Zaprimili smo poruku supruge jednog našeg pomorca koji već dugo nema mogućnost vratiti se kući zbog situacije s pandemijom koronavirusa, piše pomorac.net.
Poruku prenosimo u cijelosti:
“Povedena trenutnom situacijom u svijetu, bila sam primorana obratiti se javnosti. Vijest o zatočenim pomorcima kružila je internetom svega nekoliko dana dok se nije imalo o čemu pisati, pa ajmo dva dana pisati o prosvjedima na brodovima. Budući da se pomorci ne smiju nikome obratiti jer im se prijeti otkazima i stigmatizacijom kao radnicima koji su kompanije ostavili na cjedilu, vrijeme je da vam se obratim ja. Ja sam majka 5-mjesečne bebe koju otac nije vidio, niti je bio uz mene 6 mjeseci trudnoće. Ja sam majka koja se svako jutro mora buditi s prisilnim osmjehom zbog djeteta kojem svaki dan moram pričati o “jednom” ocu koji je daleko od svoje obitelji, kojem svaku večer prije spavanja pričam priče o tati, pokazujem slike kako on izgleda, i ništa od toga mi ne bi bilo teško da je ovo jedna uobičajena i normalna situacija, ali teško je u ovakvoj situaciji ostati pribran i normalan kad znaš da ti je suprug, dečko, otac, prijatelj, rođak daleko u svijetu zarobljen na brodu ne zato što ima Covid-19, nego zato što je karta jako skupa da bi ga netko mogao zamijeniti.
Oči su nam svima uprte u raznorazne vijesti, internet stranice u nadi da ćemo nešto novo doznati. Ali nažalost, uvijek se vrti jedna te ista poruka podrške kako su kompanije uz svoje zaposlenike i kako zahvaljuju na strpljenju. No brine li o njima netko doista?? Brine li tko o onima koje doma čeka ili možda više ne čeka bolesna majka,žena,sestra,brat? Brine li netko dali su oni zdravi i dobrog psihičkog stanja jer ipak u tako lošem stanju oni upravljaju brodom nasred oceana? Koliko se još ljudi mora ubiti, koliko njih još mora umrijeti od depresije da bi shvatili težinu ove situacije? I oni su ljudi, nisu roboti. I oni kao i svi vi imaju doma obitelj i nekoga tko ih s nestrpljenjem čeka. Ali to nije bitno, budi sretan i šuti jer imaš rižu za ručak i imaš kabinu za spavanje, šta ti više treba? Strah je nadvladao ovu situaciju.
Svi oni bi vama i nama imali štošta toga za reći i molili bi za pomoć, ali usta su im “začepljena” i uvjetovani su otkazima. A znaju ako se svi oni kao masa oglase svijetu, izgubit će sve ono što su godinama stvarali i za što su se trudili. Zanimljivo je što se maskice više ne nose, o koroni se tu i tamo priča, turisti se dočekuju raširenih ruku, a oni koji su zdravi na brodovima se ne smiju vratiti u svoju matičnu zemlju zato jer je avionska karta trenutno preskupa pa se kompanijama jednostavno više isplati zbrajati mrtve i psihički bolesne na brodu, nego zbrajati koliko su karata kupili da bi zdrave ljude poslali svojim kućama nakon dugih mjeseci plovidbe. Ali nema veze, lako njemu… on je pomorac.”
