5.5 C
Kotor

Slušaj online radio

Vicko Bujović – Harizma koja živi

Vicko Bujović

Piše: Biserka Milić

Mnogo puta smo imali priliku do sada, da pročitamo tekstove vezane za Perast. Kultura, tradicija i istorija ovog malog mjesta u Boki Kotorskoj, česta je tema. Životi istaknutih pojedinaca iz Perasta, opisivali su se i obrađivali, nerjetko i sa naučnog aspekta. Danas je red da pomenemo Vicka Bujovića, koji je rođen 21. januara 1660. u Perastu. Ličnost koja je odavno već prešla granice značajnog. To je čovjek čija su moć, sila i uticaj bili veći od ondašnjih zakona i društvenih normi, a na pomen njegovog imena mnogi su ustajala sa poštovanjem, a oni drugi živjeli u velikom strahu. Njemu lično pripisuju se mnoga djela i zlodjela, međutim njegova hrabrost, sposobnost i umjeće nikada nisu bili upitni. Sva osporavanja ili veličanja Vicka Bujovića, u poslednjih nekoliko vjekova, apsolutno nisu uticala na njegovo prisustvo. Na podneblju gdje se mijenjaju, pišu i brišu istorijski fakti, dokaz njegovog značaja je upravo to, da njega do sada niko i ništa nije uspjelo izbrisati iz istorije Perasta i Boke.

Vicko, sin Stjepana i Agneze Bujović, rođen i kršten u Perastu. Krstio ga je opat Andrija Zmajević a kumovi su bili Tripo Mazarović i Katerina, žena Nika Zmajevića.

Tako počinje život Vicka Bujovića. Djetinjstvo poput mnogih drugih dječaka svog vremena u peraškim ulicama, zagledan u more, sa nesporno izraženom inteligencijom i zaigranom emocijom, sa vidikom kroz Verige u nespokoju da što prije istraži, što se dešava van ovog dijela Zaliva. Njegov duh vođe i bokeškog bastadura, nije ga nikada napuštao dok god je disao. Neobičan život sigurno je posljedica kombinacije njegovog karaktera i razuma, koji nisu mirovali. Ipak neustrašivost je bila njegova glavna osobina, pa ćemo danas, pored određenih zamjerki koje bi mogle ići na račun njegovih djela, pomenuti njegove uspjehe i priznanja.

Nakratko ćemo se vratiti na period u kojem je Vicko Bujović živio. Bokom Kotorskom, tačnije, potezom Rt Oštro, Verige, Perast, protezala se granica između Otomanskog carstva i Mletačke Republike. Perast i Kotor pripadali su Republici Veneciji, dok je suprotan dio zaliva bio pod turskom vlašću. Time se Perast našao na graničnom području, te je gradu bez zidina i zaštite, u skoro četiri vijeka, opstanak uvijek bio u pitanju. Pored napada s mora i s kopna, Perast je kao svi gradovi tog vremena, a posebno lučki bio izložen i zarazama, te instinkt građana kao i njihova  hrabrost i junaštvo bilo je neophodno za preživljavanje. Bili su aktivni pomorci, trgovci, prvenstveno ratnici.

Vicko Bujović

Za vrijeme Mletačke Republike, Kotor je bio glavno administrativno sjedište, na čijem je čelu postavljan providur. Upravo iz zapisa nekoliko kotorskih providura i značajnika, možemo vidjeti koliko se Vicko Bujović isticao. Najčešće se pominju i uvažavaju njegove organizacione sposobnosti, kod prikupljanja najhrabrijih Peraštana u najtežim momentima. Jasno je da je Vicko pored svega bio i izuzetno ambiciozan, međutim i sam učestvije u svim bitkama, bezrezervno se boreći. Obično, prvi od njegovih podviga se pominje dvoboj sa hercegnovskim kapetanom, Osman Agom, koji se održao u Kamenarima.

Naime, 17. novembra 1685.godine kotorski rektor Beneto Valijer, izdao je dokument u kojem se opisuje taj događaj. U njemu se kaže da je do dvoboja došlo, prvih dana po stupanju na dužnost Valijera. Osman Aga je zakazao dvoboj, kojeg je Vicko spremno prihvatio. Nakon nekoliko prvih udaraca, Vicko je Osman Agu doveo u položaj, iz kojeg je jedini ishod mogao da bude Agina smrt. Položivši oružje, Osman aga je zamolio za život, te Vicko Bujović odlučuje da mu ga poštedi. Ova velikodušnost, značila je poniženje hrabrog turskog kapetana a za mladog Bujovića, stepenik više u njegovom ugledu, te mu rektor Valijer u pismu izražava poštovanje, koje je on više puta kasnije zaradio  ponovo.

Sledeća pohvalnica stigla je od Alviza Marćela, 06.oktobra 1686 godine, koji je bio vanredni providur Suda i nadintendant ostalih utvrđenja. Pošto se Vicko nalazio u luci Suda sa svojim vašelom „Gospa od Škrpjela“, uspio je da probije kordon turskih brodova i time spriječi Turke u opsadi luke i namjeri da izazovu nestašicu hrane. U dokumentima je navedeno, kako je Bujović uz pomoć svojih ljudi i bez troškova državne kase, uradio ovaj veliki podvig.

Perast Muzej
Muzej grada Perasta – Palata Bujević

Vicko sa svojim bratom Ivanom biva pohvaljen i od strane vanrednog providura Kotora i Albanije Ivana Krstitelja Kalba, 04. januara 1689.godine. Naime, na vlastiti trošak u više mahova odbijali su upade Ulcinjana, te u tim sukobima uspjeli su da im otmu 11 tartana punih soli i ostalih namjernica. Ono što je bilo od izuzetnog značaja, time su odvukli pažnju skadarskog paše Sulejmana, koji je umjesto da napadne okolinu Kotora, bio primoran da se brani od brodova braće Bujovića. U istoj pohvalnici se kaže da su obojica braće u više navrata kod opsade Herceg Novog, kao i u mnogim drugim prilikama stavili i život i krv u službu države.

Vanredni providur Kotora, Petar Duodo, 01. maja 1691.godine, ističe da je hrabrost i vjernost osobina porodice Bujović. Posebno cijeni Vickovu sposobnost u domenu obavještajne službe i saznavanje kretanja neprijatelja. Providur naglašava da se Vicko istakao u borbama mletačkih trupa kod Cetinja, oblasti turčina Mustafe kod Žabljaka, gdje nije izbjegavo ni najžešće okršaje sa Turcima, a poseban doprinos je dao u borbama u okolini Trebinja. Kažu da je tom prilikom od siline borbe i umora, čak i njegov konj izdahnuo.

I u pismima, od 8. i 22. septembra 1896, godine, koje je otposlao generalni providur Danijel Delfina, Senatu, odaje se opšte priznanje Bujoviću i Peraštanima.

Još je mnogo pohvala upućeno neustrašivom Vicku Bujoviću, međutim teško je napisati nešto o Vicku a da se ne pomene njegova ljubav prema čuvenoj mladoj Fati, koja je u Perast stigla kao dijete. Bila je data na čuvanje i vaspitavanje u kuću Krsta Zmajevića, od strane njenog oca, trebinjskog age. Familija Zmajević je podizala, edukovala i njegovla kao svoju ćerku.

Međutim u ranoj mladosti Fata, koja ubrzo postaje Jele i Vicko se srijeću, i do njegove smrti oni i pored brojnih neprilika i neprihvatanja ostaju zajedno. Turbulentan život koji su djelimično proveli u Dubrovniku a dijelom u Perastu, do danas izaziva posebne emocije. Dugo živeći mimo svih pravila i normi ondašnjeg društva dobijaju sinove u vambračnoj zajednici. Ivana 25.11.1697.,  Krsta 12.09.1701. i Stjepana 28.10. 1703.godine. Po povratku iz Dubrovnika u Perast, dok je Vicko na vrhumcu svoje moći, Jele i Vicko se vijenčavaju u crkvi Sv. Nikole u Perastu. Kum na vjenčanju, bio im je Tripo Kokolja, jedan od najvećih baroknih slikara toga vremena, rođen u Perastu.

Pismo Jele Bujović Vicku Bujoviću

Zbog mnogih okolnosti koje sa namjerom nisam pomenula u ovom tekstu, porodičnih sukoba, prvenstveno sa Zmajevićima, kasnije i sa mnogim drugim peraškim porodicama, Vicko biva ubijen 06.maja 1709. godine. Kao posljedica tih okolnosti nekoliko Peraštana, moralo je napustiti Perast.

O nasljednicima Jele i Vicka nema mnogo podataka, međutim zna se da su bili hrabri. Jedan od njih se istakao u čuvenom spašavanju Grilovice iz turskih kazamata, rame uz rame sa Bajom Pivljaninom.

Perast Vickovog vremena je barokni Perast. I kako barok potiče od portugalske riječi „barocco“, što znači veliki biser nepravilnog oblika, rekla bi da je i Vicko bio jedan izuzetan predstavnik baroka. Veliki biser koji je težio savršenstvu, koje ga je, kao i mnoge druge i prije i poslije njega, prevarilo.

Savršenstva nema ali On i kao nesavršen, postoji i odolijeva zaboravu.

Najčitanije

rsojevka