Zemljotresi, kao ovaj posljednji u Albaniji, kod većine ljudi izazivaju iskonski strah, a njegove posljedice, u pogođenim područjima osjećaju se od privatne do društvene sfere. Kod starijih žitelja , koji su mu svjedočili, još je živo sjećanje na razorni zemljotres koji je pogodio Crnogorsko primorje u aprilu 1979. godine. O posljedicama tog zemljotresa mjesecima su izvještavali mediji u tadašnjoj zajedničkoj državi -Jugoslaviji, ali i u svijetu.
Šta je bilo u fokusu njihovog interesovanja, pokušao je da odgovori producent Vuk Vuković autor izložbe “EarthQuake Montenegro“ čiji je prvi dio predstavljen na Hercegnovskim aprilskim pozorišnim svečanostima (HAPS) ove godine. “Izložba je namijenjena tzv. digitalnim domorocima, onima koji su rođeni odmah nakon zemljotresa, odnosno 1980. godine ili kasnije. I dok je, odmah nakon zemljotresa, ključni izvor informacija bio Radio Boka – 40 godina kasnije, digitalni domoroci oslanjaju se digitalne i interaktivne medije… Promjene koje su se desile od 1979. do 2019. godine, uslovile su da svijet posmatramo drugačije – digitalno“, ocijenio je Vuković.
Riječ je o interaktivnoj izložbi, koju će premijerno moći da vide posjetioci portala Boka News. Zanimljiv je Vukovićev pristup i temi i izložbi.
Kako su mediji prije 40 godina izvještavali o zemljotresu koji je pogodio Crnogorsko primorje? Kako prvog dana nakon zemljotresa, a kako u kasnijem periodu? Šta je bilo u fokusu interesovanja novinara?
Istraživanje o medijskom izvještavanju je koncipirano na osnovu štampanih medija, odnosno medija koji o događaju govore „dan nakon“ što se desio. Tada je, kada je riječ o brzini izvještavanja, apsolutni pobjednik bio radio – koji je plasirao prve informacije o zemljotresu, o čemu svjedoči i štampa. Do redakcije beogradske „Politike“ je prva informacija stigla od Radio Dubrovnika kojem se iz Radio Bara obratio novinar-dopisnik Božidar Milošević. Poruka je glasila da je zemljotres bio „katastrofalan“, odnosno da „prvi podaci govore da ima žrtava i na stotine povređenih. Najveći broj objekata je sravnjen sa zemljom“, te da se „plač i jauk čuju na svakom koraku“. Pregledom ključnih štampanih medija tog vremena – Pobjede, Politike, Politike ekspres, Prvoborca, Boke, Jugopetrola, Našeg lista, Naših novina – može se zaključiti da su prve informacije svuda bile slične, a vjerujem da bi leksička analiza dovela do toga da je ključna riječ 16. aprila 1979. godine bila – katastrofa. Podjednako važno tema, u trenutku „katastrofalnog“ zemljotresa je – drug Tito, što dosta govori o društveno-političkoj atmosferi tog vremena, pogotovo o kultu ličnosti Josipa Broza Tita koji su mediji tada njegovali. Tito je tada bio u Herceg Novom, a mediji su zabilježili da je obišao hercegnovsku luku Zelenika i Brodogradilište u Bijeloj, te da je „uputio svoj lični prilog za ublažavanje poslednica potresa“. Ne može se reći da Tito nije poslužio kao primjer – potres je ujedio tadašnju Jugoslaviju i afirmisao „solidarnost“ – kako se može označiti i druga faza izvještavanja. Već nakon nekoliko dana, počinju da dominiraju izvještaji o planovima, kako zvaničnim, tako i ličnim podrškama i prilozima. „Katastrofu“ polako zamijenjuju teme iz svih sfera društvenog života, kulture i umjetnosti, a sve sa ciljem da se skrene pažnja na važno kulturno-istorijsko blago Crne Gore i Boke Kotorske. Vremenom smo došli i do naslova koji posebno ističem: „ČESTITAMO VAM ŽIVOT, LJUDI“.
Kratak je period za ozbiljnije analize, ali ako možete uporedite ondašnje i sadašnje izvještavanje o posljedicama zemljotresa u našoj i susjednoj zemlji? Tek u kriznim situacijama možemo da vidimo da se suština medija za 40 godina – nije izmijenila. Mediji, dakle, nisu tu samo da bi nas zabavili što im, nažalost, danas jeste dominirajuća funkcija. Trebalo bi da nas, pogotovo u kriznim situacijama kakve su potresi, mobilišu i orijentišu, odnosno – informišu i edukuju. I mediji su to prije 40 godina, zaista, činili – bilo je dovoljno informacija o tome šta je potrebno, kako pomoći drugima, koji su dalji planovi, gdje su krizne situacija, ko su najugroženiji… Ako to poredimo sa potresima koji su aktuelnih poslednjih desetak dana, pitanje je koliko smo napredovali, pogotovo ako uzmemo u obzir zvanična saopštenja koja izdaju nadležne institucija i državna tijela, a koja potpuno liče na ona iz 1979. godine. Izgleda da, ipak, nismo toliko tehničko-tehnološki napredovali, ako je i danas ključna preporuka da pored sebe imamo tranzistor na baterije. Preporuke o tome kako se zaštiti od zemljotresa gotovo su identične.
Međutim, ovo istraživanje je pokazalo da fenomen tabloidnog novinarstva, medijske panike ili, ako hoćete, fake news-a nisu u potpunosti proizvod današnjih medija. Skrećem pažnju na naslov „Neistine o Dubrovniku“ u kome turistički radnici Dubrovnika demantuju „zlonamerne“, a svjetske naslove o tome kako je dubrovačko područje sravnjeno sa zemljom, što je bila i okosnica tekstova u zapadnoevropskim, američkim i kanadskim medijima.
Mediji i njihov uticaj na oblikovanje shvatanja o svjetu i na ponašanje ljudi i društvenih grupa u njemu, opšteg sistema vrijednosti… teme su vašeg naučnog interesovanja. Odakle to intresovanje i kako ocjenjujete današnji uticaj medija na sve sfere individualnog i društvenog života?
Promišljanja o tome kako mediji utiču na svijet, prisutna su otkad i mediji, a posebno su afirmisana kroz mnogobrojne teorije iz XX vijeka. One su uglavnom pozicionirane kroz studije društva, a mislim da bi danas trebalo govoriti i o individualnim uticajima, što potiče direktno od načina na koji mi danas koristimo medije. Naravno da štampa, radio i televizija imaju svoju rutinu, program po horizontali i vertikali, ali mi sve te sadržaje možemo, zahvaljujući internetu, koristiti kada mi želimo i kako mi želimo, dopuštajući medijima da utiču na naš dnevni ritam. Ideja da smo tako „pokorili“ medije je potpuna iluzija jer mediji sve više upadaju u naš lični prostor, slobodno vrijeme, ali i – emotivnu sferu, što je – možda – i poslednji zadatak medijske industrije gdje ubrajam i popularnu kulturu, fenomen televizijskih serija i specifičnosti savremene filmske produkcije.
Vaša knjiga “Društveni mediji i upravljanje komunikacijama” koju je ove godine izdao Fakultet dramskih umjetnosti sa Cetinja, jedna je od rijetkih u regionu koja se studiozno bavi ovom temom, a uvrštena je i u obaveznu literaturu na fakultetima u regionu. Između ostalog konstatujete da “društveni mediji omogućavaju i veliki stepen interaktivnosti – što je, možda, i ključna riječ savremene medijske kulture”. Znači li to i veću demokratizaciju društva i značajniji uticaj pojedinca na sve sfere njegovog života?
Sve više se govori o interaktivnosti, ali se rijetko postavlja pitanje – u odnosu na šta smo interaktivni. Ako je riječ o tehničkoj interaktivnosti – zaista jesmo, kako u odnosu prema medijima, tako i međusobno. Međutim, ako je riječ o sadržajnoj interaktivnosti, dakle – interaktivnosti u odnosu na medijske sadržaje, čini se da je to ipak „mit o interaktivnosti“, o čemu piše i jedan od vodećih teoretičara novih medija Lev Manovič, naglašavajući da su sve opcije do kojih možemo da dođemo već algoritamski određene i da, simulirajući interaktivnost, dobijamo samo ono nam što je medijski sistem i namijenio. Dakle, opet smo „poslušni“ u odnosu na sadržaj. To, naravno, „nosioci demokratije“ prepoznaju pa sve više zadiru kako u strukturu digitalnih medija, tako i u sve sfere našeg života, a zarad nekog (komercijalnog) interesa. O tome dosta dobro i zanimljivo govori igrani film „Brexit“ ili dokumentarac „The Great Hack“.
Može li se prognozirati u kom pravcu će se ubuduće razvijati mediji?
Vjerujem u tezu da nijedan medij neće izumrijeti, bar kada je riječ o sadržajima, ali će svi mediji morati da se prilagođavaju i mijenjaju kako bi opstali, kako bi se uklopili u medijski pejzaž sadašnje medijske kulture ili one koja nam slijedi. Ako to ne uspiju, neće moći da ostvaruju svoju osnovnu misiju. Međutim, isto tako se nadam da će jedna od strategija razvoja, uz toliko promovisanu medijsku pismenost, biti i digitalni ili medijski detoks, a sa idejom da možemo da živimo i bez konstantnog i kontinuiranog samo-bombardovanja informacijama i sadržajima.
O AUTORU
Vuk Vuković je rođen u Dubrovniku, osnovnu i srednju školu završio je u Herceg Novom, a Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Diplomirao je na Katedri za menadžment i produkciju u pozorištu, radiju i kulturi, a doktorirao na interdisciplinarnim studijama u polju umjetnosti i medija. Dobitnik je nagrade Arhont za inovativnu ideju i uspješan menadžment projekta FIST Radio. Dodatno se usavršavao u oblasti transakcione analize kao teorije komunikacije i ličnosti. Od 2009. godine angažovan je na Univerzitetu Crne Gore kao saradnik u nastavi i predavač, a od 2017. godine kao docent za oblast medijske produkcije. Predaje na Fakultetu dramskih umjetnosti, Fakultetu političkih nauka i Fakultetu likovnih umjetnosti. U periodu od 2014. do 2019. godine bio je predsjednik Savjeta Javnog radiodifuznog servisa Radio-televizija Herceg Novi.
/S.Kosić/
