Šezdesetih godina prošlog stoljeća kolonija dugouhih tuljana naselila se u Nevelsku na Sahalinu. Izvidnica od nekoliko mužjaka došla je u ispitivanje terena, i kad su procijenili da bi tu moglo biti ugodno mjesto za život, doveli su i ženke s mladuncima. Mala je bila udaljenost između stambenih kuća i prometne luke od mjesta gdje su se tuljani smjestili.
Elegantni u moru, a tromi i nespretni na kopnu, izležavali su se na lukobranu. Hvatali su ribu i uživali u dobrosusjedskim odnosima s ljudima. Vidjevši ih kako se mirno izležavaju, njihovi susjedi mogli su biti spokojni.
Ako su tuljani bili na obali i uz nju, to je značilo da će vrijeme biti dobro i da ljudi mogu mirno, čak i na otvorenom, raditi što su planirali. Loše vrijeme otjeralo bi tuljane dalje od kraja, u duboko more, gdje bi se sklonili dok nevrijeme ne prođe kako ih valovi ne bi razbili o obalu.
Alarmirali bi ih njihovi nagonski senzori, dovoljno unaprijed da na vrijeme zaštite ne samo sebe, nego i da stanovnike Nevelska upozore na nadolazeće nevrijeme.
