U Tokiju će danas u 13 sati biće svečano otvorene 32. Ljetne olimijske igre, prilika je to za podsjećanje na Momčila Tapavicu prvog sportistu sa prostora ex YU, koji je 1896. godine, na prvim modernim Olimpijskim igrama u Atini, osvojio medalju.
Tapavica je početkom 20 vijeka, nekoliko godina radio i živio u Herceg Novom i Crnoj Gori. U najvećem bokeljskom gradu još je živo sjećanje na slavnog sugrađanina, kome je prije 25 godina , povodom sto godina modrenih olimpijskih igara, na kući koju je projektovao, postavljena spomen ploča.
Kao reprezentativac Ugarske (Ugarska i Austrija nastupale su zasebno od 1896. do 1912.), Tapavica je na prvim modernim Olimpijskim igrama bio jedan od 311 sportista iz 14 zemalja, a takmičio se u četiri sportske discipline. Bio je uspješan u više sportskih disciplina. U bacanju kugle postizao je vrhunske rezultate, ali će u istoriji sporta ostati zabilježen i upamćen kao osvajač srebrne medalje u tenisu na prvim modernim Olimpijskim igrama u Atini.
Njegovi biografi navode da je bio miljenik publike, ali I da je zbog vlastite loše procjene u Atini ostao bez medalja u dizanju tegova i u rvanju.
Po završetku Olimpijskih igara, Tapavica se više nikada nije aktivno bavio sportom. Rekretivno je nastavio da se bavi atletikom, gimnastikom i veslanjem. Dugo godina bio je član veslačkog kluba „Danubius“ iz Novog Sada. Neko je rekao da je Tapavica pripadnik epohe u kojoj se od sporta nije živjelo, već se on samo volio.
Od Nadalja do Pule
Momčilo Tapavica rođen je 1872. u Nadalju kod Novog Sada gdje je pohađao Gimnaziju . Kao stipendista Matice srpske u Budimpešti je završio studije arhitekture na Visokoj tehničkoj školi.
Preci njegovih roditelja, oca Arona i majke Jekaterine, rođene Kaćanski, spominju se godine 1776. sa rodonačelnikom Radivojem. Najvjerovatnije su došli u Vojvodinu iz Crne Gore da budu graničari.
Po sticanju diplome Tapavica je jedno vrijeme je radio u Budimpešti, a potom u Novom Sadu, gdje je projektovao svoje najvažnije arhitektonsko djelo – zgradu u kojoj je 1928 godine useljena Matica srpska.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata Tapavica je emigrira iz Austro-Ugarske i preko Rima i Lozane otišao u Maroko gdje je bio u Legiji stranaca i tamo upoznao Franciska Franka, budućeg diktatora Španije. Nakon rata živio je u Novom Sadu gdje je imao projektni biro. U Poreč se preselio 1948. godine gdje je značajno doprinio obnovljanju ratom razrušenog grada. Godinu kasnije, u 76. godini , oboljevši od žutice umro je u Puli gdje je sahranjen. U tom gradu je živio i njegov unuk Balša.
Novske godine
Momčilo Tapavica i njegova porodica ostavili su značajan trag u Herceg Novom.
Novljanka gospđa Lidija Budeč čija je porodica bila u komšijskim i prijateljskim odnosima sa porodicom Tapavica, sjeća se njihove djece, kćerke Jasne koja je bila teniserka i sina Mirka vaterpolo golmana u VK Jadran i jedriličara, koji je od oca naslijedio borbeni i nemirni duh. Mirko, koji je kao i njegov otac bio krupan i naočit mladić, odselio se u Argentinu, gdje je jedreći po morima Južne Amerike, na jedrilici nosio zastavu hercegnovskog “Jadrana”. Kajakom se spustio niz kanjom rijeke Misisipi. Ostvario je i zapažene s rezultate u sportskom ribolovu. Umro je u Argentini, 2005. godine.
Lidija Budeč kaže da se u kući Tapavica govorilo francuski, a da Momčilova supruga Aranka, inače Mađarica, nikada nije dobro naučila naš jezik. Gospođe Aranke sjeća se i Tia Čamdžić Dožić proslavljena jugoslovenska rekorderka u plivanju. Ona je u knjizi Prošlost mi nije dovoljna evocirala uspomene na posjete sa majkom -gospođi Tapavici. Posebno joj je bila interesantna biblioteka porodice Tapavica u kojoj je većina knjiga bila na francuskom. “ Priče za djecu na našem jeziku bi mi dobrodušna gopođa Tapavica zamotala u lijepi ukrasni papir, često uz poklonjenu olovku sa gumicom, što je tada bila rijetkost, a mami bi stavila u maramicu šaku svježe argentinske kafe koju je dobijala od sina”, navela je Tia Čemdžić Dožić.
Tapavica je u centru Herceg Novog projektovao luksuzni hotel Boka u stilu secesije, vilu Jadranska straža u Bijeloj i nekoliko porodičnih zgrada, u jednoj je i živio, u centru Herceg Novog. Na Cetinju je projektovao zgrade njemačke ambasade i Državne banke Crne Gore. Njegov boravak na dvoru knjaza Nikole bio značajan za popularizaciju i brzi razvoj sporta u Crnoj Gori. Osim lijepih zgrada, Momčilo Tapavica je projektovao i inicirao gradnju sportski terena, kao i terena za tenis. Momčilo Tapavica je projektovao i ”kolašinski put.”
/S.Kosić/
