Svečanom pontifikalnom svetom misom, u subotu 27. aprila u Kotoru je u obilježeno 454. godina od smrti Blažene Ozane, zaštinice Kotorske biskupije i suzaštinice Kotora, koju podjednako poštuju katolici i pravoslavci.
Pontifikalnu sv. misu, predvodio je kotorski biskup monsinjor Ilija Janjić, u crkvi Svete Marije od Rijeke. Svetoj misi pored brojnih vjernika i hodočasnika prisustvovali su i Dominikanci iz Dubrovnika i Zagreba, čijem redu je Blažena Ozana pripadala.
Blažena Ozana rođena je 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori, a umrla je u Kotoru 27. aprila 1565. godine na glasu svetosti.
Spominje se kao Blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana.
Crkva joj je priznala poštovanje 20. novembra 1927. godine. Pripadala je redovnicama trećerednicama Svetog Dominika, kojima je prišla 25. januara 1515. godine, kada je položila zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti.
Provela je 52 godine u samostanskoj ćeliji u strogoj pokori. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u crkvi sv. Marije od Rijeke. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije, a liturgijski se slavi 27. aprila.
Plemenitosti i posvećenosti Blažene Ozane (1493. – 1565.) vremenom su pridodata i čudotvorstva, poput onog kada je predvidjela zemljotres u Kotoru (1563) ili kada se molitvom borila protiv kuge. Posebno se pamti u vrijeme napada Hajrudina Barbarose na Kotor, kada je, poslije osvajanja Herceg Novog od Španaca, sa 70 galija i 30.000 mornara uplovio 11. avgusta 1539. godine pred kotorske zidine. Tada je kotorski biskup Luka Bisanti lično zamolio blaženu Ozanu da izađe pred narod i ohrabiri ga na odbranu grada. „Uvjeravanje blažene Ozane o sigurnosti pobjede toliko je uticalo na stanovništvo, da se sve diglo na oružje, čak i žene i djeca“ navodi se u izvorima.
Dana 16. avgusta 1539. godine, Barbarosa se povukao iz Kotorskog zaliva ostavljajući Kotor neosvojen, dok je Herceg Novi sve do 1687. godine ostao u rukama Otomanskog carstva. U znak sjećanja na ovaj događaj, 1540. godine sagrađena su nova (sjeverna) gradska vrata na Škudri kao spomenik, a blažena Ozana će već za života postati toliko poštovana u crkvi i gradu Kotoru da će njena dobročinstva naći mjesto i u himni u kojoj stoji: „Ponizna kćeri svetoga Dominika – rodu si dika“.
U Kotoru je 1930. godine održana velika svečanost povodom „potvrde i odobrenja štovanja blažene Ozane, prve južnoslovenske svetice od strane Apostolske stolice“, a 24. juna te godine tijelo Blažene Ozane postavljeno je u novi kovčeg u crkvi Svete Marije, koji je rad vajara akademika Antuna Augustinčića. Prenos je izvršen u prisustvu kotorskog biskupa i grupe ljekara koji su konstatovali da je (nakon 365 godina od upokojenja): „Tijelo neraspadnuto, ruke u zglobovima gibljive, dobrim dijelom sačuvana koža, zglobovi nerastavljeni (stopala fale obostrano), svi prsti čitavi, čak su i nokti sačuvani …“ što je bila dodatna potvrda njene „blaženosti i svetosti“.
Nedostajuća stopala posljedica su čina iz 1619. godine kada su kotorske dominikanke u strahu od kuge pobjegle za Dubrovnik i sa sobom ponijele tijelo blažene Ozane. Kada je trebalo da ga vrate, prior samostana, gdje je čuvana svetica, prvo je odbio da vrati tijelo, a onda su „skinuta sa tijela stopala i zadržana u Dubrovniku“ na način da ih je stonski biskup „postavio u kutiju, obloženu srebrom i zapečatio svojim pečatom.“
U znak poštovanja prema Blaženoj Ozani, škrinja sa njenim tijelom, je 2009. godine, povodom 12 vjekova prisutnosti Svetog Tripuna u Kotoru, bila izložena u istoimenoj katedrali.
Njen kult danas je, pored Kotora i cijele Boke, veoma prisutan i u Dalmaciji. Mnogi je poštuju kao predstavnicu ekumenizma – pokreta za ujedinjenje istočne i zapadne crkve.
