Što je okupacijski turizam? Splićani ‘istisnuti’ iz jezgre, a gosti u zadnje vrijeme radije biraju ture po shopping centrima nego po Palači! Naslov je teksta novinara Sandi Vidulića objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji.
Na djelu je okupacijski turizam koji vlada u povijesnim jezgrama naših gradova i na dobrom dijelu Mediterana. On je posve suprotan održivom turizmu kakvog UNESCO zahtijeva u naseljenim područjima pod svojom zaštitom.
Prepoznajemo li Kotor u priči i kako ga vidi novinar pročitajte u nastvaku.
Jedan od kriterija zbog kojih je UNESCO uvrstio Split i Dubrovnik na svoju listu jest da njihove jezgre “predstavljaju jedinstveno ili barem iznimno svjedočanstvo kulturne tradicije, odnosno civilizacije koja tu živi ili je nestala”.
Povijesne jezgre Splita, Šibenika Dubrovnika i Zadra nisu samo svjedočanstva da su u njima živjeli naši davni preci. Danas su one kameni nijemi svjedoci koji ispraćaju život što iz njih iščezava. Nije to prvi put da se broj stanovnika u povijesnim jezgrama drastično smanjuje. Ranije je to bilo zbog kuge, gladi i ratova.
No, ovaj put je drukčije. Većinu stanovnika nisu otjerala razaranja gradskih jezgri u Domovinskom ratu, ili nezaposlenost. Uglavnom su se odselili zbog pritiska preintenzivnog življenja u novostvorenim turističkim metropolama.
Detalje iz svakodnevice turizmu posvećene splitske jezgre donosi izložba “Krhotine” u fotoklubu Udruge “Get” . U popratnom materijalu stoji kako izložbu predstavljaju amaterske fotografije snimane od 2011. godine, a koje prate niz problema s kojima se susreće zajednica stanara suočena s globalnim procesima turistifikacije i gentrifikacije.
Neki od tih problema su: nestanak javnog prostora, komunalni kaos, problemi s odvoženjem smeća, buka i nesanica u ljetnim mjesecima, no i praznina zimskog dijela godine u kojoj ostaje tek nekolicina stanara. Ova inicijativa i njeni članovi izložbom žele upozoriti ne samo na vlastite probleme već i na procese s kojima se pomalo suočava i ostatak grada”, napominju u Udruzi.
Većinu fotografija izradili su stanovnici splitske jezgre i Dioklecijanove palače, pa je izložba u neku ruku svjedočanstvo njihova doživljaja. Indikativan je oprez, nisu se potpisivali ispod fotografija, kako smo doznali, “da izbjegnu probleme”. Ipak, umjesto ogorčenosti i tjeskobe, izložba ima nešto od felinijevskog humora u naglašavanju bizarnosti, što je možda reakcija “preživjelih” stanara koji se od zla brane njegovom redikulizacijom.
No, da bi se vidjelo koliko doista devastirajući učinak na svakodnevni život ostavlja ovakav turizam, treba se prošetati do Palače.
Humano preseljenje
Jer na djelu je okupacijski turizam koji vlada u povijesnim jezgrama naših gradova i na dobrom dijelu Mediterana. On je posve suprotan održivom turizmu kakvog UNESCO zahtijeva u naseljenim područjima pod svojom zaštitom. Neki teoretičari su uočili da postoje strateške i taktičke sličnosti, ili čak podudarnosti, između invazivnog turizma i klasične vojne okupacije nekog teritorija.
Invazivni ili okupacijski turizam nekontroliranim brojem posjetitelja i neograničenim načinima potrošnje prostora ugrožava prirodne resurse nekog podneblja, u nekim slučajevima do istrebljenja. Jednako razoran utjecaj primjetan je i na kulturne tradicije lokalne sredine.
Stanovništvo koje baštini običaje se iseljava. U jezgrama se zatvaraju tradicionalni obrti i na druge načine se gube oblici materijalne i nematerijalne kulture. Na njihovo mjesto dolaze kičaste suvenirnice i brza prehrana namijenjeni opskrbi stranih posjetitelja za koje se “okupirani” teritorij prilagođuje logističkom podrškom.
Ne događa se samo “humano preseljenje” ljudi iz jezgre čiji domovi i kuće se pretvaraju u apartmane, hostele i hotele, niti se tek gube sadržaji potrebni za normalan život stanara, poput brijačnice i željezare, dječjih vrtića… Nije najveći problem niti to što se izvan sezone zatvaraju pizza-cutovi, suvenirnice, restorani…
Glavni problem je na nivou sustava, jer u jezgrama gradova gdje je na djelu okupacijski turizam gotovo da ne postoje uslužne ili administrativne djelatnosti koje bi preostalim građanima davale do znanja da su poželjni u tom dijelu grada.
Potpuno je drukčije ako ste turist, imate Turističku zajednicu kojoj se možete obratiti, unutar sezone muzeji radi vas rade produženo, ako ste iz veće zemlje blizu vam je konzulat, na svakom koraku možete birati u kojem ćete ho(s)telu odsjesti, gdje ćete jesti, ujutro vas čeka autobus do Plitvica, ili barem vlakić za đir gradom do Marjana…
Za vrijeme vašeg turističkog boravka sporazumijevat ćete se lako na engleskom s drugim strancima, a domaće ljude ćete usputno viđati, jer u povijesnim jezgrama turisti mahom gledaju jedni u druge. Također, lokalna policija će blago reagirati na par pijanih Engleza koji se usred dana goli okupaju na Rivi. No, teško da će biti tako diplomatski raspoloženi ako isti izgred učine lokalni ljudi.
A što splitska jezgra nudi ako ste Getanin? Skoro jedini preostali sadržaji za građane su oni koji vam – ne trebaju. Naime, u jezgri prostorije imaju političke stranke i udruge o čijem radu (uz časne iznimke) javnost jedva zna, a imaju malo članova.
Kod “okupacijskog turizma” dijelovi grada, najčešće povijesne jezgre, postaju eksteritorijalne zone. Ponekad mogu doslovno cijeli gradovi služiti kao bescarinska zona, što se izgleda sprema od ovog ljeta Kotoru koji će, kako se piše, zabilježiti veliki porast dolazaka kruzera, pa će mali gradić posjetiti oko 600.000 ljudi (dok će ovo ljeto nešto opasti broj posjeta Dubrovniku i Splitu, ali ne i Zadru).
Prednost Kotora je u tome što je izvan EU-a, pa se jeftino može kupovati cigarete, alkohol i ostale potrepštine, a kruzeri ne moraju poštovati ekološke propise.
Prelamanje interesa
Postojanje eksteritorijalnih zona u okupacijskom turizmu se prešutno podrazumijeva. Kao građanin ubrzo shvaćate da to naprosto nisu one ulice kojima ste nekada išli. Sad su “ušminkanije”, a ponuda u njima nije više radi vas.
“Kaleto moja draga, volim te više od sunca”, tu pjesmu Tome Bebića pjevat će i dalje klape, ali ljudi su otišli, a novi se neće doseliti.
Kod okupacijskog turizma važno je uvjeriti ljude da ne postoji alternativa, što je demagogija koja se razotkriva već na nivou statistike. Kad pogledamo podatke koliko Split zarađuje od turizma u povijesnoj jezgri (koji su dobiveni od nadležnih službi za potrebe izrade Plana upravljanja jezgrom), ispada da gradska blagajna godišnje utrži 30 milijuna kuna, što je jedna tranša zaduživanja Grada za kredit “Hajduku”.
Pred dvije godine Rijeka je imala 700.000 turističkih noćenja manje od Splita i veći gradski godišnji proračun. Prema podacima Fine, Split je po visini plaća tek na 12. mjestu u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Grad se nedavno morao zadužiti za isplatu božićnica nezaposlenima i penzionerima. Zato je realno zapitati se koliko smisla ima stavljati sva jaja u košaru ovakvog “turističkog čuda” koje ne ostvaruje veliku zaradu.
To ipak ne znači da se ne može ništa promijeniti nabolje. Okupacijski turizam je nastao jer se susrelo nekoliko interesa. S jedne strane, to je interes turističke industrije, kao jedne od najvažnijih globalnih industrija, koja je ovaj dio Mediterana odredila za jeftinu destinaciju.
Kad nas se stavlja na top-liste, uglavnom u Americi i Australiji (a u obje države se zbog jakog dolara sve češće odlučuju na putovanja svijetom), onda je to zbog kategorije jeftinih odredišta koja nude gotovo sve kao i ona puno skuplja.
Također, postoji interes lokalnih moćnika željnih brze zarade od turizma u kojem je gotovo sve dopušteno. Tu su i uglavnom nesposobne lokalne vlasti koje koriste priliku što imaju gradove na moru i suncu, pa gdje stignu dijele koncesije povlaštenim “igračima”.
Obilatu podršku takvom stanju daju mediji koji prava turista stavljaju ispred domaćih ljudi. Često se piše o komunalnim neredima s pozicije kako će se turisti zgroziti, a sve manje se spominje da bi zgražanje lokalnih građana (kao urednih poreznih platiša) trebalo biti jednakovrijedan argument za one koji donose odluke – i koje ti građani biraju.
Neke vlasti na Mediteranu slušaju građane kojima je prekipjelo, tako je Barcelona zabranila gradnju hotela i izdavanja dozvola za iznajmljivanje turistima. Ne mora se otići tako daleko, ali moguće je izvršiti transformaciju iz okupacijskog u održivi turizam, ako to lokalne vlasti žele. S prikladnim sadržajima povijesne jezgre mogle bi se učiniti zanimljivima domaćem stanovništvu i strancima. Jer s turizmom se nikada ne zna.
Kotor kao primjer
Priča se da u novije vrijeme izleti izvan Splita, ili čak posjeti City Centeru One, postaju gostima s kruzera zanimljiviji nego Palača. Ti posjetitelji koji uglavnom nisu ludi za historijom dolaze u nerealnom uvjerenju da smo strašno jeftini. Čak se novinarima žele da u jezgri nema onoga što očekuju u normalnom gradu – različitih butiga s povoljnom robom. Nisu svjesni da je agresivna turistifikacija upravo radi njih povijesne jezgre “pomela” od funkcija potrebnih za gradsku svakodnevicu.
Zato ne bi trebalo čuditi ako Kotor i slične destinacije s jeftinim cijenama pokupe dio kruzera Splitu i Dubrovniku. No, barem će stare jezgre ovdašnjih gradova biti manje zagušene. Ako se u njima želi ugodniji turizam, može se, recimo, umjesto još jednog restorana, kao mjesto susreta gostiju i “domorodaca”, otvoriti neki zanimljiv klub za mlade.
Kotor je izradio sjajan plan upravljanja povijesnom jezgrom, po zahtjevima UNESCO-a, no pitanje je koliko će njegovi propisi izdržati “invaziju” silnih gostiju s kruzera. Split koji bi se mogao od takvih gostiju donekle rasteretiti nikako da donese svoj plan. Zato upravljanje namjenama prostora u njegovoj jezgri i dalje ostaje u sferi fantastike.
