Ante Vlahović, predsjednik Uprave “Adrisa”, rijetko izlazi u javnost, ali je u utorak, na otvaranju novog Cromarisova mrijestilišta ribe u Ninu, vrlo ponosno, što je i sam priznao, izašao “među ljude”. Kako i ne bi: u novo je mrijestilište orade, brancina i zubaca, “Adris” uložio 130 milijuna kuna, ali se ulaganje u marikulutru, uzgoj ribe, vrlo brzo nakon što je “Adris” ujedinio nekadašnja uzgajališta po Jadranu, pokazao kao bingo poslovni potez.
Jednostavno, riba uzgojena u kavezima sve je češća alternativa onoj ulovljenoj u tradicionalnom ribolovu. “Adrisov” pravovremeni priključak za taj unosni biznis u proizvodnji hrane, pokazuje već sadašnjost, osigurava trajni poslovni uspjeh ove kompanije i u budućnosti.
Izgubljeni recept tete Vegete
Ono što se malo i gotovo nikako istaknulo na svečanosti otvaranja novog ninskog mrijestilišta jest činjenica da je uzgoj bijele ribe, koji je danas raširen i u Europi i u svijetu, isključivo zadarski patent. Tehnologija umjetne oplodnje i uzgoja ribe koju su krajem 70-ih godina izumili i osmislili Tomislav Vodopija, Borislav Divić i Vlado Hercig u Institutu za tehnologiju ribe u Zadru, donio je u svijetu proizvodnje hrane gotovo teslijanski zaokret i format.
Od prvih eksperimenata spomenute trojke, od koje je živ još jedino Vodopija, preko zadarskog “Cenmara” koji je u Ninu izgradio prvo mrijestilište koje godinama vodi Gordana Šarušić, zajedno s Vlastom Franičević i nizom stručnih suradnika i zanesenjaka u taj posao, do današnjeg “Adrisova” ulaganja i poslovnih uspjeha Cromarisa, nije prošlo ni 40 godina, a već su se mnogi poduzetnici u Europi i u svijetu obogatili na račun toga zadarskog patenta. Naime, stručnjaci u Ninu nikad nisu skrivali tajne uzgoja ribe, pa je još 1986. godine upravo u Ninu organiziran međunarodni stručni seminar gdje su doslovce cijelom svijetu pokazali kako se to radi. Tek tada su krenuli i ostali po Mediteranu i dalje.
Manje je poznato i to da je baš u istom Institutu 60-ih godina radila Zlata Bartl, teta Vegeta, i to nakon što je u Koprivnici već izmislila prve juhe u kocki i iz vrećice te slavni dodatak jelima. U Zadru je smišljala recepture za “Adrijine” konzerve, pa tako i za onu neponovljivu sardinu s povrćem, kojoj se tajna s vremenom izgubila, a svi pokušaji novih tvornica nisu ni blizu Zlatinu receptu.
Nevezano za istraživački rad zadarskog Instituta, jedan je čovjek iz zadarskog kraja izumio fenomenalnu novost u proizvodnji ribe: Dinko Lukin iz Kali na Ugljanu prvi je, prije nešto manje od 30 godina, u Australiji gdje je bio na pečalbi, zatvorio tune u kavez i dohranjivao ih. Taj je biznis u Hrvatsku s firmom Kali tuna donio Dragan Vidov, a poduzetničko uključivanje generala Ante Gotovine samo je pridonio popularizaciji tog posla u Hrvatskoj. U međuvremenu se isti biznis razvio na mnogo mjesta u svijetu.
Japanci kupili, naši upropastili
Za Dinka Lukina malo tko zna i u Hrvatskoj, još manje u svijetu. Kali tunu su kupili Japanci. Institut za tehnologiju ribe postao je gotovo beznačajna ispostava zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, a zadarska “Adrija” je otišla u stečaj. Ogromni resursi koje imamo u tradiciji, iskustvu, vlastitoj pameti i znanju, a ne samo u površini mora i otoka, ribljeg fonda, sunca i mora, nisu dio ničijeg političkog programa niti eventualne praktično upotrebljive nacionalne strategije i stvari se, i u dobrom i u lošem smislu, događaju slučajno.
“Adrisovo” ulaganje u proizvodnju koja je apsolutno hrvatski patent, ma kako nam nacionalne korporacije koji put djeluju odbojno, jedan je od rijetkih tragova suvislosti u korištenju i promicanju vlastitih, nemalih potencijala.
Zato se Ante Vlahović s razlogom imao u utorak čime pohvaliti i iskreno ponositi.
Foto: Jure Mišković
www.slobodnadalmacija.hr
