Šarmantni dalmatinski grad Omiš, nekada poznat kao uporište gusara, danas je mnogo poznatiji po svom zadivljujućem položaju – smješten na mjestu gdje se prelijepa rijeka Cetina, okružena moćnim stijenama, srijeće s plavetnilom Jadranskog mora. Kao i svako ušće tog tipa, i ovo je dom raznovrsnim životinjskim i biljnim vrstama koje bujaju u spoju slatke i slane vode – zbog čega je područje proglašeno dijelom mreže Natura 2000, sistema zaštićenih zona Evropske unije namijenjenih očuvanju rijetkih vrsta.
Ipak, dijelovi tog krhkog ekosistema uskoro bi mogli postati prošlost ako planovi za izgradnju nove privatne marine budu sprovedeni, upozoravaju biolozi i mještani koji se snažno protive projektu.
Štetni građevinski zahvati poput ovog postali su čest prizor na hrvatskom dijelu jadranske obale tokom protekle decenije. Veliki broj marina, betonskih plaža, šetališta i nasipa neprestano raste – sve uz blagoslov vlade i bez nacionalne strategije ili odgovarajućih mehanizama kontrole koji bi zaštitili ove osjetljive ekosisteme, tvrde brojni biolozi i pravni stručnjaci sa kojima je BIRN razgovarao.
Ako budu usvojene izmjene Uredbe o procjeni uticaja zahvata na okolinu (PUO) koje predlaže Ministarstvo zaštite životne sredine i zelene tranzicije, zaštita obale od prekomjerne izgradnje u Hrvatskoj uskoro će dodatno oslabiti.
Odobreno bez detaljne provjere
Projekat izgradnje marine na ušću Cetine tipičan je primjer načina na koji se u Hrvatskoj odobravaju projekti koji potencijalno mogu nanijeti štetu prirodnom okruženju.
Mogućnost izgradnje marine na ušću rijeke uvrštena je u prostorni plan grada Omiša još devedesetih godina. Mreža zaštićenih prirodnih područja Evropske unije – Natura 2000 – osnovana je kasnije, 2013. godine. To je moglo uticati na revidiranje urbanističke strategije grada, ali je, uprkos nekim izmjenama prostornog plana, projekat marine ostao.
Dubrovačka kompanija Dubrovnik nekretnine prije pet godina podnijela je Ministarstvu zaštite životne sredine zahtjev za procjenu mogućeg uticaja svog projekta pod nazivom „Marina Omiš-Ribnjak” na okolinu – kao prvi korak ka dobijanju lokacijske dozvole, što je prva faza građevinskog projekta koja prethodi izdavanju građevinske dozvole.
Prema važećem hrvatskom pravilniku o procjeni uticaja na okolinu (PUO), samo veće luke otvorene za javni saobraćaj od nacionalnog i međunarodnog ekonomskog značaja, kao i one od posebnog nacionalnog interesa, moraju proći punu proceduru procjene uticaja na životnu sredinu. U okviru te procjene analiziraju se obim, intenzitet i trajanje uticaja na okolinu, te predlažu mjere zaštite i nadzora.
Manje marine, predviđene za 100 do 200 vezova, koje uključuju nasipanje, produbljivanje ili isušivanje morskog dna ili gradnju objekata dužih od 50 metara u more, nijesu po automatizmu obavezne da prođu kompletnu PUO proceduru. Umjesto toga, investitori mogu zatražiti od Ministarstva zaštite životne sredine da izvrši prethodnu procjenu o tome da li je takva procedura uopšte potrebna.
Za tu osnovnu procjenu (OPUO), investitori moraju dostaviti samo jednostavniji izvještaj o uticaju na okolinu, koji obično naručuju od jedne od brojnih privatnih firmi koje je Ministarstvo ovlastilo za taj posao.
Ako komisija koju imenuje Ministarstvo zaključi da projekat mora proći punu proceduru procjene uticaja na životnu sredinu, investitor bi tada trebalo da naruči i plati detaljnu studiju uticaja, što je skuplje, produžava rokove do izdavanja lokacijske dozvole i, teoretski, može ugroziti čitav projekat.
Međutim, BIRN-ova istraga prošle godine utvrdila je da čitav taj proces ima ozbiljne manjkavosti i osmišljen je tako da pogoduje investitorima, a ne zaštiti životne sredine – pri čemu je upravo postupak OPUO najproblematičniji dio.
Prema zahtjevu koji je kompanija Dubrovnik nekretnine podnijela Ministarstvu zaštite životne sredine, projekat marine na ušću Cetine predviđa izgradnju dva lukobrana dužine do 190 metara i dva plutajuća pristaništa, s planiranim kapacitetom od 162 veza. Marina bi zauzimala morsku površinu od 29.663 kvadratna metra. Pored ostalih intervencija, ovaj dio ušća morao bi se produbiti kako bi se omogućio pristup jahtama.
Ministarstvo je 2021. godine odlučilo da nije potrebna puna procedura procjene uticaja na životnu sredinu, ali je ipak bilo obavezno sprovesti posebnu procjenu o tome da li je projekat štetan za mrežu Natura 2000. Godinu kasnije, Ministarstvo je zaključilo da je projekat „prihvatljiv“ za ekologiju područja, iako se u studiji na osnovu koje je odluka donijeta priznaje da bi projekat imao uticaja na ušće i pješčano morsko dno – važna staništa brojnih morskih vrsta koje nastanjuju to područje.
Drugi investitor, kompanija Orvas iz Dugopolja, 2023. godine zatražio je od Ministarstva zaštite okoline da izvrši procjenu njegovog projekta marine pod istim nazivom „Marina Omiš–Ribnjak“. I ovaj projekat je 2024. oslobođen obaveze prolaska kroz punu proceduru procjene uticaja na životnu sredinu, ali je, kao i prethodni, morao da prođe obaveznu procjenu uticaja na mrežu Natura 2000.
Ovoga puta plan o izgradnji marine izazvao je negodovanje javnosti i doveo do protesta lokalne zajednice i ekoloških aktivista.
„Kao najvažniji uticaj, izgradnja marine na ušću Cetine zbrisala bi sa ove lokacije strogo zaštićenu morsku travu Zostera noltii, koja je na ovom području postala kritično ugrožena usljed ranijeg ljudskog djelovanja u ušću“, objašnjava Jelena Kurtović Mrčelić, biološkinja u ustanovi za zaštitu prirode „More i krš“.
Morske trave poput Zostera noltii imaju ključnu ulogu u ishrani, razmnožavanju i rastu ribljih vrsta, kao i brojnih sitnih organizama kojima se ribe hrane.
Samo ušće, gdje se miješaju slatka i slana voda, kako pojašnjava Kurtović Mrčelić, predstavlja jedinstven ekosistem sa više važnih funkcija. Mlade ribe različitih vrsta koriste ga kao utočište od predatora. Ovo stanište je dom raznovrsnim vrstama rakova i školjki koje uspijevaju u muljevitom morskom dnu.
U određenim periodima godine, ušća su od presudnog značaja za uzvodne i nizvodne migracije vrsta, zbog čega Evropska unija podstiče revitalizaciju ovakvih centara biodiverziteta. Projekat poput ovog, naprotiv, sužavao bi migracione puteve i ugrozio divlji svijet, kaže Kurtović Mrčelić.
U februaru ove godine, uprkos protestima, Splitsko-dalmatinska županija dala je saglasnost kompaniji Dubrovnik nekretnine da podnese zahtjev za lokacijsku dozvolu, nakon što je, očigledno, kompanija Orvas odlučila da ne učestvuje u ovom konkretnom javnom nadmetanju.
Iz Županije i Ministarstva zaštite životne sredine nijesu odgovorili na pitanje BIRN-a da li je lokacijska dozvola već izdata.
Plaža je život
Ima nebrojeno primjera dozvoljene gradnje duž hrvatskog dijela jadranske obale – čak i na nekim od najizuzetnijih prirodnih lokaliteta.
Prije četiri godine, stanovnici mjesta Bol na ostrvu Braču bili su zapanjeni saznanjem da opština planira da naspe veliku količinu šljunka i sličnog materijala i da izgradi betonske objekte radi proširenja obale u blizini jedne od najljepših plaža na svijetu – Zlatnog rata.
U obliku roga koji se pruža u bistro plavo more i pomjera pod uticajem morskih struja, plime i vjetrova, ova šljunkovita plaža je jedinstveni geomorfološki fenomen, nastao erozijom obronaka obližnje Vidove gore.
More koje okružuje plažu dom je i morske trave Posidonia oceanica, strogo zaštićene vrste koja raste samo u Sredozemnom moru. Velika podmorska polja, poznata kao „pluća Mediterana“, od ogromnog su značaja za ekosistem. Posidonia svakog dana u Sredozemlju proizvodi od 14 do 20 litara kiseonika po kvadratnom metru, služi kao izvor hrane, sklonište i mjesto razmnožavanja za brojne morske vrste, i poput drugih morskih trava, vezuje ogromne količine ugljenika – efikasnije čak i od tropskih prašuma.
Ministarstvo zaštite životne sredine 2019. godine odlučilo je da za projekat nije potrebna ni procedura procjene uticaja na okolinu, niti procjena uticaja na lokalnu ekologiju. Međutim, Alen Soldo, biolog i profesor na Odsjeku za studije mora Univerziteta u Splitu, tvrdio je da izvještaj na osnovu kojeg je Ministarstvo donijelo odluku nije adekvatno procijenio nivo uticaja i da je pun grešaka.
U svojoj analizi, koju je podijelio s BIRN-om, Alen Soldo je ukazao da se, suprotno tvrdnjama iz izvještaja, polja posidonije nalaze unutar granica planiranih građevinskih radova, što se može dokazati kartama staništa iz mreže Natura 2000. Soldo je naveo i da su podaci korišćeni za klimatske i vjetrovne uslove nerelevantni za to područje, te da nijedan od stručnjaka koji su učestvovali u izradi izvještaja nije specijalizovan za morska staništa. Ističe i da bi uticaj na ekosistem i zaštićene vrste bio veći nego što je procijenjeno, uz upozorenje da je uništavanje zaštićenih vrsta protivzakonito u Hrvatskoj.
Nakon žalbi mještana, koji su naveli da nisu bili obaviješteni o kratkom roku za javnu raspravu tokom OPUO procjene, organizacija civilnog društva Sunce iz Splita zatražila je od Ministarstva zaštite životne sredine da sprovede novu procjenu. Kada je Ministarstvo to odbilo, organizacija je pokrenula tužbu s ciljem da poništi odluku o procjeni uticaja na okolinu pred sudom. Iz organizacije Sunce tvrde da se predmet još nalazi u postupku pred Upravnim sudom u Splitu.
Polja posidonije takođe su jedno od staništa vrste Pinna nobilis, poznate kao plemenita periska – velike školjke karakteristične za Sredozemno more, koja je u posljednjim godinama gotovo potpuno nestala zbog parazita koji se razmnožava u sve toplijem moru. Naučnici su prošle godine procijenili da je u hrvatskom dijelu Jadrana preostalo svega oko 30 jedinki, dok se očuvanje mladih školjki pokazuje izuzetno teškim. Svaki novi pronalazak mladih ili odraslih primjeraka smatra se događajem dovoljno važnim da dospije u vijesti.
Ipak, neke od nedavnih odluka Ministarstva zaštite životne sredine pokazuju koliko malo pažnje investitori i samo Ministarstvo posvećuju ovim značajnim ili ugroženim vrstama.
U septembru 2023. godine, Ministarstvo je odlučilo da projekat marine Račice, u blizini Starog Grada na ostrvu Hvaru, ne mora proći proceduru procjene uticaja na životnu sredinu, uprkos tome što je početna procjena zaključila da bi gradnja „zahvatila“ dio postojećeg polja posidonije. Ministarstvo je odlučilo da će samo posmatranje morskog dna – kako bi se utvrdilo da li se na lokaciji nalaze primjerci plemenite periske – biti dovoljna mjera za ublažavanje problema.
Takvo rješenje je primijenjeno u više slučajeva. U odluci iz 2024. godine, kojom je buduća mala luka od javnog značaja Sveta Marina u opštini Raša oslobođena obaveze sprovođenja procjene uticaja na životnu sredinu, jedna od propisanih mjera zaštite područja – za koje je bilo poznato da je stanište plemenite periske – bila je premještanje jedinki.
Međutim, stručnjaci napominju da je mlade primjerke plemenite periske (Pinna nobilis) izuzetno teško uočiti u moru, te da u Hrvatskoj postoji samo nekoliko stručnjaka specijalizovanih za taj posao.
Silvija Kipson, jedna od najistaknutijih hrvatskih biološkinja sa iskustvom u ovom području, kazala je za BIRN da je samo jednom kontaktirao investitor sa zahtjevom za tu vrstu usluge i to bez ikakvog daljeg nastavka saradnje nakon početnog upita.
U drugom slučaju, Ministarstvo zaštite životne sredine 2024. godine odlučilo je da planirana marina u uvali Smrka na ostrvu Hvaru ne mora proći potpunu procjenu uticaja na životnu sredinu, pa čak ni procjenu u okviru mreže Natura 2000, iako se lokacija nalazi unutar zone obuhvaćene tom mrežom.
U dokumentu kojim je Ministarstvo obrazložilo svoju odluku navodi se da bi to bila treća marina na 25 kilometara dugom potezu obale, čime bi se ukupan broj vezova povećao na 419.
Marina u uvali Smrka uzrokovala bi određenu degradaciju polja posidonije, ali je taj uticaj ocijenjen kao nevažan.
„Pošto je ovaj tip staništa na navedenoj lokaciji već oštećen, projekat neće imati značajan negativan uticaj na polja posidonije“, navodi se u obrazloženju Ministarstva.
Problematični podaci i sistemi
Soldo sa Univerziteta u Splitu ističe da je glavni problem početnih izvještaja i studija procjene uticaja u tome što ih finansiraju investitori, pa su zaključci uvijek isti – da neće biti većeg uticaja na životnu sredinu. Međutim, objašnjava on, ako se u more ubacuje velika količina materijala, praktično je nemoguće da to ne ostavi značajne posljedice.
„Cijeli sistem procjene uticaja na životnu sredinu besmislen je ako je postavljen na ovakav način“, dodaje Soldo.
Milvana Arko-Pijevac, biološkinja i bivša direktorka Prirodoslovnog muzeja u Rijeci, proučavala je efikasnost propisa o zaštiti Jadrana. U analizi 645 izvještaja o građevinskim projektima iz perioda od 2016. do 2024. godine, zaključila je da u 96 odsto projekata planiranih na obali nije sprovedeno stručno terensko istraživanje staništa i vrsta.
Umjesto toga, glavni izvor podataka bio je Bioportal.hr, veb portal Informacionog sistema zaštite prirode, koji nema podatke o rasporedu i strukturi zajednica na morskom dnu, niti o mogućem prisustvu zaštićenih vrsta. Upozorila je da se neke od tih zaštićenih vrsta mogu naći i u plitkim vodama izvan zaštićenih područja.
„Ovakvi izvještaji mogli bi biti snažan alat za zaštitu životne sredine, ali su beskorisni ako koriste opšte podatke umjesto terenskih podataka sa konkretne mikrolokacije“, objašnjava Arko-Pijevac.
Kao posljedica korišćenja neadekvatnih podataka, mjere zaštite često se uopšte ne primjenjuju, što potom dovodi do uništavanja zaštićenih vrsta, zaključila je Arko-Pijevac u svojoj analizi. Na primjer, mapiranje polja posidonije kao mjera zaštite naloženo je samo u dva izvještaja.
Arko-Pijevac je ukazala i na brojne druge probleme. U 99 odsto slučajeva lokalne i regionalne uprave – od kojih se uvijek traži da daju mišljenje u postupku – nisu imale nikakve primjedbe na izvještaje. Zvanične primjedbe javnih institucija podnesene su samo u jedan odsto slučajeva. Tako rijetko učešće javnosti, zaključuje Arko-Pijevac, može se objasniti nedostatkom transparentnosti. Većina primjedbi iznijetih tokom javnih rasprava je odbijena.
Problem koji koji će postati još gori
Prekomjerna izgradnja duž hrvatske obale ne pokazuje znakove jenjavanja. Tokom 2024. godine, BIRN je zabilježio 24 obalna projekta koji su ili prošli postupak OPUO ili je odluka o njima još bila u toku – većinom rekonstrukcije ili izgradnje marina i uređenja plaža. Godinu ranije, 2023, od 53 projekta, samo je za četiri odlučeno da je potrebna puna procjena uticaja na životnu sredinu.
Čitava ova neadekvatna procedura, koja je naklonjena investitorima, mogla bi postati još slabija ako hrvatska vlada usvoji novu verziju pravilnika koji reguliše postupak procjene uticaja na životnu sredinu. Jedna od predloženih izmjena u novom tekstu pravilnika jeste dodatno ublažavanje kriterijuma za različite nivoe procjene uticaja.
Prema važećem pravilniku, samo luke otvorene za javni saobraćaj od nacionalnog i međunarodnog ekonomskog značaja, kao i luke od posebnog nacionalnog interesa, moraju automatski proći punu PUO proceduru. Sve druge luke ili marine sa 100 do 200 vezova, koje uključuju produbljivanje ili isušivanje morskog dna ili gradnju objekata dužih od 50 metara u more, mogu proći skraćenu OPUO proceduru. Još manje projekte procjenjuju županijske vlasti, čiji su kriterijumi za procjenu još blaži.
Enes Ćerimagić, pravni stručnjak iz NVO Zelena akcija, objašnjava da je novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, usvojen 2023. godine, izmijenio kategorizaciju luka od posebnog nacionalnog interesa. To znači da je definiciju luka trebalo prilagoditi i u pravilniku o PUO. Tako se u novoj verziji pravilnika ta odredba sada odnosi na luke veće od pet hektara.
„Ne postoji precizna metodologija kojom bi se odredilo na koliko to vezova konkretno odnosi, ali okvirno se radi o oko 500 vezova, kako se obično navodi u ekološkim izvještajima, jer je za jedan vez potrebno otprilike 100 kvadratnih metara“, kaže Ćerimagić.
Kao posljedica toga, u novoj verziji pravilnika o procjeni uticaja na životnu sredinu, druga kategorija projekata koji prvo mogu proći kroz OPUO proceduru sada obuhvata marine površine između 2 i 5 hektara. To znači marine kapaciteta od 200 do 500 vezova. Trenutno se, prema važećem pravilniku, sve marine sa više od 200 vezova automatski upućuju na punu PUO proceduru.
Propisi koji se odnose na manje marine – one koje u posljednje vrijeme niču duž čitave jadranske obale biće dodatno olabavljeni.
Prema sadašnjem pravilniku o procjeni uticaja na životnu sredinu, OPUO procjena je obavezna za marine kapaciteta većeg od 100 vezova. Međutim, prema predloženim izmjenama, projekti ove vrste, ako nisu smješteni unutar područja mreže Natura 2000, ubuduće će se procjenjivati samo na županijskom nivou.
U novoj verziji pravilnika nestala je rečenica iz postojeće OPUO kategorije koja se odnosi na „projekte koji uključuju nasipanje, produbljivanje ili isušivanje morskog dna i izgradnju objekata dužih od 50 metara u more“. To znači da će se ovakvi zahvati takođe procjenjivati samo na nivou županije.
Tokom javne rasprave o novom pravilniku o PUO, održane početkom ove godine, Milvana Arko-Pijevac pozvala je Ministarstvo zaštite okoline da vrati ovu odredbu u OPUO kategoriju, ali je njen prijedlog odbijen.
„Sve to znači da će se većina marina ubuduće graditi bez prave procjene uticaja na životnu sredinu“, kaže Enes Ćerimagić.
S obzirom na poteze koji dodatno ublažavaju propise, teško je očekivati da prekomjerna izgradnja duž obale uspori u skorije vrijeme. Samo kada je riječ o marinama, njihov broj je u Hrvatskoj od 2009. do 2024. godine porastao sa 98 na 226, dok je broj vezova povećan sa 16.848 na 19.073.
Prethodna strategija razvoja nautičkog turizma, koja je obuhvatala period od 2009. do 2019. godine, predviđala je ukupno 41.589 nautičkih vezova na moru (uz dodatnih 13.086 na kopnu), što znači da još postoji prostor za veliki broj vezova. Nova strategija razvoja nautičkog turizma još nije usvojena.
Međutim, štetni projekti koji se sprovode duž obale bez ikakve kontrole zaista nanose ozbiljnu štetu zaštićenim staništima, potvrđuje Soldo.
„Naš biodiverzitet se uništava, a niko za to ne snosi odgovornost“, kaže on. „Vlada je naklonjena privatnim interesima umjesto da brani naš nacionalni interes da imamo očuvano i zaštićeno morsko područje.“
/Vedrana Simičević/
