0.8 C
Kotor

Slušaj online radio

Tivatska solila bez soli

Iz per novinara dokumentariste Slavka Krstovića donosimo priču o Tivatskim solilima. U tekstu novinar po privi put iznosi nove činjenice koje javnosti nisu do sada bile poznate, koje je otkrio istaživajući dokumentaciju u kotorskom Arhivu. Probna proizvodnja soli obavljena je 1961. godine, rezultati su bili inzvaredni…


„So je more, koje se nije moglo vratiti na nebo.“

 „Teren na kojem su ta solila bila zauzimlje prostor uz more od oko 100.000 m², a položen je tako da je s običnom morskom plimom vas morem poplavljen, a osjekom ocijegnjen bez kapi mora na njemu. Gdje je moguće na našem prrimorju naći ovaki i ovoliki teren?“

Crtica iz vremena današnjeg:

Posebni rezervat prirode „Tivatska solila“ nalazi se u močvarnom dijelu priobalnog pojasa Tivatskog zaliva, između Odoljenštice i Koložunja, zahvatajući i podvodno područje „Jankove Vode“ u predjelu Grblja. Lokalitet Solila je 2008. godine zaštićen kao poseban (specijalni) rezervat prirode „Tivatska solila“, radi očuvanja rijetkih, prorijeđenih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, prevashodno ornitofaune i biljnih zajednica. Ovaj rezervat prirode, površine je oko 150 hektara.

Krajem 19 vijeka mjerilo se i pisalo drugačije.

„Između brdskog Rta prema Prevlaci i brijega Vranjokupa do Pod-Mjesec protežu se ribnici, nekad dijelom svojina prevlačka, a po više Lužine i Močvare – od kamenog mosta na Slanici do Glavica ispod Brdišta – lijepo, vješto obrađeno i vrlo rodno polje –  Solila (Ravna Solila – Careva Solila – Zareva Solila – Saline). Ono je dugo ½ sahata, ¼ sahata hoda široko, i ispresijecano na mnogo dionica, a među njima jaruge, od kojih žitija ćute vlagu na ljetnoj pripeci. Solila su (guvna soli) građena u XIII. v., za pravljenje soli, bijele i tmaste: voda se je puštala s okolnih bregova, s kraja Brdišta, dok bi se slana površina poskorupila“, citat je iz djela Mladena Crnogorčevića, objavljenog u „Starinaru“ (knjiga 1- 2, str. 1- 73, 01.03.1893.).

Pretpostavki ima, ali istorijskih podataka nema da se u ilirsko, te u rimsko doba koristila so sa Solila, a fakta kazuju da je Kotor za vrijeme vladavine dinastije Nemanjića bio jedan od četiri trga soli (zakonito mjersto za prodaju soli).

So je bila toliko važna da su se Kotorani i Dubrovčani o njoj ugovorom obavezivali.

1279. godine, 5. juna, u Dubrovniku

Mir između Kotora i Dubrovnika

(original listine nalazi se u državnom arhivu u Beču)

Godine od spasonosnog utjelovljenja Gospoda 1279, indikcije 7, 5. dana mjeseca juna.

Mi, Marko Geno, po nalogu slavnog gospodara dužda Venecije knez Dubrovnika, uz saglasnost Maloga i Velikoga vijeća i uz pohvale naroda Dubrovnika,  … poslije mnogih i raznih pregovora koje smo međusobno vodili sa plemenitim i razboritim ljudima: don Tripunom, arhiđakonom Kotora, Tomom, Tomom Drago, Kalistom Povergenom, Ivanom Pribi, Martolom Paskvali, Mihom Petrovim, Dinom i Ivanom Bebezom, upućenim poslanicima, sindicima i zastupnicima opštine i ljudi Kotora, te smo po zajedničkoj volji strana došli do dogovora na ovaj način:

… Takođe potvrđujemo da ako Kotorani unajme neki brod bilo od Dubrovčana ili stranaca da idu u Kotor sa žitom, solju ili drugom robom, da ih Dubrovčani ne mogu sprječavati; … Takođe želimo da Dubrovčani, ako se ne bi mogli dogovoriti o prodaji soli opštini Dubrovnik, mogu tu so odnijeti u Kotor i prodati je, ako se sa opštinom Kotora mogu dogovoriiti o kupovini. …“

Jovan Martinović, „Kotorske listine“

Solila se konkretno pominju pedesetak godina kasnije:

„13. I 1333.

Općina kotorska uz zvonjavu na uobičajeni način sakupljena prodaje Petru Kateninu, Tomi Bugonovu, Marinu Mekše, Mihu Buće i Pavlu Tripuna Buće svoj trg soli na dvije godine sa solanama i 4500 mjera soli za 10.000 križnih perpera koje je već primila. Kroz to vrijeme nitko drugi ne smije prodavati sol, samo općina smije nabaviti godišnje 88 mjera soli po starom običaju, ali ih ne smije prodavati za novac, nadalje smije kupiti 450 mjera soli za crkve. Ako bi radi rata ponestalo soli u Kotoru, općina mora spomenutima nadoknaditi štetu, isto tako ako im vrhovna vlast oduzme prodani trg, oni će zadržati do potpune isplate sve općinske dažbine; ako im ga oduzme općina, suci potpadaju kraljevskoj globi od 1000 perpera za svakoga od njih. Ako im nadbiskup oduzme trg Budve, općina im ima nadoknaditi štetu. Napokon nitko ne smije bez razloga zatvoriti Vlaha, nego ga ima dovesti pred sud, inače gubi parnicu i plaća globu od 10 perpera.“

 Antun Mayer, „Kotorski spomenici“

Na ovo, još da se doda da se bez odredbi o soli nije mogao napisati ni Statut grada Kotora.

STATVTA CIVITATIS CATHARI

O carinicima soli i carinicima Komore, koliko treba da utroše na izgradnju zidina (Glava CCCVII)

 Godina 1338. Mi Komuna Kotora, sakupljeni po običaju na zvuk zvona, radi dobrobiti našega grada utvrđujemo i određujemo da su od današnjeg dana ubuduće carinici soli, koji u to vrijeme budu na dužnosti, dužni po zakletvi da utroše na zidanje zidina grada Kotora 300 perpera godišnje, i carinici Komore Komune dužni su po zakletvi da utroše 200 perpera godišnje za rečenu gradnju. Ovi carinici su dužni da rečeni novac doznače sudijama, koji u to vrijeme budu. Sudije su dužne da sa rečenim novcem ili perperima obave i brinu o naprijed rečenoj gradnji. Carinici soli i Komore Komune, ako ne bi dali te perpere godišnje, dužni su da od svoga sopstvenog plate i nadoknade.

O trgu soli, da niko ne može prodavati so skuplje nego uobičajeno bez saglasnosti Komune (Glava CCCVIII)

Mi Komuna Kotora nastojeći da se dobrobit našeg grada ne umanjuje time što su mnogi koji su kupili so pokušavali da čine što je suprotno Gradu, želeći da rečenu so daju na prodaju skuplje nego što je vrijedjela. Stoga utvrđujemo da ko bi god imao trg soli, povezan sa udjelom Vladara u Kotoru i Risnu, ne može ni na koji način tu prodaju uvećavati ili umanjivati bez saglasnosti Komune. Ako bi se drznuo, prijeti mu kazna koja se sadrži u niže napisanoj glavi.

O trgu soli, da niko ne prodaje so osim u gradu Kotoru i Risnu

(Glava CCCIX)

Solila

Utvrđujemo da nijedan naš građanin, koji bi zakupio trg soli od Vladara, ne može prodavati so u nekom dijelu kotorskog Distrihta osim u gradu Kotoru i u Risnu. Izuzetno ako Vladar ustanovi trg soli u našem Zalivu, naime od ulaza u Zaliv do Kotora, može u tom mjestu prodavati. Tada i Komuna može na tom trgu prodavati trećinu soli kao u Risnu. Ako bi se zakupac trga nasilno suprostavio, ili bi Vladar donio neku odluku da rečena Komuna ne prodaje kao što je rečeno, neka plati kaznu 500 perpera koji pripadju Komuni.

O trgu soli u Budvi (Glava CCCXI)

Ako bi neko na bilo koji način zakupio trg soli u Budvi, odlučujemo i utvrđujemo da kotorska Komuna ima treći dio toga trga za 100 perpera. Ako bi ga zakupio po manjoj cijeni od 300 perpera, Komuna neka ima trećinu, prema tome koliko je koštao, i ako bi neko postupio suprotno neka plati kaznu od 1000 perpera od kojih je polovina Vladara a druga Komune.

O soli koju smo dužni podijeliti među sobom (Glava CCCXII)

Da se stari pravni običaj našeg grada ne bi umanjivao, utvrđujemo da smo svake godine dužni da podijelimo među građane našega grada 600 modija soli, prema starom pravnom običaju po glavi stanovnika. I ako onaj koji zakupi trg soli bude htio da stavi zabranu ili neko drugi, neka plati globe 500 perpera. Sudije koje budu u to vrijeme neka sačine ispravu Komune protiv njega koje je stavio zabranu.

Godine 1425. bilo je 109 „solila“, od toga su 32 bila svojina grada Kotora,  24 Zetskog mitropolita, 24 Đuraševića i 27 Luštičana. Krajem XV vijeka Turci zaposjedaju pojedina mjesta u Boki Kotorskoj, među njima Grbalj i Solila, a solari, oni koji su radili na solanama, činili su 53 odsto od ukupnog broja stanovnika grbaljske oblasti.

Početkom XVIII vijeka Mletačka republika vlada cijelim zalivom i za to vrijeme Solila su uživali Krtoljani i pojedina kotorska vlastela, a u drugoj polovini tog vijeka Mlečani zabranjuju proizvodnju soli u manjim solanama na obali Jadrana i tada, vjerovatno, prestaje i proizvodnja na Solilima.

Zašto ulaganja u ulcinjsku, a ne u tivatsku solanu?

Proivodnja soli ponovo se vezuje za Soliotsko polje od godine 1956., ali je u trećoj deceniji prošlog vijeka, u jednom novinskom članku, konstatovano da su se na Solilima trebala obaviti istraživanja o rentabilnosti prouvodnje soli.

Solila

 O Boki

  1. Nova solila.

Nekada su u Krtolima bila važna i velika solila, po narodnom predavanju još iz vremena Nemanjića, Grbljanovića i Balšića. Kolika su onda bila danas nije moguće odredit, a kolika su mogla biti to se vidi po samom prostoru od oko 10.000 m² na kojem su ona postojala, a i po tomu, onom kanalu ili vodovodu o kojem Šćepan M. Ljubiša piše, da narod priča da je njime nekada ulje teklo iz Grblja za Prevlaku. Taj je kanal zbilja postojao i pisac ga je našao s jednim prijateljem, slučajno i otkopao ga toliko, da se vidjelo kako je to bio ne kanal za ulje nego vodu, kroz kojeg je moglo dolaziti toliko vode koliko bi i za današnji Kotor dosta bilo. Sudeći i po samome kanalu solila su morala biti velika i važna kad im je onoliko vode trebalo, jer je taj kanal sigurno bio izgragjen zbog solila, a tek u drugom zbog manastira Prevlake.

Teren na kojem su ta solila bila zauzimlje prostor uz more od oko 100.000 m², a položen je tako da je s običnom morskom plimom vas morem poplavljen, a osjekom ocijegnjen bez kapi mora na njemu. Gdje je moguće na našem prrimorju naći ovaki i ovoliki teren? Ovaj teren i danas je pogodan da se na njemu solila mogu podignuti i velika je pogreška pozvanih što su odlučili da se državna solila podižu u Ulcinju prije nego se ovaj teren ispitao.

To je bogatstvo samo što ga je pisac našao u 2-3 općine i nije plod fantazije, nego iskustva stečena dugim radom kod raznih industrijskih preduzeća, i plod dugog i zrelog razmišljanja. Za to je i više nego sigurno da uslovi za razvitak industrije ovdje postoje i da bi bila rentabilna kad bi se racionalno iskoristila. A koliko tek silnog blaga ima kroz ostale dijelove Boke? Sudeći po formaciji i osobinama terena mora ga i tamo dosta biti.

„Dubrovački list“, br. 45, str. 5, 31.12.1927.g.

Pomenute 1956. godine Opština Tivat je u saradnji sa Saveznim geološkim zavodom počela da izučava pitanje Solila, a grupa inženjera, nakon  ispitivanja  mogućnost izgradnje solane, procijenila je da je teren podesan za njeno podizanje i da za to nisu potrebne veće invresticije, jer je, kako su konstatovali, bilo potrebno uraditi samo neke manje zemljane radove. Idejni projekat, zajedno sa investicionim elaboratom solane, uradila je zagrebačka firma „Geoistraživanje“.

Jugoslavija je u to vrijeme uvozila so, pa je zaključeno da ne bi bilo suvišno otvaranje još jedne solane.

Tačan početak radova na izgradnji solane je nepoznat, ali je sačuvano svjedočenje iz avgusta naredne godine o akciji na glavnom odvodnom kanalu.

Solana, foto Anđelko Stjepčević

Gradi se Solana kraj Tivta

Bila je to impozantna slika. Oko pet stotina članova Socijalističkog saveza i Narodne omladine Opštine Tivat sa krampovima i lopatama došli su u pet sati ujutro na tlo buduće solane. Radovi su izvođeni na glavnom odvodnom kanalu. Postignut je izvanredan radni efekat. Iskopane su desetine kubika zemlje. Kanal je dobio svoj oblik, a finansiski efekat izvedenih radova cijeni se na preko 200.000 dinara.

Nedavno je Izvršno vijeće Crne Gore odobrilo investicioni program za izgradnju solane. Prema tom program, za izgradnju ovog objekta potrebno je investirati 236 miliona dinara. Pošto je program odobren, to će Opština uskoro formirati preduzeće u izgradnji koje će se pojaviti na konkursu Narodne banke za dobijanje investicionih sredstava.

Solana kraj Tivta podiže se na području gdje su još u doba Nemanjića, a kasnije Mlečana, bile solane manjeg kapaciteta. Po njima se i mjesto buduće solane zove Solila. Investicionim programom predviđa se izgradnja solane kapaciteta 7.500 tona soli godišnje. Prošle godine izvršena je probna proizvodnja soli. Na jednom kvadratnom metruu dobijeno je osam kilograma soli. To je izvanredan uspjeh, koji je tim značajniji što se proizvodnja obavljala na primitivan način- „kao u doba Nemanjića“.

Ove godine je procenat isparavanja bio veći nego prošle godine. Dnevno je isparenje iznosilo do 18 milimetara što predstavlja rekord isparavanja na Sredozemlju. (U Italiji je prošle godine zabilježeno maksimalno isparavanje od 15 milimetara dnevno).

Ovogodišnji pokusi na proizvodnji soli dali su odlične rezultate.

U velikoj radnoj akciji koja je izvedena na izgradnji solane učestvovale su sve organizacije Socijalističkog saveza izuzev Krašića.

Špiro Račeta, „Pobjeda“, br. 35, str. 10, 27.08.1957.g.

Tri električne pumpe, a elektrike nema!!!

Sa sigurnoću se ne može navesti tačan datum osnivanja pomenutog preduzeća, ali iz jednog oglasa u „Slobodnoj Dalmaciji“, objavljenog u januaru 1959. godine, doznaje se da je o izboru direktora solane „Solila“ odlučivala Komisija za postavljanje direktora privrednih organizacija NOO Tivta. Ona je i raspisala konkurs za to radno mjesto, a kandidati su morali imati završen „građevinski, rudarski, kemijski ili ekonomski fakultet sa najmanje 5 godina prakse“. Izabranom kandidatu bio je obezbjeđen stan, a plata se sporazumno određivala.

Jugoslovenska investiciona banka odobrila je te godine Opštini Tivat kredit od 201 milion dinara. Najavljeno je da će solana, koja je trebalo da zaposli 120 radnika i službenika, davati 9 miliona kilograma soli godišnje i da će njena prodaja donositi godišnji prihod od oko 215 milona dinara.

U maju mjesecu završen je Glavni projekat za etapu I izgradnje Solane „Solila“ Tivat, a u junu je izdata građevinska dozvola za izgradnju solane u tri etape u Soliotskom polju.

Te su godine, prilikom kopanja rovova za solanu i proširivanje korita potoka, na odstojanju oko 6 km od Tivta prema Krtolima, a neposredno uz cestu i gvozdeno-betonski most, nađeni fragmenti helenisticko-rimske keramike, pretežno amfora, i fragmenti korintskog skifosa (duboka vinska čaša s dvije ručice) iz VI v. st. e. Arheolozi su ustvrdili da su fragmenti keramike doneseni vodom potoka sa okolnog terena.

Probna proizvodnja soli obavljena je 1961. godine, a rezultati su i prije okončanja „berbe“, kako navodi titogradska „Pobjeda“, bili izvanredni.  Do septembra mjeseca sakupljeno je oko 10 vagona soli, a očekivala se, u slučaju povoljnih vremenskih uslova, „berba“ još tolike količine.

Te su godine radovi na izgradnji solane još uvijek bili u toku. Bila je završena izgradnja odbrambenog nasipa, tako da su se stekli uslovi da se i naredne godine nastavi sa probnom proizvodnjom, a bila je i „dovršena izgradnja bazena treće faze i jedan dio bazena“. Onog najvažnijeg, mašine za pranje i mljevenje soli, nije bilo, pa je plasman soli na tržište bio upitan.

Solana se, sudeći po novinskim bilješkama, gradila kao Skadar na Bojani. Sa radovima se krenulo 1957., a pet godina kasnije i nakon uloženih 240 miliona ondašnjih starih dinara oni su obustavljeni. Narodni odbor opštine Tivat donio je takvu odluku jer su za dovršenje objekta solane „Solila“ nedostajala 143 miliona.

Prvog dana juna mjeseca 1963. godine Privredna banka SR CG je odobrila zajam Opštinskoj skupštini za dovršenje solane u iznosu 143.500.000,00 dinara, ali ona nije mogla nastaviti izgradnju u vlastitoj režiji. Razlog je bio nemogućnost da se obezbijedi radna snaga i neophodna mehanizacija, koji su u to vrijeme bili angažovani na izgradnji Jadranske magistrale i obnovi Skoplja, porušenog u katastrofalnom zemljotresu.

Rješenje kojim se dalo pravo Opštinskoj skupštini da radove na izgradnji solane, u vrijednosti 143.500,000 dinara, može ustupiti izvođaču putem neposredne pogodbe datirano je na 29. avgust, a devet dana kasnije potpisan je ugovor sa Građevinskim preduzećem „Crna Gora“ iz Nikšića, kojim je precizirano da je ugovorena vrijednost radova 119.999.510 dinara.

Nikšićani su do kraja godine na crpnoj stanici ozidali zid obrađenim kamenom, betonirali podloge, izradili krstasto armirane ploče i nasip u crpnoj zgradi. Prije toga iskrčili su šiblje, žuku i ostalo rastinje, obavili su iskop odvodnog i dovodnog kanala u kristalizacioni bazen, iskopali su zemlju u širokom otkopu i izradili nasip  i uz njega položili obloge.

Konkurs u Slobodnoj Dalmaciji 1959.g

Solana u Tivtu puštena u probnu proizvodnju

Na kraju Tivatskog zaliva izgrađuje se moderna solana „Solila“ na površini od 800.000 metara kvadratnih. Izvođenje radova povjereno je građevinskom preduzeću „Crna Gora“ iz Nikšića koje je za pet mjeseci ove godine izvelo radove u vrijednosti od 119 miliona dinara. To je stvorilo mogućnost da na površini od 250.000 metara kvadratnih otpočne probna proizvodnja. Izvođač radova montirao je ovih dana motornu pumpu sa agregatom koja izbacuje 11 metara kubnih vode u minutu. Tako se puni bazen morskom vodom.

Obezbjeđene su tri električne pumpe, ali se one trenutno ne mogu upotrebljavati usljed nedostatka električne energije. Zato je usluga nikšićkih građevinara dragocjena.

Poslije petogodišnje izgradnje, u kojoj je bilo prekida, ove godine se očekuje prva berba soli.

Ukoliko ovogodišnja sezona bude povoljna za rad Solane, očekuje se prinos od dva miliona kilograma soli. Toliku proizvodnju omogućava puštanje u rad tek jedne trećine ukupne površine Solane. Za konačno dovršenje ovog objekta čija je izgradnja počela još 1959. godine, nedostaje oko 60 miliona dinara. Investitor je pravilno postupio kada je počeo sa parcijalnim dovršavanjem objekta i njegovim puštanjem u probnu proizvodnju. Naknadna ulaganja stvoriće mogućnost iskorišćavanja čitave površine od 800.000 metara kvadratnih, kada će ukupna proizvodnja porasti na oko osam miliona kilograma soli godišnje.

Š. Račeta, „Pobjeda“, br. 2.312, str. 5, 07.06.1964.g.

U godinama koje slijede solana „Solila“ se u novinama ne pominje, ni da li radi, ni da li ima „berbi“, ali u kotorskom Arhivu sačuvan je dokument na osnovu koga se može suditi da priča o solani sa kraja šeste i sa početka sedme decenije prošlog vijeka nema srećan kraj.

Zapisano 23.02.1968.g.:

Izvršno vijeće Skupštine SR CG odbilo zahtjev Skupštine opštine Tivat za otpis uloženih sredstava u izgradnji Solane u Tivtu.

Viši privredni sud SR CG donio je presudu da je Skupština opštine Tivat dužna vraćati određene obaveze nastale ulaganjima u izgradnji solane.

Opština je uložila žalbu SR CG na stav Izvršnog vijeća sa zahtjevom da skupštinska vijeća razmatraju tu materiju.

Opština je uložila žalbu i Vrhovnom privrednom sudu SR CG.

Neki vele da je baš u godinama kada su Tivćani namjeravali da pokrenu proizvodnju soli, na tržište Evrope počela pristizati so iz sjevernoafričkih solana, koje su, zbog povoljnih prirodnih uslova, imale znatno manje troškove proizvodnje, pa je samim tim i cijena njihove soli bila znatno niža. To je, kako su naveli, dovelo do propadanja oko 200 manjih, tradicionalnih solana na Mediteranu, pa i solane na Solilima.

„Znam da ne može, al’ može li da može?“

„Znam da ne može, al’ može li da može?“, stih je iz pjesme benda „Dubioza kolektiv“, baš prikladan za upit: Mogu li Solila dobiti solanu poput jedne u Sloveniji, one piranske? Zbog toga, ali i kompletnog uvida u to šta Slovenci čine u svojim zaštićenim područjima, Sečoveljskim solinama i Škocijanskom zatoku, predstavnici „Morskog dobra“, Krtola i tivatske Opštine 2017. godine u Sloveniji su bili. Sve obišli sladeći se slanom čokoladom! I oduševljeni bili kako se, pod divnim sloganom „So je more, koje se nije moglo vratiti na nebo.“, deponija u čarobno mjesto pretvorila.

Nekoliko godina ranije, u Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom začela se ideja da se, u cilju fazne revitalizacije Solila, kao završni čin izgradi i bazen za berbu soli na način kako se to radilo u Srednjem vijeku.

Solila – foto Boka News

„U Solilima više ne može biti proizvodnje soli u komercijalne svrhe, ali imaju ogroman potencijal za razvoj ekoturizma. U narednom periodu je planirano da se uradi tzv. demonstracijski prikaz tradicionalne proizvodnje soli za posjetioce. So se neće proizvoditi u komercijalne svrhe, ali će se moći koristiti kao suvenir. To će izazvati pažnju i ljudi će dolaziti da vide kako se brala so jer je posao solinara veličanstven, težak, ali je lijep i vidi se kako su solinari vezani za vodu i zemlju i to je ono što je stvarno atrakcija. Neophodno je da se ukloni nasip izgrađen 1959. godine u pokušaju za oživaljavanje proizvodnje soli, koji nije uspio a smeta cirkulaciji vode, kao i da se na sjeverni dio gdje nema ni slane ni slatke vode u vrijeme proljećnih poplava voda preusmjeri u rezervat i obogati sa slatkom vodom“, kazivanje je Andreja Sovinca, iskrenog zaljubljenika u Solila i jednog od „krivaca“ što se Slovenci diče solanom, čija istorija, poput tivatske, seže u 13. vijek.

Krenulo se, ali se i stalo.

„Znam da ne može, al’ može li da može?“

Ili, ipak, može? Kad se sa faunom učinilo čudo, kad su nam i flamingosi ponovo doletjeli, možda nam se i solana povrati.

Pa, i pjesma veli:

Bilo bi dobro, ako ikako bi moglo

Al’ sve se može kad se male ruke slože.“

Na koncu, vrijeme će pokazati.

/Slavko Krstović/

Najčitanije

rsojevka