Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Odrastanje u Betini, gdje je tradicija ribolova, ljubavi prema brodovima i moru u krvi svakog stanovnika, za Darka Škevina prije tridesetak godina urodila je strašću izrade betinske gajete, ali ne one kojom se plovi, već minijaturne brodice satkane od najfinijih drvenih dijelova, kako bi svaki posjetitelj malog mjesta u blizini otoka Murtera sa sobom mogao ponijeti pečat povijesti koja je obilježila Betinu.
– Jedan čovjek iz Betine izradio je prije tridesetak godina maketu kampanela, i ja sam rekao da ću napraviti boljeg od njegovog. Nakon što sam se okušao u izradi, shvatio sam da bih htio stvoriti pravi betinski suvenir, a što je bolje od betinske gajete – pita se 62-godišnji Darko.
Jasen, mahagonij ili bukva, najčešći je Skevinov glavni pribor za izradu minijaturnih težačkih brodica. Kada sjedne za svoj radni stol, desetak sati stvara ono što će naposljetku naći put do polica i vitrina betinskih turista.
– Do penzije sam radio na brodogradilištu na kojem se uvijek nađe nešto otpadnog materijala.
Ne radim puno toga, važna mi je kvaliteta. Za izradu koristim drvo koje u tom trenutku imam pri ruci, ali trudim se uvijek naći kvalitetne komade – govori Škevin.
Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL – Darko Skevin
Betinsku gajetu u kojoj je, kaže, odrastao i naučio voljeti svaki pedalj mora, više nema, ali je zato ljubav prema njoj utkao u svoje rukotvorine.
– Iz Muzeja betinske drvene brodogradnje tražili su me da napravim primjerke koji će biti izloženi u muzeju, a oni koji žele mogu u suvenirnici kupiti gajetu. Moj je hobi možda rijedak, ali ljubav prema betinskoj gajeti nije. Nema Betinjana koji ne poznaje gajetu, a rijetki su oni koji nemaju svoju brodicu. U krvi nam je ljubav prema njoj i svi poznajemo svaki njezin dio – skroman je Škevin.
Od Paška Filipa, korčulanskog brodograditelja koji je sa sinovima utemeljio betinsko brodogradilište davne 1745. godine, pitoreskno mjesto postalo je rasadnik majstora brodogradnje. Ni Darka Škevina nije zaobišla sudbina odrastanja i rada među brodovima, a kada je upoznao dušu betinske gajete, hvatišta vesala, ‘skalu’ na pramcu i ‘kantun’ na mankulu, nije mu preostalo ništa drugo nego da na svoje rukotvorine stavi i pečat – registarsku oznaku kako bi svaka znala odakle potječe.
