Mi živimo muziku – porodica Fažo - foto privatna arhiva i R. Stjepčević

1 od 16

Nije novost da je za brojne tivatske porodice Glazbeno prosvjetno društvo Tivat (GPD Tivat) više od običnog udruženja, da su u tu instituciju utkani tradicija, ljubav i druženje više generacija koje je ona muzički i kulturološki oblikovala.

O tome, danas, svjedoči i porodica Ane i Ivice Faža, čija su tri sina peta generacija koja svira u GPD-u Tivat. Sa ponosom ističu da im je bavljenje muzikom dalo jednu posebnu životnu dimenziju i život bez muzike ne bi mogli ni zamisliti.

Kroz priču nas vješto vodi pomorski kapetan Ivica Fažo, koji je i sam svojevremeno bio član GPD Tivat. On nam sa zadovoljstvom otkriva slojevitu porodičnu priču i tradiciju sviranja u GPD-u Tivat, koja se prenosila s koljena na koljeno. Njegova tri sina Kristijan, Dražen i Nikola, danas sviraju u ovom orkestru i održavaju porodični kontinuitet.

“Sve je počelo sa osnivanjem GPD Tivat (1909.) u čijem orkestru je svirao čukunđede Ivo, onda prađede Niko, moj đede Ivo i ja koji nosim njegovo ime. Danas sviraju i moji sinovi, Kristijan (15), Dražen (14) i Nikola (11) kao peta generacija. Imam jedan dokument  o čukunđedu Ivu kada je bio vijećnik, nadzornik i član muzike kao i nekoliko fotografija koje svjedoče o počecima GPD, dakle o kontinuitetu od prije nekih 117 godina” – priča Ivica Fažo.

U toplini porodičnog doma, u kojem se osjeća radosna atmosfera, Ivica se kroz razgovor prisjeća prošlih vremena i okupljanja muzičara u staroj porodičnoj kući u Kalimanju, u kojoj se uvijek družilo, sviralo, pjevalo.

“Dio članova GPD Tivat je svraćao na čašu vina u našu kuću, odakle se kretalo na probe, ili na promenadne koncerte, kao i na sprovode. Tu tradiciju okupljanja održavao je đede Ivo koji je bio jako društven, a baba Leonida sa radošću sve dočekivala. Još su uvijek žive te slike druženja i šala, o čemu mogu posvjedočiti i pojedini članovi Društva, koji i danas prepričavaju brojne dogodovštine …” – prisjeća se Ivica Fažo.

Listajući porodični album sa starim fotografijama, Ivica se prisjeća priče đeda Iva, koji je kolektivno sa ostalim članovima GPD Tivat otišao u partizane, da bi se pridružili Prvoj bokeškoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi.

“Muzičari sa instrmentima su pod okriljem noći napustili Boku, krenuli su iz Tivta, preko Vrmca ka Cetinju, odakle su se kasnije sa oslobođene teritorije oglasili, da bi put nastavili do Sandžaka i Metohije. Krenuli su noću kako okupatori ne bi vidjeli odsjaj metalnih instrumenata. Sa završetkom rata vratili su se preko Kosovske Mitrovice nazad i ušli u oslobođeni Kotor sa istim tim instrumentima i zasvirali.

Međutim, moram napomenuti jedan interesantni događaj o tome kako su muzičari prošli minsko polje, što je u publikaciji o GPD Tivat, opisao Miljenko Sindik.

Krećući se od Brodareva prema Bijelom Polju, ušli su u minsko polje, a u centru je upravo bio đede Ivo koji je vodio natovarenu mazgu. Uslijedila je komanda da se istim stopama vrate nazad, i uz mnogo sreće se uspio izvući kao i ostali članovi“.

Ivica ističe da je njegov đede svirao tri instrumenta, kao aktivni član punih 50 godina, a onda upoređuje i povezuje prošlo i sadašnje vrijeme, odgovarajući na naša pitanja.

Vi ste pomorski kapetan, plovite dugo godine, danas ste inspektor na kompaniji. Obaveze vam ne dopuštaju da aktivno svirate, ali možete li kazati za naše čitaoce kakvi su vaši utisci o Gradskoj muzici danas? Koliko vam je vježbanje svojevremeno oduzimalo vremena, koliko puta ste sedmično išli na probe?

Sa zadovoljstvom smo išli na probe, pa manje više kao i danas, recimo dva puta sedmično. Samo su bili drugi uslovi, vježbali smo u montažnoj baraci Sportsko – ribolovnog društva “Pagar” koja je srušena. Sada su djeca u vježbaoni Doma “Gracija Petković” i uslovi su im odlični. Tu možete osjetiti pravi duh prošlosti i sadašnjosti Društva, vidjeti partiture, monografije, stare i nove fotografije, stare instrumente… Puno je mladosti, naravno, smijeha, šala, i vježbanja. Dakle nisu samo moja djeca, nego i druga koja s radošću dolaze na probe, što je jako dobro za sve nas i za grad.

Nakon napornih proba, radovali ste se svakom koncertu. Kako ste djeci prenijeli ljubav prema sviranju, pa su već kao osnovnoškolci postali aktivni članovi GPD Tivat?

Jeste, upravo tako, živjeli smo za te nastupe. To je bio poseban osjećaj koji je teško opisati pred koncert i za vrijeme koncerta. Što se tiče mojih sinova i njihovih početaka, oni su tada imali 7 i 8 godina kada su postali članovi društva. Najmlađi Nikola je bio još mali, ali na inicijativu predsjednika GPD Tivat Borisa Lancerotija, obojica su krenuli svirati i prije nego što su upisali muzičku školu. To je bila ljubav na prvi pogled pa su odmah nakon toga, dva starija sina, Kristjan i Dražen, upisali Muzičku školu kako bi dobili šire muzičko obrazovanje. I Nikola ih je kasnije pratio.

Interesanatno je da sviraju iste instrumente koje je svirao i moj đede, znači udaraljke, odnosno bubnjeve, đenis, danas horna. Tada horna nije ni postojala, to je relativno novi instrument koji je zamijenio na neki način đenis. Najmlađi Nikola svira trubu, što je i đede svirao, znači ta tri instrumenta se vrte kroz našu porodicu, sasvim slučajno…

Tradicija i kontinuitet se nastavljaju do današnjih dana. Djeca sa zadovoljstvom idu na probe i na nastupe, nadam se da će tako i ostati, da će se nastaviti jedna, svakako, lijepa porodična priča” – kaže Fažo.

Tri brata Fažo vježbaju i u stanu. Bubnjeve i duvačke instrumente rjeđe, naravno, jer i komšiluk moraju da poštuju. Sviraju popodne ili kasnije ujutro. Ustvari, kako nam kažu, najviše vježbaju na probama u GPD-u Tivat i u Muzičkoj školi.

Tri brata Fažo bili su primijećeni i na tradicionalnom Novogodišnjem koncertu, koji za Tivćane znači nešto više od uobičajenog koncerta, kako od strane publike, tako i od članova GPD Tivat. Oni su smatrali da je doprinos Društvu, porodice Fažo i njihove trojice nasljednika, zavrijedio medijsku pažnju, što je i portal Boka News pozdravio izlazeći u susret ovim dobrim muzičkim vibracijama.

 Kako Vi gledate na doprinos vaše porodice kontinuitetu i tradiciji GPD-a?

Glazbeno prosvjetno društvo i grad Tivat jednostavno ne idu jedno bez drugoga.

Ono što ste kazali prije, znači i u lijepim trenucima i u tužnim, koja god manifestacija da se održavala u Tivtu, počevši od 21. novembra Dana opštine Tivat, pa do Dana Bokeške mornarice, podružnice Tivat, promocije grada Tivta, promenadnih koncerata, članovi GPD Tivat su uvijek tu da svojim nastupom stave jedan dostojanstveni i profesionalni pečat kontinuiteta, profesionalizma i pokažu muzičku kulturu koja krasi ove prostore…

U vrijeme stasavanja vaše djece, dosta ste kao i svaki pomorac, bili odsutni od kuće. Vaša supruga je značajno doprinjela da djeci usadi tu ljubav, razvozila ih je na probe, spremala?

Apsolutno je tako. Trebalo ih je urediti i opeglati, to je proces koji je svakodnevno, manje više, bio isti. Uvijek ih je trebalo malo pogurati, dati im samopuzdanja, rješavati neke nedoumice. Znate kako je to kod djece, često se čuje: ne bih ja danas na probe išao. Ali su ipak odlazili. Jednostavno kroz razgovor se sve rješavalo i oni su sada upili to da je svirati lijepo, rodila se u njima velika ljubav za muziku. To im je usađeno i mi ih više ne moramo ni malo poticati, podsjećati na obaveze, probe, nastupe. Oni sami idu svojim putem, definitivno. I naravno, moram kazati, pohađaju Muzičku školu. Nadam se da će nastaviti i srednju, i sami vide kako je život uz muziku ljepši.

Kažu, lijepo je u osnovnoj školi, ali u muzičkoj je još ljepše. Znači, planiraju da idu u neku srednju muzičku školu, da im to bude možda kasnije i profesija, tako izgleda makar za sada.

Kao čovjek koji je obišao cijeli svijet, smatrate li da je Tivat sazreo da ima jedan profesionalni orkestar?

Trebalo bi, slažem se, apsolutno. Priča i ideja postoji i od Muzičke škole Tivat i od Glazbeno prosvjetnog društva Tivat, takođe. Školovanih muzičara imamo. Ta djeca su, u svakom slučaju, dobila jednu drugu dimenziju: obrazovanje, vaspitanje, šire vidike. Muzička kultura je vrlo značajna, a Gradska muzika je ostavila jedan jaki pečat na ovim prostorima, kao i Srednja i osnovna muzička škola u Tivtu koje imaju mali i veliki orkestar. Sva tri sina su uključena u oba orkestra.

Možemo onda konsatatovati da je Muzička škola, u stvari, riznica te talentovane djece koja kasnije dođu u GPD Tivat i obrnuto?

Ima djece koja ne idu u muzičku školu. Znači, jednostavno amaterski se više bave sviranjem. Ovo u mojoj porodici sada već prelazi na neki malo viši nivo od amaterskog jer se djeca muzički obrazuju i uključena su u toliko projekta.

Jednostavno, mi ih kao roditelji pratimo u svemu tome. Glazbeno-prosvjetno društvo je nekako okosnica.

Svakodnevno imamo komunikaciju kroz muziku, kroz instrumente, kroz sjećanje, razgovore… djeca nisu na ulici, ne bave se pogrešnim stvarima i ne idu krivim putem. O tome smo puno razmišljali i razgovarali, maltene, svaki dan.

Mi živimo muziku. Tu bih stavio tačku!” – zaključio je Ivica Fažo.

/Miroslav Marušić/