Diskretno, na samo dva prodajna mjesta, ovo se ljeto pojavila knjiga “Moje posljednje ronjenje”, autobiografski zapisi Dubravka Balenovića, legende podvodnog ribolova, ali i osobe neobično zanimljivog života, na različitim područjima djelovanja.
U 25 priča, koje se osim kao autobiografija čitaju i kao pustolovni roman i kao lokalni ljetopis i kao ratna kronika, Balenović (74) je zabilježio dramatične okolnosti u kojima je njegova obitelj provela II. svjetski rat u Zagrebu, dolazak obitelji u Mali Lošinj u njegovom ranom djetinjstvu, prve dodire s podvodnim ribolovom, kojim se sa starijim bratom Vladom “zarazio” preko oca Zvonimira, školovanje u Rijeci, prve veće sportske uspjehe, studij u Zagrebu, zarade na vađenju koralja i spužava, putovanja i dogodovštine na najvažnijim međunarodnim natjecanjima, dramatične i umalo fatalne situacije pod morem, poslove u ugostiteljstvu, turistička putovanja (i ujedno sudjelovanja u televizijskim putopisima) u Tanzaniju i Amazoniju, ulazak u politiku, događaje iz dramatične 1991. godine…
Zalazeći u rukavce nebrojenih digresija, o knjizi smo s Balenovićem porazgovarali u lošinjskoj uvali Sv. Martin, gdje uz jutarnju kavu rasprave o politici i nogometu ustupaju mjesto onima o moru i ribolovu.
Otkud ideja za pisanje biografije?
– Ideja da se zapiše nešto iz života rađala se postepeno, s godinama, jer i sam zaboravljam sve više. Općenito, pojedine se činjenice zaboravljaju i iskrivljuju i trebalo ih je zapisati. Povod su mi dala moja djeca – a pisao sam niz godina, u teškom razdoblju mog života – u bolesti, kada sam ostao bez posla, kada je žena bila bolesna, u situacijama koje ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Pisanje je bilo bijeg od svega toga, tako se to uobličilo. Poticaj su dali publicisti i novinari, moji prijatelji.
Koja je bila uloga Branka Šuljića i Radovana Marčića, koji su navedeni u impresumu knjige?
– Upravo su mi oni dali poticaj, a također i Pavel Gregorić, izuzetna osoba, vrhunski intelektualac i stručnjak koji me cijeni.
Neki su događaji, čak i dijalozi, opisani i prepričani izrazito detaljno – jeste li vodili dnevnik, kako ste rekonstruirali događaje? Primjerice, vrlo detaljno je opisana prva večera po dolasku u Havanu na Svjetsko prvenstvo?
– Sve je to nastalo prema dnevnicima, a neki su događaji pomalo i fikcionalizirani, poput one priče o mojoj obitelji iz II. svjetskog rata, koje se dakako nisam mogao sjećati i koja je rekonstruirana. Za nas reprezentativce, dolazak na Kubu, u tropske krajeve, bio je veliki doživljaj i ostavio snažan dojam, pa to nije bilo teško reproducirati. Razgovor s tamošnjim ministrom sporta zaista je tekao tako kako je napisano – ispalo je da je Kuba danas ostala poznata samo po sportu. No, napisao sam da se ispričavam, ako su neke stvari drugačije ili pogrešno doživljene.
Skromno ste oglasili knjigu; prodaje se samo na dva prodajna mjesta. Hoćete li održati promociju?
– Prava ozbiljna prezentacija bit će 27. rujna u 19 h u Gradskoj knjižnici u Malom Lošinju, zatim 29. rujna u Cresu i 12. listopada u Zagrebu, u Knjižnici “Bogdan Ogrizović”. Drago mi je da sam dobio taj elitni prostor. Knjiga je bila tiskana pred glavnu turističku sezonu, čak sam razmišljao da je uopće ne dam u promet prije jeseni.
Što označava naslov “Moje posljednje ronjenje”?
– Naslov je metafora, za sve moje djelatnosti, u koje sam često uranjao – uronio u podmorje, pa u politiku, pa u ratna zbivanja, u putovanja u egzotične krajeve. Otići u Amazoniju u kišnom razdoblju ne bih preporučio mnogima, ali to je doživljaj. Kako je materijal složen u 25 priča, odabrali smo da, kao što zbirke pjesama nose ime jedne pjesme, tako i knjiga nosi ime po prvoj priči. Prilikom tog opasnog ronjenja, doista sam rekao da je tada bilo dosta i da sam potrošio sve bonuse. Mnogo ljudi mi je reklo da je takav naziv knjige pesimističan, ali ipak se može iščitati da on predstavlja metaforu.
Najveći dio zapisa odnosi se na podvodni ribolov. Ukratko, koja je razlika između podvodnog ribolova u vaše vrijeme i danas?
– Najvažnije je to što je ribe sve manje, za što je cijeli niz uzroka – od klimatskih promjena do mreža poponica – a razlika je to što sada ribolovci rone na dah na zastrašujućim dubinama od 40, čak i 50 metara, što je nekada bilo nezamislivo. U jednoj priči opisano je Europsko prvenstvo 1968. na Mallorci, gdje sam doista lovio nekoliko sati na trideset metara dubine, za što je u ono vrijeme bilo sposobno dvoje-troje ljudi. Ubrzo nakon toga definitivno sam prestao s natjecanjima, a za vlastite potrebe se uvijek našlo ribe i u plićemu. Kada sam bio u najboljoj formi, kada sam mogao postizavati najbolje rezultate, naš savez nije imao novaca. Možda da su se više potrudili… Nažalost, zbog novca nismo odlazili na svjetska prvenstva u Brazil, Tahiti, Novu Kaledoniju… Da sam na Kubi imao pravu opremu, ne bih bio prvi, ali bih sigurno glatko drugi, a ovako sam bio peti. Lov u tropskim područjima mi je odgovarao i na tim prvenstvima bih sigurno bio u vrhu. Nismo išli čak ni na neka europska prvenstva, održavana u Sjevernom moru. A i na ona koja smo išli, primjerice na Ustiku, koja je bila pandan našim lošinjskim novogodišnjim kupova, putovali smo 24 sata vlakom od Trsta do Palerma u drugom razredu, gurali se u vlaku od Rima prema jugu i izmoždeni došli u Palermo, a zadnji dan na Ustiku. I što se onda moglo? Rezultati su u tim okolnostima bili maksimalni. Bio sam dobar, ali tada su kraljevali Scarpati i Gasparri. Oni su bili ono što su sada u tenisu Federer i Đoković i samo slučajno je netko kraj njih mogao pobijediti na natjecanju. Na Mediteranu smo uvijek bili hendikepirani jer nismo bili vični lovu kirnji, a tada se lovilo do maksimalno 20 metara dubine. No, na Ustiki bih uvijek ulovio 15-20 riba – kavala, šaraga – pa bi mi se čudili gdje sam ih našao. No, onda bi došao Gasparri s desetak kirnji, stacionarnih riba, od po 20 kg i – možeš se slikati. Jednim hicem sve bi riješio.
Knjiga je ponajprije o ronjenju i ribolovu, ali opisana su i druga putovanja. Kako je došlo do sudjelovanja u televizijskim putopisnim serijama Marija Saletta?
– Sasvim slučajno, bazirano na poznanstvu s tim doajenom televizijskog reporterstva. On se praktički priključio nama na privatnom putu u Afriku 1984. godine. Dobio je ovlasti Televizije Zagreb, da snimi veliko gradilište koje je ‘Montmontaža’ tada imala u Tanzaniji. Potom smo išli u Amazoniju… ‘Beskrajem svijeta’ bio je uspješan serijal. Bili smo na Zanzibaru par mjeseci nakon kraja brutalne diktature, a danas na Zanzibar slijeće deset velikih aviona dnevno, otvorene su stotine resorta i otok je postao uobičajena turistička destinacija. Zanimljivo je da je projekt razvoja turizma na Zanzibaru razvio naš Institut za turizam.
Kako ste samog sebe doživljavali u vrijeme najvećih uspjeha u ribolovu i u vrijeme TV-serija?
– Nisam se doživljavao kao nekakva zvijezda. To su bila druga vremena, u kojima mediji nisu bili toliko značajni. Jedino sam kao student imao malo više uspjeha kod cura, znali su me kao onoga koji zimi roni u dubine. Ni materijalno, ni statusno, nije bilo privilegija. U Lošinju je to sve bilo pod normalno – braća Balenović pobjeđuju i to je to. Doduše, kada su rezultati bili slabiji, bilo bi komentara.
Kakvi su prvi komentari na knjigu?
– Komentari su pozitivni, čak iznenađujuće pozitivni. Zovu me i ljudi koji nisu toliko vezani za teme koje obrađujem, niti za mene osobno i kažu da je knjiga vrlo zanimljiva. Neki kažu da se čita kao krimić na dušak, neki pažljivo čitaju priču po priču. Imao sam problema naći izdavače, nudio sam knjigu poznatim izdavačima, pa su me odbili kazavši da je sadržaj namijenjen preuskom krugu čitatelja. No, ipak je to opis života na otoku u jedno doba.
Prema nekima od svojih suvremenika, aktera knjige, niste bili ‘milostivi’ – očekujete li odgovor njih ili njihovih najbližih? Primjerice, s Mihom Perenčevićem putovali ste osamdesetih godina u Afriku, a potom ga opisujete kao onoga tko je upropastio najljepše što Lošinj ima?
– Razgovor s Vjekom Galjanićem je ilustracija, kako mi ni visoko obrazovanje ni program nisu bili dovoljni za zaposlenje, kad nisam bio član Partije, a to nisam htio biti. Apostrofirao sam Lešića – ja sam benigno opisao situaciju, ali činjenica je da njegovo ubojstvo nije razriješeno. Miha? Kada je ‘Bellevue’ preuređen, bila je aktualna havarija ‘Costa Concordije’, pa se usporedba sama nametnula – stavili su beton kao lansirne rampe za rakete. ‘Alhambra’? One pločice straga, kao da je netko skupio na otpadu i od njih napravio zid. Glamur, koji je Čikat imao, uništen je.
Iscrpno ste opisali ljeto i jesen 1991. godine, početak rata i pomorsku blokadu Lošinja, kada ste bili na čelu Općine?
– Prvi put su ovdje opisane neke činjenice, o odlasku jugoslavenske armije s otoka, iskrcaju prognanika, a koje bi službena povijest trebala usvojiti.
Osim poneke natuknice, o životu nakon 1991. godine gotovo ništa ne navodite, što se otada događalo?
– Razdoblje koje je uslijedilo nakon zadnjeg poglavlja knjige je takvo da zasad o njemu ne bih želio javno govoriti, jer odmak nije dovoljno dug, pa bih možda emotivno ili neprovjereno progovorio o stvarima koje bi se mogle krivo protumačiti.
Iz biografije je jasno da vam nije odgovarao politički sustav do 1990. godine, iako ste napisali da je na lokalnoj razini bilo umjerenjaka koji su zaista radili za dobrobit otoka. Kako sada gledate na to razdoblje, s iskustvom 28 godina nakon socijalizma?
– Mogu ponoviti rečenicu iz knjige, da je lokalno rukovodstvo vođeno pragmatičnim instinktom postiglo jako puno. ‘Lošinjska plovidba’ je tada djelovala i imala ugled na svjetskom tržištu. Turizam se razvijao u izvrsnom smjeru, dolazili su tzv. kvalitetni turisti. Za razvoj Lošinja učinjeno je jako puno, isključivo pragmatički – recimo za Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada ovdje nije nitko ozbiljno nastradao; vrag nije bio tako crn kao što se sada prikazuje. Obnovljena je Pomorska škola, potom Ekonomska i Ugostiteljska, smanjen je odliv stanovništva, grad je rastao i raste i dalje, napravljena je infrastruktura. U današnje doba, sumnjam da bi struja došla na Srakane. Jedan stupanj neslobode je postojao, ali mnogi ljudi su se doista pragmatično upisivali u Partiju – ako treba biti u odijelu s crvenom kravatom, bili su. Osobno, nisam bio tako popustljiv, ali ništa mi nije falilo. Sanjao sam da odem raditi u komunalno poduzeće i bavim se geologijom Vranskog jezera. Mislim da bi taj sustav bio obogaćen ne samo crpljenjem vode iz jezera, nego i iz podzemnih voda. Svakom novom gradonačelniku i Cresa i Lošinja šaljem maltene isti mail, da treba raditi na uspostavi rezervnog sustava opskrbe vodom, koji će biti plombiran i, u slučaju da se Vranskom jezeru nešto dogodi, bude otvoren. Cijeli središnji bazen Cresa vodonosan je u izobilju. Dandanas se točno ne zna i podijeljena su mišljenja struke, je li jezero samo akumulacijsko ili ima kontakt s drugim vodama. Činjenica je da ima znakova turbulencija, te da je voda oksigenirana savršeno u istim postocima od površine do dna, što je neuobičajeno. Nažalost, sve to se premalo istražuje.
Čini se da postoje neke vaše “tajne veze” s Tanzanijom i Kubom. Što vas je ondje oduševilo, kada ste zadnji put bili ondje i što se promijenilo od prvih posjeta?
– Na Kubi su me oduševili ljudi – nemam riječi za taj divan mentalitet! Mi smo ondje bili 1967., do devedesetih oni grcaju u neimaštini, ali duh je ostao. Ono malo para, država ulaže u sport i činjenica je da Kuba pridobiva simpatije svijeta preko sporta. Ali i ljudi su tamo otvoreni, radosni i zadovoljni onim što imaju. Nisam poslije bio na Kubi.
Tanzanija – uspostavilo se prijateljstvo s jednom našom obitelji, Šutila, koja je živjela u Dar-es-Salaamu, a sudbina je spojila mog sina i njihovu kćer. Međutim, Ivo je umro, supruga se vratila u Hrvatsku… Tanzanija je zapostavljena zemlja, možda i bolje da je tako. Nema mnogo terorističkih izgreda, razvija turizam, a koja god vlada preuzme vlast, izuzetno brine o zaštiti okoliša. Imaju ogromna potpuno zaštićena prostranstva, ne samo Seregenti i Ngorongoro, nego i Selouse. Ondje je u nekim područjima, veličine gotovo kao cijela sjeverna Hrvatska, dozvoljen komercijalni lov. Zemlja ima probleme demografske eksplozije. Kada sam prvi put bio u Dar-es-Salaamu, imao je 200 tisuća, a sada ima četiri milijuna stanovnika – u razmaku od trideset godina. Kada upoznaš ljude i zemlju, drugačije ih doživljavaš.
Prije ove knjige, radili ste prijevod putopisa Alberta Fortisa. Imate li u planu još koju knjigu? Uopće, koje želje i ambicije još imate?
– Već je gotova knjiga “Mala povijest lošinjskog pomorstva 19. stoljeća”; to su sve prijevodi. U jedne korice htio sam smjestiti sve donekle dostupne osobne priče; memoare Nikoleta Martinolića, intimna pisma majke koja svojem sinu piše da je drugi brat poginuo u brodolomu. To su sve poznati tekstovi, ali ovdje će biti objedinjeni u knjižicu koja nema brojki i statistike, nego ocrtava intimu, ljudskost, mjesta. Okosnica knjige bili bi memoari Ottavija Martinolija, čija se knjiga zove “Ettore M., l’ultimo veliero di Lussino”, gdje opisuje kako je kao 12-godišnjak otišao na brod, a završio karijeru u drugoj polovici 20. stoljeća na tankerima – to daje dijapazon plovidbe na jedrenjacima, zarobljeništvo u I. svj. ratu u Rusiji, prisilno unovačenje u talijansku ratnu mornaricu. Problem je to što prava polažu neke nećakinje u trećem koljenu. Bezrazložno, ni pod koju cijenu, ne dozvoljavaju da se to objavi i tako mi ta knjiga stoji gotova te je ne mogu objaviti bez rizika od tužbe, možda i milijunske.
Isto tako, čekamo da prođe sedamdeset godina od objave knjige “L’isola marinara” koja fantastično opisuje dokumentiranu povijest Lošinja, od antike do 1943. godine. Međutim, problem su također autorska prava, pa sve čeka 2020. godinu i istek prava. Tada ćemo objaviti knjigu u izdanju Katedre Čakavskog sabora. Sve to je moja teretana za mozak, da ne bih zahrđao.
Često ste na Velim Srakanama, na kojima i mnogi Lošinjani nisu nikada bili. Što vas privlači ondje, što se promijenilo otkako ste se ondje stacionirali?
– Sve se to dogodilo sasvim slučajno. Najprije sam htio kupiti kućicu moga prijatelja Skrivanića na Susku, ali mi je rekao da je ne želi prodati, ali da ima kuću na Srakanama koju želi prodati. Gotovo na silu odveo me da je pogledam i bila je to ljubav na prvi pogled, iako sam do tada mislio da Srakane ne dolaze u obzir. I nisam požalio, usprkos svim poteškoćama i problemima koje život na Srakanama donosi. Od svih otoka, Srakane su zadnja rupa na svirali. Zimi je bilo razdoblja da brod ne pristane i po tri tjedna, a moglo bi se raspravljati o tome je li mogao pristati. Ovisi i kakav tretman kod dopreme robe ima pojedina posada. Na takvom otoku, gdje nema dućana, čovjek kod kuće mora imati osnovne potrepštine.
