Crna Gora je, naročito na Primorju, prepuna tvrđava, raznih drugih fortifikacijskih objekata, utvrda, bedema, utvrđenih gradova…, akvadukta, mostova… Svi ti živi svjedoci prošlosti predstavljaju ogroman potencijal za obogaćivanje turističke ponude. Međutim, kako je Pobjedi kazao predsjednik Odbora udruženja turizma i ugostiteljstva Privredne komore Ranko Jovović rijedak smo primjer zemlje na svijetu koji ne iskorišćava ove resurse.
Tvrđave građene u Boki su za turiste pravo otkrovenje, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putevi su izuzetno atraktivne hajking-staze. Vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekte ostaju fascinirane pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona.
Višestruka vrijednost
Jedini koji do sada, makar formalno, nijesu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sistemu kulture koji austrougarskim fortifikacionim objektima na našem primorju, sa izuzetkom par slučajeva, još nijesu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih djelova graditeljskog nasljeđa u Crnoj Gori.
– I ove, kao i neke druge, resurse ne koristimo ni blizu koliko bismo mogli i trebali. Postoje svijetli primjeri dobre valorizacije, ali ne možemo biti zadovoljni stepenom te valorizacije – poručuje Jovović.
Međutim fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na Primorju, pogotovo u zoni Boke Kotorske i oko Budve, gradila austrougarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i decenijskoj nebrizi danas, kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odolijevaju devastaciji.
Javnost ih je otkrila tek kada je penzionisani potpukovnik Radojica Pavićević objavio monografiju “WERK / Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori”.
Jovović smatra da je ovo veoma značajna tema i da još nije kasno sačuvati ovo kulturno blago i iskoristiti ga u turizmu.
– U prilog nam ide i progresivan rast kulturnog turizma u čitavom svijetu i veća zastupljenost gostiju kojima je to cilj putovanja. Time se produžava sezonalnost, povećava radijus kretanja, povećava i čini raznovrsnijom potrošnja i ostvaruju mnogi drugi benefiti – objašnjava Jovović.
Najbolji primjer valorizacije kulturne baštine vidi u neposrednom susjedstvu.
– Ako pogledamo rezultate koje imaju kolege iz Dubrovnika čije zidine su bilježile i preko 1,3 miliona posjetilaca u rekordnim godinama onda nam je jasno u kom pravcu treba da idemo – kaže Jovović.
Jedan od bogatijih gradova je, kako ističe, Herceg Novi gdje postoje brojni objekti od kojih navodi najznačajnije kao što su tvrđava Španjola i tvrđava Arza čiji je potencijal nemjerljiv. Tu je i tvrđava Forte Mare i Kanli kula koje su dostupne posjetiocima.
Penzionisani potpukovnik Radojica Pavićević je u svojoj monografiji “WERK / Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori” obradio oko 130 borbenih objekata, razvrstanih po vrstama i njihovoj ulozi u cjelovitom sistemu ratne luke Boka Kotorska.
– Važno je napomenuti da je sav sistem utvrda, u stvari, jedna tvrđava, sa jednim komandantom, a svi njeni elementi, vojničkom logikom filigranski postavljeni u prostor, čine izuzetan sistem koji tek kao takva cjelina ostvaruje svoju funkciju. Pojasna tvrđava i ratna luka Boka Kotorska koštala je 175 miliona maraka, a kada je bila najpotrebnija (1914. godine), ona je bila neupotrebljiva i prevaziđena jer je u naoružanje uveden avion (napad iz vazduha) i gusjenica (brzina dejstva, blokiranje i obilazak jakih uporišta) – objašnjava Pavićević, entuzijasta za planinarstvo i vojnu istoriju, koji je godinama obilazio i istraživao austrougarske fortifikacije.
– Pred početak Prvog svjetskog rata bilo je u Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrđavske posade, 218 tvrđavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i devet torpednih cijevi. U to vrijeme, “Primorska tvrđava Boka”, kako je bio zvaničan naziv ovog kompleksnog fortifikacionog sistema, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36.000 vojnika i 6.700 konja – navodi Pavićević.
Čudesne građevine od kamena, čelika i betona oduševljavaju hiljade ljudi koji su ih mapirali kao nezaobilazne tačke na svojim hodočašćima kroz crnogorske vrleti. Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
Crkva Velike Gospe na-Crkvicama-sagrađena 1895.
– Evropski poznavaoci fortifikacije uvjeravaju me da imamo biser i najočuvanije objekte, ali su vrlo iznenađeni našim odnosom prema njima. Najveća vrijednost fortifikacionog sistema oko Boke je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji – kazao je Pavićević za Pobjedu, dodajući da su ipak i pored naše nebrige neki objekti poput tvrđava Goražde i Vrmac u odličnom stanju.
– U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju istorijsku, arhitektonsku, kulturološku vrijednost i značaj u međunarodnim okvirima. Mora da se radi. Krupan je to ulog. Tu se griješi samo jednom i šteta je nepopravljiva. Zbog toga niko nema pravo na grešku – tvrdi Pavićević.
Danas su, kako ističe, razbacane i napuštene fortifikacije, pojedinačno bude pažnju, neke su i izvor koristi mjesnom stanovništvu, ali kada se sagledaju cjelovito, dobija se jedan organizovan, dobro osmišljen i funkcionalan sistem koji pokazuje moderan (za to vrijeme) sastav odbrane.
– Slijedeći tehničke inovacije i logiku ratne vještine ovaj sistem projektovan u spoljni prostor proizveo je posebnu fortifikacijsku arhitekturu, koja i danas oduzima dah. Cilj mog rada bila je identifikacija tvrđave uz pomoć i obilazak arhiva Beča, Graca, Berlina, Beograda, Kotora, Cetinja, Herceg Novog, Budve, Subotice i pojedinaca koji su mi ljubazno ustupali materijale, kao i drugih dostupnih materijala uz terenski obilazak svake lokacije. Dio mog radnog angažovanja proveo sam u forovima na Brionima (Teget, Peneda, Mali Brioni) i na Turtijanu u Puli, a dio u forovima Boke Kotorske (Vrmac, Goražde, Grabovac i Radišević) i donekle osjetio svu toplu hladnoću tih moćnih građevina – priča naš sagovornik.
Tvrđava Boka Kotorska razvijala se, kaže, na istorijskom nasljeđu ranijih osvajača, ali niko kao Austrougari ovom prostoru nije dao toliki značaj i utvrdio ga na taj način, a izgrađena infrastruktura (posebno puteva) i danas je većinom u upotrebi.
– Tvrđava je rasla i razvijala se prvo kao zaprečna primorska tvrđava, a od 1882. do početka Prvog svjetskog rata u pojasnu, a pred Prvi svjetski rat prerasta u kopnenu tvrđavu. Intenzivnije utvrđivanje, posebno ulaska u zaliv, izvršeno je polovinom XIX vijeka. Sve do tada situacija na ovom prostoru je stabilna, a interes Austrije nevelik. Početkom druge polovine XIX vijeka dolazi do značajnijih promjena na globalnom nivou što radikalno mijenja i odnos prema važnosti Boke i njenog utvrđivanja – kaže Pavićević dodajući da ovaj period karakteriše i nagli razvoj nauke i tehnike koji vrlo brzo nalazi primjenu u oružanim snagama zbog čega se i sistem odbrane prilagođava novim zahtjevima. Sve ovo navodi na potrebu da se odbrambeni sistem tvrđave Boke Kotorske proširuje, ojačava i preoružava.
– Sve do 1882. godine fortifikacije u Boki Kotorskoj i na širem prostoru Budve, postavljene su u dvije linije, prva koja prati obalni pojas, a druga duž granice sa Crnom Gorom. Od 1882. godine pa sve do Prvog svjetskog rata tvrđava se širi i oko zaliva prave pojaseve odbrane sa jakim utvrđenjima na dominantnijim tačkama na zemljištu. Tvrđava prerasta u pojasnu sa tri odbrambene zone. Jednovremeno se izgrađuje i pomoćna odbrambena zona Budva – Spič – kazao je Pavićević.
Od 1882. godine Boka Kotorska pretvorena je iz primorske zaprečne u pojasnu tvrđavu sa tri odbrambene zone: južnu – jadransku odbrambenu zonu; istočnu – lovćensku odbrambenu zonu; sjevernu – krivošijsku odbrambenu zonu.
Prema Grahovu rade se utvrđenja raspoređena u tri uzastopne linije (pojasa), a za zaštitu Risna i Perasta sa istoka izrađeni su na visoravni sela Ubalac forovi Šanik i Vranovo brdo.
– Pred Prvi svjetski rat tvrđava Boka Kotorska sastavljena je od: devet utvrđenih gradova, četiri oklopljena fora, 28 forova različitih veličina i namjene, četiri zaprečne tvrđave, devet forova – baterija, dvije torpedne baterije, dvije flankirne baterije, 13 zaprečnih utvrđenja, 22 baterije polu-stalnog tipa, 20 karaula, oko 20 kasarni (defanzivnih, žandarmerijskih, gradskih, stražarskih i td.), četiri broda kao utvrđene vatrene tačke i izuzetno velikom infrastrukturom kao što su: vode, putevi, željeznica, aerodromi, arsenal, bolnice, groblja, skladišta, radionice, magacini, škole, signalne stanice i radio-stanice. Jedan kilogram zlata je u to vrijeme iznosio 3.280 kruna AU ili 1.640 AU-guldena. Za Vrmac je utrošeno 762,2 kilograma zlata-AU gulden se ukida 1892, kojeg zamjenjuje kruna po tečaju 1:2 ( 2 krune = 1 gulden) – kaže Pavićević.
Ako se zna da je pojasna tvrđava i ratna luka Boka Kotorska koštala oko 175 miliona kruna, a jedan oklopljeni for oko 2,5 miliona kruna, (bez oruđa i municije) onda se lako izračuna koliko je zlata utrošeno tokom izgradnje tvrđave Boka.
Interesantno je da je tvrđava, kad je bilo najpotrebnije (1914-1916) bila neupotrebljiva, prvenstveno pronalaskom aviona, ali i naglim razvojem tehnike povećanjem dometa, razorne moći, preciznosti…
Boka je kroz istoriju uvijek imala izuzetan značaj
Kako je istakao Pavićević zbog izuzetno povoljnog položaja i zaklonjenosti sa otvorenog mora Boka je kroz istoriju uvijek imala izuzetan značaj za različite civilizacije.
– Za 114 godina Austrija (a od 1867. Austrougarska) je na prostoru Boke Kotorske razvila odbrambeni sistem koji je bio jedan od četiri najveća takva odbrambena sistema u čitavoj monarhiji. Sistem odbrane Boke Kotorske, kao i dijela južno od nje sve do rijeke Željeznice kod Bara, razvijao se zavisno od političkih, geostrategijskih, ekonomskih i velikog broja drugih faktora. Nekad se mijenjao i dnevno, a nekada je mirovao godinama – ističe Pavićević.
/N.Kovačević/
