Početak 1918., Boka Kotorska se nalazi u austrijskom dijelu Austro-Ugarske. Bila je izuzetno važna pomorska baza zbog svog strateškog položaja i utočišta kojeg je pružala austro- ugarskim brodovima.

O događaju koji se zbio pisala je i pričala Evropa.

Pobuna mornara počela je 1.februara 1918. god., tačno u podne, na brodovima „Sankt Georg” i „Gea”, kada je oko 6000 mornara austrougarske ratne flote pobunom preuzelo zapovjedništvo u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko 40 brodova u zalivu Boke Kotorske, upravo ispred Đenovića, gdje je bio stacioniran najveći broj brodova. Pobunjeni mornari ustali su protiv osvajačkog rata, koji su vodile Njemačka i Austro-Ugarska protiv Slavena, buneći se protiv uslova života na ratnim brodovima, ohrabreni velikom Oktobarskom revolucijom.

Posadu su činili pomorci različitih nacionalnosti. Ubrzo su u Boku upućeni bojni brodovi, razarači i torpiljarke kako bi spriječili pobunu, pa je pobunjenim mornarima postavljen ultimatum o predaji 3.februara. Istog dana uhapšeno je 500 pobunjenih mornara. U zatvoru je umrlo 10-ak mornara, tokom pobune poginulo ih je dvoje, a ostali su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

Četvorica mornara i to troje Hrvata – Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš, koji su vodili pobunu osuđeni su na smrtnu kaznu i strijeljani su 11.februara u Škaljarima, Kotor.

Prije nego što su odvedeni na strijeljanje u kotorskom zatvoru ispovjedio ih je don Niko Luković. Na pročelju zatvora se nalazi spomen-ploča postavljena u znak sjećanja na vođe ustanka mornara u Boki 1918. godine.

Kako je došlo do pobune

Jedan od učesnika pobune Božo Šaban iz Omiša, drug i prijatelj jednog od vođa pobune Mate Brničevića pripovjedao je….

„Ja i pokojni Mate Brničević služili smo 4 godine zajedno na ratnom brodu „Gea“. U Đenoviću bila je krčma, gdje smo mi mornari često zalazili, osobito od nedjelje kada bi dobili dopust. Tu smo imali par tamburica, od svakoga broda, a bilo je većih i manjih 22. Tu bi se pilo, pjevalo i tamburalo.

Dojadilo nam ratovanje i austrijsko robovanje. Svi smo željeli kući. Došlo je i do naših ušiju, odkad je Amerika ušla u rat da Austriji i Njemačkoj nema spasa iz ovoga rata, a da našem narodu osviću bolji dani. Između pouzdanih prijatelja Hrvata, Slovenaca, Srba i Čeha vodili su se potajni dogovori što se ima učiniti.

Odredili smo. Prvi će znak dati brod „St. Georg“, na kojemu vođa ustanka Josip Sesan, u službi kao kadet a u civilu pomorski kapetan, Dubrovčanin, mlad čovjek od 25 godina. Mi smo za sve to znali, pa smo na dogovoru u krčmi odabrali po 2 čovjeka pouzdana od svakoga broda, da obznani družinu kada nastupi taj čas. Na našem brodu „Gea“ bio je imenovan odbor od 3 lica, koji je imao točno izvršiti naredbu, netom pukne top sa broda „St. Georg“.

Kako dogovoreno, tako izvršeno. Tačno u podne čuo se je top. Znak ustanka. Mi trojica od odbora naoružani puškam i pištoljima pristupismo komandantu broda — bio je Anton Časa iz Lošinja — i po nalogu našeg vrhovnog zapovjednika Sesana izjavismo mu, da je prestala njegova vlast, da se on i oficiri moraju predati novoj vlasti.

Svi brodovi u Boki Kotorskoj digli su crvene i bijele zastave u znak da je nastupila nova vlast.

Iz Crne Gore, Krivošija, Albanije – došlo je kroz to na desetak hiljada vojske u Boku da uguši ustanak. Vojska se skupila povrh Đenovića od Bijele do Baošića, sve glava do glave. Mi smo mogli s brodova sve srušiti topovima, ali nijesmo htjeli da ginu naša braća bez ikakove njihove krivice.

One iste noći od 3. na 4. februara došla su iz Pule tri broda (»Friedrich«, »Max« i »Erzherzog Karl«) da uguše ustanak. Kroz ovo vrijeme mi smo vodili dogovore, kako ćemo svi izaći s brodovima iz Boke i zakloniti se u koju luku bližnje Italije. Naši su vojnici bili odlučni, ali nisu oni njemačke i mađarske narodnosti, a to su bili većinom mašinisti. Nisu htjeli za to ni čuti.

Dana 4. februara u 8 sati jutrom primili smo naredbu (»Befehl«) da pustimo zatvorene oficire na slobodu, a da nas neće zato kazniti. Prisiljeni odmah smo to učinili. Kroz to podmornice, koje su stajale blizu nas, otišle su pod Tivat. Mi na brodu »Gea« i »St. Georg« držali smo još naše zastave, ali kada smo vidili da su drugi spustili, morali smo i mi, predali smo se.

Odmah mi svezaše ruke i postaviše u čamac, te nas povedu do tvrđave »Španjol«, pa onda na otok Mamula. Dočekala nas tamo četa pod puškom sa nataknutim bodežem. Na »Mamuli« smo stali 3 dana. Ležali smo na mokroj slami. Tu smo doznali da se je pojavilo vanka francusko brodovlje. Zakasnilo je tri dana, jadi naši, promišljali smo u sebi.

Nakon tri dana odvezli su nas u Tivat, gdje smo ostali dva dana, a odatle u Kotor, naime u barake u Škaljarima pokraj Kotora. Bilo nas je u tim barakama 350. Ljuta zima, trpjeli smo strašan led. Daske rastavljene, ležali smo na golom kamenu bez pokrivača.

Prijeki je sud kroz 48 sati neprestano ispitivao. Iz sve naše skupine prozvano je 42 mornara, sa svakog broda po 1-2. Vojni prijeki sud, kako smo doznali, htio je smaknuti svih 42, ali se je našao dobar čovjek, dr. Mitrović iz Knina, koji se je od svoje dobre volje prijavio kao branitelj i rekao, da se ljudi ne mogu smaknuti bez izjašnjavanja i obrane.

Iza ovog ispitivanja u Kotoru ratna je komanda u Herceg- Novom od 42 okrivljenika osudila četri na smrt“- pričao je jedan od sudionika Božo Šaban iz Omiša.

Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nika Lukovića koji je ispovjedio i pripremio mornare osuđene na smrt.

„Od uznemirenosti nijesam spavao. Tačno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: ‘Ta presuda je pucanje na pravdu!’ Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio: ‘A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života’. Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: ‘Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu’. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: ‘Tako je!’ Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: ‘Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod’. Antun Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih.

Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu Gea, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. ‘Ja ne žalim’, rekao je Mate, ‘što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu’. U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga”.

U znak sjećanja na stradale mornare u pobuni u Boki 1918. u Đenovićima tradicionalno svake godine 1.februara obilježeva se taj značajan istorijski događaj polaganjem vijenca u more i na spomen ploči.

Udruženje boraca NOR-a i antifašista 1941-1945. Kotora, zajedno s izaslanstvom Bokeljske mornarice svake godine 11. februara na Dan strijeljanja vođama pobunjenih mornara odaju počast i polažu cvijeće na spomenik u Škaljarima-Kotor, mjestu na kojem su strijeljani.