niko vratio nije? Truli li sjećanje ili traje nakon tijela? Ta su pitanja mučila vladiku. Ta pitanja muče sve nas. Ali, nema odgovora. Ždralovi se vraćaju, ali sa onih obala niko se nije vratio da nam kaže.”- kazao je Popadić dodajuči da je “teško pratiti pjesnikova snoviđenja, ali je Miraš nekako u tome uspio”.
“Veliki pjesnik je otišao, ali i ostao sa nama. Sve nas na njega sjeća. Posebno njegova i naša planina. Tajanstvena i čudna, oko koje vazda kruže neke više sile. Planina naših duša. Ostao je vladika da nas čuva. Da briži. Da nas posavjetuje. Ako ga znamo prepoznati. Miraš ga je prepoznao!”- zaključio je Popadić.
Pojam za uništenje prirode i prostora na Crnogorskom primorju već dugo je, nažalost, Budva – „pojeden“ prostor koji su odnijela mnogobrojna ružna višespratna čudovišta od betona podignuta u slavu apartmanizacije i prodaje stambenih i poslovnih prostora, infrastrukturni kolaps i turistička ponuda tipa „pivo i ćevapi“, već su dobili i svoj zaštićeni trade mark – „budvanizacija“. Njegovi idejni tvorci i vlasnici autorskih prava na isti, svakako su Sveto od Spuža Marović, Brano Magla Gvozdenović, Predrag Parenje Labudova Sekulić i ini koji su proteklih godina „drmali“ Budvom i disciplinom zvanom uneređenje prostora u Crnoj Gori sa Vladinog nivoa.
Dio još slobodnih autora te koncepcije, u nešto modifikovanom obliku, istu je počeo primjenjivati i na najvredniji komad prostora u Crnoj Gori – Boku Kotorsku. Akcenat je na „nevalorizovanim“ njenim djelovima na Luštici, Mamuli, obali Tivatskog i Novskog zaliva, ali u posljednje vrijeme na vrh liste tih „nevalorizovanih potencijala“ dolaze i neki lokaliteti iz Kotorskog zaliva – područja koje je zvanično, UNESCO svjetska prirodna i kulturna baština. „Prestonica“ te baštine u Crnoj Gori, grad Kotor više, nažalost, nije ni blijeda sjenka sebe samog čak ni iz 1979. godine kada ga je teško oštetila prirodna stihija katastrofalnog zemljotresa. Ne, današnji Kotor žrtva je mnogo pogubnije stihije, nemilosrdne uništavajuće pojave koja se zove „kotorizacija“. Nota bene, ne „kotoranizacija“ budući da bi takav izraz implicirao da su njegovi protagonisti Kotorani, što ovdje nije slučaj, već „kotorizacija“ jer istu, u ime navodne dobrobiti Kotora, sprovode osobe kojoj je netačna legenda o nastanku imena grada (kod tora /za ovce/ = Kotora), mentalitetski, iskustveno i zavičajno bliža od vjekovne patine pločnika trgova grada sa milenijumskim trajanjem.
Zaboravimo dakle, na tren, potpuno ekonomsko uništenje ove opštine u vremenu vladavine DPS – 24 izgubljena broda „Jugooceanije“, zatvorenu „Bokeljku“, „Rivijeru“, „Jadran“, „Exportbilje“, uništene „Autoboku“, „Autoremont“, HTP „Fjord“, zavod „Vrmac“, oteti „Jugopetrol“. Ne pomenimo da je grad u kome je 70 odsto crnogorske spomeničke i kulturne baštine ostao bez svog Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, samostalnog Istorijskog arhiva, da se sa ovdašnjim Pomorskim muzejem više pita poznata pomorska sredina Podgorica, nego kontinentalni grad Kotor. Pređimo na momenat, preko primjera uništenja ZAŠTIĆENOG i PREPOZNATLJIVOG kulturnog pejsaža Boke poput gradnje betonskog mastodonta u obliku pentagona na obroncima Vrmca iznad Peluzice, horor-naselja sa vilama u Kostanjici koje je zauvijek uništilo jedan od najprepoznatljivijih bokeljskih motiva – pogled na ostrvo Gospe od Škrpjela iz Perasta i sličnih poduhvata iznad Risna, Orahovca, Dobrote, Mula, Prčanja i Stoliva. Prećutimo na tren, da je jedan od prepoznatljivih kotorskih lokaliteta sa zaštićenim stablima hrasta – dobrotski kamp, nestao pod halapljivošću biznismena koji tu grade neukusno stambeno-turističko naselje prepotentnog naziva „Dobrota Pallazzi“ i najavljuju dalju devastaciju mora i obale sipanjem hiljada kubika pijeska radi pravljenja vještačke plaže na mjestu gdje su zaštićene vjekovne ribarske poste. Izbjegnimo malicioznost pominjanja tužne sudbine glavnog gradskog bastiona za odbranu – drevne Citadele koja je danas mjesto gdje nastupaju kič i šund „zvijezde“ lokalne turbo-folk muzičke scene i oskudno odjevene dame igraju uz šipke, zaboravimo na to kako gradski oci zbog „narušavanja izgleda kontakt zone Starog grada“, godinama neće da postave dvije najobičnije pješačke pasarele preko ceste na gradskoj rivi, ali im zato tu istu kontakt zonu ne unižava Čepurci-like kompleks nečega što danas nosi i ruga se sa ponosnim imenom nekadašnje otmene gradske kafane „Dojmi“.
Kotor
Sve nabrojano samo su produkti „kotorizacije“, ali nisu njena suština. Srž te pojave, tako specifične za ambijent koji bezuspješno pretenduje da zadrži makar djelić svojih nekadašnjih urbanih i kulturoloških epiteta, upravo je izigravanje tih istih napora šačice preostalih pravih Kotorana, pod krinkom da se tobože, pokušava raditi upravo ta zaštita. Protagonisti „kotorizacije“ su nesposobna i anemična lokalna vlast koja decenijama u mislima gradi žičare, liftove i zaobilaznice, a nije u stanju da spriječi raspadanje i otimanje sopstvenog grada od Podgorici bliskih tajkuna i biznismena te lokalni pseudo-kulturološki pul, tačnije medijski bič za neistomišljenike, oličen u privatnom radiju na gradskom koritu, njegovom direktoru, vlasniku i apologeti nepromijenjene vlasti iz vremena juriša na Dubrovnik i danas u vrijeme „izgradnje mostova“ sa tim istim Dubrovnikom, te nizu sitnijih potrčka – šarafa u mehanizmu koji poput kancera, izjeda Kotor. Samo iz takve paštroć-kužine, gdje je glavni kuvar đirašol iz Bjelopavlića koji Kotor poznaje taman koliko ja poznajem Ulan-Bator, može proisteći aktuelan kulturološki i javni imidž grada koji se „ponosi“ npr. poetesom mantenjutom čiji je opus svojevrsni pseudobokeški miks Marine Tucaković i Vjekoslave Huljić, gdje se velikim književnikom predstavlja dodavač knjiga iz Gradske biblioteke sa viškom ambicija i gdje igrač folklora rukovodi Kulturnim centrom i kao svoje veliko dostignuće slavi iz godine u godinu sve lošija i sve slabije posjećena izdanja pučke fešte zvane Bokeška noć. Možda je opravdanje što istu, već godinama vode kadrovi sa đirašolovog radija na kome on poslije pravi ode „vještom mladom direktoru Kulturnog centra i njegovoj sposobnoj ekipi“ koja je uzgred budi rečeno, iako je organizator, osvojila prvu nagradu od 1.500 eura za maskiranu barku u ovogodišnjoj „Bokeškoj noći“. U normalnoj zemlji u najmanju ruku neukusan konflikt interesa, u ambijentu „kotorizacije“ sasvim normalna i dapače, poželjna pojava. Fundać ostaje fundać sve dok ga neko ne ispere!
Proizvodnja soli u ulcinjskoj Solani je isplativa i to dokazuje i primjer solane u albanskoj luci Valona, koja ostvaruje godišnji prihod od 40 miliona eura, kazala je Jovana Janjušević iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP).
Ona je nedavno boravila u Albaniji, zbog posmatranja ptica u laguni u kojoj je i solana.
Navodi da je iste površine kao Ulcinjska – 1.500 hektara, a obje odlikuje bogatstvo ptičijeg svijeta, pa i flamingosa…
Solana u Valoni je data pod koncesiju firmi, koja, kako navode iz CZIP, iz godine u godinu bilježi napredak.
“Ta solana upošljava lokalno stanovništvo i proizvede i do 100.000 tona po sezoni. So iz Vlore podmiruje domaće potrebe, a navode da im so iz regiona nije konkurencija”, navodi Janjuševićeva.
Solana “Bajo Sekulić” je najstarije ulcinjsko preduzeće. Privatizovana je 2005. godine, a već nekoliko godine ne proizvodi so.
Solanu koju je kupio za 800.000 eura, biznismen Veselin Barović je pokušao da proda za skoro 260 miliona eura.
U međuvremenu su prestale da rade i pumpe koje su u Solanu neprestano dovodile nove količine morske vode sa kojom je dolazila i hrana za ptice kojima je to područje bilo obavezno odmorište pri seobama.
Upravljanje Solanom u Ulcinju lani su preuzeli Nacionalni parkovi Crne Gore.
Atraktivne lokacije glavnog i pomoćnog terena FK „Arsenal“, smještene u srcu Tivta, osnovni su razlog njegovog sistematskog uništavanja. Očigledno je, da su već odavno, zapale za oko nekome ko na njima želi da podigne velelepne zgrade i kojem postojanje kluba, koji je ne samo sportski nego i istorijski simbol Tivta smeta.
Mi u „Bokeškom Forumu“ ne umijemo na drugačiji način da objasnimo to što niko ne radi ništa kako bi klub, slavne prošlosti izvukao iz živog blata u koji Arsenal iz dana u dan tone sve dublje. Dosadašnje polukvalifikovano rukovodstvo, niti nadležne institucije, nisu preduzele ama baš ni jedan korak kako bi nešto uradile. Ne postoji niti jedan valjani predlog, niti jedan kvalitetan projekat odgovornih koji bi pomogao izlasku iz krize.
A ne treba previše ni ljudske ni sportske mudrosti da „Arsenal“ stane na noge, postane stabilan prvoligaš i igra i evropska fudbalska takmičenja. Tu u komšiluku je OFK „Grbalj“ u kojem tivatska djeca treniraju i bilježe uspjehe jer njihovi roditelji, što je potpuno razmljivo, ne žele da se njihovi mališani, kući vraćaju okrvavljenih ruku i nogu, jureći za loptom u nehumanim uslovima pomoćnog terena u gradskom parku. Ili, kotorski „Bokelj“ sa kojim su Tivćani do prije deceniju igrali derbije, a koji je ove godine svoj grad predstavio u Evropi.
Vrijeme je da neko sposoban, sa jasnom vizijom, politički n eostrašćen preuzme „Arsenal“. U suprotnom najmanje će važno biti da li ovaj klub zovemo fudbalski ili nogometni, jer uopšte neće ni postojati. A mi ćemo se čuditi i učiti pravila kriketa, bejzbola ili ragbija koji će se igrati na nekom polajnčetu. Umjesto stadiona u Gradskom Parku dobićemo nekultivisanu građevinu modernih „građevinskih neimara“ – kaže se u zvaničnom saopštenju Bokeškog Foruma.
U svim vidovima smještaja na Tivatskoj rivijeri trenutno se odmara ukupno 5.289 zvanično prijavljenih turista od čega su samo 49 posjetioci iz Crne Gore, a sve ostalo inostrani gosti – saopštila je danas Turistička organizacija Tivat.
Prema njihovoj evidenciji, broj gostiju koji trenutno ljetuju u najamnjem bokeljskom gradu 18 odsto je veći nego u isto vrijeme prošle godine.
Najviše turista – njih 4.439, koristi usluge izdavalaca pruivatnog smještaja, u hotelima boravi 708 posjetilaca, dok su odmarališta i kampovi ugostili 115, odnosno 27 turista.
Promocija filma “Mirna luka za tvoju dušu”, renomiranog crnogorskog kompozitora i autora filmova o Crnoj Gori, Bola Boškovića biće održana u petak 26.avgusta u Muzeju grada Perasta sa početkom u 20 sati.
Ovaj muzičko dokumentarni film je još jedno “landscape” filmsko ostvarenje po kojem je Bošković i prepoznatljiv. To je svojevrsna priča o Perastu, o gradu sa burnom istorijom, znamenitim obilježijima, ali i priča o vremenu koje nosi sve pred sobom i koje nas uvijek posredno podsjeća na našu prolaznost.
Film je posvećen Stanki Montan, rođenoj Peraštanki, koja je dala neizmjeriv doprinos realizaciji i postojanju Međunarodnog festivala klapa u Perastu, čiji je jedan od idejnih tvoraca i dugogodišnji direktor festivala bio upravo Bole Bošković.
Kompletna realizacija filma je trajala od 2014. do danas, rađen je u crno bijeloj tehnici i traje 25 minuta. Namjensku muziku za ovu priliku je komponovao sam autor.
“Mirna luka za tvoju dušu” je moja kratka prica o Perastu, o prošlim vremenima, o našoj prolaznosti, o posebnom odnosu i pripadnosti Stanke Montan ovom gradu. Pjesnik je još davno rekao “Život je more”. Svako od nas plovi po mnogim beskrajnim plavim pučinama na krhkim ili stamenijim brodovima, sa manjom ili većom neizvjesnošću, usko ili široko razvučenih jedara, tražeci na tom neizvjesnom putu svoju konačnu mirnu luku. Neke na toj plovidbi prati mirno more, neke bonaca, a neke i jaka bura. Ti naši brodovi i to naše neizvjesno životno putovanje je naša sudbina, naša prolaznost i naše nesvjesno potčinjavanje vremenu. Film je ustvari i moje sjećanje na Perast prije 40-ak godina kada sam ga po prvi put ugledao, na taj smiraj, na to bezbrižno vrijeme, na kasnije prispjele događaje koje će me doživotno vezati za ovaj besmrtni grad i na meni drage ljude sa kojima sam realizovao projekat Međunarodnog festivala klapa Perast, a koji nažalost nijesu više sa nama Stanku Montan, Milju Radulović i Mira Braića”, istakao je Bošković.
Institut za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet u srijedu navečer je izvijesio kako je putem svoje Facebook stranice od obitelji Keller dobio fotografije skupine od najmanje tri ulješure, najveća vrsta iz skupine kitova zubana (Physeter macrocephalus), snimljene u području ispred Rovinja.
– S obzirom da se radi o životinjama koje inače obitavaju u područjima dubina preko 1000 m, u plitkom sjevernom Jadranu prijeti im opasnost od nasukavanja i ugibanje, navode u Plavom svijetu.
Ulješure se danas rijetko pojavljuju u Jadranu, uglavnom u dubokom južnom dijelu i u blizini Otrantskih vrata. Značajan pad brojnosti u Sredozemnom moru u posljednjih nekoliko desetljeća vjerojatno je pridonio izostanku recentnih opažanja. Tijekom povijesti ulješure su se pojavljivale i sjevernije u Jadranu, ali je u većini slučajeva posjet ovom području završio nasukavanjem i ugibanjem jedinki iz opaženih skupina, napominju u Institutu.
Posljednja masovna nasukavanja ulješura u Jadranu zabilježena su 11. prosinca 2009. u blizini grada Vieste na poluotoku Gargano (Italija), gdje je uginulo sedam ulješura, te 12. rujna 2014. u blizini grada Vasto (Italija), gdje su uginule tri od sedam nasukanih ulješura.
– Kretanje životinja koje su pronađene kod Vasta 2014. godine pratili smo šest dana nakon inicijalnog opažanja uz otok Vis. Upravo zahvaljujući praćenju njihova kretanja u Hrvatskoj na temelju dojava građana i objava u medijima, uspjeli smo upozoriti kolege iz Italije na mogućnost pojavljivanja skupine u talijanskim vodama. Rezultat je bila pravovremena reakcija Grupe za hitne intervencije u Italiji i četiri jedinke su uspješno vraćene u more. Ovo je bila prva uspješno provedena akcija vraćanja ulješura u more provedena u cijelom Sredozemlju, navode u Plavom svijetu.
Jedino dokumentirano masovno nasukavanje ulješura u hrvatskom dijelu Jadrana dogodilo se 15. kolovoza 1853. kada se šest životinja nasukalo kod Novigrada u Istri. Dijelovi kostura tih ulješura završili su u muzejima u Trstu, Beču, Monaku i Berlinu. Kostur ulješure ulovljene 11. svibnja 1895. između Lastova i Korčule čuva se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
Iz Instituta su naveli da im je cilj osigurati siguran izlazak ove skupine ulješura iz Jadrana te da stoga mole sve građane da hitno dojave opažanja kako bi mogli pratiti njihovo kretanje te po potrebi poduzeti potrebne akcije.
– U slučaju opažanja molimo vas da napravite fotografiju i/ili video snimke životinja te da zabilježite točnu lokaciju, smjer kretanja i vrijeme opažanja. Informacije o ulješurama (po mogućnosti čim ih opazite!) dojavite nam na brojeve telefona Instituta Plavi svijet 051 604666 ili mobitel 091 4637424, email info@plavi-svijet.org. Dojavu je moguće obaviti i putem aplikacije dostupne na web stranicama Plavog svijeta. Unatoč svojoj veličini, ulješure su za ljude bezopasne ako im se ne približavaju. S obzirom da su životinje vjerojatno iscrpljene, dezorijentirane i uznemirene jer se nalaze u izuzetno plitkom moru, molimo Vas da im se ne približavate i ne proganjate ih kako svojim djelovanjem ne bi uzrokovali njihovo slučajno nasukavanje i ugibanje, apeliraju na kraju iz Plavog svijeta.
ULJEŠURE
Ulješura je najveća vrsta iz skupine kitova zubana (Odontoceti), u koju pripadaju i npr. dobri dupini. U svakoj strani uske donje čeljusti nalazi se do 26 koničnih zuba. Žive u svim morima i oceanima svijeta osim u polarnim područjima, a hrane se uglavnom velikim glavonošcima koje love na dubinama i preko 1000 m. Boja im je sivo-crna, a mogu imati bijele mrlje po trbuhu i oko usta. Odrasli mužjaci mogu doseći i do 20 metara i težiti preko 60 tona, dok su ženke manje. Mogu živjeti i preko 60 godina, a spolnu zrelost dostižu sa 8-12 godina. Ulješure žive u društvenim skupinama od 5-15 životinja u kojima se nalaze ženke i mladunci, dok mužjaci žive uglavnom sami.
Populacija ulješura koja živi u Sredozemlju genetički se razlikuje od najbliže populacije u Atlantiku što upućuje na izolaciju. Ulješure u Sredozemlju direktno su ugrožene zbog zaplitanja u ribarske mreže te zbog sudara s brodovima, a smrtnost koju danas uzrokuju mreže i brodovi nije održiva te broj ulješura i dalje opada. Posebnu opasnost predstavljaju snažni izvori buke pod morem – seizmička istraživanje te sonar niske frekvencije koju koristi vojska – koji mogu uzrokovati smrtnost i ozljeđivanje. Također, uznemiravanje uzrokovano velikim brodskim prometom dodatno negativno utječe na njih.
Područja obitavanja u Sredozemlju povezana su s velikim dubinama te mjestima gdje se dno naglo obrušava u dubinu. Područje najveće brojnosti u blizini Jadrana je u području Helenskog jarka, morske depresije dubine i preko 4000m između Jonskog mora i Krete koja razdvaja Afričku i Helensku ploču.
Prema procjeni populacija koja obitava u Sredozemnom moru broji manje od 2500 jedinki, a status ove vrste u Sredozemlju je „ugrožena“ prema kriterijima Crvene liste Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN). Stoga ovaj događaj zahtijeva dodatnu pozornost. U Hrvatskoj su ulješure strogo zaštićene.
“Rade Ogurlić je autentična i neponovljiva ličnost koja je vjerovala u plemenitu misiju sporta u mladost koja će unaprijediti Herceg Novi, u ljepotu igre i nadigravanja. Bio je veliki majstor sa trenerske klupe, neko ko zna šta je sportska motivacija, neko ko je potpuno shvatao društvenu ulogu sporta u generacijskim odrastanjima, čovjek ideje i čovjek misija. Zbog toga Opština Herceg Novi postavlja ovo obilježje, sjećajući se svoga sugrađanina, vjerujući da će Karača biti što je bila u Radovo vrijeme – mjesto dobrih sportista i dobrih ljudi”, kazao je sekretar za društvene djelatnosti i sport Opštine Herceg Novi Vladimir Dželetović.
