„Likovno nebo iznad Herceg Novog“ naziv je nove knjige profesora Lazara Seferović se koja na 420 stranica s preko 750 reprodukcija i priloga, donosi priču o čuvenoj novskoj Umjetničkoj školi, o njenim učenicima, profesorima, donosi sjećanja…
Promocija knjige je 7.aprila, četvrtak, u 20 sati, Dvorana Park, Herceg – Novi.
Autor je ocjenu o ovoj školi sažeo u rečenicu „Umjetnička škola osnovana na Cetinju utemeljila je u Herceg Novom mediteranski duh likovnosti Crne Gore.“
Umjesto predgovora
Kako je nastala ova storija sjećanja o Umjetničkoj školi.. Više od pola vijeka, ili tačnije 70 godina od osnivanja, Umjetnička škola u Herceg Novom je čekala neku cjelovitiju publikaciju o svom dvadesetogodišnjem trajanju koje je ostavila o svojim talentima i njihovim dometima u likovnom stvaralaštvu u Crnoj Gori. Daleke 1964-1966. godine kao mladi gimnazijski profesor pozvan sam da u Umjetničkoj školi zamijenim iskusnog profesora Nikolića, kao vanredni predavač istorije umjetnosti. Bile su to godine ukidanja Škole. Nikada nijesam, ni do danas, prihvatio razloge za to. Tada se probudila u meni iskra žaljenja. I kad god sam mogao, govorio sam o tome, otvarajući mnoge likovne izložbe, ne samo nekadašnjh đaka te škole. Onda sam u svojoj knjizi iz 2006.godine “22 sage o kulturnom blagu Herceg Novog,” dvadesetu sagu u cjelosti posvetio Umjetničkoj školi.Potom, 2009. godine za knjigu o znamenitim Novljanima – “Od sveca i pape do pop i rock zvijezda” dobio sam lično namjenski dva kolaža od našeg velikog slikara Dada Đurića, đaka te škole, sa svojeručno napisanom posvetom “Živjela umjetnička škola Herceg Novi, Dado 09”. Nakon toga, 2014. godine, skulptor i likovni kritičar, đak te škole Bogdan V. Musović, priredio je izložbu djela profesora i đaka iz fundusa Instituta u galeriji SPA u Igalu, pod nazivom “Umjetnička škola se ne smije zaboraviti”. Te iste, 2014. godine organizovan je Naučni skup o Andriću i Lubardi u Herceg Novom u organizaciji Fondacije “Petar Lubarda” i SPKD “Prosvjeta” uz učešće eminentnih likovnih i književnih ličnosti, posebno zato što je Lubarda dio školovanja proveo u Herceg Novom i bio utemeljitelj
Umjetničke šklole, a Andrić, kao nobelovac, podigao ovdje svoju kuću i tu živio skoro deset godina. U okviru Skupa upriličena je , takođe, izložba djela nekadašnjih profesora i đaka Umjetničke škole, iz fondacija hercegnovskih galerija; izložba dokumenata o Umjetničkoj školi koju je priredio Državni arhiv s Cetinja, kao i saopštenje o osnivanju, radu i ukidanju Umjetničke škole.(opširniji prilozi u knjizi).
Prošle, 2015.godine objavio sam knjigu “Veliki slikari u Boki Kotorskoj”, gdje sam kroz portrete Đurića Dada, Stanića, Pravilovića, Berberovića, Arnautovića, đaka te škole, ponovo protkao sjećanja o Umjetničkoj školi. Događaj koji me posebno potakao da počnem pisati ovu nepretencioznu publikaciju, neobičan je i neočekivan.
Naime, dobio sam poruku od direktora galerije “Josip Bepo Benković” u Novome , da moj nekadašnji đak iz Umjetničke škole Kemal Ramujkić priređuje izložbu i da me poziva kao svognekadašnjeg profesora da se uključim u promociju. Bilo je to nezaboravno događanje i susret poslije pola vijeka. Tada mi je Kemal rekao: “Profesore, zašto niko do sada nije ništa cjelovito napisao o toj školi, kao da je ukleta, a dala je Crnoj Gori najveće talente i domete u savremenoj likovnoj umjetnosti”? Vrativši se kući otvorio sam sve moguće pretrage na internetu, tražeći tekstove o Umjetničkoj školi. Bio sam jako razočaran..Ali pravo iznenađenje je stiglo naknadno i bilo je nadahnuto…Naime, crnogorski poznati i priznati likovni kritičari, istoričari umjetnosti i slikari dokazali su se dometima svojih stručnih i kvalifikovanih likovnih kritika, studija portreta, storija, analiza, kataloških komentara i napisa o vrsnim crnogorskim umjetnicima, i kroz njihovo stvaralaštvo manje više svi su govorili o značaju Umjetničke škole za uspon i ukupan domet savremene crnogorske likovne umjetnosti. Zato sam u ovoj publikaciji obilno koristio njihove ocjene i procjene, citirajući ih kao jedino mjerodavne, izravno i u pravo vrijeme kazane, jer su doprinijeli afirmaciji naših umjetnika u zemlji i inostranstvu.
Ovdje moram navesti neke od najznačajnijih koje najviše u knjizi citiram: Olga Perović, Milan Marović, Petar Ćuković, Aleksandar Saša Čilikov, Mladen Lompar, Ljiljana Zeković, Bato Bratislav Medojević, Anastazija Miranović, Nataša Nikčević, Zdravko Vučinić, Slobodan Slovinić, Nikola Vujošević, Aleksandra Vuković, Anton Zadrima, Bogdan V. Musović, Vesna Pejović, Lucija Đurašković, Ljliljana Karadžić…
Autor prof. Lazar Seferović
