Grad veličine oraha i grane koje je vjetar lomio oštetili su više desetina automobila dok je zakupcima plaža uništen ili nestao plažni mobilijar
Veliko nevrijeme koje je jutros oko 5 sati zahvatilo Tivat pričinilo je ogromnu materijalnu štetu.
U nevremenu nije bilo povrijeđenih. Olujni vjetar sa kišom i gradom veličine oraha, kakav ne pamte ni najstariji mještani, oko 5 sati je zahvatio grad, a najteže su postradala naselja Lepetane, Donja Lastva i Seljanovo.
Grad i grane koje je vjetar lomio oštetili su više desetina automobila, dok je u auto kampu “Lovćen” u Lepetanima srušen veći broj šatora.
Od grada su pucala stakla na automobilima i prozorskim oknima kuća, a vjetar je nosio crijepove, kidao tende na barkama i ugostiteljskim objektima, te prevrnuo ili potopio nekoliko manjih barki na vezovima uz obalu.
Nevrijeme je nanijeo i veliku štetu zakupcima plaža kojima je uništen ili nestao plažni mobilijar, a voće i zasadi povrća na najteže pogođenim područjima su uništeni.
Radnici Komunalnog preduzeća od ranog jutra čiste grad i uklanjaju posljedice nevremana, dok Komunalna i policija OB Tivat na više mjesta pravi zapisnike o pričinjenoj šteti.
Nevrijeme koje je zahvatilo hercegnovsku rivijeru prouzrokovalo je stare probleme, prije svega začepljenje odvoda za površinsku vodu , što je prouzrokovalo plavljenje saobraćajnica kod Robne kuće Novljanka na Toploj i una rivijeri. Od četiri sata do 6 i 20 palo je oko 50 litara kiše po metru kvadratnom.
Bujice su nanijele velike količine šljunka na puteve što je otežavalo saobraćaj koji je kratko vrijeme bio i u prekidu Vjetar koji je duvao brzinom od 100 kilometara na sat oborio je nekoliko stabala na magistrali, kod kružnog toka u Meljinama i u park šumi Savina. Ovakve razmjere nepogode pokazale su manjkavosti u sistemu održavanja u oblasti hortikulture.
Pokrenuta su mnoga klizišta i oštećena stabla, koja su ranije trebalo da budu sanirana i uklonjena. Prije godinu je predloženo da opštinska komisija hitno napravi spisak stabala, koja su skolona padu kako bi bilauklonjena, ali to nije urađeno, kazao je zamjenik direktora D.O.O Komunalno – stambenog preduzeća Milan Zarić. Radnici Komunalno stambenog tokom dana uklonili su veći dio nanosa, granja, stabala i pijeska sa saobraćajnica i javnih povrišina.
Zbog olujnog nevremena došlo je do kvara na delekovodu iz pravca Trebinja i Tivta i opšteg ispada na elektroengetskoj mreži , tako da su do 10 časova svi potrošači u Opštini Herceg Novi bili bez napajanja. Tokom dana normalizovano je napajanje svih potrošača.
“Tivat uokviren u vremenu – od 50-tih ka novom vijeku” naziv je izložbe fotografija i projekcije dokumentarnih filmova koju je krajem protekle godine u Gradskoj kući priredio Foto, kino i video klub „Mladost” iz Donje Lastve, pobudilo je veliko interesovanje, jake emocije i sijećanja, brojne publike koja se prisjetila osoba, događaja, grada Tivta iz nekih starih, prošlih, dana i vremena.
Dokumentarne fotografije na kojima su prikazani značajni događaji za Tivat u jednom vremenskom periodu dio su arhive Foto kluba “1. maj” koji je djelovao od pedesetih do šezdesetih godina, proteklog vijeka, fotografije tivatskog fotografa Nikolajeva i arhive Foto kluba “Mladost”, osnovanog 1961. koji djeluje i danas.
Uz izložbu, prikazani su i dokumentarni filmovi o izgradnji aerodroma Tivat (1969-1971), Školskog centra, Doma zdravlja, sanaciji zgrada Općine Tivat, Doma „Gracija Petković” i brojnih drugih objekata nakon zemljotresa 1979. godine. Posebnu pažnju privukao film Parada dostignuća koja je priređena na Dan mladosti za 85. rođendan Josipa Broza Tita, 1977. godine, a koji je dokument o izuzetno bogatom kulturnom, sportskom i društvenom životu Tivta te tivatskoj privredi zasnovanoj na Arsenalu, koji je generirao razvoj grada.
Tivat kao grad počeo se razvijati tek krajem XIX vijeka kad je osnovana vojno pomorska luka Arsenal. Do izgradnje Arsenala zemljišni posjedi u Tivtu su uglavnom bili u vlasništvu feudalne vlastele Prčnja, Dobrote, Perasta i Kotora.
Razvoj Tivat započeo je onog trenutka kada je prilikom manevara austrougarske mornarice 1886. na Jadranu, u Boku doplovljava flota pod komandom admirala Maksimilijana fon Šterneka. Tom prilikom admiral se uvjerio u pogodnost i strategijsku važnost Tivta za izgradnju pomorskog arsenala. Kad je komanda mornarice u Beču proučila referat admirala Šterneka, pristupila je kupovini dijela potrebnog zemljišta. Tako su 1888. počeli pripremni radovi na nivelisanju zemljišta za budući arsenal vojno pomorsku bazu u Tivtu.
Na zahtjev predsjednika opštine Tivat, Marka Filipova Krstovića, sazvano je Opštinsko vijeće, koje je 24. marta 1889. donijelo odluku da se mornarici za izgradnju arsenala besplatno dodijeli zemljište na obali.
Na bojnom brodu ”Kaiser Franz Josef I” potpisan je ugovor o ustupanju zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice.
Tada je u ugovoru zabilježeno “Budući narod treba dobiti komad kruha”.
Arsenal je odmah zaposlio 60 radnika, a prvi inženjeri su bili Česi, koji su 1889. napravili provizorno pristanište i izgradili prvi navoz – dok. Od kraja 1889. kada je prvi brod izvađen na navoz i od kada Arsenal postaje i remontna baza, grade se posebne radionice i pogoni, podiže se i drugi navoz, da bi se 1900. cijeli prostor ogradio zidom.
Kako se razvija Arsenal tako počinje i razvoj Tivta, dolaze meštri iz Pule, brodograditelji… Po slomu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Francuzi su preuzeli komandu nad Arsenalom.
U prisustvu svih zaposlenika i velikog broja stanovnika Tivta, uz oglašavanje topova i sviranje vojne i civilne muzike 4. marta 1921. Arsenal i 12 torpiljera predstavnicima Jugoslovenske ratne mornarice predao je francuski kapetan bojnog broda Blank.
Već 1921. počinje modernizovanje Arsenala. Modernizaciju su mogli izvesti samo radnici sa novim stručnim znanjima. Stoga je 1921. otvorena Mornaričko-zanatlijska škola koja je prerasla u Vojno-zanatsku školu s nastavnim programom prilagođenim potrebama Arsenala.
Godine 1929. u Arsenalu je, pored većeg broja stručnih oficira mornarice, radilo 15 inženjera raznih struka i 10 tehničkih poslovođa. Samostalna izgradnja manjih drvenih brodova i motornih čamaca počela je 1930 godine. Početkom 1941. u Pomorskom arsenalu radilo je 1562 radnika, tehničara, inženjera, vojna činovnika, podoficira i oficira.
Nakon drugog svjetskog rata Arsenal se razvija kao Mornaričko tehnički remontni zavod u kojem se remontuju brodovi JNA, a kasnije sedamdesetih godina ruski i libijski vojni brodovi i podmornice. Arsenal postaje visoko profitabilna budžetska ustanova koja gradi Tivat, stanove, ustanove, infrastrukturu, sve do 90-tih godina prošlog stoljeća kada počinje krvavi raspad Jugoslavije i neizvjesna sudbina Arsenala.
2006. godine Arsenal kupuje kanadski milijarder Piter Munk, pod povoljnim uvjetima i na infrastrukturi Arsenala gradi marinu i stanove postavljajući nove standarde. Realizira projekt nautičkog naselja s rezidencijalnim kompleksima i budućim hotelima. Marina sa prvih 85 vezova otvorena je 2009., a kasnije i rezidencijalne zgrade, sa stanovima za prodaju, – Teuta, Zeta, Tara, Milena i Ozana.
Danas se na mjestu Arsenala, od kojeg nije ostalo ništa osim infrastrukture i Muzeja pomorske baštine, nalazi marina sa 245 vezova, otvorena tijekom cijele godine. Ovih dana počela je rekonstrukcija gradske rive Pine tako da Tivat i Porto Montenegro postaju jedinstvena cjelina. Projekat proširenja kapaciteta marine Porto Montenegro koji treba da se završi do ljeta, vrijedan je preko 25 miliona eura. Marina će duplirati svoje kapacitete i imaće ukupno 490 vezova za jahte duge od 6 do 130 metara. Ova faza proširenja Porto Montenegra pored već zauzetih 124.413 četvornih metara površine mora, zahvatiti će još novih 220.896 metara morske površine tivatskog zaljeva.
Na poluotoku Luštica krajem prošle godine ozvaničen je početak izgradnje prve od dvije marine u projektu luksuznog turističkog resorta Luštica Bay koji realizira egipatsko-švicarski konzorcijum „Orascom Development”. Izgradnju marine kapaciteta 170 vezova za jahte dužine do 65 metara, južno od uvale Oblatna u zaliv Trašte dakle prema otvorenom moru inaugurisali su crnogorski premijer Milo Đukanović i vlasnik „Orascoma” Samih Saviris. Objekat vrijedan oko 30 miliona eura, trebalo bi da bude završen za tri godine, a paralelno će se graditi i Marina Village – mali turistički gradić na obali sa vilama, apartmanima, manjim hotelom, restoranima i ostalim sadržajima. Vrijednost tog kompleksa sa pripadajućom infrastrukturom je oko 250 miliona eura, a već je prodato 120 stanova.
Danas je Tivat moderan grad orijentisan na razvoj turizma kao prioritetne djelatnosti. Tivat koristi prostor kao svoju komparativnu prednost u odnosu na svoje susjede. Sve je preorijentirano na razvoj turizma i gradnju ekskluzivnih stanova za prodaju na tržište kroz projekte Porto Montenegro, Luštica Bay, Qatari Diar i Boka Golf.
U strateškom planu općine Tivat do 2016. godine akcenat je stavljen na izgradnju hotelskih kapaciteta visokih kategorija.
„Predstoje nam dalje investicije posebno sa stanovišta daljeg razvoja turizma, razvoja na savremenim standardima u pravcu zaokruživanja sada nesumnjivo, prepoznatljive ekskluzivne turističke destinacije. U periodu od 2003. do 2013. godine u razvoj grada investirano je 70 miliona eura. Može se reći da nam je i ova godina donijela nešto novo i da se grad mijenja i da postaje simbol i promjena i vremena” – kazao je gradonačelnik Tivta Miodrag Kankaraš na svečanoj sjednici SO Tivta povodom Dana grada 21. studenog, prošle godine, konstatirajući da tivatskim ulicama „već korača budućnost”.
Tivat prema posljednjem popisu satnovnika iz 2011.godine ima 14.111 stanovnika.
Zamalo da zaboravim činjenicu, konstataciju našeg sugrađanina, kolege novinara da u „grad ekonomskog preporoda”, konstantno od zatvaranja Arsenala i početka razvoja „ekskluzivne turističke destinacije” do danas, bilježi ubjedljivo najveću stopu nezaposlenosti među svim primorskim opštinama.
I tako kako se doseljavalo u mali Tivat sa industrijalizacijom, stizale su različite kulture, kulture življenja, običaji, navike, tako i danas stižu investitori koji ostvaruju profit, te nas uče jedrit, igrati golf, ragbi, slaviti noć vještica, zdravoj hrani, kako treba živjet, ponašat se, jer „oni znaju kako”, a mi uokvireni u vremenu prošlosti i emocija postajemo jeftina radna snaga.
I na kraju da se vratimo na početka priče kada je na bojnom brodu ”Kaiser Franz Josef I” potpisan ugovor o ustupanju zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice, a u zapisniku zabilježeno “Budući narod treba dobiti komad kruha”, ali sada u liku konobara, sobarica, higijeničara, stražara…
Stara izreka je da jedna fotografija govori više od hiljadu riječi, a tek „Album von Dalmatien” (Album o Dalmaciji) je pravo bogatstvo riječi pretočenih svjetlošću u vizualni identitet i dokument jednog vremena, prostora, krajolika, povijesti… Album predstavlja retrospektivu fotografskog rada Franz Thiard De Laforest na prostoru Dalmacije i njenog šireg zaleđa kroz više od trideset godina. Fotografije su nastale između 1866. i 1898. godine, a prikazuju motive snimljene u Zadru, Šibeniku, Makarskoj, Omišu, Skradinu, Kninu, Visu, Hvaru, Trogiru, Splitu, Saloni, Korčuli, Metkoviću, Mostaru, Dubrovniku, Kotoru, Perastu, Herceg Novom, Risnu, Prčanju, Tivtu, Budvi, Baru, Sutomoru, Cetinju, Podgorici i Stolivu, od kojih su 4 snimka velike panorame nastale spajanjem nekoliko fotografija (Split snimljen s Marjana, Panorama Kotorskog zaliva snimljena s Vrmca, Panorama Boke snimljena s nadvožnjaka i Panorama Budvanskog zaliva).
Album je čuvan u bogatoj zbirci obitelji Laforest zajedno s izvornim koricama na kojima su naslovi u zlatotisku, a pretpostavlja se kako je služio kao radni album uzoraka za potencijalne kupce.
Zajedno s ostatkom zbirke album je 2005 godine darovala Hrvatskom državnom arhivu autorova unuka, Lidija Laforest. Album ustvari ima vrijednost i snagu dokumenta. Fotografija se u Kotoru pojavljuje još početkom šezdesetih godina 19.stoljeća radom prvog fotografa Antona Jelaske, zatim obitelj Veber, Franc Laforest i njegovi nasljednici (supruga Gabrijela i sin Feliks), Rudolf Smodlaka, Eleonora Prelesnik i drugi. Obitelj Laforest ostavila je duboki trag na ovom prostoru i zadužila Boku, ne samo fotografijom, već i aktivnim društvenim odnosom kao i poklonom akademske slikarice Lidije Laforest, unuke Franza Laforesta, koja je 2011.god. donirala Pomorskom muzeju Kotor obiteljsku sliku “Mali Franc Laforest prislonjen uz majčin skut” – ulje na platnu nepoznatog autora, Beč oko 1840 god. kao i fotoalbum narodnih nošnji, s fotografijama nošnji iz Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, autora Franza Thiarda de Laforesta. Nema stare bokeljske obitelji, koja u svojim albumima nema makar jednu fotografiju s potpisom obitelji Laforest. [quote_box_right]
Što smo uradili da bi očuvali dio kulturnog blaga, osvijetlili pokoljenima tko su bili Laforesti, zašto su značajni za Boku Kotorsku ili pokrenuli inicijativu da makar jedna ulica u Herceg – Novom ili Kotoru dobije ime po Laforestima ?[/quote_box_right]
A kako je sve počelo?
Franz Thiard De Laforest je rođen u Beču 26. aprila 1838. Uspješno je završio trgovačku školu i započeo se baviti fotografijom 1856 god. Nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860- ih, radi u Bakru te Zadru do 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik, gdje nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan ateljea. Kreće na prva putovanja duž dalmatinske obale, pa 1866. dolazi do Omiša, a 1873. do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu, u kojem 1878. objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom „Spalato und seine Alterthümer” (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 tamošnjih najuglednijih ličnosti. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim 1883. godine seli u Mostar. Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu zbirku zadarskih veduta (slika ili grafika koja detaljno prikazuje dio grada ili arhitektonske objekte u krajoliku oživljene sitnim ljudskim likovima i skupinama, osnovni element je perspektiva,) te izdao mapu s 28 fotografija gradilišta pruge Metković – Mostar. Nakon Mostara put ga odvodi u Dubrovnik, u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890.god. konačno nastanio u Kotoru. U Kotoru 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu „Die Bocche di Cattaro” (Bokokotarski zaljev) ilustriranu fotografijama, a iste godine dovršava i svoj veliki „Album von Dalmatien” (Album o Dalmaciji) u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Umro je od srčanog udara u Kotoru u 74 godini života, a atelje je pod njegovim imenom djelovao sve do 1926. godine.
Feliks Laforest rođen je u Kotoru 11. novembra 1898. godine kao sedmo i najmlađe dijete rođenih Bečana Franza Thiard de Laforesta i Gabrielle von Lachmann. U rodnom gradu uči osnovnu i obrtnu školu, a istovremeno ga matematiku i astronomiju privatno podučava prof. dr. Leopold Netović. Fotografsku praksu veoma rano stiče radeći u obiteljskom fotoateljeu, kojeg nakon očeve smrti vodi njegova majka. Na početku Prvoga svjetskog rata, a prije napunjenih 18 godina, regrutiran je u vojsku i poslan na rusko bojište. Nakon ruskog bojišta, kao vojnik je bio poslan i na talijansko bojište na rijeku Piave, u Italiji. Završetkom Prvoga svjetskog rata 1918. godine, Feliks najprije odlazi u Beč kod tetke Julije, nakon čega se pješice vraća u rodni Kotor. U Kotoru upoznaje Anu Dinstl, službenicu zaposlenu na telegrafu u pošti s kojom se 1922. godine vjenčao u katedrali sv. Tripuna u Kotoru. U njihovom su se braku rodile tri kćeri: Gabrijela, Lidija i Ernesta. U razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme procvata turizma na prostoru Herceg Novog i okolice, Feliksov posao fotografa i izdavača foto razglednica ide vrlo dobro.Radoslav Rotković u knjizi “Herceg Novi i Cetinje” opisuje atelje tridesetih godina, kojega je vodio Feliks, Francov sin:
„U samom centru grada na stepeništu koje vodi od početka ulice Cala longa, ka sadašnjoj autobuskoj stanici, bio je za vrijeme Austrije fotografski studio Laforest, u kojem su se fotografisali svi Novljani, pa i mnogi gosti među kojima su bili i mitropolit Visarion Ljubiša, kralj Nikola i kraljica Milena. Felik Laforest filmskom kamerom je 1934. godine snimio sačuvani filmsku storiju o šetnji kralja Aleksandra i njegovog kuma, gradonačelnika Novoga Mirka Komnenovića, u parku hotela „Boka” neposredno pred ukrcavanje na razarač „Dubrovnik” za Marselj”. Situacija se mijenja nakon Drugoga svjetskog rata, kada Feliks Laforest biva proglašen narodnim neprijateljem te mu se oduzima sva imovina u Herceg Novom – velika kuća na tri sprata, fotografski atelje te drogerija u samom centru grada. Za njegovog života općina mu je vratila dvije sobe i kuhinju na 1. katu kuće u kojoj je živio sa suprugom i kćeri Lidijom do 1950. godine, kada nakon suprugine smrti, seli u Zagreb. U Zagrebu Feliks Laforest nastavlja fotografski zanat u ateljeu na Trešnjevci. Taj je atelje imao u najmu i dijelio ga je s fotografom Slavenom Smodlakom oko dvije godine. U to doba je krenulo i snimanje za osobne iskaznice, tako da su imali dosta posla. Feliks je u tom razdoblju snimio i poznatu fotografiju Tina Ujevića. Nakon što su mu vratili atelje, Feliks se vraća iz Zagreba u Herceg Novi, i tamo radi do kraja života. Umro je u Zagrebu 11.maja 1961. godine, a sahranjen je na gradskom groblju u Kotoru. Feliks Laforest bio je ugledni građanin u Herceg Novom, vijećnik u Općini kao i vijećnik Zanatske Komore. Bio je osnivač Vaterpolo kluba „Jadran” te jedan od osnivača Vatrogasnog društva, zajedno sa ženinim bratom Josipom Dinstlom. Bio je i blagajnik u vatrogasnoj upravi, gdje su građani davali doprinos za slučaj požara, a isto tako je u potkrovlju svoje kuće držao i vatrogasnu opremu za potrebe čitavog grada Herceg Novog. Imao je fotografske ateljee u Herceg Novom, Kumboru, Tivtu, Dubrovniku i Zagrebu, dok je atelje u Kotoru vodila majka Gabriella zajedno s kćerima Marijom i Eleonorom. Za svoj je fotografski rad u dva navrata nagrađen, i to najprije „Počasnom diplomom sa brončanom kolajnom” na Prvoj Jugoslovenskoj izložbi fotografija u Splitu 1926. godine, a kasnije i zlatnom medaljom na prestižnoj međunarodnoj izložbi (Exposition du confort moderne) u Parizu 1932. godine.
Kroz desetljeća življenja i rada u Kotoru i Herceg – Novom obitelj Laforest je ostavila neizbrisivi trag, ne samo kroz fotografiju koja je postala dokument jednog vremena, krajolika, gradova, arhitekture, ljudi, načina življenja, već i ukupnim angažiranjem i odnosom prema zajednici.
Siguran sam da bi neka druga društva, države, od vrijedne dokumentacije, fotografija, fotoaparata, filmova, albuma napravile najmanje stalnu izložbenu postavku ako ne i muzej, kao dio turističke ponude koja govori o nama… A mi ? Što smo uradili da bi očuvali dio kulturnog blaga, osvijetlili pokoljenima tko su bili Laforesti, zašto su značajni za Boku Kotorsku ili pokrenuli inicijativu da makar jedna ulica u Herceg – Novom ili Kotoru dobije ime po Laforestima ?
Gornji Stoliv se nalazi na poluostrvu koje čini planina Vrmac na nadmorskoj visini od 240 metara. Staro naselje nastalo u XIV stoljeću, kao naselje Kotorskog distrikta spominje se još 1326. god (Vinea de Stolivo), a u Beču je verifikovan kao zasebna opština 1767. god i zaveden u arhivske knjige.
U vrijeme kad je Venecija vladala Bokom Kotorskom selo je brojalo oko 1200 stanovnika, imalo je četiri prodavnice, dva mlina za ulje i četiri pekare za kruh. Svojevremeno svaki momak, da bi stekao pravo da se oženi, morao je da zasadi stotinu maslina. Ako za to nije imao dovoljno svoje zemlje, bio je dužan da iskrči potrebnu površinu u gustim kestenovim šumama.
Crkva Sv. Ilije dominira naseljem i nije poznato kada je sagrađena ali je, prema natpisu nad ulazom proširena 1556. godine, dok je zvonik podignut 1833. godine. Posebnu vrijednost predstavljaju tri oltarske slike Josipa Tominca.
U zvoniku je dugo radio stari satni mehanizam star preko 100 godina i sve do prije par godina on je svakodnevno ručno navijan od strane jednog mještanina ali je nedavno sklonjen i na njegovo mjesto postavljen elektronski satni mehanizam.
Uz veliku crkvu postoji i manja Crkva Sv. Ane za koju se predpostavlja da je nastala između XII-XIII stoljeća. Crkva zbog svoje starine predstavlja značajan spomenik kulture u lokalnim okvirima, koji prati život naselja kroz više stoljeća.
Stoliv je karakterističan i po jednoj veoma lijepoj kestenovoj šumi gdje drveće još uvjek umire prirodnom smrću te lako možete primjetiti stara debla kestena kako leže i trunu a ispod njih se stvara veoma kvalitetna zemlja koja je opet pogodna za cvjet kamelije po čemu je između ostalog poznat i Donji Soliv.
Iz Gornjeg Stoliva pruža se jedinstven pogled na Perast, i ostrva.
Kolijevka evropske civilizacije bile su obale Mediterana i doline velikih rijeka uz to središnje more starog svijeta, koje je svojim položajem i pogodnim maritimnim karakteristikama omogućavalo premošćavanje prostornog i vremenskog jaza između pojedinih kultura na njegovim suprotnim obalama te istovremeno bilo pozornica sudbonosnih događaja u kojima se krojila sudbina svijeta i ljudskog roda u cjelini.
Jadransko more kao dio Mediterana i naša Boka Kotorska – jedan od najljepših zaliva na svijetu i izuzetno sigurna pomorska luka, učestvovali su u svim povijesnim etapama razvoja pomorstva, počev od ilirskih gusarskih pohoda iz njihove ratne luke u Rizonu koji su doveli do rimskog osvajanja Ilirika te rimske i vizantijske dominacije, zatim naseljavanja naših davnih slovenskih predaka koji su odmah prihvatili pomorstvo kao osnovnu granu privrede, pa razvoj slovenizovanih romanskih gradova na obali, posebno Kotora u kome se već početkom 9. vijeka formira staleška organizacija pomoraca – današnja Bokeljska mornarica, pa sve do prihvatanja mletačkog suvereniteta i turskih osvajanja sjevernog dijela Zaliva od Risna do Herceg Novog. Stoga razvoj pomorstva na onom dijelu obale koji nije bio pod turskom vlašću, tokom 17. i 18. vijeka, predstavlja herojsku epopeju neprekidnih borbi i sukoba sa Turcima i gusarima, u kojoj su se posebno isticali pomorci iz Perasta, Prčanja i Dobrote, priobalnih naselja koja su preuzela dotadašnji neprikosnoveni primat ranosrednjevjekovnog grada Kotora. Ploveći sa ručicom kormila u jednoj i puškom u drugoj ruci, bokeljski pomorci su ispisivali najslavnije stranice naše pomorske istorije, ploveći, vojujući i trgujući, krčeći nove puteve pomorske privrede, uspostavljajući prvi redovni poštanski saobraćaj na Jadranu, brinući se o školovanju mladih kadrova, o solidarnoj socijalnoj sigurnosti pomoraca i nizu drugih oblasti.
Kada je 1687. godine udružena mletačko-malteško-papinska flota započela akciju oslobađanja sjevernog dijela Boke Kotorske od dvovjekovne turske dominacije, u tim borbama za oslobođenje uzeli su vidnog učešća i bokeljski pomorci, posebno Peraštani, učestvujući u ratnim operacijama na svojim brodovima sa posadama, da bi nakon toga mnogi od njih dobili velike posjede na oslobođenoj teritoriji, na kojoj je u predgrađu Herceg Novog Toploj formirana nova opština.
Prestanak stalnih turskih prijetnji i opasnosti omogućio je intenzivniji razvoj pomorske trgovine i priticanje svih blagodeti civilizacije koje su iz toga proisticale. Po obodu zaliva počele su da se grade – posebno u Perastu, Prčanju i Dobroti, velelepne kapetanske palate, u koje su naši pomorci počeli da unose skupocjeni namještaj, umjetničke predmete, slike, biblioteke sa knjigama na stranim jezicima. U svim mjestima se grade nove ili popravljaju stare sakralne građevine, a za njihovo ukrašavanje su kapetani nabavljali umjetničke slike poznatih svjetskih slikara, oltare od skupocjenih vrsta mermera te srebrne i pozlaćene obredne predmete.
mr Jovan J. Martinović
No iako je neposredna opasnost od stalnog turskog prisustva u dijelu Boke Kotorske bila otklonjena, borbe sa gusarima na dalekim morima su se nastavile kroz čitav 18. vijek, a u njima su se posebno istakli pomorski kapetani iz Dobrote, braća Marko i Jozo, sinovi kapetana Luke Ivanovića.
Iako je Dobrota i u ranijim vjekovima imala svoje pomorce, trgovce i junake na moru, ipak je ovo malo primosko naselje kao cjelina dobilo pravi pomorski status tek početkom 18. vijeka. Naime, dana 20. januara 1716. godine je generalni providur Angelo Emo na molbu samih Dobroćana i Ljućana, a zbog njihovih naročitih zasluga na bojnom polju te znatnom razvoju pomorskih djelatnosti i postojanju velikog broja brodova velike ili male nosivosti, donio je odluku o proglašenju Dobrote za pomorsko naselje, što je dovelo do pravog preobražaja toga mjesta i stvaranja isključivo pomorske orijentacije. I od toga trenutka kada se Dobrota oslobodila svih drugih obaveza, njeni stanovnici su se svim snagama dali na more i pomorsku privredu te zabilježila najljepše stranice svoga ekonomskog i kulturnog razvoja i uspona.
Naime, Dobroćani zajedno sa Prčanjanima organizuju svojim brzim jedrenjacima transport raznih roba, koje su stizale iz unutrašnjosti Crne Gore starim karavanskim putem preko Njeguša niz strmine Praćišta i urvine kanjona Škurde i Špiljara da bi bile transportovane u Veneciju i druge jadranske luke. Od roba tu je bilo sušeno i soljeno meso, pršut i kaštradina, dimljene ukljeve, suve smokve, ulje i posebno sve vrste mliječnih prozvoda, sira i skorupa u mješini. Dobrotski pomorci već od kraja 17. vijeka preuzimaju u cjelini prevoz grčkog sira, pa su po podacima iz kraja 18. vijeka za nekih 17 mjeseci prevezli u Veneciju 200 tona crnogorskog i oko 1.500 tona grčkog sira.
Ipak, ta živa i intenzivna pomorska trgovina nije tekla sasvim glatko, jer je na moru cvjetala sveprisutna opasnost od napada turskih i berberskih gusara. Venecija koja je več od 12. vijeka uspostavila svoju premoć na Jadranskom i Jonskom moru bila je tokom kasnijih vjekova ekonomski i vojnički iscrpljena borbama u Kandijskom i Morejskom ratu, dok je s druge strane Turska – i pored velikog poraza u znamenitoj pomorskoj bitki kod Lepanta, 1571. godine, uspjela da zauzme dotadašnje mletačke gradove na Crnogorskom primorju Bar i Ulcinj, da bi u ovom potonjem uspostavila svoju gusarsku bazu, u koju je naselila jedan broj sjevernoafričkih crnačkih porodica, čiji potomci žive još i danas.
Gusarski bijes je najprije iskusio kapetan Marko Ivanović, koji je 1. aprila 1751. godine isplovio iz Boke Kotorske, s namjerom da ukrca tovar grčkog sira radi prevoza u Veneciju, svojom tartanom Santissimo Crocefisso na kojoj je bilo 19 ljudi posade i 8 topova. Njega je naveče 17. aprila u vodama između grčke luke Misolongi i Kapo Papa, na 8 milja zapadno od Patrasa, napala gusarska tartana naoružana sa 20 topova i sa 200 gusara posade. Žestoka bitka je trajala sve do iz ponoći, ali je gusarski brod bio prisiljen na uzmak i natjeran u bijeg. Kapetan Marko, i sam ranjen u žaru bitke, napisao je izvještaj mletačkom Senatu i molbu za odlikovanje, pa mu je dužd Pietro Gimani dodijelio najviše mletačko odlikovanje, zvanje kavalira Svetog Marka.
Turski gusari, ogorčeni zbog ovoga poraza, tražili su priliku da se osvete. To im se ukazalo pet godina kasnije, 19.aprila 1756. godine, kada je Markov brat, kap. Josip Ivanović svojom tartanom Santissimo crocefisso e Madona del Rosario sa 40 ljudi posade i 8 topova doplovio u luku Pirej u kojoj se već nalazio brat Marko sa drugim brodom. Iznenada je u pirejsku luku uplovio veliki tripolitanski šambek sa 360 ljudi posade i 40 topova, pod komadom zloglasnog gusara, reisa Hadži Ibrahima, koji je pozvao Dobroćane na predaju. Marko je naciljao svojim džeferdarom i ubio ovoga pirata, a razjareni Turci su počeli tući tartanu iz topova, ali se njihov šambek nasukao i nakrivio pa je artiljerija postala neupotrebljiva. U borbi koja se nastavila daljih 7 sati smrtno je pogođen kapetan Marko, ali su obezglavljeni Turci poskakali u more i pobjegli, pa je kapetan Jozo sa svojima zauzeo šambek, oslobodio neke okovane hrišćane i uzeo kao plijen alaj-barjak i čalmu Hadži Ibrahima, što se i danas čuva u riznici crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Kap. Jozo je sahranio brata Marka i 7 poginulih Dobroćana te otplovio za Veneciju gdje je dočekan sa svim počastima. Dužd Francesco Loredan je dodijelio Jozu kavalijerat Sv. Marka, njihovom ocu Luki i stričevima Matiji i Rafaelu zlatne medalje i zvanje conte veneto, a svim preživjelim članovima posade po manju zlatnu medalju.
Pobjeda braće Ivanovića naišla je na široki odjek, pa im je Andrija Kačić Miošić posvetio drugo izdanje svog Razgovora ugodnog, a dubrotski župnik don Ivan Antun Nenadić napisao je spjev Šambek satarisan, u kome je detaljno opisao sve faze ove znamenite pomorske bitke i pobjede. Slikar Vincenzo Chilone je naslikao veći broj slika ovih bitaka, od kojih se dvije malaze u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, a veći broj ostalih u muzeju Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji, gdje ih je darovala kontesa Ellena Ivanović, posljednji živi potomak ove slavne porodice. Godine 1970. imao sam priliku da pregovaram sa starom kontesom o predaji jednog sanduka porodične arhive, ali je tu transakciju omeo tadašnji gastald Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji.
O bogatstvu porodice Ivanović iz Dobrote govori i ova anegdota: kada je 1806. godine ruska flota ušla u Boku Kotorsku, njen zapovjednik proslavljeni admiral Dmitrij Senjavin je bio prisiljen zatražiti pozajmicu od najbogatijih Dobroćana. Kap. Jozo Stijepov Ivanović ga je uveo u tineo, otključao škrinju i paljem za sekanje barke počeo da sipa dukate u torbicu, ne brojeći ih uopšte!
Međutim, tokom druge polovine 19. vijeka počela je da nestaje s mora ponosna flota bokeljskih jedrenjaka duge plovidbe ne mogavši da izdrži konkurenciju parobroda državnih kompanija kakva je, naprimjer, bila Austrijski Lloyd sa sjedištem u Trstu. Domaći brodovlasnici i kapetani počeli su da prenose sjedišta svojih kompanija u strane luke ili pak da rasprodaju svoje brodove i stupaju u službu stranih kompanija. Vrijeme i okolnosti su neumitno uradili svoje – godine 1902. na širinama Biskajskog zaliva sklopili su se valovi nad posljednjim bokeljskim jedrenjakom duge plovidbe Nemirna, čije ime kao da simboliše vjekovni stvaralački duh lhudi ovoga kraja. Tako je zatvorena i posljednja zlatna stranica vjekovne epopeje bokeljskog brodarstva na jedra, koja je dala čitavu plejadu sposobnih i smjelih kapetana i mornara što su pronijeli glas o sebi po svim morima svijeta, a budućim pokoljenjima ostavili tekovine kojima se svijet divi.
Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkrovenje, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putevi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekte ostaju fascinirane pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, uprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vodjenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje uskladjene sa prirodnim okruženjem u koje su bukvalno utopljene. One su austro-ugarske tvrdjave gradjene u Boki i njenom zaledju od četvrte decenije 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sistemu kulture koji austro-ugarskim fortifikacionim objektima na današnjem Crnogorskom primorju sa izuzetkom par slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih djelova graditeljskog nasledja u Crnoj Gori.
S obzirom na to, fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na primorju, pogotovo u zoni Boke Kotorske i oko Budve, gradila austro-ugarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i decenijskoj nebrizi, danas kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odolijevaju devastaciji. Uništavaju ih mnogi – počev od sakupljača sekundarnih sirovina koji ne prezaju od toga da brenerima sjeku teške čelične kupole koje su nekad pokrivale topovske cijeni na austro-ugarskim tvrdjavama, do raznih privatnih i „malo jačih“ graditelja koji sa tih fascinatnih objekata skidaju kamene djelove, fino tesane pragove, isklesane kamene ili livene gvozdene spiralne stepenice i slično. Svoj doprinos dali su i razni „nacionalno-oslobodilački“ naboji pa su tako nakon propasti Austro-Ugarske imperije 1918 godine stradale i neke velike bistijerne kojima su se tvrdjave snabdijevale vodom. Povod da ih raznesu bombom bio je, u finom kamenom mozaiku na dnu bistijerne uradjen portret austro-ugarskog cara Franca Jozefa I, što je uzbudljivalo strasti „od terora crno-žute monarhije napaćenih“ i nakon 1918 „oslobodjenih“ seljana iz Krivošija i Dragalja. Tako su bombama „presudili“ carevom portretu na dnu bistijerne nepovratno je uništivši, a sa njome i šansu da u svojim selima narednih decenija imaju vodu. Neka od tih sela ni danas nemaju vodovode, a Austro-Ugarska je prije više od 120 godina, pored ostaloga za svoj fortifikacioni sistem u Boki, izgradila i svu infrastrukturu koja se u velikoj mjeri, posebno kada su putevi u pitanju, koristi i dan-danas.
Pred početak Prvog svjetskog rata bilo je u Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrdjavske posade, 218 tvrdjavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi.U to vrijeme, “Primorska tvrdjava Boka” kako je bio zvaničan naziv ovog kompleksnog fortifikacionog sistema, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Snabdijevanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cistijerni u udjenjima i na predvidjenim položajima.
“Pored ove 83 fortifikacije koje sam sve obišao, pretpostavljam da ih ima još, a da ne govorimo o svim pratećim objektima – putevima, infrastrukturi, kasarnama, oficirskim klubovima, pekarama, ambulantama, bolnicama, grobljima, potkopima, strelištima, hotelima, prodavnicama, radionicama čak i pozorištima koja su podignuta na nekim za nas potpuno nevjerovatnim mjestima – “zabitima”, kako bi čitav sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao na pravi način. Recimo, samo na poluostrvu Luštica, oni su napravili preko 700 kilometara ukupne dužine raznih puteva, da ne govorimo o brojnim drugim putevima u zaledju Boke Kotorske gdje su oni i dan-danas u jako dobrom stanju, čak i mnogo boljem od ovih savremenijih puteva koji su mnogo mladji. Tu je zapravo toliko puno uradjeno da kad malo detaljnije udjete u ovu problematiku, prosto vas zaboli glava.”- ističe Radojica Pavićević penzionisani pukovnik autor knjige Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori.
[quote_box_right]
Još pod garancijom
Koliko su kvalitetno uradjene, svjedoči i gotovo nevjerovatan podatak da su nedavno vlasti u Hercegovini od pedantnih austrijskih činovnika iz Beča dobile službene dopise da je upravo istekao zvanični garantni i rok osiguranja za tamošnje austro-ugarske tvrdjave izgradjene prije ovih u Boki. Budući da su ove naše tvrdjave nešto mladje, one još uvijek kroz taj “garantno-osiguravajući” aranžman na odredjeni način podliježu jurisdikciji austrijskih vojnih vlasti.
[/quote_box_right]
“Kad sve to stavite na kartu i vidite položaj, mjesto izbora svih tih objekata zavisno od namjene, njihovu optičku vidljivost, povezanost, kad vidite što pokriva recimo jedna mala tvrdjavica na pravcu Ledenice-Crkvice – faktički stražara sa malom posadom i bistijernom koja bukvalno dominira i “pokriva” kompletan prostor od Crkvica do Ledenica, bivate prosto fascinirani. Da ne govorimo o mnogo većim i impozantnijim fortifikacijama poput Dvrsnika, Stražnika, Vranović brda i ostalima koje su jednostavno nešto što i dan –danas fascinira vojnika. Svi forovi povezani su putevima koji su i danas u dobrom stanju, ali zarasli. Podignute su telefonsko-telegrafske linije, balonske osmatračnice, optičke i radio stanice, a za izvidjanje hidroplanske stanice i pomoćni aerodrom kod Igala.”- naglašava Pavićević koji i danas “skida kapu gospodi austro-ugarskim oficirima i planerima na brilijantnom strategijskom i taktičkom postavljanju sistema utvrdjene odbrane tadašnje austro-ugarske ratne luke Boka”. Posebnost ovih fortifikacija čini i to što su sve one, gradjene u vrijeme kada nije bilo radio-komunikacija, postavljene tako da su činile optički povezan sistem pa je posebno poljsko signalno odjeljenje koje je bilo u sastavu austro-ugarskih tupa u Boki, u svakom trenutku moglo da uspostavi optičku signalnu vezu. Tako je naprimjer, informacija iz tivatskog Arsenala do utvrdjenja na Dragalju putovala linijom Arsenal-tvrdjava Mažina – Vrmac- Vranovo brdo-Grkavac-Greben –Jankov vrh iznad Dragalja i stizala na odredište sa samo 2-3 minuta.
[quote_box_left]
Mitrović tražio zaštitu
Jedan od rijetkih koji su i zvanično ukazivali na potrebu zakonske zaštite austro-ugarskih fortifikacija na Crnogorskom primorju je nekadašnji direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, arhitekta Slobodan Bobo Mitrović iz Budve. On je svojevremeno kada je prodavan dio vojne imovine tadašnje SCG na Crnogorskom primorju, medju kojom su bili i kompleksi sa austro-ugarskim utvrdjenjima, pisao tadašnjem savjetniku predsjednika državne zajednice SCG Svetozara Marovića, generalu Blagoju Grahovcu upozoravajući ga da su ti objekti dio spomeničke kulture Crne Gore.
„Dio te imovine nesumnjivo predstavlja spomenike kulture ili se radi o objektima i predmetima koji imaju svojstvo spomenika kulture (spomenici koji uživaju prethodnu zaštitu) i kao takvi predstavljaju vrijednosti od značaja za istoriju i kulturu Crne Gore. U ovom slučaju, obraćamo Vam se zbog graditeljskog nasljedja koje čine austro-ugarske tvrdjave, smještene u Boki Kotorskoj i na primorju, a uknjižene su kao vlasništvo VSCG.“- navodi se porede ostaloga u dopisu koji je Mitrović 18.februara 2004 uputio savjetniku predsjednika SCG, generalu Grahovcu uz spisak tvrdjava na području Kotora, Tivta, Herceg Novog i Budve i napomenu da su pojedini od tih objekata tada već prodati „a bez prethodnog poštovanja odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture koji regulišu ovu materiju“.
[/quote_box_left]
Inače, prve fortifikacije na obalnom dijelu radi odbrane Boke od napada neprijatelja sa mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-tih godina 19.stoljeća. Prema riječima mr Folkera Kristijana Pahauera sa Tehničkog univerziteta u Gracu koji je inače diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sistem gradjen u pet faza do Početka prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi procijenili su da pored direktnog napada brodovima na ulaz u Boku, postoji i opasnost od kombinovanih brodskih artiljerijskih i napada pomorskim desantom iz Konavala, odnosno zaliva Trašte, kopnenog napada Crnogoraca sa Dragalja, odnosno starim putem Cetinje-Kotor, postavljanja opsadnih topova na Lovćenu koji bi gadjali ciljeve u Boki, te kopnenog napada kroz Grbaljsko polje iz pravca Budve. Da bi se tome pariralo, Austro-Ugarska je od 1838 do 1914 izgradila izvanredan fortifikacioni sistem čiji su glavni djelovi sistem obalnih utvrdjenja u Južnoj zoni odbrane, Sjeverna zona tvrdjava koja zatvara potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor, te Istočna zona tvrdjava štiti Tivatski zaliv sa kopneno-morske strane. Svaki od objekata u tom sistemu ima svoju specifičnu ulogu u cijelom sistemu odbrane Boke. “Prva faza izgradnje fortifikacija u Boki trajala je 1838 do 1851 godine, za vrijeme druge faze do 1851 do 1880 tih napravljene su neke od vašoj javnosti najpoznatijih tvrdjava poput Mamule i Arze kao i prvobitna tvrdjava na Vrmcu. Treća faza izgradnje od 1881 do 1893 najveći akcenat stavljen je na utvrdjivanje u pojasu Krivošija, a u četvrtom periodu od 1894 do 1905 godine, uradjena je druga linija tvrdjava na ulazu u Boku, nova tvrdjava Vrmac 1897 godine, te niz manjih fortifikacija oko Tivta. Posljednja, peta faza do početka Prvog svjetskog rata karakteristična je po izgradnji dodatnih utvrdjenja u blizini Tivta, tvrdjava sjeverno od zaliva Trašte, najnovije i nikada potpuno završene tvrdjave Stražnik iznad Crkvica.”- objašnjava Pahauer dodajuči da je u tom sklopu napravljeno oko 70 fortifikacija, kao i niz drugih objekata. Većina od tih objekata i danas postoji, makar u tragovima, dok to nije slučaj sa četiri utvrdjenja napravljena u najranijoj fazi utvrdjivanja oko Budve tako da danas više ne postoje nekadašnje tvrdjave Spiridon, Zavala, Kopač i Presjeka. Cijeli sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao je kroz tri sektora – prvi sa sjedištem u Herceg Novom, drugi u Krivošijama i treći sa sjedištem u Tivtu, dok je u zgradi Komande Ratne luke Boka u Kotoru, bio smješten i odsjek “Geniedirektion”, odnosno Uprave austro-ugarske vojske za izgradnju fortifikacija i infrastrukture.
Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
“Najveća vrijednost fortifikacionog sistema oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrdjava Goražde I Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih artiljerijskih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povjesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u medjunarodnim okvirima.”- naglašava professor Folker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrdjava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizovane tvrdjave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci –Puli u Hrvatskoj.
“Medjutim, nažalost neki od starih puteva, a posebno utvrdjenja u Boki su veoma ugroženi posebno zadnjih godina. Ugrožavaju ih privatni interesi, neki veliki gradjevinski projekti kao naprimjer, planirani projekat izgradnje hotela i vila na Vrmcu, kao i sami nesavjesni turisti. Neophodno je zvanično staviti pod zakonsku zaštitu ove objekte i na taj način sačuvati ovaj vrijedni dio medjunarodne kulturne baštine.”- ističe Pahauer koji je i fotografski dokumentovao više primjera devastacije ovih objekata tokom posljednjih nekoliko godina, kada se sa tvrdjava rapidno odnosi sve i svašta i one uništavaju. On je ponudio svu pomoć OeGF-a u prikupljanju tehničkih i istorijskih podataka o fortifikacionim objektima u Boki našim institucijama, kako bi se ti objekti na pravi način zaštitili i valorizovali.
Sa veslačke regate pobjednici - foto Boka News Z.N.
Gospa od Škrpjela
Perast
Gospa od Škrpjela
Blagdan Velike Gospe tradicionalno se obilježava u Boki Kotorskoj na otoku Gospe od Škrpjela, svetim misama u nazočnosti velikog broja mještana, hodočasnika i turista.
Središnju svetu misu služio je apostolski nuncij za BiH i nadbiskup Luigi Pecoto.
“Na ovaj dan podjednako i pravoslavni i katolici dolaze na Gospu zajednički slaveći Bogorodicu, jer svi smo mi Božja djeca da bi se zajedno družili i osjetili kao braća Kristova. Gospa od Škrpjela je najznačajnije svetište istočnog dijela Jadrana koje slavi Veliku Gospu”, kazao je peraški župnik Srećko Majić.
Vjernici u Crnoj Gori proslavljaju blagdan Velike Gospe svetim misama u Baru u benediktinskom samostanu Gospe Ratačke i na otoku Isusovaca Gospe od Milosti u tivatskom zalivu.
Više godina govori se o projektu investiciji liftom do San Đovanija. Projekat lifta i žičare aktuelizuje se uoči svakih lokalnih ili parlamentarnih izbora, ali do danas ništa konkretno nije urađeno.
Vaš reporter uspio se virtualnim liftom popeti do samog vrha San Đovanija kako bi Vam prenio stvarnu sliku stanja bedema, bezbjednosti, staza, tvrđave, crkava i što ustvari naplaćujemo tri eura turistima prilikom obilaska drevnih kotorskih bedema. Zvanični podaci kažu da je u sezoni 2012. bedeme posjetilo 41.750 turista, a od ulaznica je prihodovano 125.265 eura.
Osim predivnog pogleda i fascinantne arhitekture, sve ostalo su ožiljci vremena, zapuštenosti, ljudske destrukcije, zemljotresa, slike rastegnutih konopa koji upozoravaju na opasnost, neuređenih opasnih staza, grafiti, jedna „prodavnica” sa samo jednim proizvodom vodom, a ako Vas noć zatekne problem nastaje kako se vratiti i još mnogo toga.
Spuštajući se mislim pa lift nije potreban, da bi ovo doživjeli, ovako je makar sve upakovano u naturalno. Bračni par stranaca koje sam sreo pitaju me u čemu je problem, čude se, komentiraju kako bi to moglo da bude, ali dok ne bude jednog dana, ako niste bili pogledajte kako je danas na San Đovaniju, mi Vas vodimo šetnjom kroz fotogaleriju.
Brdo Svetog Ivana, u narodu poznatiji kao Sanđovani (San Giovanni) nalazi se na oko 260 metara nadmorske visine, nad Kotorom. Ime mu potječe od istoimene crkvice koja se prvi put pominje 1440. godine a nalazila se u glavnoj gradskoj tvrđavi na samom vrhu, te je bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju i služila je za potrebe vojske koja je čuvala gradske zidine. Ukupna dužina bedema je preko četri kilometra, debljine od dva do šesnaest metara a visina doseže na nekim mjestima do dvadeset metara.
Tvrđava i bedemi, fortifikacioni kompleks nastao je postepeno tokom vjekova a početak gradnje gradskih zidina se vezuje za rimskog cara Justinijana u VI stoljeću dok su današnji izgled i oblik dobili tokom XVII do XVII stoljeća.
Na putu prema vrhu negdje na pola puta nalazi se poznato svetište, u starije vrijeme zvano Gospa od Počivala, a od druge polovice XVII. stoljeća Gospa od Zdravlja koja se slavi 21. novembra. U crkvi se nalazi grobnica poznate kotorske obitelji Bolica, a pred crkvom grobnica kotorskog grofa Antona Lukovića. Poznati kotorski pjesnik Ivan Bolica u svojoj latinskoj poemi Descriptio Sinus EtAscriviensis Urbis (O opisu zaljeva i grada Kotora), koja je nastala oko 1550.godine, također piše o ovoj crkvi, te govori da se nalazi na svetom brdu.
Četiri kapelice uz put prema svetištu čuvale su slike koje su predstavljale četiri blagdana posvećena Blaženoj Djevici Mariji: Rođenje, Prikazanje Blažena Djevice Marije u hramu, Navještenje i Uznesenje na nebo. Danas se te slike nalaze u crkvi.
Fortifikacioni kompleks tvrđave i bedema sastoji se iz dvije cjeline: Jednu čine bedemi koji opasuju staro urbano jezgro, sa pet bastiona i troja vrata za ulaz u grad. Drugu čine bedemi koji se penju istočnom i južnom stranom brda sveti Ivan i sastaju se u tvrđavi na vrhu.
Grad Kotor tokom svoje burne povjesti bio je branjen sa kula, bastiona i bedema izgrađenih duž litica brda Sv. Ivan. Više puta su se osvajači zaustavljali i povlačili pred bedemima, zadivljeni njihovom grandioznošću, veličina bedema izazivala strahopoštovanje, ali uglavnom ništa nije značila bez dobre organizacije odbrane unutar grada.
Prošetajte kotorskim bedemima kroz našu fotogaleriju.
Istorija boćarske Olimpijade u Tivtu – 60 godina više od ...
PhotoBoka News
Teatar 303
Prije tačno 100 godina, 13.avgusta 1914. pala je prva pomorska žrtva tek započetog Prvog svjetskog rata. Na povratnoj plovidbi iz Boke Kotorske prema Trstu, tragično je stradao putnički brod Baron Gautsch.[juicebox gallery_id=”1″]
Parobrod Baron Gautsch u vlasništvu Austrijskog Lloyda sagrađen je daleke 1908. u brodogradilištu Gourlay Bros. Dundee Škotska. U redovitu dužjadransku obalnu prugu od Trsta do Kotora ulazi 16.juna iste godine i održava je sa polascima iz Trsta utorkom, četvrtkom i subotom zajedno sa na istim navozima izgrađenim brodom blizancem PRINZ HOHENLOHE. Imao je 2070 BRT, bio dug 84,5 metra, širok 12 metara i sa gazom od 6,7 metara. Stapni parni stroj ukupne snage 4600 KS omogućavao mu je za to doba razviti zavidnu brzinu od 17 čvorova. Prevozio je 100 putnika u prvom, 50 u drugom i 150 putnika u trećem razredu. Treći brod iste serije BARON BRUCK sagrađen je tek 1913. u Trstu na osnovu otkupljenih originalnih nacrta broda PRINZ HOHENLOHE.
Nažalost, BARON GAUTSCH nije bio sretan ni brodograditelju ni brodaru. Kašnjenje isporuke i tehnički problemi u probnim vožnjama rezultirali su financijskom agonijom brodogradilišta koja je završila stečajem 1910. Nepune četiri godine iza toga i sam brod odlazi na morsko dno kao prva pomorska žrtva tek započetog Prvog svjetskog rata.
27.srpnja 1914. BARONA GAUTSCHA preuzima K.u.K. Kriegsmarine ( Austro-ugarska ratna mornarica ) za transport vojske od Trsta do Kotora a u povratku prema Trstu za evakuaciju civila iz ratom ugroženih područja. Na svom četvrtom povratnom putovanju 12.kolovoza 1914. brod je ukrcao izbjeglice u Herceg Novom, Gružu ( gdje je ukrcao 22 putnika ), Splitu, Zadru i Malom Lošinju. Unatoč izričitoj zapovijedi Kriegsmarine o režimu plovidbe, zbog vlastitih minskih polja postavljenih radi morske zaštite pulske ratne luke, BARON GAUTSCH 13.kolovoza nastavlja ploviti preblizu istarske obale.
Na polovici puta između Lošinja i Pule brod se mimoilazi sa blizancem PRINZ HOHENLOHE, koji je opreznije plovio u ovim vodama čitave tri milje udaljeniji od kopna nego što je to bio slučaj sa BARONOM GAUTSCHEM. Kapetan Paul Winter i prvi časnik Josip Lupis ( rodom iz Orebića ) su poslije dobrog ručka u brodskom restoranu sa putnicima prvoga razreda otišli na popodnevni odmor malo prije 14,00 sati. Na komandnom su mostu ostavili samo neiskusnog drugog časnika Giuseppe Tenze-a, koji očito neupozoren na opasnost, brod vodi ravno u propast. Unatoč očajničkim signalnim upozorenjima sa minopolagača BASILISK, zapovijedni most nije reagirao. U 14,50 sati, 7 milja sjeverno od otočja Brijuni prema Rovinju, nesretni BARON GAUTSCH je punom brzinom uplovio u rubni pojas minskog polja gdje mu više nije bilo spasa. Potresla ga je snažna eksplozija dvije morske mine po sredini trupa broda te je za samo sedam minuta potonuo na morsko dno.
Razarači CSEPEL, TRIGLAV, VELEBIT i BALATON spašavaju 159 putnika i pronalaze 68 mrtvih tijela. U plamenu je po službenim statistikama izgorjelo ukupno 177 žrtava, medu njima i drugi časnik Tenze. Ali, kako se u ratno vrijeme nije vodila točna evidencija putnika ( jedino se pouzdano zna da je članova posade bilo 66 ) danas se procjenjuje da je u ovoj velikoj pomorskoj tragediji stradalo izmedu 240 i 390 putnika i članova posade. Među preživjelima su bili kapetan Winter i prvi časnik Lupis, koji su pod sumnjom za nemar odmah pritvoreni u Puli. O njihovoj se daljnjoj sudbini ništa ne zna jer je na sve tadašnje novinarske izvještaje zbog ratnog stanja ubrzo uvedena stroga cenzura. Sudski procesi su se vukli po razlicitim bečkim sudovima sve do 1925. kada su konačno prekinuti zbog požara u bečkoj Palači Pravde u kojem su izgorjeli svi zapisnici i dokumenti vezani za ovu tragediju. Doduše, kopije ovih dokumenata je posjedovala i bečka Židovska zajednica, ali kako su Austriju nedugo potom okupirali njemački nacisti, tako je i ova dokumentacija uskoro netragom nestala.
Dugo je vremena točna pozicija broda bila obavijena velom tajne i znali su je samo rijetki istarski ribari. Tek ju je 1958. locirala ekipa ronilaca splitskog Brodospasa, a i njima je uz najsuvremeniju tehniku toga doba za to trebalo ukupno dva tjedna.
Brod zlosretne sudbine danas leži na dubini od 40 metara prekriven morskom travom i algama. U svim svjetskim scuba časopisima i brošurama specijaliziranih putničkih agencija, BARON GAUTSCH, „habsburški TITANIC“, se prezentira kao najveća podmorska atrakcija Jadranskog mora. Česti je cilj ronilaca i znatiželjnih turista pa tako ni nakon punih 100 godina od potonuća ne prestaju emocije i sjećanja na jedan od najljepših putničkih brodova koji su ikada plovili hrvatskim priobaljem.
Jedna od najvećih zgrada u Starom gradu Kotoru koja predstavlja svojevrstan spomenik kulture je zgrada starog Zatvora. U zatvoru kao mjestu oprosta grijeha odsluženja kazni, snivaju se najljepši snovi o slobodi. Kotorski Zatvor je izgradila Austrija sredinom XIX stoljeća po projektu kotorskog arhitekte Marka Bencona porijeklom iz Dalmacije. Bencon je u Kotoru sagradio nekoliko objekata ali je zapamćen po zatvoru. Austrija je u novoosvojenim oblastima odmah gradila zatvore tako je to bilo i u Kotoru. Da bi sagradili zatvor austrijanci su bili primorani srušiti nekoliko objekata među kojima i crkve koje se pominju u I notarskoj knjizi a nalazile su se na prostoru između crkava svetog Pavla i svetog Josipa gdje se nalazi današnji zatvor.-(J. Martinović- Sto kotorskih dragulja).
Kotorski zatvor je trospratna zgrada, debelih zidova izrađena od kamena i opeke, prozori zaštićeni kovanim željezom, ofarban žutom bojom koja je bila zaštitni znak za zatvore u doba vladavine Austrije a koji su u narodu slovili kao „žute kuće”. Prvi zatvorenici kotorskog zatvora bili su učesnici ustanaka u Grblju i na Krivošijama 1869. godine koji su izbili zbog pokušaja uvođenja opšte vojne obaveze. Nakon Bokeljskog ustanka 1882. godine, koji je nastao kao izraz otpora uvođenja vojne obveze, jer su žitelji Boke smatrali svojom privilegijom još od davnina da ne služe vojsku nijednog stranog vladara pa ni austrijskog, zatvor je napunjen po drugi put. U prvom svjetskom ratu zatvor je poslužio kao početna stanica kao sabirni centar civilnog stanovništva iz Kotora koji su bili deportirani u logore u Mađarskoj. Pred sami kraj I Svjetskog rata u njemu su bili zatvoreni pobunjeni mornari koji su 1. veljače 1918 god. na brodovima „Sankt Georg” i „Gea” austrougarske flote pobunom preuzeli zapovjedništvo u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko 40 brodova u zalivu Boke Kotorske. Pobuna je ugušena a četvorica mornara – Mate Brničević, Antun Grabar, Jerko Šižgorić i František Raš, koji su vodili pobunu, su uhapšeni i osuđeni na smrt. Prije nego što su odvedeni na strijeljanje u kotorskom zatvoru ispovjedio ih je don Niko Luković. Na pročelju zatvora se nalazi spomen-ploča postavljena u znak sjećanja na vođe ustanka mornara u Boki 1918. godine.
[quote_box_right]U zatvoru kao mjestu oprosta grijeha odsluženja kazni, snivaju se najljepši snovi o slobodi. Kotorski Zatvor je izgradila Austrija sredinom XIX stoljeća po projektu kotorskog arhitekte Marka Bencona porijeklom iz Dalmacije.[/quote_box_right]
U Drugom svjetskom ratu Zatvor je poslužio italijanskim okupatorima kao sabirni centar zatvorenika prema koncetracionim logorima u Baru, Albaniji i Italiji. Kotorski zatvor je bio pretsjesan u vrijeme Inforbioroa, od 1948. do 1954. god. kao sabirni centar za sve crnogorske zatvorenike koji su bili deportirani prema logorima u Bileći i Golom Otoku. Za 150 godina aktivnog rada Zatvora do 1982. niko nije uspio pobjeći ali 1982. to je uspjelo dvojici osuđenika. Početkom 1990 prošlog stoljeća Zatvor je ispražnjen zatvoren, godinama je napušten i zapostavljen.
Prema pisanju crnogorskog nedeljnika Monitor spomenik kulture je iznajmljen za jedan cent dnevno – „U januaru 2008. godine ZIKS je dao kotorski zatvor pod dugoročni zakup od 86 godina firmi „Montenegro premier” d.o.o iz Podgorice, po cijeni od milion i po eura, navodi se u izvještaju Državne revizorske institucije o poslovanju ZIKS-a za prošlu godinu. Tako je kotorski zatvor površine 1.205 m2 sa dvorištem, inače spomenik kulture, dat pod zakup za 1,2 eura mjesečno. O tom zakupu Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture nije obaviješten.” Firma Montenegro premier je tada dala oglas da daje pod zakup kotorski zatvor. Kako podzakupodavac može da da u pod zakup spomenik kulture, pitali su tada iz Liberalne partije koja je od državnog tužilaštva tražila da ispita zakonitost izdavanja zatvora. Tužilaštvo se tim povodom nije javno oglasilo. Da li je kotorski zatvor izdat u podzakup ne zna se, ali segment KotorArta posvećen arhitekturi pod nazivom Kotor APPS – ljetnja škola arhitekture održaće se i ovog ljeta u bivšem zatvoru u Kotoru od 4. do 14. srpnja. Umjetnički ravnatelj KotorArta Paolo Mađeli je na konferenciji za novinare prošle godine kazao da arhitektura može biti sloboda, ali i devastacija i zatvor. “Stoga je zatvor pravo mjesto, jer Bokokotorski zaliv ima potrebu za strogim očuvanjem. Ovaj mini prostor mora biti metafora za velike prostore, jer se tu odlučuje o životu koji traje stotinama godina u ovom kraju”, kazao je Mađeli.
Postavlja se pitanje što je sa metamorfozom zgrade koja predstavlja svojevrstan spomenik kulture, arhitekte u „aps” kroz ljetnju školu arhitekture a Zatvor odavno uhapšen čeka slobodu i diskutabilnu budućnost …Kako se živilo u zatvoru, kako izgleda prostor uhapšene slobode, pogled iz zatvora na slobodu na našim fotografijama.
