Otočić Daksa pokraj Dubrovnika stoljećima je predstavljao oazu duhovnosti i mira zahvaljujući franjevcima koji su na njemu živjeli u svome samostanu utemeljenome dobročinstvom dubrovačkoga vlastelina Sabina Getaldića 1281. godine. Sredinom 15. stoljeća humanistički je pisac Filip de Diversis zapisao kako je taj samostan “vjernicima tako drag i može se usporediti s najpoznatijim svetištima u Italiji (…) a ljudi ponekad, kad je more mirno, odlaze do tog mjesta ili do fratara koji tu u najvećoj pobožnosti žive da bi u tih Božjih slugu našli božanski lijek za svoje tjeskobe i nemire i okrepu za svoju ojađenu dušu”.
Na Daksi je, osim same zgrade samostana i crkve sv. Sabina, s vremenom izgrađeno desetak kapelica posvećenih Muci Gospodinovoj tako da je čitav otok početkom 16. stoljeća bio premrežen kapelicama, zapravo postajama Križnoga puta. Na malome uzvišenju u sredini otoka nalazila se kapelica Svetoga Groba koja je trebala podsjećati na onaj jeruzalemski. Vjerojatno se u njoj nalazilo i slavno raspelo s Dakse, rad gotičkoga kipara Jurja Petrovića, pred kojim je meditirao i veliki barokni pjesnik Đivo Gundulić te, prema predaji, ondje dobio nadahnuće za svoje pokorničke stihove. Nije neobično da Ilija Crijević početkom 16. stoljeća pjeva kako “malena Daksa nastoji biti slična Palestini i ravna joj družica”, kao i da se na Daksu upućivao velik broj hodočasnika i vjernika, posebno u korizmi i za blagdan Našašća Svetog Križa. Važno je istaknuti kako je primjer Križnoga puta na Daksi najstariji tako izgrađeni Križni put kod Hrvata.
Čitav je otok dakle bio posvećen spomenu na muku i smrt Gospodinovu te kod Dubrovčana stoljećima izazivao duboka vjernička čuvstva potaknuta proživljenim pobožnostima doživljenima na Daksi. Nažalost, samostan je nakon propasti Dubrovačke Republike (1808.) devastiran i potom ugašen, a otok je privremeno iznajmljen (1826.) i potom prodan vojsci, a do danas je izmijenio nekoliko privatnih vlasnika. Kapelice Kalvarije i Svetoga Groba postupno su oštećene, pa ih je danas moguće vidjeti samo u tragovima. Raspelo Jurja Petrovića se nakon ukinuća samostana na Daksi do danas čuva u franjevačkoj crkvi sv. Vlaha u Pridvorju uz veliku pobožnost Konavljana koji su često pred njim znali zavapiti “Križu s Dakse, pomozi mi”. No, otok Daksa je u 20. stoljeću postao i simbolom komunističkoga terora jer su najesen 1944. godine partizanske jedinice po ulasku u Dubrovnik bez ikakvoga suđenja ondje strijeljale pedesetak građana, među njima i više svećenika i redovnika.
Ovogodišnjim korizmenim križnim putem pokušat će se, uz ostalo, podsjetiti i na stoljećima staru pobožnost križnoga puta koja se na otoku održavala.
