Glumac Tihomir Stanić voli kada na sceni osjeti pažnju sa kojom publika prati nastup, kao što je to bilo u četvrtak, 16. aprila u velikoj Sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“, gdje je pripovijedao roman “Na Drini ćuprija” Ive Andrića. Zanimljivo je da u Kotoru igra prvi put, iako je proputovao svijet igrajući, osvajajući brojne nagrade za glumačka ostvarenja.
Sam na sceni, mijenjajući boju, intonaciju i jačinu glasa dok je kazivao zahtjevni tekst, samo sa stolicom i knjigom kao rekvizitima, „majstor od teatra“ uspio je da osvoji pažnju publike punih sat i nešto.
Cijeni Andrića i zato je usvojio ovaj tekst učeći ga prije 25 godina svakodnevno pet mjeseci po pet sati, a kada ga je savladao, to mu je „dalo slobodu izbora da ne mora da čeka ulogu“. Citirajući dio Andrićevog eseja „Razgovori sa Gojom“, Stanić je, obrativši se nakon predstave prisutnima, istakao da glumac, da bi osvojio slobodu, mora stalno da živi punim plućima i da iznova dokazuje svoje profesionalno umijeće. Podsjećajući na velike glumce (Miru Stupicu, Ljubu Tadića…) naglasio je da njima „ništa nije vredjelo što su postali veličine, svaki put izlazili su iznova pred publiku, svaku ulogu morali su iznova da rade i svaki put morali su da u publici ponovo nađu potvrdu pažnje i smisla svoje profesije“. Uz glasno oduševljenje publike, maestro Stanić je nakon izvedbe još i odrecitovao tri pjesme domaćih autora, što je bilo onaj zadnji slatki ukras na predivnoj teatarskoj poslastici.
Ovo nije klasična monodrama, roman “Na Drini ćuprija” Stanić pripovijeda već 25 godina – 17. aprila je tačno 25 godina od premijere. Govorio je Andrićeve riječi svuda po svijetu, od Katedre za slavistiku na Univerzitetu Berkli u Kaliforniji, preko Njujorka i Čikaga do sela po Kosovu i Metohiji, pa i u svom rodnom selu Šeškovci kod Laktaša.
-Ovo što govorim sam 2001. godine izveo prvi put i nebrojeno puta. Ne vodim nikakve evidencije i ne čuvam ništa, nikakva svjedočanstva o svojoj biografiji, svestan sam da time samo opterećujem djecu ili ljude sa kojima živim, a možda će neko nekad, ako to bude vredelo, sačuvati ili pronaći neke činjenice o tome, kaže Stanić.
Kao strastveni poštovalac velike literature i književnosti igrao je mnogo značajnih dramskih djela, – Oresta u „Orestiji“ Eshilovoj, Sofokla, Alkestide od Euripida, igrao je i Šekspira, Molijera, Bulgakova, Pirandela…
-Glumac sazreva igrajući kompleksne uloge koje su potekle iz tih velikih dramskih tekstova. Andrićeva rečenica, stilski, briljantna, mudrost koju nosi skoro svaka od tih rečenica – to me je potaklo da tekst naučim još 2001. godine, a i da time steknem neko osećanje slobode. Onda kao glumac nisam morao da čekam da me neko pozove i ponudi mi ovu ili onu ulogu, ja sam uvijek imao ovo što sam mogao da igram u raznim okolnostima i da na kraju krajeva zarađujem za život, govoreći nešto što poštujem, cenim. Nije tako lako dopreti do publike nekim ozbiljnim sadržajem, ali ja sam bio uporan i uspio sam, kaže Stanić za Boka News.
Nekoliko puta, dodaje, ovu pripovijest govorio je i u Herceg-Novom, Andrić je tamo izabrao da napravi kuću, jedinu koju je napravio i imao, ali poslije smrti Milice Babić nije se više vraćao. Evo, kaže, sad se on sa predstavom vraća umjesto njega. U Herceg-Novom je, podsjeća, snimao dijelove serije „Nobelovac“, koju je prije dvije godine emitovala RTS. Stanić je bio jedan od kreatora, scenarista, reditelj i igrao je Andrića u periodu od 1941. do 1961. godine.
U liku Ive Andrića pojavio se u TV-filmu “Znakovi” 1995/96. godine, te u filmovima “Lajanje na zvezde, “Žućko”, “Proleće na poslednjem jezeru”.
-Bio sam izvršni producent serije “Nobelovac“ i to je nešto čime se zaista ponosim. Mislim da će i vreme, kad se to bude repriziralo, dokazati koliko je cela ekipa koju sam okupio ozbiljno pristupila tom poslu, kaže Stanić.
Za koji dan sa ovom predstavom putuje u Štutgart, pa u Kozarsku Dubicu, zatim u Banja Luku, u Oslo, Stokholm, Geteborg, Kopenhagen, Dablin. Komad „Na Drini ćuprija“ Tigra samo na srpskom jeziku, samo za našu publiku, ali ponekad ga obraduju i „gosti sa strane“.
Kada je igrao u Hamburgu u publici je susreo Roberta Hodela, istaknutog doktora slavistike. Jako se obradovao kada je nakon nastupa na „Dorćol Placu“ u Beogradu na ulici sreo 25-godišnju profesorku iz Kine, koja predaje srpski jezik Kinezima u Beogradu. Ona je sa svojim studentima bila na predstavi, sve su odlično razumjeli, jer to studiraju i uče.
Objasnio nam je da iz raznih razloga, prvenstveno zbog svoga društvenog aktivizma, nema baš pristup mnogim mjestima po Srbiji, te u zadnje vrijeme igra na „Dorćol Placu“. Tu ga je publika, pored predstave “Na Drini ćuprija”, vidjela i u komadu “Čekajući Godoa”, koji je po tekstu Semjuela Beketa režirao sa Vladanom Gajovićem, Sarom Cizelj i Slobodanom Beštićem, svojim bivšim studentima.
/M.D.P/
