24 C
Kotor

Slušaj online radio

Tivćani od nauke i pera – Znamo li koga smo imali?

Tivat – nekada

Piše: Slavko Krstović – Boka News

„Radosni smo što i ovom prilikom možemo naglasiti, da je lijep broj naših školovanih Bokelja stekao visoke naučne i činovničke položaje, i to samo zahvaljujući svome trudu, volji i marljivosti!“

Što u daljoj prošlosti, što u skorije vrijeme o pomorcima sa područja današnje tivatske opštine ispisane su divne, antologijske priče; nisu, a i ne treba da budu zaboravljeni vrhunski meštri „Arsenala“; popisani su i sportisti grada i u vremenu kada boljih u Crnoj Gori nije bilo i kada su bili iza drugih; slikari su dobili svoju monografiju, ali ljudi od nauke i pera s kraja 19. i u prvoj polovini 20. vijeka nekako su skrajnuti. Kao da nisu sticali diplome u Beču, Gracu, Frankfurtu,  Cirihu, Zagrebu, Beogradu, kao da im savremenici nisu ukazivali ogromno poštovanje, kao da se nisu bavili poezijom i prozom, prevodilačkim radom, kao da … Zato ovi redovi.

Čisto da se zna koga smo to imali, a sve sa nadom da će čitaoci portala „Boka News“ produžiti spisak koji slijedi.

Dr Lazar Tomanović (1845-1932.g.)

Dr Lazar Tomanović- Tivćanin! A, u Tivat kročio nije! Bar ne do svoje četrdesete godine. Jeste paradoksalno, ali je tako voljom državne administracije i međa koje je iscrtala. Rodne mu Lepetane, decenijama poslije njegove smrti, u Tivat „upisali“, pa se i on u Tivćane ubraja. Drugačije ne može.

Lazar Tomanović

U pismu pobratimu, akademskom slikaru Aksentiju Marodiću, pisao je da do Tivta stizao nije. „Mi smo ti Bokezi čudnovati ljudi: obiđemo bijeli svet, pa kad se doma vratimo već iz kod kuće nikud po Boki, već ako ne u svojte. Kolicinu sam slušao, da nijesu još viđeli koje mjesto i to znamenitije u Boki, a svu Boku možeš preći u nekoliko ura. Ja sam istina obišao gotovo svu Boku fala komisijama suckijem kad sam sucku praksu u Kotoru činio, ali nijesam još dopirao do Paštrovića, otadžbine Sv. Stefana Štiljanovića, đe su tri manastira pravoslavna; ni u Tivat, đe su najrodnije zemlje i najobrađenije u svoj Boki, i ako nas od Tivta ne dijeli nego Lastva (mjesto Tivta upotrebljuje se u narodu i Crniplat);…“, piše dr Tomanović, koji je prava studirao u Pešti i Gracu, gdje je 1873. godine i stekao zvanje doktora nauka.

Dr Tomanović se bavio advokaturom, bio je sudija i predsjednik Velikog suda na Cetinju, potom ministar, pa predsjednik Vlade Knjaževine, pa potom i Kraljevine Crne Gore.

Kada je nadgradonačelnik grada Majnca, dr Gener, uputio poziv „na obrazovane ljude svega svijeta, na sve koji uživaju blagoslove Gutenbergova pronalaska“, da prisustvuju proslavi 500 godišnjice Gutenbergove, poziv je stigao i na Cetinje. „Obodski Osmoglasnik“, kako su pisale njemačke novine, bio je biser tipografske izložbe, a predavanje dr Tomanovića propraćeno je čestitkama i burnim aplauzom, da bi prof. dr. Falk, arhivar vladičanski, predložio da njegovo predavanje bude štampano u centralnom organu majncke biblioteke i muzeja, što je jednoglasno prihvaćeno.

„U početku ove naučne skupštine pročitao je dr. Tomanović iz Crne Gore poduže naučno predavanje o već spomenutoj prvoj slovensko-ćirilskoj knjizi iz godine 1493. Predavač je srčani poštovalac Crne Gore. Dr. Tomanović je spomenuo 400-godišnji jubilej štamparski, koji je 1893 proslavljen na Cetinju sa učešćem svega obrazovanog svijeta, i izvršio je nalog vladajućeg Knjaza Crne Gore, koji ga je poslao, da izrazi blagodarnost Crne Gore velikome pronalazaču u njegovom rodnom gradu. Živo odobravanje govornika je pozdravilo, kad je dovršio. Dr Felke zahvalio je na vrlo poučnom predavanju i zamolio je dra Tomanovića, da izruči crnogorskom Knjazu osobito toplu zahvalnost, što je poslao na Gutenbegovu proslavu u Majncu rijetko djelo prve ćirilsko-slovenske štamparije“, dio je zapisa u „Kelniše Cajtungu“.

U Majncu je dr Tomanović predstavljao Crnu Goru, a prilikom prenosa kostiju pjesnika Branka Radičevića iz Beča na Stražilovo, bio je zastupnik Boke Kotorske.

Uz sve ovo, dr Tomanović je pisao poeziju, prozu i eseje, prevodio je književna djela sa italijanskog, bavio se novinarskim radom, a objevljivao je i djela o istorijskim dešavanjima u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Njegova supruga, Petroslava Tomanović, sa italijanskog je prevela pisma Elvire Zinjani, objavljena u knjižici „Ovako ćeš tvoju ćerku vaspitati“, a njihov sin, Milutin Tomanović, više je godina bio ađutant kralja Nikole, da bi poslije 1918. godine bio na položaju ađutanta komande Boke Kotorske.

Antun Rossi (1860-1930.g.)

„Ravinom se jeka čuje

Jeki prodol odjekuje,

Zatiječe pušku puška,

Tutanj tutnji bez oduška.

Razliježe se sve i ori

Ko da gromom grom se bori.

Pitao bi: „Što je, brate? …

Il se rate?..“

Al kićene vidiš svate.“

Ko želi da sazna šta se, kako predanje kazuje, početkom 18. vijeka zbilo kod crkve sv. Šimuna, „usred Tivta nad Đurđevim brdom“, moraće do kraja da pročita pjesmu „Krvavi vijenac“ Antuna Rossija. Prije 130 godina, žrtve zadane riječi, kako je sam Rossi zapisao, opjevao je po metru svatovskih pjesama, što se u Tivtu i okolici običavalo.

O Antunu Rossiju najviše se može saznati iz nekrologa objavljenog u „Jadranskoj vili“ 1930. godine.

„Pokojni Antun Rossi rodio se 8. svibnja god. 1860. u Tivtu u Boki Kotorskoj. Otac mu se zvaše Andrija, a majka Marija rođena Tripović. Za rana je ostao bez roditelja. U mjestu tada nije bilo osnovne škole, pa je mali Antun sam učio čitati i pisati takovom voljom i darovitošću, da je tim svratio na sebe pozornost mjesnog župnika Don Nikole Zotti-a. Ovaj ga je nešto pripravio i o svom ga trošku poslao u učiteljsku školu u Arbanase kod Zadra. U tu je školu stigao kad mu je već bilo 19 godina.

Sve je ispite svršavao s odličnim uspjehom i god. 1883. dobio mjesto učitelja u Perastu, gdje je ostao punih 11 godina. God. 1894. je na vlastitu molbu bio premješten u Škaljare, da može lakše djecu slati u srednje škole u Kotor.

On je još kao preparandist aktivno sudjelovao u borbama narodnog pokreta i pomagao oteti općinu Kotorsku iz talijanskih ruku. Kao učitelj neprestano je budio i podržavao narodnu svijest u Boci, pomogao osnovati u Škaljarima društvo ‘Hrvatski Sastanak’, koje još i danas postoji, radio je na prikupljanju starina i osnivanju muzeja u Kotoru.

Pored svih dužnosti i patriotskog rada, da bi mogao uzdržavati mnogobrojnu obitelj, veći je dio slobodnog vremena radio kod Nadzorništva pučkih škola u Kotoru. Ali je time i oštetio svoje zdravlje, pa je god. 1911 obolio i morao zatražiti mirovinu.

Skromna mirovina nije dostajala uzdržavanju obitelji, pa je bio prisiljen, da se obazre za kakvom zaradom. U to je vrijeme na općini Kotorskoj bilo ispražnjeno mjesto tajnika. Zatražio je to mjesto i na njemu ostao do smrti, radin i savjestan do kraja. Uz ovo moramo usput istaknuti, da je pokojnik bio i ovlašteni građevni vještak, te se zapažaju mnogi ukusni radovi, koji su izvedeni po njegovom planu i nacrtu, kao školske zgrade u Škaljarima i Mulu, unutrašnje dekoracije crkve u Škaljarima i u istoj prekrasni oltar Sniježne Gospe. Od god. 1896. do 1927. bio je tajnik i blagajnik ustavne ‘Javne Dobrotvornosti’, gdje je obrisao mnogu sirotinjsku suzu.

God. 1905. izabran je općinskim vijećnikom i bio jakim pobornikom sloge i ljubavi između Srba i Hrvata, a god. 1919. je dolazak srpske vojske u Kotor dočekao kao upravitelj općine i tu dužnost nosio oko godinu dana. Toliko je povjerenje uživao u narodu.

Uza svu težinu svog raznovrsnog rada pok. Rossi je nalazio vremena, da se bavi i lijepom knjigom, te je sarađivao u raznim listovima i časopisima. Bio je stalni saradnik bivše ‘Starohrvatske prosvjete’ u Zagrebu. Mnogo je pisao o reformi kalendara. Njegovi su radovi iz tog predmeta otiskani u više primjeraka beogradskog ‘Trgovinskog Glasnika’ u svibnju god. 1923. Za ‘Jadransku Vilu’ je napisao lijepu novelicu iz narodnog života pod naslovom: ‘Udala se moma, da nije doma’, što smo je donijeli u broju 5. god. 1928. Volio je da – u pjesmi i u prozi – opisuje povjesne događaje svoga kraja. Spomenut ćemo neke naslove iz toga njegova rada: ‘Praviša’ („Narodni List“ br. 34. god 1887.), ‘Pomorčice’, ‘Život bl. Ozane Kotorske rodom Crnogorke’ (nalazi se kao posebna knjiga u tisku), te ‘Krvavi vijenac’, epska pjesma, za koju je na samrtnoj postelji naredio, da ju se pošalje „Jadranskoj Vili“ i mi ćemo je u narednom broju donijeti.

Ovom svojom željom čestiti je pokojnik najljepše pokazao ljubav, koju je gojio prema našem listu, pa mi časteći ovim recima njegovu uspomenu kličemo iz duše: Antunu Rossi-u slava!“

Pop Marko Kostić

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1906. godine Đozue Karduči (Giosuè Carducci). Podatak se ovaj iznosi zbog jednog momčeta iz Krtola, koje nepune dvije decenije ranije, za vrijeme učenja Bogoslovije u Zadru, već ima uvid u djelo italijanskog pjesnika i proznog pisca.

Marko Kostic

„Kardući je najveći suvremni pjesnik i kritičar svoga naroda, a doista, malo mu je ravnih i u cijeloj Jevropi“, ocjena je Marka Kostića, iznesena u članku „Crte iz najnovije italijanske književnosti“, objavljenom u novosadskom „Javoru“ 1888. godine.

Preveo je Kostić „Razgovor Mode sa Smrću“, djelo Đakoma Leopardija, jednog od od najznačajnijih evropskih pjesnika 19. vijeka, objavio je i svoju priču, crtu iz bokeškog života, „More ga radovalo!“, a „Javor“ je donosio i njegove književne bilješke.

„U početku oktobra p. g. navršila se godina, da je u Poli (Istrija) pokrenut nedeljni list, koji izilazi na italijanskome jeziku pod imenom: ‘Il Diritto Croato’ (‘Hrvatsko pravo’). Zadaća je tome listu, da brani hrvatska prava u Istriji, te da zastupa slovenske interese u opšte. List je, do duše, politički, ali ipak dosta prostora ustupa književnosti, tako da pod stalnom rubrikom Mondo Slavo (slovenski svet) iznosi u svakome broju po više stupaca, u kojima se beleže sve važnije pojave u slavenskim književnostima, naukama i veštinama. Uz to ‘Il Drito Croato’ u podlisku svakoga broja, pod rubrikom Musa Slava, donosi i po nekoliko lepih prevoda srpskih, hrvatskih i u opšte slovenskih pesama najglasovitijih pesnika. Od prevodilaca tih pesama na italijanski jezik istaćemo osobito dva mlada književnika i novinara, Ivana Kušara i M. Šabića, koji je i saurednik spomenutog lista, za tim dve nežne gospođice, od kojih jedna potpisuje svoje lepe prevode pseudonimom ‘Milka’ a druga pseudonimom ‘Ljubica Neznanović’. Ovaj list zbog osobite pažnje, koju svrće na slovenske kulturne prilike, zaslužuje svake pohvale.“

„Javor“, br. 1, str. 14- 15, 07.01.1890.g.

Iste je godine, u julu mjesecu, uredništvo novosadskog časopisa obavijestilo svoje čitaoce da je Marko Kostić, njihov dragi saradnik iz Boke Kotorske, svršio u Zadru bogoslovske nauke. „Sada posle svršenih nauka i školske stege imamo izgleda, da će g. Marko više vremena posvetiti moći književnome radu, te da će tako i ‘Javoru’ moći koju svoju radnjicu i od sada češće nameniti“, poželjeli su u „Javoru“, ali im se želja nije ispunila.

Nadučitelj Krsto Marković (1861-1926.g.)

Kritika u „Novom dobu“ o „Njegoševoj trilogiji“, djelu Krsta Markovića,  počinje citiranjem Antona Gustava Matoša, koji je rekao da se pjesnici mogu podijeliti na one koji nemaju ideja, one koji misle da ih imaju; na one za koje se misli da ih imaju i one koji ih imaju.

Nadučitelj iz Tivta, Krsto Marković, tvrdi kritičar potpisan inicijalima A.M., spada u posljednju kategoriju.

„To najbolje svjedoči njegova krasna ‘Njegoševa Trilogija’, koju je u vlastitoj nakladi nazad malo dana objelodanio tiskom ‘Bokeške štamparije’ u Kotoru. Radnja je uspjela, te je ushitom primljena i priznanjem u Boki i u Crnoj Gori.

‘Njegoševa Trilogija’ je dramsko djelo, sazdano na temelju narodnog jedinstva, u kojemu, skoro iz svake stranice, proviruje čisti pojam pravog Jugoslavenstva.

Po svemu se vidi, da je autor htio da predoči široj publici Jugoslavenstvo slavnog Vladike Rada, neumrlog pjesnika ‘Gorskog Vijenca’, koji je kao Srbin još onda, uz neumrlog Hrvata, biskupa Strossmayera i srpskog kneza Miloša, zamišljao veliko i moćno južno Slavenstvo. …

‘Njegoševom Trilogijom’ Marković je sagradio lijep spomenik. On je ozbiljna pojava u našoj književnosti. Imade i pjesničkoga poleta i narodnoga ukusa i dobro poznavanje narodne pjesme i našega jezika. Posjeduje kićeno bogatstvo riječi i pokazuje mnoge lijepe pjesničke sposobnosti, otkriva svoju patriotsku dušu, te doista zauzimlje jedno vidno mjesto na našem Parnasu.

Donašajući ovaj kratki prikaz po opsegu malo (66 stranica u osmini), ali po cilju velikog djela, iskreno želimo da vrijedni i značajni, rodoljubni autor ne sustane, te da i drugim Bokeljima bude pobudom na književne pothvate.

Knjiga zapada 10 dinara. Treba da ju kupi svaki prijatelj naše lijepe knjige, jer je jedina utjeha, koju može imati naš pisac: da ga čitaju, da ga kupuju.

Mi najtoplije preporučamo našem općinstvu ‘Njegoševu Trilogiju’ Krsta Markovića.“

Kotor, jula                                                                                        A. M.

„Novo doba“, br. 148, str. 2- 3, 30.06.1923.g.

Krsto Marković je rođen u Gornjoj Lastvi, dugi niz godina je bio učitelj na Rabu, odakle je bio premješten u Tivat, gdje je do penzionisanja radio 12 godina.

Don Ivo Stjepčević (1876-1957.g.)

Rođen u Gornjoj Lastvi, u Zadru je diplomirao teologiju, a nakon zaređenja 1899. godine vraća se u Boku i u Kotorskoj biskupiji obavlja razne dužnosti. Uz to, bavi se istorijom Boke Kotorske i crkve. Kako je to činio najbolje ilustruju dvije novinske bilješke:

„Prevlaka“

Historijska rasprava, napisao Ivo Stjepčević (preštampano iz „Bogoslovske smotre“ br. 3. od. 1930). U Zagrebu, 1930. Tisak Nadbiskupske tiskare, str. 73.

Prečasni kanonik Ivo Stjepčević, dekan Stolnog kaptola u Kotoru, od više godina bavi se u kotorskom sudskom arhivu (stari kotorski notarilni arhiv) istraživanjem naše uže domaće povijesti i sakupljanjem starih historijkih podataka. Plod tog njegovog rada jest i ova lijepa monografija o našoj  „Prevlaci“.

Pitanje „Prevlake“ veoma je važno po našu bokeljsku prošlost. S ovim  pitanjem bavili su se mnogi naši pisci i historičari; svaki sa svoga gledišta, ali svoje tvrdnje nisu potkrepili sa potrebitim dokazima. Vodile su se i mnoge polemike o ovom pitanju, ali je ono ostalo i dalje neriješeno. S ovom raspravom unešeno je mnogo svijetla u ovo pitanje. Ova uspjela monografija „Prevlaka“, preč. Iva Stjepčcvića pretstavlja najpotpunije i najobradjenije djelo o ovom pitanju, objelodanjeno do danas na našem jeziku. Radnja je podijeljena na šest dijelov i to: 1. Postanak manastira i crkve sv. Mihovila; 2. Zetski episkopi; 3. Političke prilike od polovice 14. do polovice 15. vijeka; 4. Porušenje crkve i manastira; 5. Druško; 6. Dodatak.

Radnja je pisana lijepim stilom. Čita se vrlo lako i ostavlja prijatan utisak. Imade dosta podataka dosad nepoznatih, iz sudskog arhiva kod okružnog suda u Kotoru i iz Arhiva biskupske kurije u Kotoru. Svako tvrdjenje učenog pisca je potkrijepljeno nepobitnim dokazom. Ova je radnja doista od neosporne vrijednosti, vrlo je aktuelna i zuslužuje, da ju nabavi i pročita kogod se interesuje ovim pitanjem. Cijena joj je 10 Din. Najtoplije ju preporučamo.

U Kotoru, 10. septembra 1930.                                               A. M.

„Novo doba“, br. 217, str. 4, 18.09.1930.g.

Don Ivo Stjepčević

„Lastva“

historijski pregled; napisao Ivo Stjepčević. Preštampano iz „Glasa Boke“. Bokeška štamparija, Kotor 1934.

Ovih dana izašla je iz štampe ova vrlo lijepa monografija, veoma vrijedna i uspjela sa svog zanimivog sadržaja. Marljivi istraživač naše domaće povijesti i učeni pisac, prečasni gosp. don Ivo Stjepčević sabrao je pohvalno u njoj, jasnim i lakim stilom, sve povjesničke podatke o svom rodnom ubavom mjestu Lastvi i okolnih mjesta, na temelju najsigurnijih bilježaka iz starog sudskog Arhiva kod Okružnog suda u Kotoru i iz Arhiva biskupske Kurije u Kotoru. Velika je zasluga našeg vrijednog, uvaženog pisca, što nam je iznio na vidjelo mnoge važne podatke po našu užu bokeljsku historiju i tako ih sačuvao od zaboravi.

Doista je na diku zaslužnom piscu ova zanimiva monografija, kojom je dao najbolji primjer kako treba raditi u osvjetljivanju prošlosti naših pojedinih mjesta, da se otmu zaboravi mnoge i mnoge važne stvari, koje će bez sumnje vrlo dobro doći budućem povjesničaru naše lijepe Boke, koja ima svoju sjajnu prošlost, a koju treba temeljito obraditi.

  1. Milošević

„Glas Boke“, br. 166, str. 4, 07.03.1936.g.

Don Ivo Stjepčević je objavio još nekoliko radova, među kojima su „Vođa po Kotoru“, „Kotorsko propelo“, „Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru“ i „Kotor i Grbalj“, sa Ristom Kovijanićem objavljuje „Kulturni život staroga Kotora“ i „Hajduci u Boki Kotorskoj do Morejskog rata 1654-1684“, a zajedno, u Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru, pišu i o pomorstu Boke od 1326. do 1459. godine i o Jeronimu Bizantiju, junaku od Lepanta.

(Izdavačka kuća „Gospa od Škrpjela“ iz Perasta objavila je 2003. godine knjigu „Arhivska istraživanja Boke Кotorske“ u kojoj je sabrana većina radova don Iva Stjepčevića.)

Dr Ivan Vuksanović (1887-1947.g.)

Na žalost, o dr Vuksanoviću tek nekoliko podataka.

U „Općem šematizmu katoličke crkve u Jugoslaviji“ za 1939. godinu navodi se profesorski zbor Visoke teološke škole u Splitu, a među njima je i dr Ivan Vuksanović. Zapisano je: svećenik Kotorske biskupije, profesor crkvene povijesti i kanonskog prava, crkveni sudac, rođen 5-XII-1887, Tivat, kotar (srez) Kotor, zaređen za svećenika 2-X-1910.

Dr Vuksanović uređuje 1934. i 1935. Godine „List biskupije splitsko-makarske ujedno službeno glasilo hvarske biskupije“.

Po nekim novinskim vijestima, u četvrtoj deceniji prošlog vijeka Bokelji nastanjeni u Splitu proslavljali su Svetog Tripuna, a svečane mise je služio Don Ivo prof. Vuksanović.

Prije Splita, dr Vuksanović je do 1924. godine bio profesor u realnoj gimnaziji u Šibeniku.

Nastavlja se …

Najčitanije