Od danas 2. novembra, Zračna luka Dubrovnik nosi novi naziv: Zračna luka Ruđer Bošković. Izmjena imena stupa na snagu nakon što je službena odluka o tome kako će se u budućnosti zvati Zračna luka Dubrovnik donesena u junu ove godine na sjednici održanoj u Zagrebu, a na inicijativu župana Nikole Dobroslavića, koja je dobila potporu Županijske skupštine.
Ruđer Josip Bošković rođen je u Dubrovniku 18. maja 1711. gdje je započeo školovanje u Collegiumu Ragusinumu, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao retoriku, filozofiju i teologiju. Kao student teologije počeo je predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika se zaredio 1744. i preuzeo katedru matematike do 1760.
Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. objavljuje rasprave. Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču).
U razdoblju 1751–82. bavio se i hidrotehničkim poslovima. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za kuglasti oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741).
Da bi riješio te probleme, trebao je, uz teorijska istraživanja, provesti mjerenja meridijanskih stupnjeva na različnim mjestima Zemlje. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Le Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i da izradi zemljopisnu kartu Papinske države. To je bila prva Boškovićeva znanstvena (geodetsko-kartografska) ekspedicija. Morao je poboljšati postojeće mjerne instrumente ili konstruirati nove. Rezultate mjerenja i opažanja objavio je pod naslovom O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (De litteraria expeditione per Pontificiam…, 1755). Uz djelo se nalazio zemljovid Papinske države Nova zemljopisna karta Crkvene države (Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, 1755), koji je na temelju zajedničkih podataka izradio Ch. Maire. Zbog novih ideja u geoznanostima taj je rad utjecao na kasniju kartografiju. Na Boškovićev poticaj provedena su geodetska mjerenja u Austriji, Ugarskoj, Pijemontu i Pennsylvaniji (SAD).
Zbog uspješnosti u rješavanju spora oko pograničnih voda između grada-republike Lucce i Toskanskoga vojvodstva, Lucca je Boškovića proglasila plemićem (1757).
Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758; hrvatski prijevod 1974).
Zbog kritike njegovih znanstvenih nazora, putovao je po europskim znanstvenim središtima od Pariza i Londona preko Carigrada i Varšave do Rima i Pavije (1759–63). Znanstvenomu društvu Royal Society posvetio je spjev u latinskim stihovima Pomrčine Sunca i Mjeseca (De Solis ac Lunae defectibus, 1760; francuski prijevod 1779) u kojem iznosi teoriju pomrčine. Godine 1761. izabran je za člana Royal Society.
Na poticaj toga društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca. Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje. Poricao je tada prihvaćenu tezu da se ruševine Troje nalaze na maloazijskoj obali nasuprot otoku Tenedu tvrdeći da su one dublje u unutrašnjosti, a to su poslije potvrdila iskapanja H. Schliemanna. O tome je napisao djelo Izvješće o ruševinama Troje… (Relazione delle rovine di Troja…, 1784). Putovanje od Carigrada do Poljske opisao je u dnevniku Dnevnik putovanja iz Carigrada… (Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784; hrvatski prijevod 1951).
Nakon povratka u Italiju bio je profesor matematike na Sveučilištu u Paviji. Osnovao je Zvjezdarnicu u Breri kraj Milana. Potom je preuzeo katedru za astronomiju u Milanu.
Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773) Bošković se, na poziv prijatelja, preselio u Pariz, primio francusko državljanstvo i bio službenik Ministarstva vanjskih poslova i ravnatelj optike u Ministarstvu mornarice (trebao je usavršiti teoriju akromatskih dalekozora i olakšati njihovu primjenu). U Parizu je dovršio radove iz optike i astronomije, a zbog lošeg zdravlja 1782. dobio je dvogodišnji dopust (produžavan do 1787) kako bi tekstove pripremio za tisak.
U Bassanu su mu izašla djela u pet svezaka pod nazivom Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, 1785). Zbog naporna rada na redigiranju tekstova zdravlje mu se jako pogoršalo. Umro je od upale pluća u Milanu 13. veljače 1787., gdje je pokopan u crkvi Santa Maria Podone.
Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz Dubrovnik za koji je obavljao diplomatske poslove. Bio je član devet akademija, među kojima akademije u Bologni (1746), Parizu (1748), Sankt Peterburgu (1760) i Londonu (1761).
O važnosti i aktualnosti Boškovićevih misli u suvremenoj znanosti svjedoči, među ostalim, izjava W. Heisenberga (1958): »U Boškovićevu djelu nalazi se mnoštvo ideja koje tek u modernoj fizici posljednjih pedeset godina dolaze do potpuna izraza i koje pokazuju kako su bila ispravna filozofska gledišta kojima se Bošković rukovodio u svojoj prirodnoj znanosti«.
