Piše,
Doktor Nemanja Radojević, bivši pomoćnik direktora Kliničkog centra Crne Gore
Sve mi se čini da, nevjerovatno ali istinito, i dalje tumaramo u potpunom mraku. Dosta smo naučili o korona virusu i COVID-19 oboljenju, ali kao da nismo shvatili srž problema u kome smo. Ako uzmemo u obzir vrlo traljavu vakcinaciju na globalnom nivou (izuzimajući Izrael), brzinu nastanka novih mutiranih sojeva, vrlo značajnu diskrepancu između vremena potrebnog za razvoj neke vakcine i vremena potrebnog za novu mutaciju virusa, zaključujemo da smo u daleko ozbiljnijem problemu nego što nam se čini i pored ovolike svakodnevne suočesnosti sa masovnim umiranjem.
Dakle, ističe, dok se moćni bore da vakcinišu svoje stanovništvo i svoje interesne sfere i dok tržišna ekonomija diktira dostupnost vakcine, nikako ne shvatamo da, dok je virus ili neki njegov mutirani soj prisutan kod one poslednje osobe iz tamo nekog Laosa, globalna prijetnja po sve nas i dalje postoji.
Kad se to shvati, gubi se smisao akutelnog procesa vakcinacije. Uz to još dodajte i antivaksere, čipovanja, spinovanja u vezi neželjenih efekata pojedinih vakcina, antimarketing i sl. – ma divota jedna!
Naime, ova velika katastrofa je zapravo po svim osobenostima Treći svjetski rat: globalnog je karaktera, moćnici pokušavaju ostvariti svoje političke i ekonomske ciljeve, veliki broj žrtava na svim stranama i naravno, po okončanju ćemo imati neki novi poredak stvari – ekonomskih i društvenih odnosa.
Iz tog aspekta posmatrano, sasvim logično se nameće trajanje pandemije od 4 godine, odnosno još pune 3 nam je preostalo da pokušamo preživjeti. I ne samo iz ugla neke tradicije po dužini svjetskih ratova, već i po zdravoj logici – trebaće nam još najmanje godinu da bi shvatili kako ovakvom globalno asinhronom vakcinacijom ne možemo nikud stići, te ćemo još godinu potrošiti osmišljavajući novu globalnu strategiju protiv virusa i još godinu da ista dâ rezultat.
S tim u vezi, ne mogu da se ne otmem utisku o našem pionirskom zanosu u borbi protiv epidemije s proljeća 2020. godine koja mi sad djeluje kao da smo lukom i strijelom jurišali na neki borbeni lovački avion 5. generacije jer današnje stanje nije posledica ničijeg lošeg rada već samo prirodan tok bolesti koji se u našoj sredini ispoljava još gore nego u razvijenom svijetu (jer inače smo u gotovo svemu dobrom na začelju, a u svemu lošem prednjačimo).
No, tadašnja naša borba je bila legitimna, u duhu nepoznatog i neznanja, ali i vjere da je epidemija kratkog daha i rješiv problem pomoću brze, disciplinovane i energične akcije.
Isto tako je legitimna i današnja borba nekih novih ljudi, jer nesumnjivo je da su dobre namjere bile i biće sveprisutne, sa manje ili više vjere u stručnost aktera, vrlo diskutabilne učinkovitosti tada i danas, ali sve je to sada potpuno nebitno kada smo činjenično zagazili u duboko blato.
Ipak, i tada, a i sada, bojim se da koristimo pogrešna oružja – pozivanje i oslanjanje na savjest građana (kojeg nema, a vrlo moguće i da ga realno ne može ni biti), zabrane, ograničavanje i kazne.
To više nisu adekvatna oružja u ovakvoj stihiji, odnosno ista samo mogu (neznatno) usporiti prirodni tok epidemije, a u okolnostima ovakve međusobne povezanosti i zavisnosti jednih od drugih, nemoguće je očekivati da ćemo u Crnoj Gori riješiti problem dok ga istovremeno ne budu riješile naše komšije, region, Evropa i svijet.
U datom kontekstu, vrlo depresivno djeluje svakodnevna nadljudska borba kolega iz COVID dijela bolnice.
Vrlo je depresivna činjenica da 15 umrlih u jednom danu nije značajna vijest.
Uz to, kako tek samo apsurdno djeluje tumačenje ko je pobjednik nikšićkih izbora!? Da, svi ste pobjednici i svima vam čestitam, sram vas bilo.
/Facebook/
